Stepenice kao izazov
Štake, pa noga, pa štake, pa noga, pa ...
Na mahove kao neka pjesma sve se tako izmjenjuje. Dlanovi po malo očvršćuju. Pomalo postajem iskusan hodač na štakama.
Dolazi promjena. Stepenice. Prestaje onaj ujednačeni ritam. Pothodnik je iza mene, a Inportane predamnom. Kao neka međa su silazne srepenice, gledano u mome smjeru.
Namještam se i kratka koncentracija. Tu desmo je i neko dizalo za invalide, ali čini mi se da i ne radi, ali nebi ja time. Nema puno stepenica. Štakama ću! Odmjerim ih i krenem sigurno. Ta stepemice su kao i ćivot. Treba strpljivo odraditi svaku od njih. Svaka stepenica je kao jedna priča.
Stavljam štake na nižu, oslonim se na njih i didam potom lagano nogu. Još jedna stepeniva je iza mene. Slijedeća je na redu. I opet štake idu prve i sve tako. Hodam po stepenicama. Naprosto me to zabavlja.
Sišao sam! Lagano se okrenem i zadovoljno pogledam pređeme stepenice. Ide to meni! Nastavim veselo put izlaznih stepenica iz Inportanea.
E, ovo je prava stvar. Tu su i pokretne stepenice, ali me one ne zanimaju. Dva su glavna razloga tome. Kao prvo, te stepenice idu, idu i idu. Neka slučajno nešto, ovakav jednonogi, pogrešim na početku ili gore na kraju, loše bi se proveo. Ali još važnije je to da se neću odreći zadovoljstva savladavanja stepenica. Tri su grupe stepenica ovdje, a u svakoj više od deset njih. Pravi gušt! Slučajno se spotaknuti bi bilo kobno, ali ...
Odradio sam prvu grupu i stao na predah. Odmaram naslonjen na štake i nogu s težištem u trokutu što ga na tlu oni čine.
Stanem pred stepenicu; uprem se rukama o rukohvat štaka i podignem tako tijelo i spustim nogu na višu stepenicu. Još sam težinom rukama na štakama, ali polako je prebacujem na nogu. Kada sam već stabilan na nozi, povlačim i štake na tu stepenicu. Sada isto radim i sa slijedećom stepenicom i tako sve do kraja.
Koji puta to izgleda kao dam skočio na slijedeću stepenicu, ali nisam baš time zadovoljan, Nije ovo skakanje. Treba lagano harmonijski kretati po stepenicama i biti viješt na štakama. Nekako mi sve bolje ide.
Došao sam na vrh. Bio sam nekako ponosan. Mogu ja to!
Produžavam štakajući na tramvajsku stanicu.
Eto, prijatelji dragi, odvalio sam i to. Umorio se jesam. Ali mi je tim draće. Netko bi rekao kako je to teško. Ma, nije lako, ali je veliko zadovoljstvo kada se savlada i ovlada još jednom vještinom.
Veliki pozdrav vama. Voli vas vaš Mladen sa štaka ... :)
Post je objavljen 24.04.2008. u 07:06 sati.