Mislima gledam
Od malena sam sklon kretanju. Vodi me potreba viđenja. Stvarnost kao da izmiće promjenama stalnim. Kao da istina nije ona, već nešto što je čini. Data su mi osjetila i mogućnost kretanja tijelom. Tražio sam i tražim još i danas.
Godine su prošle. Neznam da li sam ispravno koristio darovane mi moći osjetila, ali vremenom podosta toga je oslabilo. Kada tako pomislim, odmah mi se nameće misao, da sudom takovim možda griješim. Što ako su me osjetila ta, zasljepljena prolaznim ljepotama, vodila u nekom smjeru bez rezultata na pitanja moja?
Vid mi je jako oslabio. Trenutno sam i sa problemima kretanja. Sluh mi je već dulje vrijeme problematičan. Jesam li tako sve manje prisutan? Udaljuje mi se viđenje istine?
I evo me ovdje u točci ovoj. Slika svijeta pomalo se mijenjala.
Pokušao sam naći u sebi sjećanja na ona prva doživljavanja. Bilo je neko jako svijetlo iznad ležaja. Sjećam se neugode i neke zapare i divnog osjećaja oslobođenosti otklonom prepreka slobodi kretanja nogu. Nije bilo riječi. Bili su osjeti i osjećaji. Blagodati su me podizale i čuvale moje postojanje. Bila je to ljubav roditelja.
Prolazile su godine i raslo se. Prenijeli mi moji bližnji znanja. Učili me o svijetu i kako se nositi s njime. Vidio sam i njihove dvojbe. Mnoga znnja su mi samo prenijeli od onih koji su to tako i njima činili. Koliko je tu viđenje moje? Jesam li to, ono što istinom se zove, samo prihvatio kao slijed riječi i misli?
Nisam žurio sa zakljućcima. Znao sam da je još podosta života predamnom.
Nisam izgarao u nekim mladalačkim ljubavima. Nesklon posjedovanju nisam shvatio ono što normalnim se podrazumjevalo. Živio sam u mislima svojim tražeći smisao postojanja. Zatekle me tako godine vremenom za osnivanje obitelji. Krenuo sam kasnije od vršnjaka. Obitelj su mi obogatila četvero draga mi bića; djeca.
Doživljavao sam roditelje ovaj puta kroz sebe. Nalazio sam drugačije odgovore na ona pitanja iz djetinjstva. Svijet je izgledao drugačije, ali sam znao da je to samo moje tadašnje viđenje. Nastojao sam djeci dozvoliti slobodu viđenja, ali nisam mogao odreći se brige za njihovu sigurnost. Govorili su mi neki susjedi da previše brinem, jer da će tako djeca tek biti nesamostalna. Često bi na to odgovorio, da neću dozvoliti da mi djeca odrastaju pod kotačima kamiona. Kamione i aute nikada nisam volio. Sa druge strane nisam djecu silio na ništa što je moglo biti poput duhovnih prisila. Djeca mi nisu krštena, a niti u školi išla na vjeronauk. Za mene Bog i Istina nisu u crkvi. Darovao sam djeci slobodu vjerskog odabira u dobi njihove zrelosti.
Maleni mi nisu blistali u školi. Vole život, ali im razlike prema večini povremeno daju neke posebnosti. Bilo je i bolnih, meni, trenutaka, kao kada mi je sin rekao došavši iz škole, da su mu djeca rekla da on nije Božje djete, jer nije kršten, a niti ide u crkvu. Poučio sam ga sam, ali što mu dobro reči za sve ono što je dovelo do ovakovog suda? Jesam li ja pogriješio, nela sam Bog sudi.
Djeca su odrasla. Životna suputnica u periodu njihovog odrastanja, me napustila kada je većina djece odrasla. Valjda je tako trebalo biti. Teško je živjeti sa tragačima za Istinom. Ta kako se veseliti sa čovjekom koji ne pije, ne puši, ne veseli se svijetlima reklama, nije potrošač, a i ne ponaša se kao vlasnik bilo čega.
Sada sam djed. Došle su na svijet dvije unučice i jedan unučić. To su meni posebno draga bića. Sada imam već treći pristup tome početku života. Saživljavam se s njima.
Krečući se štakama imam dosta vremena za misli. Tu su i česti odmori, mada ih je sticanjem kondicije sve manje. Da, životom vidjeh kako se sve mijenja. I pitam se što reči mladu čovjeku, kada me zapita o istini života.
Pitaš li mene pokušao bi ti iskreno reči ovo. Mogao bi ti izgovarati riječi u namjeri da ti prenesem svoje misli i viđenja. Život je pred tobom, a njegova istina te zanima. Tu je pred tobom. Pitaj ga. Većina me nebi razumjela. A neki bi te riječi prihvatili kao moje viđenje istine. Nemojmo biti vjernici po tome što kažemo da jesmo, već budimo to srcem i dušom. Živimo istinom istinu.
Da, i htio sam primjetiti kako se nadolaskom problema čovjek mijenja. Bitno mi se ojačao jedan do sada neprimjetan mišić s vanjske strane ramena. Ranije ga nisam niti primječivao. Život se prilagođava. Milionima godina stvaran je sustav života i njegova sigurnost opstanka. Nastale su tako i razne vrste živih oblika.
Slabije vidim, ali nekako dublje doživljavam okolinu. Ne odvode mi pozornost nevažni detalji. No, možda i nisu nevažni, ali ja ih ne vidim.
U borbi za pokretljivost tijela duh je učvrstio slobodu.
Dragi moji pozdravlja vas vaš Mladen sa štaka ... :)
Post je objavljen 18.05.2008. u 15:42 sati.