Susret
Krenuo sam već uobičajenim putem put autobusa. Prošao sam prvi dio pored crkve do malog parka. Provjeravam volju. Trenuci su to kada u mislima šećem od pozitivnog negativnom i obrnuto. Kada pomislim kako je teško ovako na štakama, osjetim neku silu koja me nastoji odvratiti od svega toga. Bude mi rada i teže nego što je. Znam taj efekat. Tako se klone; tako se odustaje; tako se gubi. Ne, ne, ja to mogu, hoću i mogu! Ajde, idemo dalje. I ide dalje izmjenama prednosti noga i štake.
Kako je park bliže, kao da mi je sve teže. Znam i taj efekat. Kao da se nešto u meni trudi odvratiti me od nakane. Nešto je to, što svemu pridaje značaj težine. Kao da ja to ne mogu i kao da je bolje ne raditi. Ipak, ovisi o meni i ja idem dalje!
Obećao sam sebi odmor u parku i poštujem to. Ima slučajeva kada neke manje etapne nagrade sebi samome ne prihvatim, dokazujući sebi da mogu i više i bolje.
Odmaram na klupi u parku slušajući pjev ptica. Kako mi je vid oslabio ovo mi je nekako cjelovitiji ugođaj. Povremeno reagiran fićukom na zvučne majstorije kosa, Jednom mi je jedan tako proletio tik kraj glave. Kao da mi je dao do znanja, da zna da sam to ja.
Nastavljam štakanjem dalje. U prosjeku svakih 15 do 20 punih koraka odmaram stojeći u trokut. Tako nazivam pozu sa štakama unaprijed, oslonjen na rukohvate njihove. U jednoj od takovih poza na pločniku mimoišao me jedan prolaznik. Prošao me par metara i stade okrenuvši se unazad prema meni. Ne mogu prepoznati, jer vid mi to ne omogućuje.
'Trebate li kakovu pomoć?', upita me.
'Ne, hvala lijepa. Odmaram malo.', ja spremno odgovorih.
'E, ja sam tako četiri i pol godine.', on će odajući razumijevanje mom položaju.
'Pa, vi onda odlično poznajete sve probleme i teškoće vezane uz kretanje sa štakama.', ću ja, odajući mu poštovanje.
I ukratko on ispriča svoj ondašnji problem. On zna poštivati hod na dvije noge.
Vidio me dobro. Nisam mu bio tek neki od invalida. Osjetio je i prepoznao.
Srdaćno smo se rastali. Dva bezimena, koji se, eto, poznaju po štakama. Facu mu nisam mogao dobro vidjeti, ali sam osjetio čovjeka.
I nekako mi prostruji mislima neki zbir sličnosti u poslijednje vrijeme potaknutih mojim stanjem. U tramvajima i busovima su mi se redom dizali: starija gospođa, majka s malim djetetom, lakši invalid... Možda je to, ipak, samo slučaj. Možda, ustvari, oni sjede na prednjim sjedalicama. Zbog svojih problema me možda oni bolje vide. Progledavamo li tako?
Razmišljajući tako nailazim na zanimljivu pretpostavku, koja u meni ima osjet proživljenoga. U dubini sebe suosjećam s patnicima. Od neke davnine suosjećam s teškim zaboravljenim ranjenicima; sa rukom koja je tražila samo pogled i pruženu ruku. Još uvijek u vjećnost čovjek što čovjeka traži.
Uobličen osjećaj – O Bože utočišta svima u vapaju, molim. Budimo svima osmjeh radosti, pružena ruka, riječ i djela blagoslovljena.
I idem štakajući dalje ni ne primjetivši teškoće i muke, radujući se svakom cvijetu, ptici, grani, biću, kamenu.
Hvala ti Bože. Ja još voljeti mogu.
Prijatelji dragi, voli vas i pozdravlja vaš Mladen sa štaka ... :)
Post je objavljen 02.05.2008. u 17:22 sati.