| < | srpanj, 2020 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Svijest i Istina
- 17:09 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Istina? Pa to je ono što vidimo, zar ne? Istina je da vidimo, ali je li to Istina što vidimo? Znamo da je ono što vidimo tek djelić onoga što gledamo. Pa i sama posrednost gledanja može mijenjati sliku promatranoga. Što onda to vidimo? Gdje smo? Tko ili što smo? Nastojim ovime odkloniti sva ograničenja i umjetne tvorbe. I ... odjednom sam ni gdje u ni čemu. Misao ostaje bez pozitivnih činbenika. Nešto ipak ostaje. Prethodna pitanja nisu uklonila osjećaj da jesam. Tu je i moć mišljenja, mada bez argumenata sa kojima inaće radi, 'kao sa stvarnošću'. Sada se usmjerava na osjećaj. Pokušava ga analitički rasčlaniti, te pronaći njegov nastanak. Ni to ne ide, jer su prethodnim pitanjima nestali valjani argumenti za misao. Ipak nalazi, da je taj osjećaj bliži Istini od onih ranijih slika stvarnosti. Osjećaj nije rezultat misaonog procesa. Skoro u trenu je ovdje. Misao može to, za sada privremeno, prihvatiri. Ne odbacujem je, jer i ona jest, mada je izgubila 'vrijedne' argumente. Ovo liči na tek rođenu svijest. Jest osjećaj da jesam. Jest svijest da jesam. Tko? Misao prepoznaje to pitanje, ali ono pripada 'svijetu slika'; vizuelnih, zvučnih ... Nema tko; jest osjet. Čim bi bio tko, bile bi određenosti njegove, a time i argumenti za misli, te osnova prostora i vremena. To nije više trenutak. Bio i kratak, bio bi neizmjernim nizom trenutaka dat. Ističem to, da pokažem nespojivost trenutka, sada, sa određenosti ikoga ili ičega. Nije, da tako nije, već jest. Jest u trenu, što ušće i izvor svemu je. Vječno u trenu? Misao to negira kao postojanje. Za misao to je normalno, jer ona je u vremenu. Za nju su tren i vječnost apsurdi. Tek ih matematikom prihvaća. Istina jest jedna i ne postoje druge istine da je dijele. Mnogi u tome uporno griješe nastojeći dokazivati da svatko ima svoju istinu. Ustvari svatko ima svoju zabludu. Očito je Istina nedokučiva i neizreciva. To vidim kao posljedicu iskazivanja riječima i dokučivanja mislima. I pored toga Istina je tu. Njome jesmo. Izgleda kao da po tome radimo krivo. To je kao da na dnu mora tražimo zvijezde i planete. Imaju one tamo nekih djelovanja, ali su van dosega promatranja. Nemamo načine promatranja Istine, ali po njoj jesmo. Pokušajmo pozornost usmjeriti u njenom smjeru. Odande dolaze sve naše aktivnosti, koje naša svijest kao eho ispraća. Naše namjere također ostvarujemo tamo, ali također sa vremenskim odklonom svijesti. Što onda to činimo? Svojom takvošću to činimo. Naši putevi i mi smo cjelina. Cjelina u cjelovitoj Istini. Istina i ne može biti do cjelovita. Živimo svijesno vremenom u vremenu. Takovi se mijenjamo zajedno sa svojom sviješću. Možemo li sviješću postati to što stvarno jesmo? Ne ono što mislimo da jesmo, nego što stvarno jesmo. Istina je uvijek sada, a ostalo su osvrti na Nju. Možemo li živjeti sada; svijesno priznati lutanja i zablude? Svijest o nesavršenosti naše svijesti može nam biti dobar putokaz. To je poput skromnosti. Time priznajemo Cjelinu kojoj i po kojoj jesmo. Pozovimo na taj put i svoj ego. Neka se i on mijenja. Biti će ega koji to ne mogu prihvatiti. Njima to izgleda kao samouništenje. Tada treba raditi na 'svijesti o sebi'. Treba biti spreman za put k Istini. Te promjene svijesti nisu nasilne od strane svijesti onih koji misle da djeluju:,Nasilne bi promjene nosile svjedočenje ranjene duše. Istini se približavamo osobnom voljom na Njen poziv. Ta, Njen smo dio. Oduvijek i zauvijek jest tako, a promjena je u našoj svijesti. Tom promjenom bolje razaznajemo istinit i pravi put. Prepoznajemo dobro, jer ono je 'vezivno tkivo' Istine. Njenom dobrotom i mi jesmo. Hvala Istini na tome. Ovaj post posvećujem Njoj. Ona je i u Vama dragi moji. Obraćam joj se po Vama. Voli Vas Mladen ...  |
Vjerovanje u dobro
- 23:18 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Kašnjenjem slke stvarnosti za stvarnošću u stalnom smo slijedu za onim što je. Hvatamo tragove i posljedice sviješću kakovu smo vremenom razvili. Vremenom kasnimo; vremenom stvaramo svoje svijesti; vremenom postojimo. Pa tko to kaska ili juri za istinskim sobom; onim koji je? Svatko svojom sviješću, pa i spontano, za samim sobom. Srećom svijest se može mijenjati, pa i prilagođavati zahtjevu trenutka. Sama stvara procedure tih prilagodbi osnovom prethodnih iskustava i znanja. Pri tome je važna osobna volja na putu takobih promjena. To ovisi o karakteru osobe. Naša svijest o sebi i svim našim aktivnostima je percepcijom u vremenskom odmaku prema stvarnosti koja je u trenutku; sada. Ti otkloni su u dva smjera. Za onim što je bilo svijest kasni, a to što vidimo je tek djelomična slika onoga što je bilo. Ono što će biti predviđamo osnovom iskustava, znanja, a i spontano intuicijom. U tome sviješću prethodimo onome što će biti u nekom nama budućem 'sada'. Sviješću u tome možemo pogriješiti, a te pogreške mogu biti i kobne. Uslijed toga se razvijao sistem obrane i mimo svijesti kakovu danas uobičajeno poznajemo. Sliku 'stvarnih događanja' stvaramo: očima, ušima, opipom, iskustvom, znanjima... Da bi dobro reagirali na događanja trebala bi nam ta 'slika stvarnosti' biti što realnija ili kako to obično kažemo 'da dobro vidimo'. Pored te slike trebamo dobro odabirati naše reakcije. U svemu tome velike su mogućnosti pogrešaka. Slika može puno odstupati od stvarnosti, a dosadašnja iskustva i stećena nam znanja mogu biti nedostatna. Pogledajmo, na primjer aktuelna zbivanja u vezi korona virusa. Stvoreni su neki automatizmi na nivou iskustava. Ali što ako se dogodi nešto posebno; nešto novo? Svijest tada nema valjanih argumenata za odluku. Događanja svejedno idu dalje, bez obzira na našu svijest. Pokušavam dokučiti taj odnos svijesti i istine koja se dešava. Znam da prepoznajemo vrlo sužen dio posljedica promjena kojima stvaramo naše 'slike stvarnosti'. U tim 'nevidljivim odnosima' je i velik dio mogućih djelovanja. Prostor oko nas, pa i u nama, ispunjen je raznim energijama, energetskim poljima, frekvencijama. One određuju stanja i zbivanja. Vjesnici su Istine. Primjećujemo vrlo malen dio energija, pa je to još jedan od uzroka manjkavosti naše slike stvarnosti. Da, ali te energije djeluju na nas. Zasigurno su sudjelovale u našoj evoluciji, pa su ugrađene u naša djelovanja. Ipak ih ne nalazimo u našoj svijesti. Zbog mnoštva mogućnosti svijest se služi eliminacijama i zanemarivanjima. Mnogo od zanemarenoga dobro bi nam došlo. Stalnim zanemarivanjem i odbacivanjem ugasili smo možebitne senzore takovih energija i njihovih tragova. Pogledajmo, na primjer pse i njihova predosjećanja. U novije vrijeme vidimo i začuđujuća reagiranja biljaka. Ako smo mi zanemarili ili odbacili neke pojavnosti, i time ih sebi učinili nevidljivima, nisu one nas. I dalje smo u istom Svijetu; u istoj Istini. Naša tijela i duše uključuju Istinu često i ispod svijesti. Nismo bespomoćni. Pa kako raditi sa vrijednostima koje su nam ispod svijesti? Procesi koji djeluju na procese u našem tijelu najčešće dolaze iz okoline. Kako najčešće nisu u skladu sa zdravim procesima tijela, dolazi do narušavanja tjelesnoga sklada. U takovim situacijama djeluju naši obrambeni sustavi. Često na nivou svijesti tada djelujemo panično, pa i nekim mišljenjima bez osnove sa neželjenim ishodima. Medicina za to ima valjane odgovore i pristupe. Kod toga vidim kao spasitelja naš imunitet i medicinu, ali i nešto treće. Imunitet i medicina djeluju usklađeno ili postoji trud za to. Medicina je rezultat znanstvenika po znanstvenim metodama. Ona se razvija i nije savršena. Stvaraju je ljudi svijesno. Imunitet je stvaran evolucijom. On je rezultat iskustva tijela i nije u vlasti ljudske svijesti. Zanimljiva je kombinacija svijesnog i iskustvenog djelovanja. Naveo sam i nešto treće. To je svijest ugrožena čovjeka. Ona može biti veliki problem, ali i presudna pomoć. Razmišljamo li najčešće završavamo u panici, a to je katastrofa. Pa kako onda? Odpustimo misli i vjerujmo u dobar ishod. To će smiriti nepotrebna misaona vrtloženja i omogućiti mirnije djelovanje imuniteta i medicine, a i još nešto. Vaša vjera, sa ishodištem u Vama, kao i imunitet, mogu djelovati sukladno, pa i prihvatom pomoći medicine. Svo troje tako zajedno djeluju. Vjera uklanja prepreke energijama dobrote koje drže opstojnost procesa života. Konačno, vjera je moć života. Da ne vjerujete da će te koraknuti, biste li uradili korak? Ne isprobavajte, pogotovo ne na stepenicama. Vjerom, i radošću njena ispunjenja, živimo. Njena moć raste ljubavlju. Mnogi su primjeri toga. Neka to ostane za neke od slijedećih postova. Voli Vas Mladen ... |
Neobjašnjivo
- 14:32 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Imamo potrebu sve objasniti. Ako nikome barem sebi. Zanimljiva je potreba te potrebe. Od kako smo, kao bića, počeli stvarati viđenja okolnoga svijeta potrebni su nam otisci kojima smo te slike stvarali. Za to smo stvarali, ili je netko stvarao, senzore: oči, uši, kožu ... i mnoge druge. Nekih nismo ni svijesni. Nervnim sistemom šalju se inpulsi informacija mozgu, koji ih slaže u sebi prepoznatljivu sliku. Zbog razlika u karakteru tih inpulsa razvijali su se centri sluha, vida, opipa ....  Dešavalo se to, nama shvatljivo, spontano i smisleno. Uz te pohrane su se stvarale oznake za opasnost, neugodu, ugodu, razne potrebne radnje. Stvarani su tako uvjeti za obranu, a time i opstojnost. Razvijale su se sposobnosti imginiranja i stvaranja raznih misaonih simulacija. Za to je bilo potrebno stvarati što upotrebljivije zapise. Svijest to prepoznaje kao vještine prepoznavanja, učenja, predviđanja. Naši mozgovi, kao materijalna tjelesna forma, ne liče na neke pohranjene slike, ili nwšto u čemu se simuliraju čitave složene radnje. A eto, čitavo naše viđenje svijeta, naš svjetonazor je u njemu. U njemu smo i mi sebi; funkcionalna slika našega tijela. Skoro da bi rekao da smo to mi. Kao šro je građena sposobnost stvaranja slika vantjelesnoga svijeta, stvarana je i slika unutrašnjosti našega tijela. Za unutrašnjost su senzori drugačiji, a slike koje se u mozgu stvaraju se razlikuju od onih izvanjskoga svijeta. Sa slikom unutar tijela rijetko racionalno imaginiramo radnje. Tu vladaju reakcije i osjećaji. Vizuelizacija je rijetkost, jer nam oči ne gledaju unutrašnjost tijela. Medicinari to donekle mogu stečenim znanjem i spoznajama. Te slike tjelesnoga i vantjelesnoga su osnova naših djelovanja. O njihovoj realnosti ovisi naša uspješnost. Osjećam potrebu reči da nisam za ta područja školovan i da sam životom gledao život. Pišem o svojim viđenjima. Vjerujem da i vi mnogi na svoje načine tako radite. Zbog širine zanimanja se nisam konačno profesionalno profilirao i ostao sam na površini. Uranjao sam povremeno sam mislima. Iskreno, ipak nisam bio sam. Cijelo sam vrijeme uz ono što me stvori, čak i komunicirajući. Nekim čudom mi je to skretalo pozornost, a i pomoglo u razumijevanju. Sretan sam što je uz mene. To je kao kada pjesnik piše pjesme ili skladatelj zvučne slijedove. Bio sam uz Istinu, koja me stvori, na bianco. U tome me vodio osjećaj. Ja to nazivam vjerom. Spoznajama svojim sam upotpunjavao sliku Istine, spreman prihvatiti, da možda nešto ne vidim dobro. Stvaramo tako svoja viđenja; svoje svijetove. Različiti smo po tome. Neki su toga svijesni, a neki ne. Nečiji 'obrambeni sustavi svijesti' nisu spremni prihvatiti neka ponuđena viđenja, jer procjenjuju da bi to uzdrmalo njihovu svijest. Time ulazimo u područja neobjašnjivosti. A čemu uopće objašnjvanje? Različiti jesmo, ali nam je osnova ista. Djelovi smo iste evolucijske obrnute piramide. Tehnički smo po tome kompatibilni. Tome u prilog nam svijedoći genetski slijed reprodukcije. U tome nam je i mogućnost širega razumijevanja. Naši sustavi se podsvijesno razumiju i prihvaćaju. U tome zajedništvu smo rod. Predstavljamo interesnu cjelinu opstanka. Gledajući još u širinu u to pripada sav živi svijet Zemlje, a možda i šire. Svi smo povezani. Ako gledamo tu povezanost, cjelinu čini Sve, pa i 'neživo'. Prihvatimo li tu cjelinu kao našu stvarnost, širimo djelovanje naše svijesti. Mnogo toga postaje razvidnije, a mnoge neobjašnjivosti postaju jasne. Putevi tome su individualni, jer svatko ima svoju svijest. Vidim to kao dobar smjer. I neobjašnjivo može postati jasno. Naravno, ako nismo 'zacementirali' prethodna znanja i spoznaje, koje su u našim imaginarnim scijetovima; u našim slikama svijeta i Istine. Na taj način smo sami stvaraoci 'svojih svijetova'. Sve vas voli Mladen ... |
Svijetst i evolucija
- 23:33 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Prvo svijesno iskustvo mi je bilo izrazito neugodno. Ne znam koliko sam bio star, ali se jasno sjećam agresivnog blještavila. Tek promjenjenih uneređenih krpa, sav umotan i bespomoćan, bio sam izložen svijetlu sijalice. Bio sam u pletenoj košari od šiblja. Ta neugodna svijetla pojava nikako ne nestaje. Sjećam se da sam reagirao maksimalno moguće. O da: 'Opet se dere, a pelene su mu zamjenjene.' Trebalo je vremena, da se košara pomakne i meni nestane to agresivno blještavilo. Od tada sam dobro znao da postoji to blještavilo, ali još i više, da je bespomoćnost moćan izazov. Spasilo me deranje. To je bila moja moć. A bio sam i shvaćen. Odrastajući došlo je i vrijeme govora. Upijanje okoline slikama, koje mi je svijetlo predstavljalo, sam tada već usvojio kao vjerodostojno. Navelo me na to, da te slike smatram stvarnošću. Govor mi je omogućavao komunikaciju. Oči, uši i usta postaju moji svijesni komunikatori. Dosta rano se tom trojstvu priključuje i nešto što sve to koordinira; tko sve ovo sluša, gleda i govori; tko odlučuje. Postoje procesi koji surađuju. Rezultati jednoga postaju predmet djelovanja drugih. Sve to je u prirodnom slijedu. Slične okolnosti, da ne kažem jednake, davale su slične ishode. U područjima mogućega razvijali su se procesi. Stabilni uvjeti na dulje vrijeme stvaraju mogućnoti opstojnih rauvoja. Evolucija. Skupovi međusobno djelujućih procesa u svrhu opstojnosti imaju svoju odredivost. Svojom odredivošću jesu netko. Takovo jastvo postaje cjelovitost koja je operativno i dio šire cjeline. Sličnih cjelina je mnogo i one mogu, a i djeluju u većim zajedništvima. Evolucijom smo tako, sada i ovdje, i mi. Sličnošću je razvijana komunikacija. Izmjenom raznih spoznaja međusobno smo širili djelovanja. Prenosom uočenog i spoznatoga stvarana je znanost. Ona je nošena našim osobnim mogućnostima spoznavanja i prihvaćanja spoznatoga. Soznavanja ovise o našim mogućnostima 'viđenja', a ovisni smo o našim senzorima i umu. I to je stvarano i mjenjano evolucijom. Ono što nas nama određuje je naša materijalna tvorba i mogućnost djelovanja. Ono što smatramo sobom je rezultat naše ograničene svijsti, koja se uspjela izgraditi evolucijom, a po kojoj smo takovi. Stvarnost je, međutim, puno šira. Razvijali smo gledanje očima samo jednim dijelom svjetlosnog spektra. Bio je to spontan razvoj koji je davao rezulrate. Stvorili smo sliku materijalnoga svijeta. Kako su i naša tijela materijalna, bila je potreba prepoznavati materijalnost okoline. Bio je dovoljan rezultat slikom predmeta u okolini, da bi se moglo djelovati. I postade nam svijetlost glavni izvor potrebnih informacija. Gledamo svijetlost i vidimo svijetlost. Slušamo zvukove. Kožom osjećamo toplinu. Da, ali ima toga još. Još puno toga što zanemarujemo ili nemamo za to razvijena osjetila. Zanimljivo je da nam u svemu tome služe razni oblici energija. Što su energije? Kako se kreću od objekta do nas? Kako djeluju? Postojimo u Svemiru energija. I materija je oblik energije. Pokušavam si predstavit izgled takove stvarnosti. Mi živimo u relacijama nečega što ne vidimo. Možete li zamisliti promjene električnih i magnetskih polja. Ne vidite ih, a djeluju. Možete li zamisliti energetske tvorbe nama nevidljivih frekvencija? Naša tjela to osjećaju, ali nam nije razumno. Naprosto nisu u dostupu naše uobičajene svijesti. Svijet je puno širi od našega znanja. Naš razvoj i kapital uzjahali su nepoznato. U ludoj trci u nepoznato nadmašujemo našu svijest. Darovani su nam životi, a mi bi sve. Ali pojma nemamo što je to 'SVE'. Ljudi dragi ne postoji sreća na takovu putu. Mir i ljubav dušama vašim. Sjašite i priđite siromaku. Možda Vam se sažali i daruje osmjeh. Tu je mogućnost da shvatite život i uradite korak u evoluciji. Osjetiti ćete tada i toplinu energija koje ne vidite. Voli Vas Mladen ... |
malo i VELIKO
- 10:35 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Meni davno, u vrijeme kada sam još bio mali, kaže taata od prijatelja: 'Pogledaj mjesec kako je mali. Mogao bi ga prstima uhvatiti.'. Nešto sam tada već znao i vidio. Viđao sam kako je netko sve manji kada se udaljava. Bilo mi je čudno što mi to govori. Ma sigurno zna, pa se samo šali. Odgovorih: 'Veliki je, ali je daleko.' Kasnije sam se susretao sa lećama, dalekozorima, durbinima, pa i teleskopom. Naučio sam ponešto o svijetlosti, te uvidio da sve oko sebe gledamo posredstvom svijetla, a i mnogih drugih pojava. U školi sam učio o mnogim ljudima koji su istraživali prirodne pojave. Očito nije bilo konačnoga znanja. Uvijek se nešto novo otkrivalo, a staro dograđivalo ili odbacivalo. Srečom, istina je ostajala ista, mada sakrivena. Naša znanja i spoznaje Istinu ne mijenjaju. Mijenja se naš odnos prema njoj, pa nam ona drugačije izgleda. Pa, je li mjesec mali ili Veliki? Spustimo se sada na naš nivo; nivo čovjeka. Zamislimo nešto; bilo što. Neka postoji samo to. Koliko to može biti veliko; ili malo? Neusporedivo je, jer je samo. To zamišljeno samo ne može ni postojati ni imati oblik. Oblik je određen granicama. Granicama prema čemu, ako je samo to? Išta ne može postojati samo. Ni čovjek ne može postojati sam. Tek u odnosima sa drugima može se mjerit, pa biti veći ili manji. Naravno, ta usporedivost je potreba misli, njena opstojnost, pa se njome nameće u proces razumijevanja. Sklon sam, stoga, mijenjati razumijevanje prihvaćanjem. Prihvatiti možemo, doduše, svašta. Ipak, ako sam došao do te točke razlikovanja, svašta baš i ne bi trebalo biti svašta. U tom smislu za prihvatiti je ono što istinski je. Za to jedini kriterij nije razum, ali jest sastavni dio. Same riječi nam puno govore. 'Raz-um'; 'S-misao'. Upućuju na misaonu aktivnost, a Istina je od toga šira. U razlikovnosti imaginacije i Istine je i viđenje veličina. Postoji malo i veliko, a svako od toga je. Istina je u svakom djeliću Svemira; ni velika, ni maka. Ona jeste. Zamislite da sa Mjeseca promatrate Zemlju. Na toj kugli, Zemlji, milijarde ljudskih duša, baš kao što ste i Vi. Možete li zamisliti koliko briga i ljubavi je to; koliko imaginarnih svjetova. U tome ste i Vi. Jeste li mali ili veliki? Istinom jeste. Ljubavlju svojom možete prekriti Zemlju i Svemir. Ljubavlju jesmo. Sve vas voli Mladen ... |
O nevidljivosti
- 23:05 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Osnovne životne interakcije nalaze nam se u područjima automatizma. Svrha im je da djeluju, pa njihova vidljivost nema bitnog značaja. Viđenja su posredni procesi, a to nosi kašnjenja. Ta kašnjenja ne bi bila dobra za spomenute osnovne životne funkcije. Naše svijesti, međutim, rade sa viđenjima u što ubrajam i percepciju osjećajima. Svijest tako radi sa izvjesnim kašnjenjima ili čak i bez svijesnosti o nekim procesima. Jednostavno ima, čak puno, toga što ne vidimo, pa ni ne osjećamo, te tako ni ne percipiramo. Spektar toga je donekle individualan. Tako neki vide ponešto, što neki drugi ne vide. Različiti smo. Ima stvari i procesa koje ne vidimo očima, ali ih osjećamo ili vidimo rezultate njihovoga djelovanja. Oko ima ustvari uski spektar svijesnog prepoznavanja svijetla. I taj je spektar osoban. Neki vide i ono što drugi ne vide. Ali ima i onih koji okom skoro ništa ne vide, kao ja na primjer. Kao onaj koji jednim okom kroz maglu ponešto razabire, nastojim prepoznavati na druge načine. Kada su oči dobro radile, zanemarivao sam 'gledanja' drugim načinima. Neke stvari sada vidim i doživljavam drugačije. Često se pitam kako je onima koji su slijepi od rođenja? Oni nemaju iskustvo viđenja svijetlom. Svijestan sam da ima onih koji ne čuju, pa i onih kojima je percepcija drugačija iz raznih razloga. Te razlike su bogatstvo, ali mogu stvarati i probleme.  Hvala za vidljivo nevidljivu sliku ... :) Društvo čine pojedinci. Zbog spomenutih razlika postoje razna viđenja i prijedlozi zajedničkih djelovanja, ali i pojedinačnih sa djelovanjem na užu ili širu zajednicu. Zajedničke odluke bi trebale biti za zajedničko dobro. Sve bi bilo dobro kada bi svi vidjeli čemu vode te zajedničke odluke. Kod procesa odlučivanja i odabiranja nitko ne vidi sve. Pri procesu uvjeravanja kod odlučivanja većina predloženoga nije praktično vidljiva. To otvara velike mogućnosti manipulacija. Namjere bi trebale biti za opće dobro. Jesu li? U tome smo poput sljepaca. No, život ne bi bio život, da svi sve vide. A možda bi i bio, ali sasma drugačiji. Tada manipulacije i neistine više ne bi bile sredstvoo uvjeravanja. Pogledajmo što se dešava kod sljepila 'uvjeravanja'. Onaj koji govori djeluje na zamišljenu sliku onoga ili onih koji slušaju. U društvu skoro uvijek imate jednoga koji verbalno dominira. Ako su dva rasčiste govornim argumentima tko je predvodnik. Često izgovoreno nema vrijednost, ali je važno da društvo to prihvaća. Ima tu i onih koji šute i promatraju. Možda vide 'bezsmisao' u tome, a možda ih sve ovo zabavlja. Ako se u to upletu i intresi, pogotovo matrtijalni, sve može postati i vrlo ozbiljno. Igre sa nevidljivim mogu imati i vro vidljive posljedice. Nevidljivo je i ono nepredvidljivo. Stvoreni smo na sliku opstanka u uvjetima u kojima jesmo. Vremenom se prilagođavamo promjenama. To nam je urođeno. Značajno je da nam promjene ne budu nagle i velike. Mnogi to nisu osvjestili. Njima prijete razna iznenađenja. Naša su tjela određena potrebama opstanka i svrha im je da tako i funkcioniraju. Poštivanjem toga čuvamo životnu kondiciju. Noge služe hodanju. Hodanje čuva sve funkcije koje hodanju trebaju; cirkulacija, protok energije reguliranjem šečera u krvi, normalan rad srca, izostanak nepotrebnog masnoga tkiva. To je život usklađen sa prirodom. To je put zdravlja. Mnogi vole kratke prolazne ugode i nerad. Ne sagledavaju posljedice. Ne poštujući prirodu zazivaju nezdrave procese. Ne vide vezu prirode i života; Istine i života. Najavio bi područje 'fknih energija'. Nevidljive i skoro neuhvatljive skrivaju zagonetku života. Uvažavajući ih, mijenjamo sliku života. Poštujmo i čuvajmo prirodu. Time čuvamo i svoje živote. Eto, govorio sam i ja. Na neki sam vas način uvjeravao. Nije mi to bila namjera. Pričam što vidim i nadam se da će ponetko od vas u tome naći nešto dobro i poticaj da gradite svoj put Istni. Voli vas Mladen ... |
Pronalaženja
- 23:17 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Jeste li kda izgubili neki predmet u nekom brzom spremanju? Probate po đepovima, u torbi, na stolu ..., a on kao da je u zemlju propao. Ne možete vjerovati, jer malo prije ste ga imali u ruci. Nekoliko puta provjeravate. Pokušate se sjetiti svih radnji, ali uzalud. Nevjerojatno, zar ne? Znate da predmeti ne nestaju. Ne mogu ni pobjeći. Mogu li postati nevidljivi? Ovo o nenestajanju i nebježanju pripada realnosti, ali ovo o nevidljivosti dotiće imaginaciju. Možemo govoriti o vidnom polju, sjenama i o percepciji. Pitanje je što nam je zaokupljalo pažnju, a što smo obavljali. Može se tako dogoditi i nesvjesna radnja. Bilo kako bilo, tako zametnute predmete često, nakon kraćeg ili dužeg vremena, nalazimo na nekom normalnom mjestu uz osjećaj da se radilo o čudu nestajanja. No, to što ga nismo vidjeli ne mora značiti da nije bio tu. Naša imaginarna svijest nije savršena. U ono vrijeme stvaranja informatike sam radio u jednom našem velikom računskom centru. Bio sam jedan od poslužitelja fizički vrlo velikoga sistema. Podatke smo čuvali na tisućama magnetskih traka i kaseta. Njih smo čuvali u regalima složene po brojnom redu i područjima sastava podataka. Putem konzole sistem traži našu poslužiteljsku intervenciju, recimo stavljanje neke kasete na mjesto unosa ili ispisa podataka. Tada jedan od nas odlazi do regala gdje su kasete traženoga područja, uzima onu sa traženim brojem i odnosi je do uređaja gdje je stavlja u radno stanje. Sistem je time bio zadovoljen. Kada je otpusti, vraćamo je na njeno mjesto u regal. Vrlo rijetko se znalo desiti da traženo nije bilo na svome mjestu. Tada slijedi potraga. Sistem čeka. Prgledaju se sumnjiva mjesta, pa mjesta sličnih brojeva, pa i jednakih iz drugih područja. Kada nema uspjeha pozovu mene, ako sam u dostupu. Uvijek bi je našao. Za mene je to bio izazov. U sebi bi povremeno ponavljao: 'Gdje si?' . Kada bi je našao, imao sam osjećaj da se ona meni pokazala. Jednu sam čak našao na nepristupačnom mjestu između regala. Nekako je jadna propala. Prema predmetima se često ponašam kao prema živima. Sagledavajući taj odnos vidim puno dobroga. Tada su uključeni osjećaji čak do nivoa svijesti. U takovom se stanju puno više vidi. U predmetima su zapisi kao i u ljudima. Pustimo li ih da govore, kao što knjiga govori iskusnom čitatelju, puno možemo doznati. U neverbalnoj komunikaciji je čitav svijet. Nažalost, ima i onih koji su neverbalno gluhi, ali i većina koja ne vjeruje tim osjećajima. Neki Se čak plaše da će ih proglasiti nenormalnima. Možda je ipak to kompliment. Pozdravlja vas i voli nenormalni Mladen ... |
Energija
- 12:53 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Sve postoji u slijedu, u vremenu, u prostoru. Postojanje obilježavaju i potvrđuju promjene. Bilo je stanje prije, jest promjena, i biti će stanje poslije. To je utisak iz prostora postojanja; iz prostora vremena. U tom je prostoru sve dinamično, a time i promjenjivo; prolazno. Postoje objekti, ali i subjekti. Od subjekta se kreće, a objekt je ono prema ćemu se određuje odnos. Pored toga dvojstva jest i ono što određuje promjenu. Njeno djelovanje je sada, a sada je trenutak Istine van vremena. Pa kako je moguće da promjena djeluje van vremena? Značajno je vidjeti, da uočavamo, mislimo i zaključujemo sa izvjesnim kašnjenjem. Vidimo posredne posljedice promjena; ne i promjenu samu. Pa što onda je promjena? Približimo se trenutku. Sa sobom, kao živi, nosimo svoj svijet imaginacija. ,Važno je biti svijestan toga. Bez te svijesti bi brzo odimaginirali. Što u trenutku može biti? U njemu nema postojanja, ali jesu naznake promjena. Čak i materija u trenu biva naznačena promjenama svojih činbenika. A koji su činbenici materije? Evo nas opet u 'svijetu čudesa'!. Da, ali, zanimljivo je kako se apsurdi podudaraju, kao osnova materije i vanvremenost promjene. Nauka se već podulje bavi istraživanjima elementarnih čestica materije. Vidimo relativno stabilne atome, ali i more čestica, ili čak i energetskih valova, što jure svemirom. Atomi imaju svoje strukture i pravila njihove gradnje. Stvaranjem nestabilnih struktura potičemo njihov raspad. Pri tome se oslobađa energija. Netko bi rekao da nastaje energija, ali ne, ona se oslobađa. Ona je bila u prethodnoj strukruri. U novonastalim strukturama je vidljiv gubitak mase, ali i oslobođena energija. Pa zar je materija što i energija? Striček Albert je čak postavio odnos u tom pogledu izrazom E=mc2 . Slobodan sam vidjeti da je sve energija. Materija je stanje energije. Slično je led stanje vode. A što energija je? Ona je u našem svijetu činbenik promjena; nositeljica vremena. A što je ona u trenutku Istine? Ništa. Nema se čime iskazati, jer vreme ne postoji ili bolje rečeno, da tamo vrijeme nije. Ali, ipak nešto je. U Istini su naznake djelovanja. Mi, koji vidimo kroz vrijeme tragove djelovanja, zamišljamo djelovanja. Jest namjera, smjer i intenzitet. Vidim to kao eho koji u vremenu određuje naše živote. U trenutku svakoga 'sada' je zbir energija jednak. Energetsko savršenstvo; vanvremenost; mir. Svatko od nas ima svoj put, svoj doživljaj, svoje viđenje, ali nam je ishodište Isto. Istina. Prethodi li svakom trenutku prethodni trenutak? Do trenutka smo došli eliminacijom onoga prije i onoga poslije. I do čega smo ustvari došli? Do ništa; do bezvremenosti i bezprostornosti. Sada želim dati kvalitetu tome ništa. Tako cijelo vrijeme imaginiram. I ... dolazim do apsurda; kvaliteta ničega. A možda to 'Ništa' nije ništa. Možda to ne mogu dokučiti. Misao ulazi u pretpostavke koje provjeravam. Zamišljam da postoji najmanji mogući racionalni komplet, koji predstavlja 'sada', kao limes u matematici. Pri tome vidim dvije mogućnosti. Prva je niz takvih kvantova, koji tvore vrijeme i prostor Svemira. U drugoj postoji kvant koji se kreće neizmjernim poljem kvaliteta. Tako dobijemo i slijed promjena. Tada doživljavamo vrijeme kretanjem toga kvanta. To ne mora ni biti naše vrijeme. Naše vrijeme je naš doživljaj. Pokušao sam zaskočiti imginiranjem, ali bez rezultata. Nema čvrstoga viđenja. Naime, može, ali ne mora biti tako; čista imaginacija. Sve što vidim i doživljavam sačinjeno je promjenama. Njih su stvorile energije raznog djelovanja: svijetlo, zvuk, elektrika, gravitacija, kretanje ... a i fine bio-energije. One nas čak i čine. U tom svijetu energija možemo govoriti o uzrocima i posljedicama. Kao nositelji promjena energije su osnova vremena, a time i života. Stalni slijed im je pravilo. Kako ih vidimo po njihovu djelovanju kroz posljedice ili tragove, možemo pretpostaviti da svoje ishodiše imaju u već spominjanom čarobnom trenutku. Čitav život i Istina su u nevidljivom trenurku 'sada'. Vidljive posljedice potiču naša djelovanja u našem 'eho sustavu'. Tim se poticajima pokreću nove energije. One također, kao i sve energije, djeluju 'sada'. Koje li sprege Istine i imaginacije!? Imamo veliku moć, zar ne? Takovo viđenje naše moći je površno, a kako se radi o energijama, može biti opasno. Vidimo li uzrok i posljedice? Svaki uzrok stvara posljedice zajedno sa svim uzrocima. Energije djeluju u zajedničkom prostoru i vremenu. Zbrajaju se i poništavaju uglavnom djelomično. Posljedica također ima puno. Uzroci se sažimaju, a posljedice šire. Da bi se nešto dogodilo mnogi se uzroci trebaju poklopiti, a kada se dogodi posljedice su mnoge. Sve to naša svijest ne može nadzirati. Uronjeni u život u iskušenju smo odlučivanja i djelovanja. Djelujući smo odgovorni za posljedice. Naša pojedinačna i kolektivna svijest nas amnestira pred nama samima, mada posljedice postoje. Jesmo li odgovorni što ne znamo ili nismo svijesni? Energije djeluju, a mi smo jedni od moderatora. Posljedice mogu biti dobre, ali i loše. U slijedu djelovanja može ono što je izgledalo dobro postati loše. To je čest slučaj kod kratkoročnih zadovoljstava. Primjer su nam staklenički plinovi. Kako činiti dobro.? Svemir i život su stvarani od davna u raznim djelovima i vremenu. Evo i nas ovdje ovakovih. Uz promjene sa prilagodbana opstajimo. Činimo mnoge pogreške i učimo. Veći dio nauka sjeda dublje od svijesti. To je čak i dobro, jer bi svijest ishitrenim odlukama, o brzim i prolaznim zadovoljstvima, to obezvrijedila. Veliki su nam problem djelovanja sa zadrškom; zadrškom na nivou svijesti. Razmišljao sam često: 'Kako prepoznati dobro?' Milioni godina su ostavili traga u našem opstanku. Kolike prepreke, a evo nas ipak sada ovdje. Opstala je prilagodba i njen odraz u našim genima. Kao pojedinke smo predavali štafetu života sljedbenicima. Bez reprodukcije to ovakovi ne bi uspjeli. Osnova je u prilagodbi. Nažalost, svijest nam u tome kasni. Kakovu nam promjenu naša nesvjsna svijest sprema. Situacija je ustvari vrlo jednostavna. Treba se prilagoditi onome što ili tko nas stvori. Poštujmo Stvoritelja i Njegova djela ma Tko On bio. Tim poštivanjem ćemo nalaziti dobrotu i biti u životu sukladni djelima Njegovima. Čuvajmo ovu lijepu našu planetu. Ona je naš dom. Čuvajmo život na Zemlji sa ljubavlju. Nismo ovdje da iskorištavamo nego da zajednički postojimo. Spoznajmo Istinu. Na putu dobrote energije čine čuda spoznajom Istine. Vjerujete li ili imate li iskustvo da energije prepoznaju dobrotu. Ta sa njima je stvarano sve ovo. Volim svjedočiti Istinu na svoj način. I ja sam Njen svjedok kao i svi mi; sav Svemir. Hvala. Sve vas voli Mladen ... |