| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Sličice sa štaka (12)
- 15:34 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Žulj ?!?! Na svaki izlazak sa štakama bi na sebe stavio jaknu. Bila bi tu i potkošulja, pa košulja sa dugim rukavima. Svibanj je već vrlo topao mjesec, pa sam redovno bivao okupan znojem. Bilo mi se teško odreći jakne, jer ima džepova za one sitnice, koje su mi često potrebne pri ruci po osjećaju. Razvijao se tako u meni sukob džepova i znojem mokre odjeće. Nije dobro biti bez džepova, ali je još gore biti sav mokar i to od znoja, koji ima još i svoj neugodan miris. I puko sam! Odbacujem jaknu. Oblačim košulju kratkih rukava. Sitnice stavljam u torbu, koju nosim preko ramena i vrata. Osjećam se vrlo ugodno, pogotovo kada se prisjetim ranijih izlazaka. One sitnice mi ustvari nisu niti trebale, već sam izgleda samo mislio kako bi mi mogle zatrebati. Osim toga, nikakav problem nije malo prekopati po torbi. Radosno grabim štakama. Osjećam i povremeni povjetarac. Kada sam imao jaknu bio sam za njih hendikepiran. Odmorim na klupici, pa nastavim dalje. Dolazim do busa, pa produžavam do naselja gdje trebam platiti za stubišno čišćenje za stan u kojem nisam već godinu dana. Kasnio sam sa plaćanjam dva mjeseca, pa su tamo već ljuti na mene, a i ja sam na sebe. Materijalno sam slab, pa ne mogu baš sve i često ponešto, što se mora, ne mogu. Dolazim u naselje, kada osjetim neki čudan bol. Kao da sam se ozljedio na laktu lijeve ruke, na mjestu gdje štaka osigurava ruku. Sada je štaka u direktnom dodiru sa laktom, jer nema košulje dugih rukava, a niti jakne. Bol je sve neugodnija i tražim neko odmorište, da bi uopće vidio o čemu se radi. Nalazim klupice i sjedam. Mičem štaku i probam prstima desne ruke. Pukao mi žulj na laktu!!! Ama, kud na laktu? Žulj? Sada sam ljut na sebe. Kako sam samo naivno radosno skinuo jaknu i košulju dugih rukava. Jest da nisam znojan, ali s ovim žuljem kako ću dalje? Nastavio sam nekako traljavo. Dobro da mi se štaka nije izmakla od pokušaja da ne dodiruje lakat. Kako je krenulo na loše, nisam nikoga našao za platiti dugove za čišćenje. Što li će misliti o meni, da sam se opet oglušio. Odšepesao sam štakama do kčerke. Ona mi je stavila nekakovu vatu sa flasterom da si zaštitim laktove od štaka. Obavio sam redovne terapije u domu zdravlja i krenuo na štake kući. Bilo je preriskantno. Zar da sve to još dodatno raskrvarim? Potražio sam pomoć od zeta, da me autom preveze do obitavališta. Često se čovjeku desi, pri uzimanju lagode, da odabere još teže puteve. Prvo viđenje je tek prvo viđenje. Vrijeme često, i dosta brzo, mijenja situacije. Opet sam nešto naučio i nešto bolje upoznao sebe. Prijatelji dragi, ne sudite prebrzo. Život nas mijenja, a naročito situacije u kojima se nalazimo. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen sa štaka ...:) |
Sličice sa štaka (11)
- 14:36 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Sjedeći pred pločom Obavio sam sve potrebne radnje i čekam dolazak kombija. Već više od mjesec dana planiramo odlazak na Prekrižje. Na skupovima predstavnika institucija, koje rade s djecom sa problemima u razvoju, Marina je predstavila rad sa djecom igrom go. Ranijih godina smo izmjenili iskustva sa sličnim institucijama u Europi, pa i u Japanu. U Centru za odgoj i obrazovanje u Velikoj Gorici radimo već sa nekoliko generacija štićenika igrajući igru zarobljavanja kamenčića, što je preteća goa. Danas idemo u Centar na Prekrižju u Zagrebu po dogovoru sa voditeljima toga Centra. Već na startu problem. Nije mi bilo lako ovako jednonog sa štakama uči u kombi. Na kraju sam zaboracvio na štake i oslonio se na zdravu nogu uhvativši se za rukohvat rukom i ubacio sam se u sjedalicu. Vijugamo kombijem u brdo prolazeći elitne četvrti. 'Ak ovak nastavimo se bumo spentrali na Sleme.', komentiram ja. Ni dugo trajalo i skrećemo u jedno dvorišće. Adil je prepoznao zgradu, a Žac dvorišće. Fićo celo vreme šuti. Gospođa voditeljica nas je srdačno dočekala. Posebnu pozornost u kretanju daje meni zbog štaka. Uvjeravam sve kako nema problema, pa ni na stepenica i sve sam uspješno savladao. Čujem dječje glasove. Blagovaonica je puna, jer vrijeme je ručku. 'Prvo ćemo ručak, onda ćemo dalje.', upućuje nas domaćinski voditeljica iz Prekrižja. Obavili smo logistiku, tj. ručak i krećemo na planirani zadatak. U ovakovim institucijama su razredi manji nego u redovnim školama, i rad je više izravan sa djecom. Tako se svakom djetetu pruža veća pozornost i svi su nekako prisniji. Razred, u kojem smo bili, ima šest klupa. Djeca nas čekaju. Svatko ima svoj stil, a ja već sa vrata glasno: 'Dobar dan djeco.' Brzo sam uočio jednoga malenoga Željka. Sa svima je vrlo izravan i stalno je uz starije. Vidim da puno brine o meni, da nebi pao. Teta Marina, striček Ivan, Adil, Fićo i Žac stoje pred pločom, a ja sjedim za učiteljskim stolom. Nekako sam privilegiran zbog trenutnog hendikepa. Nosim se ja sa time. Rado bi kao i svi iz moje ekipe stajao, ali što je, tu je. Voditeljica je sa djecom u klupama. Marina je ukratko objasnila o čemu se radi i predaje riječ našem majstoru. Tako mene zovu. To je zato kaj sam nekoć osvojio neki dan naslov, a to je, kažu, majstorski naslov. Ma i sa time se nekako nosim, mada ne volim biti netko. Po dolasku smo pripremili magnetnu pokaznu ploču i kamenčiće. Naš majstor uzima riječ i kreće priča. Štake su u kutu učionice, dok ja, sjedeći u stolcu pred pločom, razvijam priču. Slažu se kamenčići. Pričam i povremeno i pitam ponešto djecu. Držim im tako pozornost. Brojimo slobode kamenčića, objašnjavam neka pravila, kojih j u ovoj igri vrlo malo. Sve je tu nekako prirodno, Vidim da maleni kužiraju. Objasnivši na nekoliko primjera zarobljavanje, kreće se na igru djece međusobno. Naša ekipa se sada raspoređuje po razredu, da bi bili u što prisnijem konaktu sa djecom. Pratimo njihovu igru i dodatno im objašnjavamo stvorene situacije na njihovim pločama. Ja sam igrao s mojim paziteljem, malim Željkom. Dva puta je vidio kako da zarobi kamenčić. On to doživljava pobjedama. Dva puta nije uspio i kao da gubi zanimanje. Dolazi mali Karlo, pa im predlažem da igraju međusobno, što oni prihvaćaju. Vidim da je Karlo shvatio zarobljavanje i vješto brani svoje kamenčiće, ali i Željko je to naućio. Ima i pogrešaka, ali to je normalno i ne upozoravam ih na to, ali im hvalim dobre poteze. Željko je uspio dva puta pobjediti i izgleda da je povratio volju za ovom igrom. Brzo je prošlo predviđeno vrijeme za ovu aktivnost. Pozdravljamo se sa djecom i našom domaćicom voditeljicom. Ostavljamo im nešto kamenčića i ploča da sami nastave s igrom. Njihova voditeljica nam predlaže daljnju suradnju na ovom programu, što mi prihvaćamo. Odštakao sam preko igrališta kraćim putem do ceste. Pokazala mi put gospođa voditeljica iz Prekrižja. Ukratko me usput upoznala sa životom u ovom Centru za odgoj i obrazovanje. Slično je kao i kod nas u Gorici. Ovaj puta ulazim u kombi odmah bez pomoći štaka. Vijuga kombi put centra Zagreba, pa put Gorice. Svaki na svoju stranu. Što je sa utiscima? Slijegavaju se. Evo nešto od njih je i ovdje. A, štake? Ovaj puta su malo više odmarale, ali su sve ovo pratile. Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen, kažu, majstor ...:) |
Sličice sa štaka (10)
- 15:00 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Prekide mi razmišljanja Približavam se odmorištu, kući gdje trenutno živim. Vraćam se sa terapije. Sunce je već doseglo niži položaj prema zalasku. Dlanovi mi tvrdi i često odmaram stojeći oslonjen na štake. Osjećam kao da imam platfus na dlanovima. Izmjenjuju se desna noga i štake čibeći kretanje. U mislima me prekide zvuk koji mi se brzo poribližavao zrakom. Bio je to zvuk skretanja pozornosti. Od kuća s druge strane livade, pored crkve, zrakom u niskom letu, ptica. Okrećem instiktivno glavu u smjeru zvuka. Nije to bio neki pjev već baš upozorenje. Preletio je cestu i pored mene put kuća na drugoj strani. Kos! Bio je sam. Niti je što ganjao, niti ga što ganjalo. Mjesto odakle je doletjeo je blizina parka u kojem često odmaram. Tamo sam se nekako upoznao sa kosom koji je tamo dominantan. Kada bi pjevao, ja bi pokušavao ga imitirati. Nisam vješt u fučkanju, ali se trudim proizvesti zvuk. Zanio bi se tako uključujući i osjećaje. Primjetim često kako me pokušava ponavljanjem slijediti. Onda ja povremeno to i njemu činim, uz poneki dodatak. Znao sam ga tako i zbuniti, pa bi on zašutio. Tada bi ja, nakon što ta šutnja dođe blizu vremena odustajanja, kratkim zvukom kao da ga pitam: 'Šta je sada?' On bi onda nastavio. Jednom mi je tako proletio tik glave. I eto, sada odjednom opet, tik mene. Je li to baš on? Čini mi se da je. Kako proletje nisam ostao čutke. Reagirao sam zvukom. Jesam li mu prijatelj? Doživljava li me tako? Ja njega da! I sjetih se svjedoćenja jednoga moga prijatelja. U njegovu dvorištu na velikom drvetu, gdje razne ptice nalaze odmoriše, jednoga dana zalutala mala maca. Nekako se popela i ne usudi se spustiti. Mijaukala je dugo, dugo. Otišao je on. Drugo jutro dolazi on u dvorište i čuje opet macu na drvetu. Ta zar je cijelu noć provela gore. Gleda, ne bi li je vidio, kad mace nigdje. Gdje li se sakrila? Usmjeri pažnju prema izvoru zvuka, kad ugleda kosa. Stoji mali na grani i pjeva. Ma, pjeva; mjauče. Tako to ove lijepe crne ptice. Tu su pored nas po grmovima i granama uz kuće. Žive s nama. Prate nas. Sve mi se čini da nas svakoga znaju; sigurno bolje nego mi njih. Ovaj mene dobro zna. Ja sam onaj što čudno hoda. Razveselio mi dan. Sretno maleni i vidimo se! Pozdravlja vas i voli vaš Mladen ... :) |
Sličice sa štaka (9)
- 15:42 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Mislima gledam Od malena sam sklon kretanju. Vodi me potreba viđenja. Stvarnost kao da izmiće promjenama stalnim. Kao da istina nije ona, već nešto što je čini. Data su mi osjetila i mogućnost kretanja tijelom. Tražio sam i tražim još i danas. Godine su prošle. Neznam da li sam ispravno koristio darovane mi moći osjetila, ali vremenom podosta toga je oslabilo. Kada tako pomislim, odmah mi se nameće misao, da sudom takovim možda griješim. Što ako su me osjetila ta, zasljepljena prolaznim ljepotama, vodila u nekom smjeru bez rezultata na pitanja moja? Vid mi je jako oslabio. Trenutno sam i sa problemima kretanja. Sluh mi je već dulje vrijeme problematičan. Jesam li tako sve manje prisutan? Udaljuje mi se viđenje istine? I evo me ovdje u točci ovoj. Slika svijeta pomalo se mijenjala. Pokušao sam naći u sebi sjećanja na ona prva doživljavanja. Bilo je neko jako svijetlo iznad ležaja. Sjećam se neugode i neke zapare i divnog osjećaja oslobođenosti otklonom prepreka slobodi kretanja nogu. Nije bilo riječi. Bili su osjeti i osjećaji. Blagodati su me podizale i čuvale moje postojanje. Bila je to ljubav roditelja. Prolazile su godine i raslo se. Prenijeli mi moji bližnji znanja. Učili me o svijetu i kako se nositi s njime. Vidio sam i njihove dvojbe. Mnoga znnja su mi samo prenijeli od onih koji su to tako i njima činili. Koliko je tu viđenje moje? Jesam li to, ono što istinom se zove, samo prihvatio kao slijed riječi i misli? Nisam žurio sa zakljućcima. Znao sam da je još podosta života predamnom. Nisam izgarao u nekim mladalačkim ljubavima. Nesklon posjedovanju nisam shvatio ono što normalnim se podrazumjevalo. Živio sam u mislima svojim tražeći smisao postojanja. Zatekle me tako godine vremenom za osnivanje obitelji. Krenuo sam kasnije od vršnjaka. Obitelj su mi obogatila četvero draga mi bića; djeca. Doživljavao sam roditelje ovaj puta kroz sebe. Nalazio sam drugačije odgovore na ona pitanja iz djetinjstva. Svijet je izgledao drugačije, ali sam znao da je to samo moje tadašnje viđenje. Nastojao sam djeci dozvoliti slobodu viđenja, ali nisam mogao odreći se brige za njihovu sigurnost. Govorili su mi neki susjedi da previše brinem, jer da će tako djeca tek biti nesamostalna. Često bi na to odgovorio, da neću dozvoliti da mi djeca odrastaju pod kotačima kamiona. Kamione i aute nikada nisam volio. Sa druge strane nisam djecu silio na ništa što je moglo biti poput duhovnih prisila. Djeca mi nisu krštena, a niti u školi išla na vjeronauk. Za mene Bog i Istina nisu u crkvi. Darovao sam djeci slobodu vjerskog odabira u dobi njihove zrelosti. Maleni mi nisu blistali u školi. Vole život, ali im razlike prema večini povremeno daju neke posebnosti. Bilo je i bolnih, meni, trenutaka, kao kada mi je sin rekao došavši iz škole, da su mu djeca rekla da on nije Božje djete, jer nije kršten, a niti ide u crkvu. Poučio sam ga sam, ali što mu dobro reči za sve ono što je dovelo do ovakovog suda? Jesam li ja pogriješio, nela sam Bog sudi. Djeca su odrasla. Životna suputnica u periodu njihovog odrastanja, me napustila kada je većina djece odrasla. Valjda je tako trebalo biti. Teško je živjeti sa tragačima za Istinom. Ta kako se veseliti sa čovjekom koji ne pije, ne puši, ne veseli se svijetlima reklama, nije potrošač, a i ne ponaša se kao vlasnik bilo čega. Sada sam djed. Došle su na svijet dvije unučice i jedan unučić. To su meni posebno draga bića. Sada imam već treći pristup tome početku života. Saživljavam se s njima. Krečući se štakama imam dosta vremena za misli. Tu su i česti odmori, mada ih je sticanjem kondicije sve manje. Da, životom vidjeh kako se sve mijenja. I pitam se što reči mladu čovjeku, kada me zapita o istini života. Pitaš li mene pokušao bi ti iskreno reči ovo. Mogao bi ti izgovarati riječi u namjeri da ti prenesem svoje misli i viđenja. Život je pred tobom, a njegova istina te zanima. Tu je pred tobom. Pitaj ga. Većina me nebi razumjela. A neki bi te riječi prihvatili kao moje viđenje istine. Nemojmo biti vjernici po tome što kažemo da jesmo, već budimo to srcem i dušom. Živimo istinom istinu. Da, i htio sam primjetiti kako se nadolaskom problema čovjek mijenja. Bitno mi se ojačao jedan do sada neprimjetan mišić s vanjske strane ramena. Ranije ga nisam niti primječivao. Život se prilagođava. Milionima godina stvaran je sustav života i njegova sigurnost opstanka. Nastale su tako i razne vrste živih oblika. Slabije vidim, ali nekako dublje doživljavam okolinu. Ne odvode mi pozornost nevažni detalji. No, možda i nisu nevažni, ali ja ih ne vidim. U borbi za pokretljivost tijela duh je učvrstio slobodu. Dragi moji pozdravlja vas vaš Mladen sa štaka ... :) |
Sličice sa štaka (8)
- 17:06 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Vrijeme kišno Filip i ja skratili smo odmor na klupi u parku. Nešto se kišno namjerio oblak i osjeća se kako kiša samo što nije. Dobro je krenuti sa mjesta gdje zaklona nema. Krenuo sam u Goricu lagano štakama, a putem me sreo Filip i pridružio mi se. Pričamo o go-turnirima i situaciji s igranjem u klubu 100. Njega ja nazivam radilica. Tako marljiva mlada čovjeka još nisam sreo. Na svaki turnir on dolazi prvi i priprema garniture i sve što je potrebno za održavanje turnira. Zanima ga sve oko 100-tke. Tek što smo uradili nekoliko koraka sustižu nas prve kišne kapi. Pogledam put oblaka i, koliko mogu vidjeti, utisak je da će se pojaćati. Vrlo brzo je tako i bilo. Vidim jedan manji balkon uz put, pa se sklanjamo. Filip si je stavio kapuljaču. Meni ostaje samo balkon. Imam kišobran u torbi, što je nosim oko vrata, ali kako da ga držim? Mogao bi jedino u zubima. Za mene u ovakovoj situaciji vrijedi pravilo: 'Strpljen – spašen.'. Bio je to pljusak. Kada je jenjavao Filip se odlučio krenuti, jer je morao stići na aitobus. Ostadoh odmarajući 'u trokut'. Nedugo nakon njegovog odlaska spustio se jak pljusak. Sve se pitah: 'Je li stigao prije njega?' Ovakovi trenuci samoće meni su ugodni. Kao da nisam sam. Ta kako da budem sam uz toliko kapljica kiše i oblake što prolaze. Nastale su lokve po cesti na kojima poput brodova putuju mjehuri, što nastaju od nešto večih kišnih kapi. Ustvari, nikuda ne žurim. Uživam. Kako se malo smanjilo prolaze ljudi s kišobranima. Žure, jer i pored kišobrana budu poprskani po nogama. Razmišljam o ljudima i njihovu kretanju. Uvijek se nekuda ide. Rijetko tko ide nikuda. Imaju neka određena ili očekivana vremena stizanja na odredišta. Uvijek se nešto mora ili treba. Prilagodili se tome; netko više, a netko manje. Ja ovdje pod balkonom sam neprilagođen kretanju. Uslijed štaka ništa u rukama držati ne mogu, pa mi kišobran nije opcija. Mnogi se koriste autima. E, tu sam 'zadnja ovca'. Ne samo ja, nego i skoro cijela obitelj, mi nisu vozaći. Trenutno mi je i mobitel u kvaru. Hm, kako bi bilo da ovaj pljusak nastavi cijeli dan? Pravo iskušenje za moje životno opredjeljenje. Nisam se pošteno niti ufurao u taj osjećaj i kiša prestaje. Bilo je ugodno nastaviti štakama poslije kiše. Svježina mi je godila. Pokoja kapljica kiše, što je zaostala, zaigrana negdje vjetrom, bila mi je dodatno osvježenje. Nije kiša neki bauk. Predvečer sam, po rasporedu, obavljao terapije s nogom u domu zdravlja. Kroz prozor vidim, pljusak.Ne mogu procjeniti situaciju ovako iz zatvorena prostora. Pitam se: 'Dokle će?' Jedina varijanta su mi štake, a imam oko 45 minuta do obitavališta. Odradio sam struju kao poslijednju i napuštam prostore doma zdravlja. Stajem pod strehom na izlazu. Pada nemilice. Slijedi odmor 'u trokut'.Nemam mobitela, nemam auta, nemam treće ruke za kišobran. Ama, stati će. Malo se smanjila kiša i krećem. Kako sam krenuo kiša se smanjivala. Uskoro je stala potpuno. Noga, štake, noga, štake ... Zaobilazim lokve. Udišem sviježi zrak. Zalazeće sunce prodire kroz oblake. Koja divna slika. Slabiji vid kao da mi je pojačao ugođaj. Detalji me manje ometaju. Uslijed slaboga vida nekako cjelovitije doživljavam okolinu. Možda mnogima to ne izgleda logično, ali dobivaju značaj neka ranije zapostavljena osjetila. Nije život ono što mislimo, mada, to da mislimo, sastavni je dio naših života. I opet, kao i često, igra je to dijelova i cjeline. Izmjenih putem po nekoliko misli s ljudima u prolazu i stižem na odredište. Bio je ovo lijep dan, mada su mnogi poksnuli, žurili, nervirali se. Kiša je morala pasti. Kada sam bio maleni rekli su mi, sada pokojni, mama i tata: 'Braco, zakaj kiša pada? Zamislio bi se i počeo o vodenoj pari i kondenzaciji. Samom bi mi se pritom otvaralo nebrojeno novih pitanja. U tome me ptrekine kratak odgovor: 'Ma, ne, nego zato kaj nema lojtre da ide dol.' Tak je to voljeni moji, a život je lijep i fala Bogeku za to. Vama želim životne radosti i najte puno juriti okolo. Bute stigli. Valjda. I ja sam se često žuril i kaj da ni vremena dost bilo. Jel to dobro? Zapraf neznam, al pazite da ne stanete v rupu kak sam i ja. Veselo i dobro vam bilo, vaš Mladen ... :) |
Sličice sa štaka (7)
- 17:03 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Sličice stvarne i one u mislima Kako vrijeme prolazi u načinu nekom, čovjek se s njime sve više poistovjećuje. Krečući se ovako na štakama sve više i razmišljam kao 'štakaš', Uočavam brzo slične sebi i nalazim sve više istomišljenike. Nekako vidim sve zornije, da čovjeka čini njegov odnos prema svijetu. Bio sam ovih dana u nekoliko redova. To što sam na štakama meni mene ne izdvaja od drugih samim tim statusom, ali neke radnje naprosto ne mogu obavljati, a neke tek uz teškoće. Ako su samo teškoće, to sam spreman odraditi, ali što ne mogu, ne mogu. U Draškovićevoj, tako, redovno stojim u redu za prijavni šalter. Pratioca nemam uz sebe, jer oni imaju još nekog posla, a i ja sam volim ne biti im opterećenje. Na neki način im dajem 'voljno', dok ne obavim preglede, Mogu ja to. Red je tamo skoro redovno ujutro vrlo dug. Mirno odlazim na kraj reda. U redu su redom skoro sve zabrinuti ljudi. Muće ih problemi. Nije im lako. Rijetko je koji invalid u redu, a ako je i on mirno čeka oslonjen na štake svoj red. Mnogi stoje u redu za neke svoje što polupokretni čekaju pred ordinacijom. Nisam primjetio nikakove oznake da invalidi imaju prednost, a da ima vjerojatno bi u red stajalo više invalida. Kada izgovaram ovu misao osjetim kako sam malo zloban.Bože, oprosti, a kao pokoru, evo me u redu i bez oznake takove. Dovoljno je da sam i pomislio, da bi zaslužio. Dolazi jedan invalid na štakama i nastoji odmah obaviti radnju na šalteru i mimo velikog reda. Ja sam do tada već dosta reda odradio. Gledam toga čovjeka, gledam sebe, gledam sve ostale. Možda je tome čovjeku vrlo teško. Ja mogu i stojim strpljivo u redu oslonjen na štake. Primjećuje on mene i nekako mu kao neugodno i prilazi mi. Ne želi u red ispred mene. Poćinjemo laganu komunikaciju. J anastojim skrenuti temu na potrebu za boljom organizacijom prijava bolesnika. Svi ovdje imamo nekih problema i često zbog njih ne vidimo oko sebe. Nekima su teže, a nekima lakše riješivi, ali osjećamo potrebu riješiti ih. I kreće se polako povorka ova kao povorke sviju u redu života. Mnoge vječno problemi pritišću, pa od njih ni ne vide probleme drugih. Kao sudbinu neumitne pokore podnose. Nisu im izrečene, već im ih život donosi. Problemima su kao lancima vezani. Misao mi ova oslikava ljude, svagdje u raznim situacijama. Čujem za probleme njihove i nastojim vidjeti u čemu je ustvari problem njihovih problema. Pa, i mojih. Želje nas pokreću, a stvarnost često onemogućuje. Kao da se živi u nekom krivom svijetu. Vidimo li da nam je ovo svijet jedini naš, svijet Jedinoga, kojim nam je život podaren, svima? Zar svijet može biti kriv? Želje, želje... kuda li nas vodite? Imate li vi potporu života stvarnošću? Rdimo osnovom želja, ali u svijetu stvarnome. Tu rcaskoraci su stvarnost! Vidimo li dobro; sudimo li dobro; nalazimo li puteve dobrote...? Smirujući tok razgovora sa sugovornikom na štakama, približavamo se šalteru. Jedna mlada žena, što je ispred nas, pušta nas ispred sebe. Već je ranije najavila namjeru tu. 'Ne, hvala, mogu ja.', zahvaljujem, ali na njenu ponovljenu namjeru s radošću prihvaćam. Kao da smo i mi i ona time bili počašćeni. Osjećam kako darovi nisu težinom, već radošću koje donose svima u darovanju. Ipak, darovatelj odlučuje. I nisu ljudi u redu ništa krivi. Neznaju oni sa svojim problemima. Skoro sam siguran da im je teže nego meni na štakama. Pritišće ih nešto što ne razumiju, a niti ne vide. Možda bi ja trebao pustiti naprijed još ponekoga ispred sebe. Teško im je, a to se ne vidi lako. Bnože, neka livade života podare radost. Prijatelji dragi, vidite li koliko malo potrebno je za to? Sve je već pripremljeno. Pogledajte samo što vi to ustvari želite. Bože, hvala na suncu, zraku, životu. Kost uspješno zarašćuje i štakice će još neko vrijeme. I taj dio života proširio mi je vidike. Sve vas voli i pozdravlja vsš Mladen |
Sličice sa štaka (6)
- 11:57 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Umor kad me savladava Oblačno je, ali bez kiše. Preko dana na mahove je padala. Uz osjećaj svježine osjećam nadolazeći suton. Uslijed slabog vida ranije mi nastupa mrak. Izlazim iz Doma zdravlja. Bio sam na terapijama. Prvo stopala držim 20 minuta u magnetskom polju. Potom slijedi razgibavanje lijevog stopala. Osim masaže tu su, kako ih ja zovem, igrice, poput sakupljanja nožnim prstima komadića spužve, njihanje stopalima, te povlaćenje i guranje ručnika stopalom po podu. Nakon toga idem na, kako ja to kažem, 'električnu stolicu', gdje sam 15 minuta, čini mi se. Stave mi elektrode na ozljeđeno mjesto i puste moduliranu struju. Obićno mi moraju pojačati do kraja, da išta osjetim. Hm, kaj sam otporan na struju? Kaže mi doktorica terapeut, da je to od polineuropatije, koju imam kao posljedicu dijabetesa. Zbog toga osjećam tabane kao debeli đon. Ni dobro, al se može. Odradio sam zadano i evo me ispod oblaka kako sjedam na klupicu. Odlažem štake uz klupu i vadim mobitel iz džepa. Imam samo kunu na njemu, pa samo 'cimnem'. Ništa ne košta, a njemu kratko pozvoni. Pogledati će valjda tko to cima. Sjedim, ali odziva nema. Probam drugi broj, a on je nedostupan. Pogledam u oblake i kao da pitam, a ustvari pitao i jesam, onako bez riječi. Ma, kiša neće! Dižem se na desnicu nogu, oslanjajući je koljenom na čvrstu točku u sastavu klupe. Za sigurno uspravljanje zasada trebam bar dvije čvrste točke, da ne padnem. Uzimam štake, učvršćujući u njih ruke. Dlanovi mi od njih sve više liče na đonove. Pješice ću. Nije to nešto posebno. Doma ću biti za oko sat vremena. Veliki dio dana sam proveo u pokretu. Bio sam po uputnice za terapije u Zagrebu, pa odnio doznake i na kraju terapije. Od javnoga prevoza nailazio sam, ko u pravilu, na visokopodna vozila. Već sam podosta vješt u skakanju po stepenicama pri ulazu u tranvaje i autobuse. Ni ne mislim, da bi pao. Nesmijem! Ipak mi štake puno pomažu. I ostade mi od kretanja još ovih sat štakanja. Dnevna vrućina je nestala i nekako mi je ugodno. Bar se ne znojim. Svakih dvadesetak koraka stanem i odmaram 'u trokut'. Osjećam umor, ali osjećam i to da još mogu. Ta dva osjećaja kao da se bore u meni. Priklonim li se umoru, gotov sam. Tada bi sve ovo ostalo bila velika muka. Priklonim se spoznaji da još mogu, ići ću dalje, pa će čak biti i lijepih razmišljanja. Zanimljiv odnos mene prema slijedovima misli i osjeta. Odlučujem ipak ja. Slijedeći misli tako gledam, onako u sebi, zbivanje to. Ipak sam ja netko. Čini mi se, tako gledajući ovo. Jeli to ta meni darovana sloboda; sloboda da vidim tko li sam to ja? Onaj sam koji u lutanju put pronalazi. I kao i često, odvede me misao i osjet taj, u ona podrčja gdje materija jest tek valovita površina stvarnosti. Ta valova bilo nebi, da dubina nema! Štake, noga, štake, noga ... Osjećam kako zrak struji dušnikom, težuna tijela kako naizmjenično pada na mišiće ruku i desne noge. Kao da umor dolazi. Znam što je to. Treba povremeno dati malo oduška odmorom 'u trokut', da kisik stigne u mišiće. Ha, kondicija... Putem nailazim na parkić blizu crkve, Njena blizina me asocira na vjekovna pitanja o životu u čovjeka. Spoznaja moći iznad ljudske i poštivanje njeno vjekovima. Sjedam na klupu i puštam mislima da se rasprostru svemirom datim im. I dok tijelo još kondiciju hvata, duh slobodno putuje. Znam, sve vrijeme svoje ima. I dižem se sa klupe i idem dalje. Dolazim do obitavališta. Cijeli dan me tu nije bilo. Kao što rekoh, sve svoje vrijeme ima, pa tako slijedi uzimanje inzulina, pa klopa, kavica, i ususret mislima što poput snova su. Tijelo osjeća umor koji stalno misli podsjeća na svoje postojanje. Poštujem to. Ta čovjek sam u svijtu Božjem. I krajem dana još jednom shvatih da su muke osnova životnih spoznaja. Tu je ona čvrstina na kojoj život nalazi tlo postojanja. Nisam od onih što tradicijom se mole. Ni jedne molitve, što se uče, neznam, ali osjećam veliku zahvalnost Tebi po kojem i ja postojim. Umoran bolje vidim odnose koji me čine; na tome hvala. Prijatelji dragi, još jedam dan u nizu sa štakama je prošao. Pozdravlja vas, uz osmjeh, i voli, vaš Mladen i nekako bi me radovalo da i vi životom vidite ovo predivno dijelo Gospodnje. Često od nevažnih gromada ne vidimo ono vrijedno zrnce. Nit je prvo, nit poslijednje, već ovdje jest, da bi bilo. Bez njega ni ovih gromada nebi bilo, jer ono je čimbenik svijeta, koji bez njega bio nebi. Radujte se životu, jer to je stvarni dar svakom od nas ... Mladen ... :) |
Sličice sa štaka (5)
- 17:22 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Susret Krenuo sam već uobičajenim putem put autobusa. Prošao sam prvi dio pored crkve do malog parka. Provjeravam volju. Trenuci su to kada u mislima šećem od pozitivnog negativnom i obrnuto. Kada pomislim kako je teško ovako na štakama, osjetim neku silu koja me nastoji odvratiti od svega toga. Bude mi rada i teže nego što je. Znam taj efekat. Tako se klone; tako se odustaje; tako se gubi. Ne, ne, ja to mogu, hoću i mogu! Ajde, idemo dalje. I ide dalje izmjenama prednosti noga i štake. Kako je park bliže, kao da mi je sve teže. Znam i taj efekat. Kao da se nešto u meni trudi odvratiti me od nakane. Nešto je to, što svemu pridaje značaj težine. Kao da ja to ne mogu i kao da je bolje ne raditi. Ipak, ovisi o meni i ja idem dalje! Obećao sam sebi odmor u parku i poštujem to. Ima slučajeva kada neke manje etapne nagrade sebi samome ne prihvatim, dokazujući sebi da mogu i više i bolje. Odmaram na klupi u parku slušajući pjev ptica. Kako mi je vid oslabio ovo mi je nekako cjelovitiji ugođaj. Povremeno reagiran fićukom na zvučne majstorije kosa, Jednom mi je jedan tako proletio tik kraj glave. Kao da mi je dao do znanja, da zna da sam to ja. Nastavljam štakanjem dalje. U prosjeku svakih 15 do 20 punih koraka odmaram stojeći u trokut. Tako nazivam pozu sa štakama unaprijed, oslonjen na rukohvate njihove. U jednoj od takovih poza na pločniku mimoišao me jedan prolaznik. Prošao me par metara i stade okrenuvši se unazad prema meni. Ne mogu prepoznati, jer vid mi to ne omogućuje. 'Trebate li kakovu pomoć?', upita me. 'Ne, hvala lijepa. Odmaram malo.', ja spremno odgovorih. 'E, ja sam tako četiri i pol godine.', on će odajući razumijevanje mom položaju. 'Pa, vi onda odlično poznajete sve probleme i teškoće vezane uz kretanje sa štakama.', ću ja, odajući mu poštovanje. I ukratko on ispriča svoj ondašnji problem. On zna poštivati hod na dvije noge. Vidio me dobro. Nisam mu bio tek neki od invalida. Osjetio je i prepoznao. Srdaćno smo se rastali. Dva bezimena, koji se, eto, poznaju po štakama. Facu mu nisam mogao dobro vidjeti, ali sam osjetio čovjeka. I nekako mi prostruji mislima neki zbir sličnosti u poslijednje vrijeme potaknutih mojim stanjem. U tramvajima i busovima su mi se redom dizali: starija gospođa, majka s malim djetetom, lakši invalid... Možda je to, ipak, samo slučaj. Možda, ustvari, oni sjede na prednjim sjedalicama. Zbog svojih problema me možda oni bolje vide. Progledavamo li tako? Razmišljajući tako nailazim na zanimljivu pretpostavku, koja u meni ima osjet proživljenoga. U dubini sebe suosjećam s patnicima. Od neke davnine suosjećam s teškim zaboravljenim ranjenicima; sa rukom koja je tražila samo pogled i pruženu ruku. Još uvijek u vjećnost čovjek što čovjeka traži. Uobličen osjećaj – O Bože utočišta svima u vapaju, molim. Budimo svima osmjeh radosti, pružena ruka, riječ i djela blagoslovljena. I idem štakajući dalje ni ne primjetivši teškoće i muke, radujući se svakom cvijetu, ptici, grani, biću, kamenu. Hvala ti Bože. Ja još voljeti mogu. Prijatelji dragi, voli vas i pozdravlja vaš Mladen sa štaka ... :) |