Priče jedne pričopričalice

U velikoj šumi nalazi se jedno maleno brdo. Iako ono nije posebno veliko, svijet s njegova vrha izgleda sasvim drugačije. Shvatila je to i malena kornjača Greta.

„Greta, Gretice, dođi molim te na prebrojavanje!“ - dozivala je nestašnu Gretu njena mama, kornjača Jana. Prebrojavanje je u njenoj obitelji bilo obavezno svako jutro, jer je obitelj bila velika, a mama Jana je željela svakom članu obitelji zaželjeti dobro jutro. Ovog jutra sva njena braća i sestre, a bilo ih je devetero, već su stajali mirno poredani u vrstu ispred mame kornjače i nedostajala je samo malena Greta. Ona je bila najmlađa i voljela je dugo spavati. Njena braća i sestre obično su već odavno jurili po šumi u potrazi za pustolovinama, dok je ona još uvijek lijeno drijemala u svome krevetiću napravljenom od lišća u podnožju velike bukve.

„Eto mama, stižem, stižem!“ - odgovori Greta majci, iskoprca se brzo iz krevetića, opere zube, umije lice i požuri na postrojavanje. Čim je Greta stigla na svoje mjesto, mama je počela jutarnji pozdrav: „Draga moja djeco, eto, svanuo nam je još jedan lijep i sunčan dan. Budite danas dobri i veseli, kao što to uvijek i jeste. Ručak će biti u podne i molim vas da svi dođete na vrijeme. Do tada ste slobodni i možete se igrati u blizini. Nemojte nikuda odlaziti, a da mi ne javite kamo krećete i sve će biti u redu. Dogovoreno?“

„Dogovoreno! Ne brini!“ - odgovori u sav glas svih deset malih kornjača, dade poljubac svojoj mami, a ona ih nježno pritom pogladi po glavi. Mama Jana nije niti okom trepnula i već su sve njezine male kornjače otišle svaka svojim putem.

Malena Greta ovo se jutro zaputila sa svojom starijom sestrom Anitom u novu pustolovinu. Dan ranije su otkrile kako se u blizini njihova doma nalazi brdo. Do sada su uvijek hodale samo po ravnom, šljunčanom putu kraj njihova doma u blizini stare bukve i željele su vidjeti koja će se od njih prva uspeti na to za njih strmo i veliko brdo.

„Ja ću prva stići, vidjet ćeš!“ - veselo reče Anita i izazove Gretu.
„E nećeš ovaj put!“ - veselo joj odgovori Greta i nastavi: „Vidjet ćeš da ću te ovaj put pobijediti, iako sam ja mala, a ti dosta veća od mene!“.

Greta i Anita su se dogovorile kako će obje krenuti u isto vrijeme, a pobijedit će ona koja prva stigne na vrh brda. Nakon dogovora utrka je počela. Anita je odmah brzo potrčala prema brdu, pokrećući svoje nožice u istom ritmu cijelo vrijeme. Greta je zastala na čas da razmisli.

„Ako odmah krenem trčati, neću moći izdržati utrku do kraja i uspeti se na brdo. Krenut ću polako, a kad budem bliže cilju, onda ću požuriti.“ - pomisli u sebi Greta i krene polako prema brdu.

Uskoro je njenu sestricu Anitu uhvatio umor i morala je zastati da odmori. U tom ju je trenutku Greta dostigla i preuzela prednost još uvijek se polako prbližavajući brdu. Anita je pomislila da će Greta pobijeliti i zato je počela opet trčati iz sve snage. Znoj joj se cijedio niz čelo, a noge su joj postajale sve teže i teže dok se na kraju nije opet umirila. Nakratko je zastala da opet odmori i pogledom je potražila Gretu. Ona se približavala vrhu brda i počela trčati sve brže i brže dok naposlijetku nije stigla na vrh brda. Njena starija sesta je izgubila u ovoj utrci i Greta je bila ponosna na sebe. Nakon nekog vremena i Anita se pridružila Greti na vrhu brda te su zajedno promatrale njihov dom sa uzvisine. Sve se ispod njih činilo tako maleno i daleko, tako drugačije nego prije.

„Kako si me uspjela prestići? Pa ja sam ipak veća i brža od tebe.“ - upita Anita svoju malenu sestricu.

„Možda jesi veća i brža, sestro, ali nisi razmislila prije nego što smo krenule. Znala sam da te ne mogu nikako prestići ako poput tebe odmah krenem trčati najbrže što mogu pa sam zaključila kako je bolje da budem mudra i uporna. Na taj način sam brže i lakše došla do cilja.“ - odgovori Greta.

Tako je malena kornjača Greta svojom upornošću pobijedila u utrci do vrha brda.