Zamalo, uzalud trud
Odlučio sam toga dana obaviti, relativno samostalno, posao koji me opterećivao. Idem po uputnice za terapije.
Treba iz Gorice doći do Trešnjevke, gdje mi je moja medicina rada pri kojoj se vodi moja ozljeda. Dva su to papira bez kojih nema za mene terapije.
Slabije pokretni, poput mene sada, pošalju nekoga da im to obavi ili ih netko kolima prebaci do tamo. Nisam ja nešto posebno. Ima dosta takovih.
Uputnice se mogu dobiti samo radnim danom, a skoro svi rade. Kako da ih molim da me prevezu kad moraju biti na poslu. Čak i sama pomisao da ikoga dekomodiram mi je strana. Prvo gledam da li mogu to nekako sam obaviti. Ma, kako ne bi mogao. Imam štake! Neće biti bas lako, ali mogu.
Obavio sam jutarnji rirual - izmjrio šećer u krvi koji je bio potpuno normalan; dao sam si inzulin; pojeo obrok zobi i proklijane pšenice; uzeo torbu s neophodnostima i stavio je oko glave pa na leđa; obukao tenisicu; štake u ruke i: 'Doviđenja!'
Krenem žustro štakajući, kad osjrih reski bol na srednjem prstu jedine aktivne noge. Učinilo mi se kao da je komadić stakla u tenisici.
Trebao bi negdje sjesti i istresti taj suvišan sadržaj iz tenisice. Nije to neki problem, ali ovako sa štakama jest. Gdje sjest? Ma, može se to jednonožno, ali osjećaj obveze prema bolesnoj nozi blokira sigurnost.
Nastavljam štakati savijajući prste u tenisici da bi izbjegao bol. Ide nekako. Dobauljao sam tako do parka i klupe u njemu.
Koje olakšanje! Sjeo sam i skinuo tenisicu i dobro je istresao. Imam vate u kompletu s inzulinom, što mi je dobro poslužilo i nastavio sam kao nov.
Stigao sam do stanice busa. Bingo! Došao je odmah niskopodni!
Trajao je put do odredišta izvjeatan broj sati, a bilo je i doživljaja. Biti će o njima u ovim sličicama kroz postove.
Nešto poslije 12 sati sam, zadovoljan pređenim, došao do šaltera u domu zdravlja.
'Gospodine, ali za bolovanja radimo samo od 7 do 9.', kratko i jasno će službenica.
Onako znojan i zdvojan, buljim blesavo pred sebe. Znam, svi rade samo svoj posao. Vjerojano sam mogao to ranije doznati, ali nisam. Ipak da stignem na ovaj način ovdje iz Gorice trebao bi krenuri negdje prije 5 sati.
'Skroz iz Gorice na stake i sada ovo.', izustih.
Vjerojatno iz sažaljenja uzeli su me u obradu. Dobio sam potrebne uputnice. Isplatilo se. Hvala djelatnicama doma zdravlja. No, ipak mi ostaje osjećaj da netko baš i ne radi kvalitetno svoj posao. Kao da ima nesšo blesavo u svemu tome. Nadam se da je to samo moj osjećaj. Čini mi se da neki vole šetati ljude za papire. Ustvari, zdravo je kretati se, zar ne?
Dragi moji, sve je relativno, ali ja vas sve volin, apsolutno ... :), vaš Mladen
Post je objavljen 20.04.2008. u 19:02 sati.