Sličice stvarne i one u mislima
Kako vrijeme prolazi u načinu nekom, čovjek se s njime sve više poistovjećuje. Krečući se ovako na štakama sve više i razmišljam kao 'štakaš', Uočavam brzo slične sebi i nalazim sve više istomišljenike. Nekako vidim sve zornije, da čovjeka čini njegov odnos prema svijetu.
Bio sam ovih dana u nekoliko redova. To što sam na štakama meni mene ne izdvaja od drugih samim tim statusom, ali neke radnje naprosto ne mogu obavljati, a neke tek uz teškoće. Ako su samo teškoće, to sam spreman odraditi, ali što ne mogu, ne mogu. U Draškovićevoj, tako, redovno stojim u redu za prijavni šalter. Pratioca nemam uz sebe, jer oni imaju još nekog posla, a i ja sam volim ne biti im opterećenje. Na neki način im dajem 'voljno', dok ne obavim preglede, Mogu ja to.
Red je tamo skoro redovno ujutro vrlo dug. Mirno odlazim na kraj reda. U redu su redom skoro sve zabrinuti ljudi. Muće ih problemi. Nije im lako. Rijetko je koji invalid u redu, a ako je i on mirno čeka oslonjen na štake svoj red. Mnogi stoje u redu za neke svoje što polupokretni čekaju pred ordinacijom. Nisam primjetio nikakove oznake da invalidi imaju prednost, a da ima vjerojatno bi u red stajalo više invalida. Kada izgovaram ovu misao osjetim kako sam malo zloban.Bože, oprosti, a kao pokoru, evo me u redu i bez oznake takove. Dovoljno je da sam i pomislio, da bi zaslužio.
Dolazi jedan invalid na štakama i nastoji odmah obaviti radnju na šalteru i mimo velikog reda. Ja sam do tada već dosta reda odradio. Gledam toga čovjeka, gledam sebe, gledam sve ostale. Možda je tome čovjeku vrlo teško. Ja mogu i stojim strpljivo u redu oslonjen na štake. Primjećuje on mene i nekako mu kao neugodno i prilazi mi. Ne želi u red ispred mene. Poćinjemo laganu komunikaciju. J anastojim skrenuti temu na potrebu za boljom organizacijom prijava bolesnika. Svi ovdje imamo nekih problema i često zbog njih ne vidimo oko sebe. Nekima su teže, a nekima lakše riješivi, ali osjećamo potrebu riješiti ih.
I kreće se polako povorka ova kao povorke sviju u redu života. Mnoge vječno problemi pritišću, pa od njih ni ne vide probleme drugih. Kao sudbinu neumitne pokore podnose. Nisu im izrečene, već im ih život donosi. Problemima su kao lancima vezani.
Misao mi ova oslikava ljude, svagdje u raznim situacijama. Čujem za probleme njihove i nastojim vidjeti u čemu je ustvari problem njihovih problema. Pa, i mojih. Želje nas pokreću, a stvarnost često onemogućuje. Kao da se živi u nekom krivom svijetu. Vidimo li da nam je ovo svijet jedini naš, svijet Jedinoga, kojim nam je život podaren, svima? Zar svijet može biti kriv?
Želje, želje... kuda li nas vodite? Imate li vi potporu života stvarnošću? Rdimo osnovom želja, ali u svijetu stvarnome. Tu rcaskoraci su stvarnost! Vidimo li dobro; sudimo li dobro; nalazimo li puteve dobrote...?
Smirujući tok razgovora sa sugovornikom na štakama, približavamo se šalteru. Jedna mlada žena, što je ispred nas, pušta nas ispred sebe. Već je ranije najavila namjeru tu.
'Ne, hvala, mogu ja.', zahvaljujem, ali na njenu ponovljenu namjeru s radošću prihvaćam. Kao da smo i mi i ona time bili počašćeni. Osjećam kako darovi nisu težinom, već radošću koje donose svima u darovanju. Ipak, darovatelj odlučuje.
I nisu ljudi u redu ništa krivi. Neznaju oni sa svojim problemima. Skoro sam siguran da im je teže nego meni na štakama. Pritišće ih nešto što ne razumiju, a niti ne vide. Možda bi ja trebao pustiti naprijed još ponekoga ispred sebe. Teško im je, a to se ne vidi lako.
Bnože, neka livade života podare radost. Prijatelji dragi, vidite li koliko malo potrebno je za to? Sve je već pripremljeno. Pogledajte samo što vi to ustvari želite. Bože, hvala na suncu, zraku, životu. Kost uspješno zarašćuje i štakice će još neko vrijeme. I taj dio života proširio mi je vidike.
Sve vas voli i pozdravlja vsš Mladen
Post je objavljen 10.05.2008. u 17:03 sati.