Marketing
Bubamara Klara i haljinica s točkicama
Mrav Mario nije jedini stanovnik velike šume koji ima problema sa odjećom. Pokraj rijeke na rubu šume, u svome malenom domu i bubamara Klara muku muči brojeći točkice na svojoj prekrasnoj crvenoj haljinici.
„Joj, jedna točkica mi je upravo nestala!“ - s zabrinuto primijeti bubamara Klara ustajući iz svojeg krevetića. Do jučer je imala točno pet velikih crvenih točkica na svojoj crvenoj haljinici. No danas ujutro na broju ih je bilo samo četiri.
Zabrinuta Klara požuri u kuhinju i u jednom dahu reče: „Mama, mama! Molim te prebroji moje točkice!“
„Jedan, dva, tri, četiri, pet! Dušo sve su točkice na svome mjestu.“ - reče mama Lara uz osmijeh nakon što je brzo prebrojala točkice te nastavi pripremati doručak.
„Joj, stvarno sam se već uplašila da je jedna točkica nestala! Sanjala sam kako jedna po jedna točkica nestaje i ostajem bez ijedne.“ - reče Klara i polako krene prema stolu.
Mama je pogleda, okrene se prema njoj, podigne joj glavu i zagleda se u njene velike zelene oči te joj mudro reče: „Dušo, to je bio samo ružan san. Snovi nisu stvarnost i zbog njih se ne moraš bojati. Shvatit ćeš jednog dana da svoju stvarnost jedino ti sama možeš oblikovati. No pritom, dušo, moraš upamtiti jednu važnu stvar, svaka tvoja odluka ima posljedicu koja može biti dobra ili loša i koja će utjecati na tvoju stvarnost. “
Umirena tim riječima Klara navali na slastan doručak i sasvim zaboravi na ružan san. Nakon doručka Klara odluči posjetiti svog prijatelja cvrčka Zvonka. Zato poljubi mamu u obraz, navuče svoje crvene cipelice i zaputi se veselo poskakujući prema velikoj livadi što se prostirala uz rijeku i bila Zvonkov dom.
Što se više približavala livadi, Klara je sve glasnije čula kako Zvonko svira jako tužnu pjesmu na svojoj violini. Došavši bliže primijetila je kako je glazba utihnula i vidjela da Zvonko plače. To ju je naravno jako rastužilo, pa je prišla bliže i zagrlila ga.
„Pozdrav Zvonko! Zašto plačeš?“ - zabrinuto upita Klara.
„Pozdrav Klara! Ne mogu si pomoći. Svirao sam jednu prekrasnu pjesmu i odjednom su mi nestale note!“ - uzrujan i tužan odgovori Zvonko.
Klara se zamisli. Ubrzo joj je sinula strašna ideja. Pronađe veliki list hrasta koji je rastao u blizini. Na listu su se jasno poput glazbenog crtovlja vidjele tanke žilice i on je poslužio Klari kao kajdanka. Zatim je duboko udahnula i sa svoje prekrasne crvene haljinice skinula svih pet crnih točkica. One su joj poslužile kao note. Posložila ih je na list i rekla Zvonku: „Dragi prijatelju Zvonko, molim te pokušaj sada svirati po ovim notama, a ja ću ih ton po ton pomicati kako budeš svirao.“
Zvonko glasno šmrcne, duboko udahne i uzme violinu. „Pokušajmo!“ - reče Klari uz slabašan osmjeh. Kako je Zvonko gudalom dodirivao žice i odsvirao ton, tako je Klara pomicala svoje točkice i nastala je najprije tužna, a tim sve veselija prekrasna skladba.
S posljednjim tonom pjesme i raspoloženje malih prijatelja se sasvim popravilo. Klara i Zvonko veselo su se smijali i zadovoljno pljeskali Klarinoj skladbi i Zvonkovoj izvedbi.
Tada je Klara shvatila mamine riječi, jer iako isto kao i u snu više nije imala točkice na svojoj lijepoj crvenoj haljinici, nije bila tužna jer ih je ona sama odlučila skinuti kako bi pomogla prijatelju. A posljedica njezine odluke bila je prekrasna skladba i širok osmjeh na Zvonkovom licu.
Post je objavljen 12.12.2014. u 13:46 sati.