Pregled posta

Svijest i Istina

Istina?
Pa to je ono što vidimo, zar ne? Istina je da vidimo, ali je li to Istina što vidimo? Znamo da je ono što vidimo tek djelić onoga što gledamo. Pa i sama posrednost gledanja može mijenjati sliku promatranoga. Što onda to vidimo? Gdje smo? Tko ili što smo? Nastojim ovime odkloniti sva ograničenja i umjetne tvorbe. I ... odjednom sam ni gdje u ni čemu. Misao ostaje bez pozitivnih činbenika.
Nešto ipak ostaje. Prethodna pitanja nisu uklonila osjećaj da jesam. Tu je i moć mišljenja, mada bez argumenata sa kojima inaće radi, 'kao sa stvarnošću'. Sada se usmjerava na osjećaj. Pokušava ga analitički rasčlaniti, te pronaći njegov nastanak. Ni to ne ide, jer su prethodnim pitanjima nestali valjani argumenti za misao. Ipak nalazi, da je taj osjećaj bliži Istini od onih ranijih slika stvarnosti. Osjećaj nije rezultat misaonog procesa. Skoro u trenu je ovdje. Misao može to, za sada privremeno, prihvatiri. Ne odbacujem je, jer i ona jest, mada je izgubila 'vrijedne' argumente.
Ovo liči na tek rođenu svijest. Jest osjećaj da jesam.
Jest svijest da jesam. Tko? Misao prepoznaje to pitanje, ali ono pripada 'svijetu slika'; vizuelnih, zvučnih ... Nema tko; jest osjet.
Čim bi bio tko, bile bi određenosti njegove, a time i argumenti za misli, te osnova prostora i vremena. To nije više trenutak. Bio i kratak, bio bi neizmjernim nizom trenutaka dat. Ističem to, da pokažem nespojivost trenutka, sada, sa određenosti ikoga ili ičega.
Nije, da tako nije, već jest. Jest u trenu, što ušće i izvor svemu je. Vječno u trenu? Misao to negira kao postojanje. Za misao to je normalno, jer ona je u vremenu. Za nju su tren i vječnost apsurdi. Tek ih matematikom prihvaća. Istina jest jedna i ne postoje druge istine da je dijele. Mnogi u tome uporno griješe nastojeći dokazivati da svatko ima svoju istinu. Ustvari svatko ima svoju zabludu.
Očito je Istina nedokučiva i neizreciva. To vidim kao posljedicu iskazivanja riječima i dokučivanja mislima. I pored toga Istina je tu. Njome jesmo. Izgleda kao da po tome radimo krivo. To je kao da na dnu mora tražimo zvijezde i planete. Imaju one tamo nekih djelovanja, ali su van dosega promatranja.
Nemamo načine promatranja Istine, ali po njoj jesmo. Pokušajmo pozornost usmjeriti u njenom smjeru. Odande dolaze sve naše aktivnosti, koje naša svijest kao eho ispraća. Naše namjere također ostvarujemo tamo, ali također sa vremenskim odklonom svijesti. Što onda to činimo? Svojom takvošću to činimo. Naši putevi i mi smo cjelina. Cjelina u cjelovitoj Istini. Istina i ne može biti do cjelovita.
Živimo svijesno vremenom u vremenu. Takovi se mijenjamo zajedno sa svojom sviješću. Možemo li sviješću postati to što stvarno jesmo? Ne ono što mislimo da jesmo, nego što stvarno jesmo.
Istina je uvijek sada, a ostalo su osvrti na Nju. Možemo li živjeti sada; svijesno priznati lutanja i zablude?
Svijest o nesavršenosti naše svijesti može nam biti dobar putokaz. To je poput skromnosti. Time priznajemo Cjelinu kojoj i po kojoj jesmo.
Pozovimo na taj put i svoj ego. Neka se i on mijenja. Biti će ega koji to ne mogu prihvatiti. Njima to izgleda kao samouništenje. Tada treba raditi na 'svijesti o sebi'. Treba biti spreman za put k Istini. Te promjene svijesti nisu nasilne od strane svijesti onih koji misle da djeluju:,Nasilne bi promjene nosile svjedočenje ranjene duše. Istini se približavamo osobnom voljom na Njen poziv. Ta, Njen smo dio. Oduvijek i zauvijek jest tako, a promjena je u našoj svijesti.
Tom promjenom bolje razaznajemo istinit i pravi put. Prepoznajemo dobro, jer ono je 'vezivno tkivo' Istine. Njenom dobrotom i mi jesmo. Hvala Istini na tome. Ovaj post posvećujem Njoj. Ona je i u Vama dragi moji. Obraćam joj se po Vama.
Voli Vas
Mladen ...

Post je objavljen 31.07.2020. u 17:09 sati.