Priče jedne pričopričalice

Na vrhu malenog brda usred velike šume nalazi se dom krijesnice Laure. Njena je zadaća svaku večer osvijetliti vrh brda kako bi noćni leptiri mogli lakše putovati šumom. Laura navečer, nakon što se sunce sakrije iza obzora, postavlja svjetiljku na vrh malene breze koja se nalazi na livadi povrh brda. Svjetiljka svijetli bijelom svjetlošću cijelu noć, a Laura kraj nje sjedi u podnožju breze i čita priče iz knjige prije nego li utone u san.

Jednu večer krijesnica Laura je postavila po običaju svjetiljku na vrh breze i otvorila novu priču o dalekoj plavoj livadi koja se zove more. Pročitala je nekoliko redaka priče i upravo kada je postalo zanimljivo, svjetlost svjetiljke je nestala. Laura se zabrine i skine svoju svjetiljku sa breze. Pokuša je protresti, no svjetiljka i dalje nije radila. Cijelu ju je preokrenula, no izgledala je sasvim ispravno, ali nije htjela svijetliti. Zabrinuta i već pomalo na rubu suza, Laura sjedne podno breze i stane razmišljati.

„Moja svjetiljka ne svijetili. To znači da svi noćni putnici ove noći neće znati u kojem smjeru trebaju ići. Moram je brzo popraviti. Potražit ću pomoć.“ - odlučila je Laura.

„Upomoć! Da li me tko čuje? Upomoć!“ - glasno je dozivala u tami. Odjednom se u njenoj blizini čuo šum. Laura se prepadne, no onda se iz tame oglasi maleni čuk.
Čuk je baš u trenutku kada je nestalo svjetla u svjetiljci letio u blizini breze, pa je odmah sletio na brdo čim je začuo poziv u pomoć.

„Ne boj se mala svjetioničarko Lauro! To sam ja, čuk Mirko! Kako ti mogu pomoći?“ - odvrati Lauri čuk.

„Pokvarila mi se svjetiljka. Sve sam pokušala, no ne mogu je sama poporaviti.“ - požali se Mirku krijesnica.

„Ništa ne brini, sve ćemo srediti. Možeš li mi molim te dati svjetiljku?“ - utješi je čuk Mirko. On je bio dosta spretan u svemu što je radio te je zato bio uvjeren kako može popraviti svjetiljku.

Laura mu oprezno preda svjetiljku. Mirko lagano protrese svjetiljku i reče Lauri: „Ova tvoja malena svjetiljka zaista je lijepa, no čini mi se da je vrlo stara.„

„Da, ta je svjetiljka već mnogo godina u mojoj obitelji. Moja majka ju je naslijedila od svoje majke, a moje bake, a nakon toga ju je mama poklonila meni. Jednog dana, nadam se da ću i ja svojoj kćeri pokloniti tu prekrasnu staru svjetiljku.“ - odgovori Laura.

Za vrijeme njihova razgovora Mirko je otvorio poklopac svjetiljke i spretnim prstima čvrsto zavrnuo sada već hladnu žarulju unutar svjetiljke. Zatim je opet zatvorio poklopac svjetiljke i vratio je na mjesto. Pojavila se slabašna svjetlost iz unutrašnjosti svjetiljke, a onda se pojačavala sve jače i jače, sve dok cijelo brdo nije bilo obasjano toplom svjetlošću malene svjetiljke.

„Hvala ti puno, dragi prijatelju!“ - zahvalno će krijesnica Laura malenom čuku. Sada, na svjetlu mogla je nastaviti čitati svoju priču o moru i velikim bijelim pticama galebovima.
„Nije to ništa, drago mi je da sam ti mogao pomoći.“ - skromno odgovori Mirko spremajući se nastaviti svoj put.

„Molim te ostani samnom. Pročitat ću ti priču o dalekom i velikom svijetu opisanom u mojoj knjizi.“ - odgovori mu Laura.

Mirko pristane, udobno se smjeti kraj Laure te ona započne čitati priču. Oko njih povremeno su preletjeli noćni leptiri vođeni svjetlom malene svjetiljke koja je svijetlila do dugo u noć. Tu večer malena je krijesnica Laura pokazala svome novom prijatelju čuku Mirku koliko se čaroban svijet krije iza običnih slova smještenih između korica malene knjižice. Od tada je Mirko svaku večer dolazio do Laure i zajedno su čitali priče uz toplo svjetlo stare obiteljske svjetiljke.

U velikoj šumi nalazi se jedno maleno brdo. Iako ono nije posebno veliko, svijet s njegova vrha izgleda sasvim drugačije. Shvatila je to i malena kornjača Greta.

„Greta, Gretice, dođi molim te na prebrojavanje!“ - dozivala je nestašnu Gretu njena mama, kornjača Jana. Prebrojavanje je u njenoj obitelji bilo obavezno svako jutro, jer je obitelj bila velika, a mama Jana je željela svakom članu obitelji zaželjeti dobro jutro. Ovog jutra sva njena braća i sestre, a bilo ih je devetero, već su stajali mirno poredani u vrstu ispred mame kornjače i nedostajala je samo malena Greta. Ona je bila najmlađa i voljela je dugo spavati. Njena braća i sestre obično su već odavno jurili po šumi u potrazi za pustolovinama, dok je ona još uvijek lijeno drijemala u svome krevetiću napravljenom od lišća u podnožju velike bukve.

„Eto mama, stižem, stižem!“ - odgovori Greta majci, iskoprca se brzo iz krevetića, opere zube, umije lice i požuri na postrojavanje. Čim je Greta stigla na svoje mjesto, mama je počela jutarnji pozdrav: „Draga moja djeco, eto, svanuo nam je još jedan lijep i sunčan dan. Budite danas dobri i veseli, kao što to uvijek i jeste. Ručak će biti u podne i molim vas da svi dođete na vrijeme. Do tada ste slobodni i možete se igrati u blizini. Nemojte nikuda odlaziti, a da mi ne javite kamo krećete i sve će biti u redu. Dogovoreno?“

„Dogovoreno! Ne brini!“ - odgovori u sav glas svih deset malih kornjača, dade poljubac svojoj mami, a ona ih nježno pritom pogladi po glavi. Mama Jana nije niti okom trepnula i već su sve njezine male kornjače otišle svaka svojim putem.

Malena Greta ovo se jutro zaputila sa svojom starijom sestrom Anitom u novu pustolovinu. Dan ranije su otkrile kako se u blizini njihova doma nalazi brdo. Do sada su uvijek hodale samo po ravnom, šljunčanom putu kraj njihova doma u blizini stare bukve i željele su vidjeti koja će se od njih prva uspeti na to za njih strmo i veliko brdo.

„Ja ću prva stići, vidjet ćeš!“ - veselo reče Anita i izazove Gretu.
„E nećeš ovaj put!“ - veselo joj odgovori Greta i nastavi: „Vidjet ćeš da ću te ovaj put pobijediti, iako sam ja mala, a ti dosta veća od mene!“.

Greta i Anita su se dogovorile kako će obje krenuti u isto vrijeme, a pobijedit će ona koja prva stigne na vrh brda. Nakon dogovora utrka je počela. Anita je odmah brzo potrčala prema brdu, pokrećući svoje nožice u istom ritmu cijelo vrijeme. Greta je zastala na čas da razmisli.

„Ako odmah krenem trčati, neću moći izdržati utrku do kraja i uspeti se na brdo. Krenut ću polako, a kad budem bliže cilju, onda ću požuriti.“ - pomisli u sebi Greta i krene polako prema brdu.

Uskoro je njenu sestricu Anitu uhvatio umor i morala je zastati da odmori. U tom ju je trenutku Greta dostigla i preuzela prednost još uvijek se polako prbližavajući brdu. Anita je pomislila da će Greta pobijeliti i zato je počela opet trčati iz sve snage. Znoj joj se cijedio niz čelo, a noge su joj postajale sve teže i teže dok se na kraju nije opet umirila. Nakratko je zastala da opet odmori i pogledom je potražila Gretu. Ona se približavala vrhu brda i počela trčati sve brže i brže dok naposlijetku nije stigla na vrh brda. Njena starija sesta je izgubila u ovoj utrci i Greta je bila ponosna na sebe. Nakon nekog vremena i Anita se pridružila Greti na vrhu brda te su zajedno promatrale njihov dom sa uzvisine. Sve se ispod njih činilo tako maleno i daleko, tako drugačije nego prije.

„Kako si me uspjela prestići? Pa ja sam ipak veća i brža od tebe.“ - upita Anita svoju malenu sestricu.

„Možda jesi veća i brža, sestro, ali nisi razmislila prije nego što smo krenule. Znala sam da te ne mogu nikako prestići ako poput tebe odmah krenem trčati najbrže što mogu pa sam zaključila kako je bolje da budem mudra i uporna. Na taj način sam brže i lakše došla do cilja.“ - odgovori Greta.

Tako je malena kornjača Greta svojom upornošću pobijedila u utrci do vrha brda.

Malena pčelica Jelica u školi je naučila kako je njihova košnica jedna velika tvornica koja proizvodi med. On služi da bi se prehranili svi marljivi radnici u košnici, ali i zasladile druge životinje u njihovoj šumi. Medo Edo je jedan od trojice velikih medvjeda koji žive u pečini duboko u šumi pokraj velikog hrasta i prvi susjed vrijednih pčela čija se košnica nalazi na starom hrastu. On obožava med i često ga njegove marljive susjede pčele počaste slatkim medom iz košnice.

Lijeno se protužući i brundajući u sav glas medo Edo protegne svoje duge šape i polako ustane iz toplog kreveta. U isti tren začuo se glasan zvuk iz njegova trbuha i Edo je shvatio kako je vrijeme za doručak. Svojim velikim koracima krenuo je prema smočnici, no čim je ušao, sjetio se kako je dan prije pojeo sav med koji je tamo bio spremljen. Svojom velikom šapom zbunjeno se počeškao po glavi i zabrundao sebi u bradu: „Opet sam ostao bez meda. Joj, stvarno sam zaboravan nakon što se probudim iz zimskog sna. Što ću sad? Tako bih rado pojeo malo slatkog meda.“

Glasno gunđanje mede Ede čula je mala pčelica Jelica koja je prolazila kraj njegove pečine. Bilo joj je žao zaboravnog mede pa je brzo poletjela do košnice i zamolila upraviteljicu košnice, maticu Katicu: „Draga naša matice, molim te za pomoć. Naš prvi susjed, dobri medo Edo, našao se u problemu. Upravo se probudio iz zimskog sna i smočnica mu je prazna. Možemo li mu pokoniti dio našeg meda?“

„Marljiva moja pčelice, naravno da možemo pomoći našem prijatelju Edi.“ - odgovori pčela matica i zamoli svoje prijateljice pčele radilice da pripreme veliku posudu slatkog meda i odnesu je ispred pečine velikog mede.

„Najljepše ti hvala, dobra naša matice, u moje ime i u ime našeg mede Ede.“ - ljubazno zahvali Jelica matici i veselo odleprša sa pčelama radilicama do pečine mede Ede. Jelica se zaustavi ispred pečine, pristojno pokuca na vrata i zazove medu: „Dobro jutro susjede Edo! Možemo li slobodno ući?“.

„Samo uđite, vrata su otvorena.“ - zabrunda Edo iz smočnice i krene u susret svojim gostima.

„Dragi naš prijatelju Edo, maloprije sam prolazila kraj tvoje pečine i čula da ti je nestalo meda. Naša matica Katica šalje ti zato maleni poklon.“ - reče Jelica medi i preda mu veliku posudu punu slasnog meda.

„Drage moje pčelice, zaista sam vam zahvalan. Strašno sam gladan!“ - zahvali Edo i odmah smoči šapu u posudu slasnog meda i nestrpljivo poliže slasni doručak.

„Ne brini, dragi Edo, drago nam je da smo ti pomogle. Sad moramo ići dalje na posao.“ - odgovore pčele radilice i zajedno sa Jelicom se upute natrag prema košnici.

„Ove moje drage susjede pčelice, zaista su brižne. Nadam se da ću se i ja njima jednom moći odužiti za njihovu ljubaznost.“ - pomisli u sebi Edo i prione veselo doručkovati. Nakon doručka Edo se zaputio u šetnju velikom šumom. Pritom je sreo malenu kornjaču Gretu, nestašnog lisca Špiru i plašljivu krijesnicu Lauru. Sa svakim od njih se pozdravio i nakratko porazgovarao. Budući da je već prošlo dosta vremena od kad je krenuo u šetnju, Edo se odlučio vratiti svojoj kući. Kad je bio nedaleko od svoje pečine, iznenada se naoblači nebo i počinje puhati jaki vjetar. Spremala se oluja. Veliki hrastovi, bukve, grabovi i ostalo drveće svijalo se pod naletima jakog vjetra. I stari hrast kraj pečine mede Ede ljuljao se lijevo, desno i cijelo vrijeme borio sa olujnim vjetrom. Upravo kad je Edo stigao do svoje pečine, začuo se glasni prasak jer se odlomila velika grana starog hrasta. Baš na toj grani nalazila se košnica njegovih dobrih susjeda pčela. Kako je grana padala prema tlu, košnica se odvojila od grane i letjela po zraku. U njoj se čulo glasno uznemireno zujanje pčela koje su osjetile da se njihov dom nalazi u opasnosti, no nisu mogle ništa učiniti da zaustave košnicu na njenom putu prema zemlji.

Edo je shvatio kako se njegove prijateljice pčele nalaze u ozbiljnoj nevolji i požurio je pomoći im. Izbjegao je granu koja je pala na zemlju i u posljednji trenutak ulovio košnicu. Vjetar je i dalje jako puhao i Edo je zaključio kako je najbolje da privremeno ugosti svoje susjede pčele u pečini. Zato je košnicu sa pčelama odnio u svoju pečinu i smjestio je na jedno povišeno mjesto blizu ulaza.

Pčele iz košnice su shvatile da se košnica više ne miče i da vjetar ne puše više toliko jako pa su oprezno provirile iz košnice. Među njima je bila i znatiželjna pčelica Jelica. Čim ju je ugledao medo Edo se razveselio i rekao joj: „Nemoj se bojati malena pčelice. Sada ste na sigurnom u mojoj pečini.“

„Hvala ti dragi naš medo, što si nam pomogao. Stvarno sam se bojala. Znaš, ja ne volim kada se sprema nevreme, puše vjetar i čuje se grmljavina.“ - zahvali se Edi Jelica.

„Ne moraše se bojati Jelice, tvoja obitelj i ja smo uvijek uz tebe kada se čuje grmljavina i sprema nevreme. Uz nas si sigurna.“ - umiri je medo Edo.
Nakon nekog vremena prestao je puhati vjetar i nebo se razvedrilo. Edo je provirio iz pečine i kad se uvjerio da je nevreme zaista prestalo, iznese košnicu iz pečine i smjesti je na obližnju granu velikog hrasta. Vrijedne pčele odmah su izletjele iz košnice i kao pravi mali građevinari učvrstile košnicu na njenom novom mjestu.

Od tog dana malene pčele i medvjeda Edu vezalo je to strašno iskustvo i postali su još bolji prijatelji. I malena pčelica Jelica naučila je istog dana kako se dobro djelo drugim dobrim djelom vraća.

Maleni leptirić Željko nije jedini stanovnik šume koji voli cvijeće. I njegova prijateljica pčelica Jelica koja stanuje u košnici na velikom hrastu duboko u šumi isto tako voli zujati od cvijeta do cvijeta u potrazi za cvijetnim nektarom. No skupljanje nektara nije jedina zadaća pčelice Jelice, jer svaka mala pčelica mora naučiti još mnogo korisnih stvari prije nego što odraste i postane velika pčela. Zato i Jelica poput svojih starijih sestara ovog jutra prvi puta kreće u školu za pčele. Tamo će učiti zujanje, stručno sakupljanje nektara, proizvodnju meda, načine popravka košnice, pristojno ponašanje, prvu pomoć i obranu od opasnosti.

„Mama, zar stvarno moram ići u školu? Pa ja već znam sve što jedna prava pčelica treba znati!“ - upitala je mala Jelica svoju mamu pčelu Jelenu kad su krenule iz svojeg dijela košnice prema školi za pčele koja se nalazila u središtu velike košnice.

„Draga moja Jelice, ja znam da si ti pametna mala pčelica, no još postoji toliko toga što trebaš naučiti. Vidjet ćeš, škola je stvarno zabavno mjesto puno takvih malih znatiželjnih pčelica poput tebe.“ - odgovorila joj je mama zaustavljajući se kod vratiju škole do kojih su u stigle. Zatim se okrenula prema maloj Jelici, pomilovala je po obrazu i dala joj nekoliko posljednjih savjeta: „Slušaj molim te učiteljice pčele i pazi na satu. I nemoj brinuti, sigurna sam da će ti se svidjeti u školi. Vrijeme će brzo proći i začas ću doći po tebe.“

Mala Jelica pažljivo je poslušala mamine savjete, duboko udahnula i otvorila vrata škole te zakoračila u učionicu. U njoj je bila prava gužva. Malene pčele veselo su zujale jedna do druge i nestrpljivo čekale početak nastave. Jelica je ugledala prazno mjesto u prvoj klupi i požurila sjesti. Stavila je na klupu knjige koje joj je dala mama i potražila u svojoj torbi pernicu sa šarenim olovkama.

Dok je Jelica raspremala stvari, do nje je došla još jedna mala pčelica i rekla: „Pozdrav! Ja sam Tina. Da li je mjesto kraj tebe slobodno?“. Jelica podigne pogled prema Tini, osmjehne joj se i odgovori: „Naravno! Izvoli sjesti. Ja sam Jelica.“

Tina se smjestila na prazno mjesto u prvoj klupi kraj pčelice Jelice i baš kada su htjele nastaviti razgovor, otvorila su se vrata učionice i ušla je učiteljica.

„Dobro jutro drage moje malene pčelice! Ja sam vaša učiteljica, pčela Ella. Drago mi je da vas vidim u tolikom broju i vjerujem da ćemo se dobro slagati sljedećih nekoliko mjeseci koliko traje ova školska godina!“ - obrati se učiteljica svojim učenicima.

Jelica i Tina su pozorno slušale učiteljicu i marljivo zapisivale sve što je ona govorila, pa im je prvi školski dan prošao jako brzo. Prije nego što su krenule kući predloži Tina Jelici: „Što kažeš da i sutra sjednemo zajedno na ovo mjesto?“ Jelici se ideja jako svidjela i ona se složi sa prijedlogom: „Dogovoreno. Ona koja od nas dvije prva dođe, čuvat će nam mjesta ovdje u prvoj klupi.“

Dvije male pčelice su se zatim pozdravile i veselo napustile njihovu učionicu te krenule kući. Tog prvog školskog dana malena pčelica Jelica upoznala je novu prijateljicu Tinu i naučila kako škola nije nešto strašno nego zapravo jedno veliko zabavno mjesto u kojem se uči i stječe nova prijateljstva.

Kao i svakog jutra, leptir Željko je odmah nakon buđenja krenuo u potragu za doručkom. Njegova omiljena hrana je slatki pelud bijelih ivančica sa polja koje se nalazi uz šumu. Zato se Željko i ovo jutro najprije uputio prema polju veselo mašući svojim laganim krilima. Nakon nekog vremena stigao je na rub šume i zastao na trenutak očaran njegovom ljepotom. Elegantni cvjetovi bijelih ivančica u polju lagano su se njihali na jutarnjem povjetarcu kao da plešu u nekom laganom ritmu.

„Oh, zaista je prekrasno.“ - pomisli u sebi Željko i veselo odleti do najbližeg cvijeta te sleti na njega. Pod težinom malog leptira ivančica se zanjiše i strese svoj cvijetni pelud poput žute čarobne prašine. Željko odmah spretno uhvati pelud i počne doručkovati.

„Mljac, mljac! Stvarno je fino. Sad znam zašto mi je mama uvijek govorila da je doručak najvažniji obrok u danu.“ - sebi u bradu promrmlja Željko i posjeti još nekoliko ivančica prije nego je dovršio svoj jutarnji obrok.

Sit i spreman za pustolovine koje donosi novi dan Željko spretno poleti krivudavim puteljkom uz rijeku prema domu svojeg prijatelja crvića Srećka. Usput je veselo pjevušio svoju omiljenu pjesmicu: „Cvijeće, cvijetu, najbolje je u buketu. Tra, la, la, la, la cvijeće moja sreća je svaaa!“

Željko najednom zastane usred pjesmice i začuđeno pogleda ispred sebe. Naime, uz rub šume ugledao je prekrasan cvijet kakav još nikad nije vidio. Njegova žuta boja isticala se na jutarnjem suncu. U tom se trenutku mali leptirić zaljubio u taj neobičan cvijet. Pomalo bojažljivo približio mu se kako bi ga pogledao izbliza. Što se više približavao, cvijet mu se činio sve ljepšim.

„Ovaj cvijet je nešto najljepše što sam vidio u životu“ - reče Željko sam sebi i čvrsto odluči da će od sada svaki dan posjetiti ovaj predivan cvijet.

Idućih nekoliko dana Željko je svako jutro neumorno letio oko cvijeta kojem je dao ime Sunčani Maslačak i zaljubljeno ga promatrao. Povremeno bi glasno uzahnuo i rekao: „Dragi cvjetiću, ti si nešto najljepše što sam ikad vidio.“
Žuti cvijet tada bi kao odgovor nekoliko puta zatresao svojom žutom glavicom i nastavio uživati u sunčevim zrakama.

Svakog jutra Željko je brzo ustajao iz svojeg krevetića i žurio do svojeg cvijeta. No jedno jutro, nakon užurbanog dolaska do ruba šume, leptirić je začuđeno zastao. Njegov prekrasan Sunčani Maslačak više nije bio zlatno žute boje, već je preko noći odjenuo pahuljastu bijelu haljinicu. Čim se Željko približio da izbliza pogleda kamo su nestale zlatne latice njegova cvijeta, zapuhao je povjetarac i podigao u zrak bijelu haljinicu maslačka. Ona se u zraku pretvorila u mnošto bijelih pahuljica i poletjela visoko, visoko dok naposlijetku nije potpuno nestala.

Željko tužno zaplače i reče: „Prekrasni moj Sunčani Maslačku, zašto si se promijenio i otišao od mene? Zar ne znaš da mi je stalo do tebi i da želim da zauvijek ostaneš uz mene?“ No na Željkovo pitanje, maslačak nije mogao dati odgovor. Samo se tužno ponovno zanjihao kao da mu želi reći da ga razumije, no da iako bi to Željko jako želio ne može ponovno postati onaj stari žuti maslačak.

Na taj je način mali leptirić Željko naučio kako voljeti i posjedovati nije isto.

Uz rijeku nisu živjeli samo ribica Zlatka i rak Ivo, već je rijeka na rubu šume bila dom i crva Srećka. On je po cijele dane bušio tunele u deblu velike vrbe koja je rasla na obali rijeke. Budući su njegovi tuneli imali oblik smješka J, njegovi prijatelji prozvali su ga Srećko.

„Dolje, dolje, gore, gore i dvije točkice! Eto, opet jednog smješka.“ - zadovoljno će Srećko gledajući svoje najnovije tunele u deblu. Oduvijek je volio crtati po drvu i time činiti svoj dom ljepšim.
„Pozdrav Srećko! Što radiš?“ - upita Srećka njegov prijatelj leptir Željko. On je svako jutro dolazio do Srećka diviti se njegovim tunelima i malo popričati sa crvićem. „Još jednu sliku. Ovaj puta mislim da će biti nešto posebno.“ - veselo će Srećko. Zaista je volio razgovarati sa Željkom jer ga je on kao pravi prijatelj najbolje razumio.

„Već sada se veselim tvojoj slici. Ne bih te želio ometati u poslu, zato idem sada. Vidimo se uskoro.“ - odgovori mu Željko. „Stvarno me zanima kako će ti se svidjeti. Navrati molim te za nekoliko dana. Do tada bi cijela slika trebala biti gotova.“ - reče Srećko.

Leptir Željko doista nije nekoliko dana dolazio do Srećka. Srećko je u međuvremenu, kao što i pristaje pravom crviću, marljivo radio. Nakon četiri dana slika je bila gotova. Upravo u isto vrijeme nestrpljivi Željko doletio je do Srećka, budući da je već bio toliko znatiželjan da jednostavno više nije mogao čekati. Dočekalo ga je pravo iznenađenje. Srećko je spojio sve svoje prijašnje slike u obliku smješka i napravio pravo šareno deblo vrbe. Oblik njegove slike bio je oblik cvijeta koji se protezao po cijelom deblu.

„Srećko, ovo izgleda sjajno! Slika je prekrasna.“ - oduševljeno će Željko.
„Pogledaj molim te malo bolje, u slici je napisana i jedna poruka.“ - odvrati mu Srećko. Doista, kada je Željko malo bolje promotrio sliku vidio je poruku koju je Srećko izrezbario u drvu. Ona je glasila: „Jedan cvjetić za mog najboljeg prijatelja.“

„Želio sam ti pokloniti nešto lijepo. Znam da voliš cvijeće pa sam ti zato izrezbario cvijet koji će te uvijek podsjećati na proljeće.“ - reče Srećko leptiriću Željku. Na taj je način pomoću slike cvijeta Srećko zaista usrećio svog najboljeg prijatelja.

U velikoj rijeci na rubu šume živi ribica Zlatka. Iako ona nije zlatna ribica, njene ljuske na podnevnom se suncu toliko sjaje da su je roditelji nazvali Zlatka. No nisu zlatne samo njezine ljuske, nego i njeno srce. Zlatka je naime, najbolja ribica u cijeloj rijeci. Od ranog jutra ona veselo zamahuje perajama i pliva uzduž i poprijeko rijeke u potrazi za pustolovinama. U jednoj od njih susrela je i svog najboljeg prijatelja raka Ivu.

Naime, tog jutra Zlatka je nakon buđenja lijeno protegnula svoje peraje i poželjela još samo pet minuta ostati u svome toplom krevetiću. No, njezin tata Zlatko o tome nije želio niti čuti jer je njegov omiljen savjet maloj Zlatki uvijek bio da onaj tko rano rani dvije sreće grabi. Nakon početnog premišljanja Zlatka je zato ipak iskočila iz svog krevetića, u par brzih trzaja razgibala svoje peraje i bila spremna za novi dan na velikoj rijeci. Odlučila je ovog jutra malo bolje istražiti obalu rijeke.

Na obali rijeke rasla su razna stabla i grmlje koje je svoje korijenje puštalo duboko sve do njezina dna. Tamo Zlatka nije često odlazila, jer je zbog sjene stabala bilo mračno. No danas se osjećala hrabro i stoga se zaputila izravno prema obali. Kad je stigla na obalu, odlučila je vježbati plivanje i provlačenje kroz korijenje grmlja. Budući da je bila mala i spretna ribica, brzo je prolazila kraj obale i lako se provlačila kroz labirint napravljen od korijenja biljaka. U tom njenom istraživanju odjednom ju je prekinulo glasno dozivanje: „Upomoć! Da li me tko čuje! Molim vas, pomozite mi!“ - netko je glasno dozivao. Zlatka se oprezno približila da malo bolje vidi što se događa i ugledala malog raka kako je zaglavio između korjenja. Račić se pokušavao izvući, no što se on više micao, to ga je korjenje sve više stezalo i uskoro se više uopće nije mogao pomaknuti.

„Ja ću ti pomoći! Ništa ne brini. Sve će biti u redu. Zovem se Zlatka. “ - odgovori mu Zlatka.

„Joj, zaista bi mi dobro došla tvoja pomoć. Zapeo sam u granju i već sat vremena dozivam upomoć, ali nikog nema. Ja sam Ivo.“ - odgovori mali riječni rak i nastavi: „Vidiš, danas ujutro sam osim riječnog dna odlučio malo istražiti i obalu rijeke, no zapeo sam ovdje među granjem i sada se više ne mogu pomaknuti“.

„Molim te da ostaneš miran. Ja ću pokušati pomaknuti korijenje sa ove strane i kad ti kažem da plivaš, ti zamahni svojim kliještima najbolje što možeš, odgurni se nogama od korijenja i bit ćeš slobodan. Dogovoreno?“ - predloži Zlatka plan za spašavanje Ive.
„Dogovoreno“ - odgovori Ivo.

Zlatka je najprije pokušala sa perajama gurnuti korijenje vrbe koje je držalo Ivu, no ono se nije micalo. Pokušala je zatim još jače odgurnuti korijenje i ono se pomaknulo te ona poviče: „Plivaj Ivo, plivaj!“. Ivo je svom snagom zamahnuo svojim kliještima i odgurnuo se najjače što je mogao od korijenja. Plan je uspio i rak Ivo je uz pomoć ribice Zlatke ponovno bio slobodan.

„Najljepše ti hvala na pomoći draga ribice Zlatka.“ - zahvalno reče Ivo.

„Nema na čemu. I drugi put.“ - uz smješak odgovori Zlatka.

„Nadam se da neću opet zapeti negdje. „ - uz smiješak odgovori Ivo i doda: „Znaš, moram ti priznati, ja inače dosad nisam znao plivati.“

Tako je ribica Zlatka naučila plivati raka Ivu i od onda su njih dvoje postali nerazdvojni prijatelji koji jedan drugome pomažu kada negdje zapne.

"Tra, la, la, la, mali šumski miš sam ja!
Tra, la, la, li mali sam miš ja veseli!“ –
zapjeva veselo miš Miško ujutro čim se probudio.

On je jedan zaista veseli mali miš. Kuda god ide, veselo skakuće u ritmu svoje pjesmice. Tako se on odmah nakon doručka od nekoliko zrna kukuruza iz smočnice i ovo jutro uputio u šetnju šumom. Cijela velika šuma njegovo je igralište i u njoj se nalaze njegovi prijatelji zeko Zdravko i kornjača Greta. Izgleda da oni jutros još uvijek spavaju, pa se Miško sam uputio u istraživanje šume.

Veselim je korakom krenuo prema starom hrastu. To je najveće i najstarije drvo u cijeloj šumi. Njegove grane su jako visoko i sa njih se pruža najbolji pogled na cijelu šumu. Miško je zaključio da je to mjesto sa kojeg je najbolje započeti istraživanje. Stigao je do hrasta, pogledao uvis i čvrsto odlučio da će se popeti na njegovu najvišu granu. To što je u odnosu na hrast on tek maleni miš nije ga prestrašilo. Uzeo je veliki zalet i u jednom potezu pretrčao gotovo cijelo deblo hrasta te stigao do njegove prve grane.

„Uh, ovo je bilo zabavno! Moram nastaviti dalje.“ – pomisli Miško. Već sada je sa najniže grane hrasta vidio svoj dom pokraj kuća u zemlji u kojima su stanovali Zdravko i Greta. No to nije bilo dovoljno, jer je još toliko toga imao za vidjeti pa se popeo još nekoliko grana dalje. S te visine vidio je gnijezdo sovice Marice i njenih ostalih rođaka ptica. Još uvijek nije bio na vrhu hrasta, a čvrsto je odlučio da želi vidjeti kakav je osjećaj nalaziti se tako visoko. Zato je nastavio penjati se dalje sve dok nije stigao na sam vrh hrasta. Od tuda se vidjela cijela šuma, pa i dalje. U daljini je vidio kako uz rub šume teče rijeka i prostiru se dva velika polja. Jedno je zeleno, a drugo prekrasno žuto i sjaji na suncu poput zlata.

U tome trenutku Miško je odlučio da će pronaći to tajanstveno žuto polje, pa makar morao prijeći cijelu šumu. Budući da je već duže vrijeme bio na stablu, došlo je vrijeme da se spusti. Veseo i bezbrižan, uzeo je dva obližnja velika hrastova lista, savio ih jednog preko drugog u malu košaricu te sjeo u nju. Pažljivo je stavio u košaricu svoj repić i spustio se po deblu hrasta uz glasni uzvik: „Oprez! Ja ideeem!“.

U tren oka se našao opet na podnožju hrasta i veselo zapjevao: „Tra, la, la, la, mali šumski miš sam ja! Tra, la, la, li zlatno polje ja ću pronaći!“ Veselo i nestašan, Miško je krenuo u svoju potragu. Najprije se zaputio vijugavim puteljkom prema obližnjem potoku jer mu je njegova mama mišica jednom prilikom kupanja u potoku rekla da se svi potoci ulijevaju u velike rijeke, a da se te rijeke ulijevaju u najveću rijeku koja se zove more. Iako se mali miš Miško bojao tako velike vode, sa hrasta je vidio da se ono prekrasno zlatno polje nalazi pokraj rijeke. Kada je stigao na potok Miško je krenuo uz njegovu obalu nadajući se da će ako dovoljno dugo bude pratio potok naići i na rijeku. Hodao je jako dugo i naposlijetku je pred sobom ugledao mnogo vode. „Ovo je sigurno rijeka!“ - pomisli u sebi mali Miško i potrči da što prije stigne do zlatnog polja koje je tražio. Ubrzo je stigao do velike rijeke. Na njenoj drugoj obali vidio je dva velika polja, jedno zeleno, a drugo prekrasno žuto. Miško je počeo poskakivati od sreće. Bio je tako blizu cilja. Još je samo morao prijeći veliku rijeku. „Joj, teško meni! Kad bih barem znao plivati“ - kaže tužno sam sebi Miško na glas. Najednom u blizini začuje odgovor: „Možda ti ja mogu pomoći!“. Miško se okrene i ugleda kako mu se iz rijeke obraća mala ribica.

„Pozdrav, ja se zovem Miško. I jako bih želio prijeći rijeku! Tko si ti?“ - upita ribicu mali miš.

„Ja sam ribica Zlatka i najbolji sam učitelj plivanja na rijeci.“ - veselo mu odgovori ribica.

„Drago mi je Zlatka. No postoji jedan problem. Vidiš, ja se bojim vode. I ako je ikako moguće, htio bih suh prijeći rijeku!“ - odgovori pristojno Miško.

„Za svaki problem postoji rješenje. Nedaleko odavde rijeka se sužava i moguće ju je pregaziti, a da se ne smočiš, mogu ti objasniti kako da do tamo dođeš.“ - reče Zlatka.

„To bi bilo super! Puno ti hvala na pomoći“ - zahvali Miško i sasluša Zlatkine upute kako će najlakše prijeći rijeku.

Rijeka je malo dalje stvarno bila mnogo plića i Miško ju je bez problema pregazio. Po drugoj se obali rijeke vratio do ona dva velika polja. Kraj zelenog polja susreo je svog prijatelja zečića Zdravka koji je jeo ukusne glavice kupusa i veselo ga pozdravio, a nakon toga se zaputio malo dalje i ugledao veliko polje pšenice. Zlatne niti zrele pšenice lijeno su se njihale na povjetarcu. Miško priđe bliže polju začuđeno promatrajući skladni ples pšenice. Nakon nekog vremena sjeti se da je već poprilično kasno i da će se njegova obitelj zabrinuti jer se još nije vratio kući. Zato brzo otrgne nekoliko vlati zrele pšenice i ponese ih svojoj braći i sestrama. Zatim požuri natrag preko rijeke, uz potok i kroz šumu kući. Cijelo vrijeme putem razmišljao je kako je prekrasno polje pšenice koje je danas otkrio.

Nakon tog dana mišić Miško shvatio je da koliko god bilo neko polje veliko ili cilj daleko, do njega je uz malo dobre volje i upornosti uvijek moguće doći.

Osim fine sočne zelene trave zečić Zdravko rado doručkuje i slasni kupus. Iako mu je mama Štefica zabranila da odlazi izvan sigurnosti njihove velike šume, on nestašan i znatiželjan kakav već jest, pronašao je prilikom jednog od svojih zabranjenih izleta tik uz šumu veliko polje kupusa.

Zadivljen svim tim silnim kupusom na jednom mjestu Zdravko je zastao i izdaleka promatrao to veliko polje.

Sljedeći dan je ipak bio hrabriji i prišao malo bliže polju. I tako mic po mic svaki dan sve bliže dok jednog dana nije došao do ruba polja i jedne prekrasne glavice zelenog kupusa. Onako okupana u jutarnjoj rosi, glavica kupusa bila mu je neodoljiva i morao ju je makar malo probati. Oprezno je podigao glavu i pažljivo promotrio okolicu. Pomicao je svoje duge uši i strpljivo osluškivao zvukove, no ništa nije upozoravalo na opasnost. Stoga je skupio svu hrabrost koju je imao i zagrizao u kupus. Njegov okus je bio izvanredan. Zečić Zdravko u sebi je pomislio: „Ovaj kupus je odličan. Bolji od ijedne trave koju sam jeo. Znam da bi se mama ljutila da joj kažem da sam ovdje, no možda ne primijeti.“ Stoga je zagrizao sočan kupus još nekoliko puta i bezbrižno odskakutao kući. Na putu prema svome domu susreo je prijatelja, miša Miška koji se vraćao sa polja u šumu nakon što je prikupio hranu za svoju obitelj.

Ubrzo je Zdravko svakodnevno posjećivao polje kupusa na rubu šume. Malo-pomalo svaki je dan jeo sve više kupusa jer je bilo toliko glavica ukusnog zelja u polju da se jadan nije mogao odlučiti koju bi prvu probao. Jednog dana je odlučio probati baš svaku glavicu kupusa koja se nalazila u polju. Sljedeće jutro malog Zdravka bolio je želučić. Mama mu je skuhala čaj i nježno ga pomilovala po čelu.

„Mama, molim te otpjevaj mi jednu pjesmicu. Onda će mi odmah biti bolje.“ - zamoli je Zdravko.

„Naravno dušo. Reci koju pjesmicu želiš da ti otpjevam?“ - upita ga nježno mama.

„Onu o zeki i potočiću“ - reče Zdravko i zavuče se dublje pod pokrivač očekujući nestrpljivo da pjesmica započne. „U jednoj, zimskoj noći, tam gdje je visok brijeg,....“ - započela je mama Zdravkovu omiljenu pjesmicu. Mali zečić je zaspao u toplom krevetiću uz umirujuće zvukove pjesmice. Nakon što se probudio zečića Zdravka više nije bolio trbuh. Sretno je skočio na krevet, a zatim i na pod u njihovom domu i zagrlio svoju mamu, pogledao je svojim velikim očima i rekao: „Mama, moram ti priznati nešto. Bolio me trbušćić jer sam jeo kupus u polju pokraj šume. Znam da nisam smio ići tamo i žao mi je. Od sada ću te uvijek slušati jer kad te slušam onda me ne boli trbuščić.“

Zečić Zdravko od tog je dana uvijek slušao svoju mamu i nije više sam odlazio u polje kupusa.

Dom je mjesto na kojem se osjećaš sigurno, mjesto u koje se bez obzira na sve uvijek možeš vratiti. Pužu Luji njegova je kućica bila njegov dom. Zašto je bila, a sada to više nije? Zato jer je danas ujutro puž Lujo izgubio svoju
kućicu. Od onda on lunja šumom i gunđa sebi u bradu: „Ma gdje mi je moja kućica. Znam da sam je tu negdje ostavio. Joj, teško meni jadnom, ostao sam bez svoje kućice. Šmrc, šmrc.“



Pritom ga susreću njegovi susjedi i radoznalo promatraju jer ga nikada nisu vidjeli bez njegove kućice. Uvijek ju je uporno i strpljivo nosio na svojim leđima, bez obzira na godišnje doba. Jednom mu je čak i glavu spasila kada se u nju sakrio za vrijeme strašnog nevremena.

Mali zec Zdravko prvi je skupio hrabrost i upitao Luju: „Pozdrav Lujo! Vidim da si zabrinut. Da li ti mogu kako pomoći?“.

Puž Lujo neveselo mu je odgovorio: „Pozdrav Zdravko! Nisam dobro. Jako sam zabrinut. Znaš, danas ujutro sam htio izvana oprati svoju kućicu na jutarnjoj rosi i zato sam je skinuo sa leđa. Stavio sam je podno onog velikog hrasta tu malo dalje i otišao prikupiti rosu. Dok sam uokolo skupljao rosu, izgleda da sam se izgubio i sada više ne mogu naći niti veliki hrast, a niti svoju kućicu.“

„Ne budi žalostan, Lujo! Ja ću ti pomoći tražiti. Pronaći ćemo je, ne brini. Molim te pričekaj nakratko da javim mami kako idem s tobom i možemo krenuti.“ - odgovorio je Zdravko i odskakutao do obližnje rupe u zemlji koja je bila dom njemu i njegovoj obitelji. Nagnuo se unutra i ostavio na ulaznim vratima poruku svojoj mami Štefici: „Draga mama, idem sa Lujom u šetnju po šumi. Vraćam se brzo. Voli te tvoj Zdravko!“

„Eto, tako, možemo krenuti!“ - okrenuo se zečić Zdravko prema pužu Luji i veselo mu se osmjehnuo. Lujo mu zahvalno odgovori: „Stvarno ti hvala na pomoći Zdravko, pravi si prijatelj.“

I tako su njih dvojica krenuli u potragu za izgubljenom kućicom. Tražili su po uskoj stazi kraj malenog graba, vijugavom šljunčanom puteljku kraj potoka, kraj visoke jele i na kraju umorni sjeli u sjenu obližnje smreke.

„Baš sam se umorio.“ - reče Lujo.
„I ja sam već pomalo umoran.“ - odvrati mu Zdravko. „Što kažeš da potražimo nešto za jelo? Već će podne, a pomalo mi već i želučić javlja da je vrijeme za malo sočne trave.“ - reče Zdravko.

„Super ideja, i ja bih rado probao malo ukusne trave.“ - složi se Lujo. „Mislim da sam nedaleko odavde danas ujutro vidio divnu zelenu travicu. Što kažeš da je probamo pronaći?“ - predloži Lujo.

„Slažem se s tobom, a usput možemo nastaviti tražiti tvoju kućicu. Mislim da ovuda još nismo prošli.“ - odmah prihvati Zdravko.

I tako su iz sjene velike smreke sa zelenim iglicama krenuli malo dublje u šumu. Kratko su hodali, kada najednom Lujo uskliknu: „Mislim da mi je ovaj put poznat! Ovuda sam jutros tražio rosu. Gledaj, ondje je prekrasna trava o kojoj sam ti pričao!“ i požuri prema gustoj zelenoj travi koja se nalazila pred njima.

Čim su došli do trave počeli su jesti slasne zelene vlati i veselo mljackajući zadirkivati jedan drugoga kako je upravo onaj drugi pravi proždrljivac. Najednom se začuo glasan Lujin uzvik: „Jao! Udario sam u nešto tvrdo! Mislim da je neki veliki kamen.“ Zdravko podigne glavu iz guste trave i dođe do Luje. Razgrnuli su zelene travčice pokraj puža Luje i ostali začuđeni. Veliki kamen u koji je Lujo udario nije bio kamen već Lujina izgubljena kućica.

„Našli smo je! Našli smo je!“ - uskliknuli su obojica veselo u isti glas. A kada su podignuli pogled ugledali su raskošnu krošnju velikog hrasta koja je pružala hlad zelenoj travi u podnožju hrasta. Gusta trava i sjena hrasta prekrili su kućicu i kada se Luju ujutro vratio sa rosom da opere svoju kućicu, nije je više mogao vidjeti. Ma koliko god uporno tražio kućice nije bilo.

Jako sretni, Zdravko i Lujo iznesu kućicu iz trave i stave je odmah Luji na leđa. Sada je puž Lujo imao svoj dom i čvrsto je odlučio da svoju kućicu nikad više neće skidati, jer njegov dom, uz pravog prijatelja poput zečića Zdravka, je nešto najvrednije što jedan puž poput Luje posjeduje.

„Dobro ti jutro mama!“ - snenim je glasom izgovorila sovica Marica svojoj mami, sovi Ani, protežući pritom lijeno svoje maleno krilo.

„Dobro jutro milo moje! Kako si spavala?“ - odvratila je mama sova svojoj slatkoj kćeri tražeći usput pogledom izvan njihova gnijezda nešto za doručak. I upravo kada je spazila neko kretanje u grmu ispod stabla na kojem se nalazilo njihovo gnijezdo, začuo se tupi zvuk. Mama Ana se okrenula i vidjela kako je njezina kćer mezimica pala iz kreveta. Morala se nasmijati njenoj razigranosti, jer zaista nitko kao njena Marica ne radi jutarnju gimnastiku, a da pritom uspije ispasti iz kreveta.

„Drago moje dijete, budi molim te opreznija! Ne bih željela da se ozlijediš. Znam da sam ti rekla kako je ujutro nakon buđenja važno dobro razgibati oba krila, no pritom treba biti oprezan.“ - brižno je upozorila mama sova svoju nemirnu gimnastičarku.

„Ne brini mama, znam ja kako to ide, no malo sam nespretna. Uvijek kad pokušam još samo malo podići krila, upravo onako kao što ti to radiš prije nego poletiš u nebo, zanjišem se i padnem.“ - tužno će Marica.

Mama sova pogledala je sa ljubavlju svoju kćerkicu i utješila je riječima: „Ne brini dušo, doći će i tvoje vrijeme. Ubrzo ćeš i ti odrasti i poletjeti zajedno samnom na prvi let iz našeg gnijezda. Budi zato uporna i strpljiva i sve će biti u redu.“

Naime, mala je Marica silno željela poput svoje mame letjeti nebom. Zato je svako jutro marljivo razgibavala svoja malena krila nadajući se da će upravo to jutro i ona konačno poletjeti iz njihova sigurnog gnijezda. No još nije bilo vrijeme maloj sovici Marici da napusti svoj dom i zaplovi širokom plavim nebom. Zbog toga je sovica i ovo jutro marljivo dovršila svoju jutarnju gimnastiku i s nestrpljenjem čekala da joj mama donese doručak.

Nakon doručka slijedila je škola mame sove, a današnje gradivo bilo je o svim bićima koja žive u njihovoj šumi. Pritom je mala Marica saznala da osim njihova gnijezda u blizini postoji još i gnijezdo malih vrapčića, sjenica i drugih rođaka sova. Svoj dom u blizini imaju i Maričini prijatelji puž Lujo i zečić Zdravko.

Mala je Marica svako jutro marljivo vježbala pokrete svojim krilima i nakon toga pojela sav doručak koji bi joj pripremila mama sova. Jer jedna od lekcija u školi mame sove bila je i kako je doručak najvažniji obrok u danu. Budući da je Marica, poput svih malih sova, željela što prije odrasti i poletjeti, na njezinu tanjuru nakon doručka nije preostajala niti mrvica.

Konačno je jedno jutro usred uobičajenog podizanja krila gore, dolje, lijevo, desno, pa još jednom u krug, mala sovica Marica osjetila kako se odvaja od poda njihova udobna gnijezda na vrhu visoke jele i polako lebdi u zraku. To je potrajalo nekoliko minuta, no onda se Marica umorila. No bila je toliko sretna da je skoro pala iz gnijezda.

„Jupiiiiiiiiiiiiiiiiii! Ja letim!“ - veselo je kliknula Marica.

Mama sova u zadnji ju je čas uhvatila i upozorila da uspori: „Marice, molim te pripazi da ne padneš! Milo moje dijete, eto tvoja upornost je nagrađena. Svako jutro si marljivo vježbala jutarnju gimnastiku i danas si napravila prvi korak prema svome prvom letu. Ponosna sam na tebe. Sada molim te ostani ovako uporna i marljiva i vjerujem da ćemo ubrzo zajedno poletjeti iz našeg doma.“

Te riječi su ohrabrile malu Maricu i zato je sljedećih nekoliko dana svako jutro još upornije radila vježbe. Nakon pet dana, točno pri kraju Maričine jutarnje gimnastike prilikom micanja krilima gore, dolje, gore dolje, Marica je poletjela iz gnijezda na svoj prvi let. Njezina majka brižno ju je i s ponosom pratila dok su zajedno preletjele rub njihova gnijezda, spustile se skoro do podnožja njihove guste jele i zatim se opet uspele do krošnje obližnjeg debelog hrasta. U zaštiti gustih hrastovih grana malo su odmorile. Zatim su se opet otisnule u zrak i uz par Maričinih akrobacija tijekom leta vratile u svoje sigurno gnijezdo.

Jutarnja gimnastika te njena upornost i strpljivost omogućile su maloj sovici da nauči letjeti. Malena sovica Marica na taj je način pokazala kako ne spavaju sve sove danju i kako je za dobar početak dana jutarnja gimnastika vrlo važna.

Priče i knjige su oduvijek bile među mojim najvjernijim prijateljima,
i zato sam ovih dana i ja napokon dozvolila svojoj mašti da se zaigra te su tako nastale Priče za dobro jutro.

Vjerujem da mnoga djece svaku večer utonu u san nakon što završi posljednja riječ priče za laku noć.

No i jutro je jednako važno, jer po njemu se dan poznaje. Kako bi svako jutro djeca započela veselo i u dobrom društvu, ispričat ću vam nekoliko mojih priča za dobro jutro.

Pa krenimo onda na druženje sa malenim stanovnicima velike šume ...

Dragi moji,
eto, po prvi puta vas veselo pozdravlja vaša Pričopričalica.

Nakon dužeg razmišljanja, odlučila sam na ovaj način podijeliti
s vama jedan maleni svijet - svijet priča - iz moje mašte.

Nadam se da će vam se svidjeti moji prijatelji iz priča i radujem
se vašim komentarima.

Pozdravlja vas vaša
Pričopričalica. :-)