Priče jedne pričopričalice

Na vrhu malenog brda usred velike šume nalazi se dom krijesnice Laure. Njena je zadaća svaku večer osvijetliti vrh brda kako bi noćni leptiri mogli lakše putovati šumom. Laura navečer, nakon što se sunce sakrije iza obzora, postavlja svjetiljku na vrh malene breze koja se nalazi na livadi povrh brda. Svjetiljka svijetli bijelom svjetlošću cijelu noć, a Laura kraj nje sjedi u podnožju breze i čita priče iz knjige prije nego li utone u san.

Jednu večer krijesnica Laura je postavila po običaju svjetiljku na vrh breze i otvorila novu priču o dalekoj plavoj livadi koja se zove more. Pročitala je nekoliko redaka priče i upravo kada je postalo zanimljivo, svjetlost svjetiljke je nestala. Laura se zabrine i skine svoju svjetiljku sa breze. Pokuša je protresti, no svjetiljka i dalje nije radila. Cijelu ju je preokrenula, no izgledala je sasvim ispravno, ali nije htjela svijetliti. Zabrinuta i već pomalo na rubu suza, Laura sjedne podno breze i stane razmišljati.

„Moja svjetiljka ne svijetili. To znači da svi noćni putnici ove noći neće znati u kojem smjeru trebaju ići. Moram je brzo popraviti. Potražit ću pomoć.“ - odlučila je Laura.

„Upomoć! Da li me tko čuje? Upomoć!“ - glasno je dozivala u tami. Odjednom se u njenoj blizini čuo šum. Laura se prepadne, no onda se iz tame oglasi maleni čuk.
Čuk je baš u trenutku kada je nestalo svjetla u svjetiljci letio u blizini breze, pa je odmah sletio na brdo čim je začuo poziv u pomoć.

„Ne boj se mala svjetioničarko Lauro! To sam ja, čuk Mirko! Kako ti mogu pomoći?“ - odvrati Lauri čuk.

„Pokvarila mi se svjetiljka. Sve sam pokušala, no ne mogu je sama poporaviti.“ - požali se Mirku krijesnica.

„Ništa ne brini, sve ćemo srediti. Možeš li mi molim te dati svjetiljku?“ - utješi je čuk Mirko. On je bio dosta spretan u svemu što je radio te je zato bio uvjeren kako može popraviti svjetiljku.

Laura mu oprezno preda svjetiljku. Mirko lagano protrese svjetiljku i reče Lauri: „Ova tvoja malena svjetiljka zaista je lijepa, no čini mi se da je vrlo stara.„

„Da, ta je svjetiljka već mnogo godina u mojoj obitelji. Moja majka ju je naslijedila od svoje majke, a moje bake, a nakon toga ju je mama poklonila meni. Jednog dana, nadam se da ću i ja svojoj kćeri pokloniti tu prekrasnu staru svjetiljku.“ - odgovori Laura.

Za vrijeme njihova razgovora Mirko je otvorio poklopac svjetiljke i spretnim prstima čvrsto zavrnuo sada već hladnu žarulju unutar svjetiljke. Zatim je opet zatvorio poklopac svjetiljke i vratio je na mjesto. Pojavila se slabašna svjetlost iz unutrašnjosti svjetiljke, a onda se pojačavala sve jače i jače, sve dok cijelo brdo nije bilo obasjano toplom svjetlošću malene svjetiljke.

„Hvala ti puno, dragi prijatelju!“ - zahvalno će krijesnica Laura malenom čuku. Sada, na svjetlu mogla je nastaviti čitati svoju priču o moru i velikim bijelim pticama galebovima.
„Nije to ništa, drago mi je da sam ti mogao pomoći.“ - skromno odgovori Mirko spremajući se nastaviti svoj put.

„Molim te ostani samnom. Pročitat ću ti priču o dalekom i velikom svijetu opisanom u mojoj knjizi.“ - odgovori mu Laura.

Mirko pristane, udobno se smjeti kraj Laure te ona započne čitati priču. Oko njih povremeno su preletjeli noćni leptiri vođeni svjetlom malene svjetiljke koja je svijetlila do dugo u noć. Tu večer malena je krijesnica Laura pokazala svome novom prijatelju čuku Mirku koliko se čaroban svijet krije iza običnih slova smještenih između korica malene knjižice. Od tada je Mirko svaku večer dolazio do Laure i zajedno su čitali priče uz toplo svjetlo stare obiteljske svjetiljke.