Priče jedne pričopričalice

Sretan Uskrs svim ljubiteljima priča. :-)

Uskoro stiže nekoliko novih.....

Oznake: pijesak

Sretan Božić s malim zakašnjenjem i sve najbolje u novoj 2015. godini!

Neka i ova nova godina bude ispunjena sa puno novih priča!

Jednom godišnje u velikoj se šumi održava šumska zabava. Tada se okupe svi stanovnici velike šume i njihovi prijatelji koji žive uz šumu. To je prilika da popričaju o događajima koji su se u njihovim životima dogodili u protekloj godini te da se malo opuste uz dobru glazbu u društvu svojih prijatelja.

Ove je godine za organizaciju zabave zadužen puž Lujo. On je ozbiljno shvatio svoj zadatak i vrlo je rano zamolio svoje prijatelje za pomoć kod organizacije zabave jer je shvatio da je svaki posao lakše obaviti uz pomoć prijatelja. Njegovi prijatelji rado su mu pomogli pa je Lujov glavni zadatak bio osmisliti pozivnice za goste i osobno ih dostaviti svim stanovnicima šume. Za to vrijeme crv Šrećko je izradio dekoracije za svečani stol podno hrasta, dok se krijesnica Laura sa svojom svjetiljkom pobrinula za rasvjetu. Za hranu su bile zadužene vrijedne pčele iz košnice na čelu sa pčelicom Jelicom koje su odlučile darovati dio svojeg meda iz košnice. Niti zečić Zdravko i miš Miško nisu bili ništa manje vrijedni, jer oni su ubrali puno pšenice i zelenog kupusa za gozbu. Glavni stilist bio je naravno mrav Mario, koji je uz pomoć svojih prijatelja mrava za sve uzvanike pripremio šarene kape. Cvrčak Zvonko i bubamara Klara samo za zabavu su osnovali bend pod nazivom „Šumski svirači“, a lisac Špiro pobrinuo se da zabava završi sa prekrasnim vatrometom.

Mama sova Ana, mama zečica Vesna, kornjača Greta, ribica Zlatka, rak Ivo, leptir Željko, mama leptirica Božica, mama pčela Jelena, pčelica Tina, učiteljica pčela Ella, pčela matica Katica, medo Edo, mama kornjača Jana, malena braća i sestre kornjače, čuk Mirko, mravi Dino i Milan, mama bubamara Lara te labud Marko i labudica Nevenka sa malim labudićima nisu imali nikakve zadatke kod organizacije zabave, ali su je zato uljepšali svojim šalama i veseljem tako da je zabava trajala do dugo u noć, a cijela šuma odjekivala od smijeha i vesele pjesme.

Blago je nešto posebno, dragocjeno i neponovljivo. I labud Marko ima svoje blago skriveno u šašu i trstici rijeke na rubu šume. To blago njegova je obitelj. Nju čini labudica Nevenka i tri njihova jaja. Nevenka već nekoliko tjedana sjedi na njima i ubrzo će na svijet doći njihovi mali labudići. Marko jedva čeka postati otac i već sad je nervozan i nestrpljiv u išekivanju svojih mališana.
Sav se smete na svaki zvuk koji dopre iz gnijezda, a Nevenka ga pritom s osmjehom umiruje: „Dragi, ne brini! Sve je u redu. Samo malo mijenjamo položaj.“

„Oh već sam pomislio kako je počelo!“ - s isčekivanjem odvrati Marko.

Kako su dani prolazili Marko je bio sve nestpljiviji, sve dok jednog dana nije začuo kako ga Nevenka glasno doziva: „Marko, dragi! Dođi brzo, mislim da je počelo!“.

„Stižem, stižem! Ne može početi bez mene!“ - odgovori Marko i brže bolje požuri do gnijezda. Kada je stigao jedno jaje već je bilo napuklo i čuo se slabašan zvuk: „Kljuc, kljuc! Da li ima koga tamo!“.

Taj slabašan glas dolazio je od njegove kćeri Monike koja je uporno pokušavala probiti svoj put iz jaja i konačno upoznati svoje roditelje. Nevenka i Marko svojim su joj kljunovima nježno pomagali i za nekoliko minuta bila je slobodna.

„Pozdrav! Ja sam Monika!“ - veselo pozdravi mala labudica svojeg tatu i mamu.

„Pozdrav Monika! Mi smo tvoji roditelji Nevenka i Marko. Dugo smo te čekali i presretni smo što si s nama!“ - odgovorili su skoro uglas Nevenka i Marko.

No, nije bilo vremena za duge razgovore jer su se tihi zvukovi kljucanja začuli i iz preostala dva jaja. Ubrzo su im se pridružila još dva njihova labudića, Patrik i Benjamin. Sada je cijela obitelj bila na okupu i svi su bili jako veseli.

Perje malenih labudića brzo se posušilo na zraku i sada su izgledali poput slatkih malenih pernatih loptica. Budući da su novopečeni roditelji i njihovi maleni mezimci bili poprilično umorni od uzbudljivog upoznavanja, svi zajedno su smireno legli u njihovo gnijezdo i utonuli u san.

Sljedeće jutro maleni labudići prvi su se probudili i već kod doručka napravili strku. Lovili su po obali spore i duge gliste i radosno uzvikivali kada su otkrili kako su brži od njih. Nevenka i Marko ponosno su ih promatrali. Nakon doručka uslijedila je lekcija iz plivanja. Roditelji su objašnjavali svojoj djeci kako je plivanje način na koji mogu sigurno i na vrijeme stići kako god žele. Oprezno i vrlo polako su im pomogli spustiti se u rijeku i pokazali kako se trebaju nožicama kretati u vodi. Pametni i spretni, maleni labudići su odmah shvatili u čemu je štos i ubrzo su se već kretali uz obalu rijeke kao pravi profesionalci. Kao nagradu za njihov trud i zalaganje roditelji su im obećali iznenađenje. Poveli su ih sa sobom iz sigurnosti njihova doma na njihovu prvu veliku šumsku zabavu.

Cvrčak Zvonko volio je svirati svoju violinu. Njeni pomalo tužni zvuci uvijek su savršeno dočaravali kako se osjeća. Kada je bio tužan, njegova violina je pod njegovim spretnim prstima ispuštala tihe i duge zvukove, a kada je bio sretan violina je veselo poskakivala u njegovim rukama praveći kratke i živahne zvukove slične smijehu.

Ovog jutra Zvonko je čim se probudio bio sretan. Toliko sretan da je jedva dočekao zasvirati na svojoj violini. Uzeo ju je u ruke i veselo počeo povlačiti gudalo. Zvuci iz violine dosezali su jako visoke tonove i odjednom se začulo pucanje žice. Zvonko sav zanesen nije niti primijetio da je žica pukla i nastavio je zatvorenih očiju svirati veselu i zahtjevnu skladbu. Nakon nekoliko minuta puknula je i druga žica, a zatim još jedna dok naposlijetku sve žice nisu bile slomljene. Tada je Zvonko otvorio oči i začuđeno promatrao svoju violinu.

„Kako se ovo dogodilo?“ - sam sebe upita Zvonko naglas.

Nikada do sad nije mu se odgodilo da se toliko uživi u sviranje da mu radi toga popucaju sve žice. Zvuči skladbe koja ga je ponjela bili su tako lijepi da je jednostavno zaboravio da svira i sada je zbog slomljenih žica bio u problemu jer nije imao nove žice koje bi mogao staviti na violinu. Sav zabrinut počeo je razmišljati kako da riješi taj problem. Odjednom mu je sinulo rješenje: pitat će za savjet svog prijatelja labuda Marka. Marko je neobičan, crni, labud i usto pravi prijatelj. On će sigurno znati što bi bilo najbolje učiniti. Marko je obično ujutro plovio niz rijeku, pa je Zvonko odlučio prošetati po obali rijeke u nadi da će naići Marko.

Zvonko nije morao dugo čekati jer čim je krenuo uz obalu rijeke iza sebe je začuo poznati glas: „Pozdrav prijatelju Zvonko! Zar si i ti počeo šetati uz rijeku?“. To je naravno bio Marko koji je baš u tome trenutku plovio uz obalu rijeke kojom je šetao zabrinut Zvonko.

„Pozdrav prijatelju Marko!“ - tužno odzdravi Zvonko i nastavi: „Baš sam se nadao da ću te sresti. Trebam tvoju pomoć. Možeš li mi pomoći?“

„Naravno da ću ti pokušati pomoći. Reci što te muči.“ - odgovori Marko.

„Znaš da jako volim svirati svoju violinu. No jutros sam se previše zanio i kod sviranja moje omiljene pjesme polomio sam sve žice. Sada više ne mogu svirati, jer nemam novih žica za violinu.“ - snuždeno će Zvonko.
„Shvaćam u čemu je problem.“ - reče Marko i nastavi: „Mislim da sam u svojem jutarnjem razgibavanju rijekom vidio biljku koja ima rese tanke i prozirne, baš poput žica tvoje violine. Želiš li da je pokušamo pronaći?“

„Naravno!“ - odgovori s olakšanjem Zvonko i krene za labudom Markom niz obalu u potrazi za tom rijekom biljkom. Neko je vrijeme Marko plovio uz obalu rijeke, a Zvonko pretraživao šaš koji je rastao na obali dok najednom nisu ugledali veliki grm s neobičnim cvjetovima u obliku sjajnih, tankih resa. Obojica požure do grma i brzo otkinu nekoliko resa. Zvonko ih promotri i zaista, rese su bile baš poput njegovih žica sa violine. Odmah ih napne na violinu, duboko udahne i prođe gudalom po žicama. Zvuk koji je pritom nastao bio je savršen, tako jasan i čist kao nikada prije.

„Joj! Upalilo je! Stvarno ti puno hvala Marko!“ - reče Zvonko veselo i zahvalno prijatelju Marku.

„Nema na čemu dragi prijatelju Zvonko. Drago mi je da sam ti mogao pomoći. I ja jako volim slušati kako sviraš violinu, a sada znamo i gdje ćemo tražiti kada ti ponovno puknu žice.“ - skromno će Marko.

Zvonko je tada zahvaljujući nesebičnoj pomoći svojeg prijatelja zasvirao najljepšu skladu u svome životu, ispunjenu veseljem, zahvalnošću i prijateljstvom.

Mrav Mario nije jedini stanovnik velike šume koji ima problema sa odjećom. Pokraj rijeke na rubu šume, u svome malenom domu i bubamara Klara muku muči brojeći točkice na svojoj prekrasnoj crvenoj haljinici.

„Joj, jedna točkica mi je upravo nestala!“ - s zabrinuto primijeti bubamara Klara ustajući iz svojeg krevetića. Do jučer je imala točno pet velikih crvenih točkica na svojoj crvenoj haljinici. No danas ujutro na broju ih je bilo samo četiri.

Zabrinuta Klara požuri u kuhinju i u jednom dahu reče: „Mama, mama! Molim te prebroji moje točkice!“
„Jedan, dva, tri, četiri, pet! Dušo sve su točkice na svome mjestu.“ - reče mama Lara uz osmijeh nakon što je brzo prebrojala točkice te nastavi pripremati doručak.

„Joj, stvarno sam se već uplašila da je jedna točkica nestala! Sanjala sam kako jedna po jedna točkica nestaje i ostajem bez ijedne.“ - reče Klara i polako krene prema stolu.

Mama je pogleda, okrene se prema njoj, podigne joj glavu i zagleda se u njene velike zelene oči te joj mudro reče: „Dušo, to je bio samo ružan san. Snovi nisu stvarnost i zbog njih se ne moraš bojati. Shvatit ćeš jednog dana da svoju stvarnost jedino ti sama možeš oblikovati. No pritom, dušo, moraš upamtiti jednu važnu stvar, svaka tvoja odluka ima posljedicu koja može biti dobra ili loša i koja će utjecati na tvoju stvarnost. “

Umirena tim riječima Klara navali na slastan doručak i sasvim zaboravi na ružan san. Nakon doručka Klara odluči posjetiti svog prijatelja cvrčka Zvonka. Zato poljubi mamu u obraz, navuče svoje crvene cipelice i zaputi se veselo poskakujući prema velikoj livadi što se prostirala uz rijeku i bila Zvonkov dom.

Što se više približavala livadi, Klara je sve glasnije čula kako Zvonko svira jako tužnu pjesmu na svojoj violini. Došavši bliže primijetila je kako je glazba utihnula i vidjela da Zvonko plače. To ju je naravno jako rastužilo, pa je prišla bliže i zagrlila ga.

„Pozdrav Zvonko! Zašto plačeš?“ - zabrinuto upita Klara.

„Pozdrav Klara! Ne mogu si pomoći. Svirao sam jednu prekrasnu pjesmu i odjednom su mi nestale note!“ - uzrujan i tužan odgovori Zvonko.

Klara se zamisli. Ubrzo joj je sinula strašna ideja. Pronađe veliki list hrasta koji je rastao u blizini. Na listu su se jasno poput glazbenog crtovlja vidjele tanke žilice i on je poslužio Klari kao kajdanka. Zatim je duboko udahnula i sa svoje prekrasne crvene haljinice skinula svih pet crnih točkica. One su joj poslužile kao note. Posložila ih je na list i rekla Zvonku: „Dragi prijatelju Zvonko, molim te pokušaj sada svirati po ovim notama, a ja ću ih ton po ton pomicati kako budeš svirao.“

Zvonko glasno šmrcne, duboko udahne i uzme violinu. „Pokušajmo!“ - reče Klari uz slabašan osmjeh. Kako je Zvonko gudalom dodirivao žice i odsvirao ton, tako je Klara pomicala svoje točkice i nastala je najprije tužna, a tim sve veselija prekrasna skladba.

S posljednjim tonom pjesme i raspoloženje malih prijatelja se sasvim popravilo. Klara i Zvonko veselo su se smijali i zadovoljno pljeskali Klarinoj skladbi i Zvonkovoj izvedbi.

Tada je Klara shvatila mamine riječi, jer iako isto kao i u snu više nije imala točkice na svojoj lijepoj crvenoj haljinici, nije bila tužna jer ih je ona sama odlučila skinuti kako bi pomogla prijatelju. A posljedica njezine odluke bila je prekrasna skladba i širok osmjeh na Zvonkovom licu.

Vrijedni mrav Mario jedan je od milijun stanovnika svojeg mravinjaka. No ne samo da su stanovnici mravinjaka susjedi, već su svi oni i u rodu. Tako da je Mario svaki dan od ranog jutra okružen sa svojom braćom, sestrama, bratićima i sestričnama, ujacima i ujnama, ... U tome mnoštvu mrava, Mario se ponekad osjeća tako malen i nebitan, tako isti kao i svi drugi. No on to zasigurno nije. Mario je zapravo jedan mali mrav sa stotinu pitanja i bezbroj ideja.

Jednog jutra Mario je odlučio da će izvesti nešto neobično, nešto što nitko iz njihova mravinjaka još nikada nije učinio - biti će poseban!
Kada je odlučio istaknuti se u mravinjaku, nije niti sanjao da će to biti jedan od najtežih pothvata u njegovu životu. Postoji toliko pravila koje jedan dobar i vrijedan mrav treba poštovati kako bi život u mravinjaku bio moguć. No, neka od njih poput oblačenja uniforme nisu Mariju bila po volji. Zato je odlučio da će od sada nadalje svaki dan biti drugačije obučen.

Prvi problem koji se pritom javio bio je u njegovu ormaru, budući da mu je sva odjeća, uključujući i radnu uniformu, bila smeđe boje.

„Hm, morat ću nabaviti novu odjeću. A znam i tko će mi pritom pomoći.“ - veselo zaključi Mario i požuri niz glavni hodnik mravinjaka pa skrene desno. Tu se naime nalazila praonica rublja. U njoj je radila njegova prijateljica Sonja.

„Pozdrav Sonja! Kako si?“ - veselo pozdravi Mario.

„Hvala ti na pitanju. Super sam!“ - jednako veselo
odvrati Sonja i nastavi peglati na crtu smeđe hlače.

„Znaš, trebam tvoju pomoć. Zadatak jest malo neobičan,
no vjerujem da će se rezultat i tebi svidjeti.“ - započne Mario.

„O čemu se radi?“ - znatiželjno upita Sonja i zastane ured peglanja.

„Želio bih promijeniti boju moje uniforme. Evo, ove hlače i košulje“ - pokaže Mario na odjeću koju je donio sa sobom - „želio bi ih obojati u mnogo različitih boja.“

„Iskreno rečeno, nitko do sada nije tako nešto tražio, no sviđa mi se ideja.
Predlažem da za zelenu boju skupiš listove kopriva, za žutu boju molim te da ubereš maslačak, a crvenu ćemo dobiti od kore drveća.“ - odgovori mu Sonja.

Tijekom dana je Mario, prema dogovoru sa Sonjom, sakupio potrebne sastojke za bojanje tkanina. Sonja je svaki sastojak stavila u jednu posudu te dodala vodu. Kada je voda u posudama zavrela u njih su stavili odjeću. Nakon sat vremena odjeću su izvadili iz posuda i isprali je u hladnoj vodi. Sada se samo još trebala posušiti do sljedećeg jutra. Rano ujutro Sonja i Mario uzbuđeno su došli u praonicu. Na užetu za sušenje rublja dočekla ih je cijela paleta boja. Skinuli su odjeću sa užeta i Mario je veselo obukao žute hlače i crvenu košulju. Kad se pogledao u zrcalo veselo je poskočio. Zaista je bio drugačiji.
„Izgledaš lijepo! Čak bih mogla reći i pomalo luckasto.“ - zadirkivala ga je Sonja.

„Pa ti draga Sonja znaš da sam ja oduvijek jedan luckasti mali mrav u duši. Hvala ti puno na pomoći. Bez tebe ne bih mogao ovako lijepo izgledati.“ - veselo joj odgovori Mario i pozdravivši je krene obavljati svoje svakodnevne dužnosti. Kud god je išao svi mravi su se okretali za njime i u čudu ga promatrali. Nisu ga mogli prema njegovoj odjeći svrstati u nijednu kategoriju mrava.

Navečer kada se Mario vratio sa sakupljanja hrane i tereta za mravinjak pred njegovom ga je sobom dočekalo cijelo mnoštvo drugih mrava. Začuđeno i pomalo bojažljivo im je pristupio. Najstariji od njih, mrav Milan, progovori: „Dragi Mario, svi smo primijetili kako si danas drugačiji. Sviđa nam se kako vedro izgledaš i željeli bismo i mi ove stare sive i smeđe uniforme zamijeniti vedrijim bojama.“

„Veseli me što vam se sviđa moj izgled.“ - vedro odgovori Mario i nastavi: „Zahvalnost za nove boje na mojoj odjeći dugujem prijateljici Sonji iz praonice. Zamolit ću je da i vama pomogne.“

Svi su se zajedno uputili prema praonici. Iako je Sonja na početku bila iznenađena molbom ostalih mrava da i njima oboji odjeću, vrlo rado im je zajedno sa ostalim vrijednim mravima iz praonice pomogla tako da se je taj isti dan u velikoj dvorani mravinjaka održala velika modna revija. Nakon revije se šarena odjeća toliko svidjela svim ostalim stanovnicima mravinjaka da su nadalje svi još dugo i s veseljem nosili upravo šarenu odjeću.

„Moj veliki pothvat je uspio. Ne samo da sam ja drugačiji, već je zbog moje ideje o bojanju odjeće i naš mravinjak jedini šareni mravinjak na svijetu.“ - sretno
pomisli Mario i tu večer mirno utone u san.

Zadužen za nepodopštine u velikoj šumi oduvijek je bio lisac Špiro. Bez obzira da li se radi o neslanim šalama ili pak hrabrim vratolomijama, Špiro je uvijek spreman za zabavu. Od ranog jutra on smišlja nove spačke kako bi iznenadio ostale stanovnike šume i pritom se urnebesno zabavio.

Ovog jutra Špiro je naumio zeznuti svog prijatelja, malenog mrava Maria. Mario je svakog dana marljivo sakupljao hranu za svoju obitelj u mravinjaku. Pritom je maleni mrav na svojim leđima često amo, tamo prenosio, teret teži od njega samoga. Špiro je smislio sljedeći plan: pratit će Maria u njegovom sakupljanju hrane i kada Mario ostavi teret pred ulazom u mravinjak, Špiro će ga uzeti i spremiti, tako da Mario neće znati kamo je teret nestao. Pri samoj pomisli na njegov plan Špiri se širok osmijeh razvuče od uha do uha.

Kao i svakog jutra mrav Mario ostavio je svoj prvi teret, veliku bobicu borovnice pred ulazom u mravinjak. Prije nego li je mrav zadužen za transport tereta u mravinjak borovnicu uspio prenjeti u skladište mravinjaka, Špiro ju je brže bolje uzeo i spremio u svoje skrovište. Zatim se opet vratio do mravinjaka i sakrio u njegovoj blizini očekujući da se Mario ponovno vrati. Za nekoliko trenutaka Mario se vratio sa novim teretom, velikom slasnom jagodom. Teško dišući i vidljivo se naprežući Mario donese jagodu do ulaza u mravinjak i uz olakšanje je odloži. Špiro ponovno uzme Mariov teret i jagodu spremi u skrovište. Na taj je način Špiro za Maria u skrovište spremio i malinu te kupinu.

Mario je nakon nekog vremena zaključio kako je za danas pronašao i donio do mravinjaka dovoljno tereta. Stoga se odlučio vratiti u mravinjak i malo odmoriti nakon napornog dana.

„Pozdrav dragi prijatelju Dino!“ - veselo pozdravi Mario svojeg prijatelja, mrava zaduženog za transport u mravinjaku.

„Pozdrav prijatelju Mario! Kako si danas?“ - odgovori mu Dino.

„Joj, strašno sam umoran. Jedva čekam uskočiti u krevetić i malo odrijemati!.“ - odgovori mu zijevajući Mario.

„ Čudi me da si umoran. Mislio sam da si danas slobodan. Danas nemam zapisano da si dostavio neki teret.“ - odvrati mu Dino.

„Što? Pa to nije moguće. Danas sam se zaista potrudio i dostavio mnogo hrane.“ - u čudu će mu Mario.

Mario i Dino su zajedno ušli u mravinjak provjeriti još jednom kamo je nestao Mariov teret. U tome trenutku je s objesnim smješkom lisac Špiro izašao iz svog skrovišta i brže bolje vratio sav Mariov teret na ulaz mravinjaka.

Kada su se ubrzo Mario i Dino vratili još uvijek raspravljajući kamo je mogao nestati sav teret koji je Mario taj dan isporučio, ostali su šokirani ugledavši na ulazu ono što su tražili.

„Ne mogu vjerovati! - uzvikne Mario i požuri do svojeg tereta. Sve što je taj dan isporučio bilo je složeno na hrpu i ništa nije nedostajalo.

„Zaista čudno. „ - složi se i Dino. Brže bolje odbadvojica krenu prenositi teret u mravinjak u strahu da ponovno ne nestane.

Špiro je cijelo vrijeme promatrao začuđene mrave i zadovoljno se smijao jer mu je šala uspjela. Nije u tome trenutku pomišljao kako se mravi osjećaju i da radi nešto loše, već se samo zabavljao zbog zbrke koja je nastala. Odlučio je i sljedeći dan ponoviti ovu nepodopštinu koja mu je tako dobro uspjela.

Mario je sljedeći dan opet krenuo skupljati hranu za mravinjak. Pronašao je veliku bobicu brusnice i ponosno je dostavio na ulaz u mravinjak. Čim je Mario otišao pronaći novu hranu, Špiro je brže bolje otišao do mravinjaka i uzeo brusnicu. Kada je želio pobjeći u svoje skrovište stao je zaprepašten. U njega su gledala dva malena i ljuta oka vrijednog mrava Dina. On je vidio što je Špiro učinio i bio je jako ljut.

„Ti jedan obični lopove! Zar nemaš pametnijeg posla od zezanja vrijednih mrava!“ - ljutito reče Dino Špiri. Zatim zazviždi i u trenu se oko Špire skupila cijela vojska malenih mrava sa oštrim strelicama. Špiro je vidio da ne može pobjeći i ispustio je borovnicu iz ruku.

„Nisam ja!“ - pokušao se opravdati Špiro, iako je bilo očito da je on prethodni dan sakrio Mariov teško skupljeni teret.

„Još i lažeš!“ - bijesno mu odgovori Dino te se nastavi obraćati svojim prijateljima mravima zaštitarima: „Prijatelji, molim Vas naučite ga da su u laži kratke noge.“

Čim je Dino to izgovorio, mravi su počeli malenim strelicama gađati Špiru.

„Jao, jao, jooooooooooooooooj! Prestanite molim vas! Eto, sve ću priznati. Ja sam se želio našaliti sa mravom Mariom. Sada shvaćam da je to bilo pogrešno. Molim vas oprostite mi.“ - zapomagao je Špiro.

Mravi su na to prestali gađati Špira strelicama i on je nastavio trljati svoj nos užaren od uboda strelica. Na to se Špiro još jednom ispričao mravima zbog svoje neslane šale i brže bolje krenuo kući.

Nakon tog događaja Špiro je više pazio da njegova zabava ne bude na tuđu štetu te je shvatio da ono što je njemu smiješno ne mora nužno biti smiješno i ostalima. Zato je prestao zbijati neslane šale i počeo stanovnicima šume pričati viceve.

Na vrhu malenog brda usred velike šume nalazi se dom krijesnice Laure. Njena je zadaća svaku večer osvijetliti vrh brda kako bi noćni leptiri mogli lakše putovati šumom. Laura navečer, nakon što se sunce sakrije iza obzora, postavlja svjetiljku na vrh malene breze koja se nalazi na livadi povrh brda. Svjetiljka svijetli bijelom svjetlošću cijelu noć, a Laura kraj nje sjedi u podnožju breze i čita priče iz knjige prije nego li utone u san.

Jednu večer krijesnica Laura je postavila po običaju svjetiljku na vrh breze i otvorila novu priču o dalekoj plavoj livadi koja se zove more. Pročitala je nekoliko redaka priče i upravo kada je postalo zanimljivo, svjetlost svjetiljke je nestala. Laura se zabrine i skine svoju svjetiljku sa breze. Pokuša je protresti, no svjetiljka i dalje nije radila. Cijelu ju je preokrenula, no izgledala je sasvim ispravno, ali nije htjela svijetliti. Zabrinuta i već pomalo na rubu suza, Laura sjedne podno breze i stane razmišljati.

„Moja svjetiljka ne svijetili. To znači da svi noćni putnici ove noći neće znati u kojem smjeru trebaju ići. Moram je brzo popraviti. Potražit ću pomoć.“ - odlučila je Laura.

„Upomoć! Da li me tko čuje? Upomoć!“ - glasno je dozivala u tami. Odjednom se u njenoj blizini čuo šum. Laura se prepadne, no onda se iz tame oglasi maleni čuk.
Čuk je baš u trenutku kada je nestalo svjetla u svjetiljci letio u blizini breze, pa je odmah sletio na brdo čim je začuo poziv u pomoć.

„Ne boj se mala svjetioničarko Lauro! To sam ja, čuk Mirko! Kako ti mogu pomoći?“ - odvrati Lauri čuk.

„Pokvarila mi se svjetiljka. Sve sam pokušala, no ne mogu je sama poporaviti.“ - požali se Mirku krijesnica.

„Ništa ne brini, sve ćemo srediti. Možeš li mi molim te dati svjetiljku?“ - utješi je čuk Mirko. On je bio dosta spretan u svemu što je radio te je zato bio uvjeren kako može popraviti svjetiljku.

Laura mu oprezno preda svjetiljku. Mirko lagano protrese svjetiljku i reče Lauri: „Ova tvoja malena svjetiljka zaista je lijepa, no čini mi se da je vrlo stara.„

„Da, ta je svjetiljka već mnogo godina u mojoj obitelji. Moja majka ju je naslijedila od svoje majke, a moje bake, a nakon toga ju je mama poklonila meni. Jednog dana, nadam se da ću i ja svojoj kćeri pokloniti tu prekrasnu staru svjetiljku.“ - odgovori Laura.

Za vrijeme njihova razgovora Mirko je otvorio poklopac svjetiljke i spretnim prstima čvrsto zavrnuo sada već hladnu žarulju unutar svjetiljke. Zatim je opet zatvorio poklopac svjetiljke i vratio je na mjesto. Pojavila se slabašna svjetlost iz unutrašnjosti svjetiljke, a onda se pojačavala sve jače i jače, sve dok cijelo brdo nije bilo obasjano toplom svjetlošću malene svjetiljke.

„Hvala ti puno, dragi prijatelju!“ - zahvalno će krijesnica Laura malenom čuku. Sada, na svjetlu mogla je nastaviti čitati svoju priču o moru i velikim bijelim pticama galebovima.
„Nije to ništa, drago mi je da sam ti mogao pomoći.“ - skromno odgovori Mirko spremajući se nastaviti svoj put.

„Molim te ostani samnom. Pročitat ću ti priču o dalekom i velikom svijetu opisanom u mojoj knjizi.“ - odgovori mu Laura.

Mirko pristane, udobno se smjeti kraj Laure te ona započne čitati priču. Oko njih povremeno su preletjeli noćni leptiri vođeni svjetlom malene svjetiljke koja je svijetlila do dugo u noć. Tu večer malena je krijesnica Laura pokazala svome novom prijatelju čuku Mirku koliko se čaroban svijet krije iza običnih slova smještenih između korica malene knjižice. Od tada je Mirko svaku večer dolazio do Laure i zajedno su čitali priče uz toplo svjetlo stare obiteljske svjetiljke.

U velikoj šumi nalazi se jedno maleno brdo. Iako ono nije posebno veliko, svijet s njegova vrha izgleda sasvim drugačije. Shvatila je to i malena kornjača Greta.

„Greta, Gretice, dođi molim te na prebrojavanje!“ - dozivala je nestašnu Gretu njena mama, kornjača Jana. Prebrojavanje je u njenoj obitelji bilo obavezno svako jutro, jer je obitelj bila velika, a mama Jana je željela svakom članu obitelji zaželjeti dobro jutro. Ovog jutra sva njena braća i sestre, a bilo ih je devetero, već su stajali mirno poredani u vrstu ispred mame kornjače i nedostajala je samo malena Greta. Ona je bila najmlađa i voljela je dugo spavati. Njena braća i sestre obično su već odavno jurili po šumi u potrazi za pustolovinama, dok je ona još uvijek lijeno drijemala u svome krevetiću napravljenom od lišća u podnožju velike bukve.

„Eto mama, stižem, stižem!“ - odgovori Greta majci, iskoprca se brzo iz krevetića, opere zube, umije lice i požuri na postrojavanje. Čim je Greta stigla na svoje mjesto, mama je počela jutarnji pozdrav: „Draga moja djeco, eto, svanuo nam je još jedan lijep i sunčan dan. Budite danas dobri i veseli, kao što to uvijek i jeste. Ručak će biti u podne i molim vas da svi dođete na vrijeme. Do tada ste slobodni i možete se igrati u blizini. Nemojte nikuda odlaziti, a da mi ne javite kamo krećete i sve će biti u redu. Dogovoreno?“

„Dogovoreno! Ne brini!“ - odgovori u sav glas svih deset malih kornjača, dade poljubac svojoj mami, a ona ih nježno pritom pogladi po glavi. Mama Jana nije niti okom trepnula i već su sve njezine male kornjače otišle svaka svojim putem.

Malena Greta ovo se jutro zaputila sa svojom starijom sestrom Anitom u novu pustolovinu. Dan ranije su otkrile kako se u blizini njihova doma nalazi brdo. Do sada su uvijek hodale samo po ravnom, šljunčanom putu kraj njihova doma u blizini stare bukve i željele su vidjeti koja će se od njih prva uspeti na to za njih strmo i veliko brdo.

„Ja ću prva stići, vidjet ćeš!“ - veselo reče Anita i izazove Gretu.
„E nećeš ovaj put!“ - veselo joj odgovori Greta i nastavi: „Vidjet ćeš da ću te ovaj put pobijediti, iako sam ja mala, a ti dosta veća od mene!“.

Greta i Anita su se dogovorile kako će obje krenuti u isto vrijeme, a pobijedit će ona koja prva stigne na vrh brda. Nakon dogovora utrka je počela. Anita je odmah brzo potrčala prema brdu, pokrećući svoje nožice u istom ritmu cijelo vrijeme. Greta je zastala na čas da razmisli.

„Ako odmah krenem trčati, neću moći izdržati utrku do kraja i uspeti se na brdo. Krenut ću polako, a kad budem bliže cilju, onda ću požuriti.“ - pomisli u sebi Greta i krene polako prema brdu.

Uskoro je njenu sestricu Anitu uhvatio umor i morala je zastati da odmori. U tom ju je trenutku Greta dostigla i preuzela prednost još uvijek se polako prbližavajući brdu. Anita je pomislila da će Greta pobijeliti i zato je počela opet trčati iz sve snage. Znoj joj se cijedio niz čelo, a noge su joj postajale sve teže i teže dok se na kraju nije opet umirila. Nakratko je zastala da opet odmori i pogledom je potražila Gretu. Ona se približavala vrhu brda i počela trčati sve brže i brže dok naposlijetku nije stigla na vrh brda. Njena starija sesta je izgubila u ovoj utrci i Greta je bila ponosna na sebe. Nakon nekog vremena i Anita se pridružila Greti na vrhu brda te su zajedno promatrale njihov dom sa uzvisine. Sve se ispod njih činilo tako maleno i daleko, tako drugačije nego prije.

„Kako si me uspjela prestići? Pa ja sam ipak veća i brža od tebe.“ - upita Anita svoju malenu sestricu.

„Možda jesi veća i brža, sestro, ali nisi razmislila prije nego što smo krenule. Znala sam da te ne mogu nikako prestići ako poput tebe odmah krenem trčati najbrže što mogu pa sam zaključila kako je bolje da budem mudra i uporna. Na taj način sam brže i lakše došla do cilja.“ - odgovori Greta.

Tako je malena kornjača Greta svojom upornošću pobijedila u utrci do vrha brda.