Jeste li kda izgubili neki predmet u nekom brzom spremanju? Probate po đepovima, u torbi, na stolu ..., a on kao da je u zemlju propao. Ne možete vjerovati, jer malo prije ste ga imali u ruci. Nekoliko puta provjeravate. Pokušate se sjetiti svih radnji, ali uzalud. Nevjerojatno, zar ne? Znate da predmeti ne nestaju. Ne mogu ni pobjeći. Mogu li postati nevidljivi?
Ovo o nenestajanju i nebježanju pripada realnosti, ali ovo o nevidljivosti dotiće imaginaciju. Možemo govoriti o vidnom polju, sjenama i o percepciji. Pitanje je što nam je zaokupljalo pažnju, a što smo obavljali. Može se tako dogoditi i nesvjesna radnja.
Bilo kako bilo, tako zametnute predmete često, nakon kraćeg ili dužeg vremena, nalazimo na nekom normalnom mjestu uz osjećaj da se radilo o čudu nestajanja. No, to što ga nismo vidjeli ne mora značiti da nije bio tu. Naša imaginarna svijest nije savršena.
U ono vrijeme stvaranja informatike sam radio u jednom našem velikom računskom centru. Bio sam jedan od poslužitelja fizički vrlo velikoga sistema. Podatke smo čuvali na tisućama magnetskih traka i kaseta. Njih smo čuvali u regalima složene po brojnom redu i područjima sastava podataka.
Putem konzole sistem traži našu poslužiteljsku intervenciju, recimo stavljanje neke kasete na mjesto unosa ili ispisa podataka. Tada jedan od nas odlazi do regala gdje su kasete traženoga područja, uzima onu sa traženim brojem i odnosi je do uređaja gdje je stavlja u radno stanje. Sistem je time bio zadovoljen. Kada je otpusti, vraćamo je na njeno mjesto u regal.
Vrlo rijetko se znalo desiti da traženo nije bilo na svome mjestu. Tada slijedi potraga. Sistem čeka. Prgledaju se sumnjiva mjesta, pa mjesta sličnih brojeva, pa i jednakih iz drugih područja. Kada nema uspjeha pozovu mene, ako sam u dostupu. Uvijek bi je našao. Za mene je to bio izazov.
U sebi bi povremeno ponavljao: 'Gdje si?' . Kada bi je našao, imao sam osjećaj da se ona meni pokazala. Jednu sam čak našao na nepristupačnom mjestu između regala. Nekako je jadna propala.
Prema predmetima se često ponašam kao prema živima. Sagledavajući taj odnos vidim puno dobroga. Tada su uključeni osjećaji čak do nivoa svijesti. U takovom se stanju puno više vidi. U predmetima su zapisi kao i u ljudima. Pustimo li ih da govore, kao što knjiga govori iskusnom čitatelju, puno možemo doznati.
U neverbalnoj komunikaciji je čitav svijet. Nažalost, ima i onih koji su neverbalno gluhi, ali i većina koja ne vjeruje tim osjećajima. Neki Se čak plaše da će ih proglasiti nenormalnima. Možda je ipak to kompliment.
Pozdravlja vas i voli nenormalni
Mladen ...
Post je objavljen 07.07.2020. u 23:17 sati.