Umor kad me savladava
Oblačno je, ali bez kiše. Preko dana na mahove je padala. Uz osjećaj svježine osjećam nadolazeći suton. Uslijed slabog vida ranije mi nastupa mrak.
Izlazim iz Doma zdravlja. Bio sam na terapijama. Prvo stopala držim 20 minuta u magnetskom polju. Potom slijedi razgibavanje lijevog stopala. Osim masaže tu su, kako ih ja zovem, igrice, poput sakupljanja nožnim prstima komadića spužve, njihanje stopalima, te povlaćenje i guranje ručnika stopalom po podu. Nakon toga idem na, kako ja to kažem, 'električnu stolicu', gdje sam 15 minuta, čini mi se. Stave mi elektrode na ozljeđeno mjesto i puste moduliranu struju. Obićno mi moraju pojačati do kraja, da išta osjetim. Hm, kaj sam otporan na struju? Kaže mi doktorica terapeut, da je to od polineuropatije, koju imam kao posljedicu dijabetesa. Zbog toga osjećam tabane kao debeli đon. Ni dobro, al se može.
Odradio sam zadano i evo me ispod oblaka kako sjedam na klupicu. Odlažem štake uz klupu i vadim mobitel iz džepa. Imam samo kunu na njemu, pa samo 'cimnem'. Ništa ne košta, a njemu kratko pozvoni. Pogledati će valjda tko to cima. Sjedim, ali odziva nema. Probam drugi broj, a on je nedostupan. Pogledam u oblake i kao da pitam, a ustvari pitao i jesam, onako bez riječi. Ma, kiša neće!
Dižem se na desnicu nogu, oslanjajući je koljenom na čvrstu točku u sastavu klupe. Za sigurno uspravljanje zasada trebam bar dvije čvrste točke, da ne padnem. Uzimam štake, učvršćujući u njih ruke. Dlanovi mi od njih sve više liče na đonove. Pješice ću. Nije to nešto posebno. Doma ću biti za oko sat vremena.
Veliki dio dana sam proveo u pokretu. Bio sam po uputnice za terapije u Zagrebu, pa odnio doznake i na kraju terapije. Od javnoga prevoza nailazio sam, ko u pravilu, na visokopodna vozila. Već sam podosta vješt u skakanju po stepenicama pri ulazu u tranvaje i autobuse. Ni ne mislim, da bi pao. Nesmijem! Ipak mi štake puno pomažu.
I ostade mi od kretanja još ovih sat štakanja. Dnevna vrućina je nestala i nekako mi je ugodno. Bar se ne znojim.
Svakih dvadesetak koraka stanem i odmaram 'u trokut'. Osjećam umor, ali osjećam i to da još mogu. Ta dva osjećaja kao da se bore u meni. Priklonim li se umoru, gotov sam. Tada bi sve ovo ostalo bila velika muka. Priklonim se spoznaji da još mogu, ići ću dalje, pa će čak biti i lijepih razmišljanja. Zanimljiv odnos mene prema slijedovima misli i osjeta. Odlučujem ipak ja.
Slijedeći misli tako gledam, onako u sebi, zbivanje to. Ipak sam ja netko. Čini mi se, tako gledajući ovo. Jeli to ta meni darovana sloboda; sloboda da vidim tko li sam to ja? Onaj sam koji u lutanju put pronalazi.
I kao i često, odvede me misao i osjet taj, u ona podrčja gdje materija jest tek valovita površina stvarnosti. Ta valova bilo nebi, da dubina nema!
Štake, noga, štake, noga ... Osjećam kako zrak struji dušnikom, težuna tijela kako naizmjenično pada na mišiće ruku i desne noge. Kao da umor dolazi. Znam što je to. Treba povremeno dati malo oduška odmorom 'u trokut', da kisik stigne u mišiće. Ha, kondicija...
Putem nailazim na parkić blizu crkve, Njena blizina me asocira na vjekovna pitanja o životu u čovjeka. Spoznaja moći iznad ljudske i poštivanje njeno vjekovima.
Sjedam na klupu i puštam mislima da se rasprostru svemirom datim im.
I dok tijelo još kondiciju hvata, duh slobodno putuje. Znam, sve vrijeme svoje ima.
I dižem se sa klupe i idem dalje. Dolazim do obitavališta. Cijeli dan me tu nije bilo. Kao što rekoh, sve svoje vrijeme ima, pa tako slijedi uzimanje inzulina, pa klopa, kavica, i ususret mislima što poput snova su. Tijelo osjeća umor koji stalno misli podsjeća na svoje postojanje. Poštujem to. Ta čovjek sam u svijtu Božjem.
I krajem dana još jednom shvatih da su muke osnova životnih spoznaja. Tu je ona čvrstina na kojoj život nalazi tlo postojanja.
Nisam od onih što tradicijom se mole. Ni jedne molitve, što se uče, neznam, ali osjećam veliku zahvalnost Tebi po kojem i ja postojim. Umoran bolje vidim odnose koji me čine; na tome hvala.
Prijatelji dragi, još jedam dan u nizu sa štakama je prošao. Pozdravlja vas, uz osmjeh, i voli, vaš Mladen i nekako bi me radovalo da i vi životom vidite ovo predivno dijelo Gospodnje. Često od nevažnih gromada ne vidimo ono vrijedno zrnce. Nit je prvo, nit poslijednje, već ovdje jest, da bi bilo. Bez njega ni ovih gromada nebi bilo, jer ono je čimbenik svijeta, koji bez njega bio nebi. Radujte se životu, jer to je stvarni dar svakom od nas ... Mladen ... :)
Post je objavljen 06.05.2008. u 11:57 sati.