| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Sličice sa štaka (4)
- 13:23 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Niskopodni tramvaj i bus Obavio sam što sam trebao i krećem se put tramvaja na Ozaljskoj. Nakon kakvog takvog predaha u domu zdravlja, nekako ni nevoljko sjeda pomisao da sam tek na pola puta. Treba se sada vratiti kući. Kao da je u svemu tome neka psihološka zanka. Obavivši planirano izgleda kao da je sve sada u redu, a ustvari pola puta je još predamnom. Da, i to teža polovica, jer sam sada vrlo umoran i osjećam se iscrpljenim. Trebalo bi i nešto pojesti. Vjerojatno mi je već i sećer nizak. Takvim se nije pametno šegačiti. Najpovoljnije mi izgleda otići do firme i tamo nešto pojesti u našem restoranu. Nisam baš pri nekoj lovi za gradske restoracije. Nazivam kolegicu s posla, da mi nešto uzme prije nego restoranu prođe radno vrijeme. Javlja se ona na mobitel i zaćuđeno me pita što je trebam. 'Daj mi uzmi nešto u restoranu za jelo prije nego prestane s radom. Lovu ti vratim kada stignem. Čekam niskopodni na Ozaljskoj', uredno me ona saslušala. 'Ali ja sam na bolovanju.', će ona. 'Ama, kud sad, i gdje te baš pogodih.', komentiram odmah svoju vještinu promašivanja. Slijedećim pozivom sve sam sredio. Malo je nezgodno što sam i ja na bolovanju i ne bi smio biti na poslu, ali glad ima prednost. Šećeraš se nesmije s time igrati. Dolazi tramvaj, ali onaj s visokim stepenicama. Gledam ih i sve zamišljam kako bi ušao. Previsoke su i pogledom ispraćam taj tramvaj stojeći na jednoj nozi uz pomoć štaka. Ispratio sam tako nekoliko tramvaja. Na stanici nikakove klupe pa odmaram rukama naslkonjen na štake. Uskoro prelazim na naslanjanje na obližnji prometni znak. Nije lako biti pokretni invalid. Dolazi željeni niskopodni. U sebi zahvaljujem gradonačelniku Milanu. U tramvaju gužva. Mislio sam se uhvatiti sa štangu i tako izdržati do Ljubljanice. 'Odite sjednite', će ljudi oko mene, ali treba proći na štakama kroz mnoštvo. Nikada nisam razmišljao o takovom problemu. Na operiranu nogu nesmijem ni slućajno stati. Ako se ičega dohvatim, ćime ću držati jednu od štaka? Digla mi se jedna gospođa, a ja sam nekim čudom stigao do stolca. Nije lako biti invalid u gužvi. Stigoh i do Ljubljanice i čekam bus. Srećom su svi tu niskoponi, a na liniji, kojom idem, nema niti gužve. Doklipsao sam do firme. Predamnom je još samo trideset uzlaznih stepenica. Itnica, nakon svega. Jednu stepenicu je lako savladati, pa sam učinio to trideset puta. Još samo maloi na redu je juha i grah varivo!!! A kako sam se konačno vratio doma u Goricu? Prebacio me kolega autom. Riknuo bi da sam i to morao na štake. Fala Bogu, sve je dobro prošlo, a stekao sam i nešto kondicije, a i iskustva. Veseli pozdrav sa štaka od Mladena ... :) |
Sličice sa štaka (3)
- 07:06 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Stepenice kao izazov Štake, pa noga, pa štake, pa noga, pa ... Na mahove kao neka pjesma sve se tako izmjenjuje. Dlanovi po malo očvršćuju. Pomalo postajem iskusan hodač na štakama. Dolazi promjena. Stepenice. Prestaje onaj ujednačeni ritam. Pothodnik je iza mene, a Inportane predamnom. Kao neka međa su silazne srepenice, gledano u mome smjeru. Namještam se i kratka koncentracija. Tu desmo je i neko dizalo za invalide, ali čini mi se da i ne radi, ali nebi ja time. Nema puno stepenica. Štakama ću! Odmjerim ih i krenem sigurno. Ta stepemice su kao i ćivot. Treba strpljivo odraditi svaku od njih. Svaka stepenica je kao jedna priča. Stavljam štake na nižu, oslonim se na njih i didam potom lagano nogu. Još jedna stepeniva je iza mene. Slijedeća je na redu. I opet štake idu prve i sve tako. Hodam po stepenicama. Naprosto me to zabavlja. Sišao sam! Lagano se okrenem i zadovoljno pogledam pređeme stepenice. Ide to meni! Nastavim veselo put izlaznih stepenica iz Inportanea. E, ovo je prava stvar. Tu su i pokretne stepenice, ali me one ne zanimaju. Dva su glavna razloga tome. Kao prvo, te stepenice idu, idu i idu. Neka slučajno nešto, ovakav jednonogi, pogrešim na početku ili gore na kraju, loše bi se proveo. Ali još važnije je to da se neću odreći zadovoljstva savladavanja stepenica. Tri su grupe stepenica ovdje, a u svakoj više od deset njih. Pravi gušt! Slučajno se spotaknuti bi bilo kobno, ali ... Odradio sam prvu grupu i stao na predah. Odmaram naslonjen na štake i nogu s težištem u trokutu što ga na tlu oni čine. Stanem pred stepenicu; uprem se rukama o rukohvat štaka i podignem tako tijelo i spustim nogu na višu stepenicu. Još sam težinom rukama na štakama, ali polako je prebacujem na nogu. Kada sam već stabilan na nozi, povlačim i štake na tu stepenicu. Sada isto radim i sa slijedećom stepenicom i tako sve do kraja. Koji puta to izgleda kao dam skočio na slijedeću stepenicu, ali nisam baš time zadovoljan, Nije ovo skakanje. Treba lagano harmonijski kretati po stepenicama i biti viješt na štakama. Nekako mi sve bolje ide. Došao sam na vrh. Bio sam nekako ponosan. Mogu ja to! Produžavam štakajući na tramvajsku stanicu. Eto, prijatelji dragi, odvalio sam i to. Umorio se jesam. Ali mi je tim draće. Netko bi rekao kako je to teško. Ma, nije lako, ali je veliko zadovoljstvo kada se savlada i ovlada još jednom vještinom. Veliki pozdrav vama. Voli vas vaš Mladen sa štaka ... :) |
Sličice sa štaka (2.)
- 19:02 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Zamalo, uzalud trud Odlučio sam toga dana obaviti, relativno samostalno, posao koji me opterećivao. Idem po uputnice za terapije. Treba iz Gorice doći do Trešnjevke, gdje mi je moja medicina rada pri kojoj se vodi moja ozljeda. Dva su to papira bez kojih nema za mene terapije. Slabije pokretni, poput mene sada, pošalju nekoga da im to obavi ili ih netko kolima prebaci do tamo. Nisam ja nešto posebno. Ima dosta takovih. Uputnice se mogu dobiti samo radnim danom, a skoro svi rade. Kako da ih molim da me prevezu kad moraju biti na poslu. Čak i sama pomisao da ikoga dekomodiram mi je strana. Prvo gledam da li mogu to nekako sam obaviti. Ma, kako ne bi mogao. Imam štake! Neće biti bas lako, ali mogu. Obavio sam jutarnji rirual - izmjrio šećer u krvi koji je bio potpuno normalan; dao sam si inzulin; pojeo obrok zobi i proklijane pšenice; uzeo torbu s neophodnostima i stavio je oko glave pa na leđa; obukao tenisicu; štake u ruke i: 'Doviđenja!' Krenem žustro štakajući, kad osjrih reski bol na srednjem prstu jedine aktivne noge. Učinilo mi se kao da je komadić stakla u tenisici. Trebao bi negdje sjesti i istresti taj suvišan sadržaj iz tenisice. Nije to neki problem, ali ovako sa štakama jest. Gdje sjest? Ma, može se to jednonožno, ali osjećaj obveze prema bolesnoj nozi blokira sigurnost. Nastavljam štakati savijajući prste u tenisici da bi izbjegao bol. Ide nekako. Dobauljao sam tako do parka i klupe u njemu. Koje olakšanje! Sjeo sam i skinuo tenisicu i dobro je istresao. Imam vate u kompletu s inzulinom, što mi je dobro poslužilo i nastavio sam kao nov. Stigao sam do stanice busa. Bingo! Došao je odmah niskopodni! Trajao je put do odredišta izvjeatan broj sati, a bilo je i doživljaja. Biti će o njima u ovim sličicama kroz postove. Nešto poslije 12 sati sam, zadovoljan pređenim, došao do šaltera u domu zdravlja. 'Gospodine, ali za bolovanja radimo samo od 7 do 9.', kratko i jasno će službenica. Onako znojan i zdvojan, buljim blesavo pred sebe. Znam, svi rade samo svoj posao. Vjerojano sam mogao to ranije doznati, ali nisam. Ipak da stignem na ovaj način ovdje iz Gorice trebao bi krenuri negdje prije 5 sati. 'Skroz iz Gorice na stake i sada ovo.', izustih. Vjerojatno iz sažaljenja uzeli su me u obradu. Dobio sam potrebne uputnice. Isplatilo se. Hvala djelatnicama doma zdravlja. No, ipak mi ostaje osjećaj da netko baš i ne radi kvalitetno svoj posao. Kao da ima nesšo blesavo u svemu tome. Nadam se da je to samo moj osjećaj. Čini mi se da neki vole šetati ljude za papire. Ustvari, zdravo je kretati se, zar ne? Dragi moji, sve je relativno, ali ja vas sve volin, apsolutno ... :), vaš Mladen |
Sličice sa štaka (1)
- 15:18 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Predah u podhodniku Kratak predah štakanja. Pothodnik u svom južnom dijelu. Izašao sam iz busa i kupio pola litre jane, te naslonjen na metalni zrcalni dio zida sakupljam energiju za nastavak puta. Preko rukohvata lijeve štake prebacio sam ranjenu lijevu nogu. Tako sam najstabilniji, a da pri tome odmaram. Na desnu štaku sam desnom rukom oslonjen. Pomalo stara tenisica na aktivnoj desnoj nozi je poput glavnoga nosača cijele te figure. Slobodnom lijevom rukom podigao sam janu i požudno povukao. Iako slabog vida primjećujem kako mi se netko približava u namjeri kontakta. Lik je neobrijan poput mene. Kose je neuredno razbarušene. Pruža mi ruku, a istovremeno osjetim u njega poprilično ispijenih piva. 'Kako ide', pita me, tresući mi desnicu, koja je na kratko pustila štaku. 'Nemoj me jako tresti. Vidiš da stojim samo na jednoj', upozoravam ga. Razumijevanjem pušta mi ruku i nastavlja me upitno promatrati. 'Jel ti to glumis?', izusti on dvojbu. 'Ma, ne.', ja njemu kratko, ali dvojbu njegovu time nisam odstranio. Izgleda kao da mu u slici mojoj nešto nedostaje. Sjeva mi! Nigdje okrenute kape za sitniš, a ni ikakove kape za tu namjenu u mene. Nisam mu čist. Izgleda da me procjenio pozitivno i predlaže mi: 'Jesi li za pivo?' 'Fla, nebi, a ni nesmijem', pokušam ga uvjeriti nastojeći da slučajno on to ne shvati nogiranjem. 'Kako hoćeš, ali dobro ti ide. ', izjavljuje on svoju ocjenu i odlazi. Još sam kratko odmorio tako i nastavio put stepenica Inportanea. Prijatelji dragi, pozdravlja vas Mladen sa štaka, a sličice slijede ... :) |
Daniel, pitao si me ...
- 16:26 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Kada nešto govorim obično polazim od sebe. Od prvih nastojanja postojanja i očuvanja istoga slijedio sam put koji mi je dat. Bio je to način viđenja i djelovanja. Prenijeto mi je to od onih koje je razvoj života u meni slijedio. Bili su to roditelji moji. Prije dva posta u komentaru me Daniel zapitao za moje viđenje i/ili mišljenje o daru viđenja. Krenuo sam s prethodnim odlomkom da nebi gradio ovaj prikaz na uobičajenim pretpostavkama. Postavio otvorenim viđenje sebe. Tko li sam i što li sam? Često se pri objašnjavanjima toliko toga razradi, a uopće se ne vidi da je nejasnoća već u osnovnim pretpostavkama, koje skoro svi smatraju normalnima. Vidim kako mi ljudi imamo uroženo sljepilo po tome pitanju. Prema tome moje viđenje i objašnjenje njega treba počivati na istinskom viđenju sebe. Na tome se osniva viđenje moje. Svašta bi se tu reči moglo, ali viđenje je viđenje i isšravno je ono što ni nije viđenje, već jest istina. Izgleda kao da je to neizrecivo. Ipak postoje neke dodirne točke s onima koji prolaziše put taj. Mogu razumjeti na što se riječi izgovorene odnose, Polako je vremenom sazrijevala svijest o tome da sam čitav darovan.. Po kome? Ljudski, po onome i onima koji su također darovani. To nije odricanje od sebe, već naprotiv i neka vrsta veće odgovornosti. U nama su ljubavi i rezultati djelovanja svih koji su darovali to za naše postojanje. Mnogi možda toga nisu ni svijesni, ali to ne umanjuje vrijednost dijla onih koji su doprinjeli našem postojanju. Ovdje je meni zanimljiva osnova svoga postojanje i postojanje kao takovo. Jest to u nama nekim nedokučivim prostorima i vremenu. Počeci i počela svega su van moći našeg uobičajemog razumjevanja. Kao da je nedokučivo, a ipak ovdje tu u nama. Time smo činjeni. Eto, Daniel, još uvijek se trudim prikazati sebe; ono što vidim da jesam. Odgovor je valjan kada su i elementi odgovora valjani, a u odgovoru je uvijek više elemenata od onih koji su prikazani. I tako ja nisam skoro ništa čitao. Postojao sam u nastojanju da vidim, da progledam na način viđenja osnove postojanja. Kada sam ponekome to pokušao reči često bi me savjetovali da ne činim to, jer život treba živjeti. Ne vide oni ljepotu i radost prihvaćanjam istine. Kolike radosti u osjećaju hvale stvoritelju života. Ne tvrdim, a niti mogu s osjećajem istine osjećati da sam dokućio, ali mogu osloboditi prostor u sebi onome po kome jesam. I neću biti agresivan i nestrpljivo nastojati i požurivati. Dolazi onaj koji dolazi. Ja ću tek nastojati zaustavizi zablude svoje. I kada tako činim vidim i to kao dar njegov. I naprosto se pitam od kuda nastojanje da oslobodim prostor u sebi? Čuo sam negdje riječi, vjerojatno na nekom od poslijednjih ispraćaja, da Gospod poziva i da se po njemu njemu dolazi. Kako ja to vidim, sve to je pitanje sbijesti. Ovdje jest, a čovjek ima moć da ga prihvati, ali se treba odreći zabluda. One zamagljuju vidike. Sve ovo je meni veličanstveni dar. Jedan od najvećih darova je svijest o tome, ali to je dar koji treba znati prihvatiti. Na taj način Gospod traži od nas da budemo netko. On nam to na taj način daruje. Ta kako bi inače mogli njemu prići. Ushićenjem svijest – ovdje sam Gospode tvojom voljom. Neka bude volja tvoja. Nisam Daniele skoro ništa čitao. Jedino Radakrišnanovu komparativnu prije oko četrdeset godina. Da ne sspominjem Šegrta Hlapića, Pale sam na svijetu, Andersenove bajke i možda još ponešto takovi. Radakrišnan mi je dao poticaj kroz viđenje nastojanja čovjeka vjekovima spoznaje osnove života. I dodao bi da se Boga ne bojim nikako. Njemu se radujem i volim ga. On jest ona istina po kojem svi mi postojimo. I često vidim pitanje, jer u čovjeka su nesavršenstvom svijesti pitanja, ćitanje i učenje, što i čemu? Jest put na koji smo krenuli. Jest viđenje kojim se vodimo uz ona nama neznana svojstva što nas vode. Tu smo takvošću o kojoj razne sudove imamo, a ona jest samo takova. Trudio sam se vidjeti, a sada vidim kako i taj trud je odraz ljudskosti. Čuo sam na snimci Ivana Pavla kako govori o daru Gospodnjem slobode čovjeku. Veliko je to viđenje. I kada svijest o tome sazrije jest hvala Tebi Gospode. Jesi li me pozvao čitanjem ili drugim viđenjima; do Tebe je. Ja tek ostavih mjesto nesputanoj volji Tvojoj, mada znam da i to je dar Tvoj i na tome ti bezgranična hvala. Daniele, nisam puno čitao; skoro ništa. Dušom i srcem tražih. Slobodom kao da sam se malo izgubio, ali voljom Njegovom ipak sam OVDJE. Toliko za sada, Daniele. I osjećaj tek da stavim kojim sada jesam: ' Neka radost ispuni sva srca …' Hvala Tebi kreoz sve meni drage … Mladen … :) |
Uskrsa 2008.
- 13:37 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Negdje u dubini ili visinama osjećam kao da stremim. Kao da ima, tamo negdje, ono nešto, što kao da nisam. Put! Vrijeme! Postojanje!! Jesam negdje; ne svagdje. Tek tako kretanje može biti; postojanje. Gospode, zar to znači da ne možeš postojati bez svega ovoga što dijelom čini cjelovitost Tebe? Ljudski gledano, nastojanjem dokučenja ne postojiš, već jesi. Postoji tek odnos naš prema dokućenju Tebe. Probudila me zvona crkvena. Upire se čovjek dokućenju obznanjujući radost viđenja puta ili službujući zavjetom datim. Nastojim vidjeti što čovjeku je dato. Osjećamo li radost čovjrka? Zasigurno župljani se dižu, kako koji; neki radosno, neki nelagodom. Iskustva i misao stvorile su razne prosudbe, što kao pokretaći svakomu ćovjeku služe. Raznolikost. Da, ali zvono jest jedno. Uskrsno jutro! Cijelu noć me stopalo i vijak u nozi podsjećali na svoje postojanje. Bol? Ne. Osjećaj neki, do sada meni rijedak. Proces zacjeljivanja. Proces je to i u mislima mojim, doživljavajući to dijelovima, koji me čine. I ovdje nailazim na odnos dijelova i cjeline. Isti je to onaj odnos što nalazim ga postojanjem i putem do cjelovitosti Tebe. Što ja to činim? Utihnuše zvona. Osjećam život čak i kroz zidove. I meni je vrijeme redovnog 'rituala'. Sjedam za stol; pripremam obrok zobi (mora da sam već nalik starom konju); kontrola šečera u krvi; jutarnje apliciranje inzulina; konzumacija zobi … Dan je počeo; uskršni, meni kao i svaki drugi. Svi dani su dani Gopsodnji. Maleni su se nešto trudili, ali nemamo za izobilje. Nisam odgajan u vjerničkoj tradiciji ni jedne religije. Živio sam u okruženju katoličanstva ne slijedeći običaje. Već kao maleni sam razmišljao o svemu što se događalo. Promatrao sam kako moji vršnjavi, u moje vrijeme, ne svi, odlaze na zajedničke skupove u crkve. Meni je to bilo strano. Mnogima njima i ja sam bio onaj sa druge strane. Viđao sam i starije u osudi nevjerništva, a tijekom života mnogi su me smatrali crvenim. Nešto sam o vjeri, što religijom je ovdje predstavljana, čuo, i začudo vidio da ne odstupam od osnove njene u moralnom pogledu. Vidjeh ujedno, da mnogi, što slijedili su običaje religije, nisu tako činili. Pitao sam se je li to nerazumjevanje ili možda moralni grijeh. Znao sam da je moj odnos ovdje samo moja duhovna stećenost. Ranije sam mislio da je to ustvari lik komunista. Vremena su se promjenila i sada se drugačije govori, ili bolje reči, čujem drugo. I slušanje je vještina. I misao mi, ranouskršnja, slijedi život i raznolikosti njegove. Od neki dan imam darovani mi kompjuter u prostorima gdje obitavam. Sjedoh da napišem post. Ovaj blog sam otviorio da pišem svoja razmišljanja. Za dušu da mi bude. Neka poticaji rade. Desi se i poneki biser, pa neka sjaji namjerniku. Život je biser, ali vještina je i u gledanju. Znadete li kako biseri nastaju? Gledajući ljepotu njegovu vidite li bol školjki koje su ih iznjedrile. Često se tako pitam, što je ljepota? Postoje li biseri ljudskih suza? Možemo li ih vidjeti? Ljepoto što li si; što li si u čovjeka? Gledajući život vidjeh, na način svoj, mnoge prolaznosti. Život kao da prolazi. Čovjek snovima i željama zacrtava namjere kojima djeluje, ali sve se to vremenom mijenja, a trajan je samo način taj. Je li trajan? Može li čovjek promjeniti sebe? Pokušao sam i duboko u sebi osjećam pristup taj. Duboko sam zahvalan onome što me čini. Ne mogu suditi o osnovi toj. Po njoj jesam i voljom njenom jesam. Okrenut sam tome. Dosta dugo već znam, da ništa posjedovati ne mogu. Mogu si samo tako zamišljati. Tako to puno ljudi čini. Suoćenjem sa istinom sve se dovodi u ravan. Mnogi misle da je moj put 'put manjeg otpora'. Zar da krenem osvajati ono što ću potom braniti od novih osvajaća? Filizofija je to neke uspješnosti po mjerilima onih, kojima mjerila ta koriste. Sličnosti tome na svakom koraku. Na čovjeku je da sam otvori oči svoje a najviše one oči, što dušom gledaju. I evo me ovdje, pomalo zbunjena, svjedočeći Tebe Gospode, jer svijestan sam da bez moje malenkosti nebi Tvoje cjelovitosti bilo. Tako je to i sa svakim sirotim stvorom i suzom, a tek ponegdje i sa sviješću o tome. Mogu li što mijenjati? Kada ovo shvatim, vidim da jedino tvojom voljom činim. Neka bude volja Tvoja. Ne, neću si uobražavati, već tek molitvom Tebi predati djlovanje svoje. . I sada vidim one o kojima tek tu i tamo riječ zbori, što sjedeše u molitvi, sami, nastojeći dokučiti djelo Tvoje. I prolazi još jedan Uskrs u sitnoj točki svemira, bez vremenskog početka i kraja. Tako je to kada se gledda na način kojim se tako vidi. Prijatelji dragi, neka je sretan Uskrs vama i svim vašim voljenima. Svi smo mi jeinstveno djelo Gopodnje … :) P.S. Napisah ovo Uskrea 2008, ali kako nemem interneta osralo mi to do prve prigode moći stavljanja na blog. I evo stiže ... |