Priče jedne pričopričalice

Cvrčak Zvonko volio je svirati svoju violinu. Njeni pomalo tužni zvuci uvijek su savršeno dočaravali kako se osjeća. Kada je bio tužan, njegova violina je pod njegovim spretnim prstima ispuštala tihe i duge zvukove, a kada je bio sretan violina je veselo poskakivala u njegovim rukama praveći kratke i živahne zvukove slične smijehu.

Ovog jutra Zvonko je čim se probudio bio sretan. Toliko sretan da je jedva dočekao zasvirati na svojoj violini. Uzeo ju je u ruke i veselo počeo povlačiti gudalo. Zvuci iz violine dosezali su jako visoke tonove i odjednom se začulo pucanje žice. Zvonko sav zanesen nije niti primijetio da je žica pukla i nastavio je zatvorenih očiju svirati veselu i zahtjevnu skladbu. Nakon nekoliko minuta puknula je i druga žica, a zatim još jedna dok naposlijetku sve žice nisu bile slomljene. Tada je Zvonko otvorio oči i začuđeno promatrao svoju violinu.

„Kako se ovo dogodilo?“ - sam sebe upita Zvonko naglas.

Nikada do sad nije mu se odgodilo da se toliko uživi u sviranje da mu radi toga popucaju sve žice. Zvuči skladbe koja ga je ponjela bili su tako lijepi da je jednostavno zaboravio da svira i sada je zbog slomljenih žica bio u problemu jer nije imao nove žice koje bi mogao staviti na violinu. Sav zabrinut počeo je razmišljati kako da riješi taj problem. Odjednom mu je sinulo rješenje: pitat će za savjet svog prijatelja labuda Marka. Marko je neobičan, crni, labud i usto pravi prijatelj. On će sigurno znati što bi bilo najbolje učiniti. Marko je obično ujutro plovio niz rijeku, pa je Zvonko odlučio prošetati po obali rijeke u nadi da će naići Marko.

Zvonko nije morao dugo čekati jer čim je krenuo uz obalu rijeke iza sebe je začuo poznati glas: „Pozdrav prijatelju Zvonko! Zar si i ti počeo šetati uz rijeku?“. To je naravno bio Marko koji je baš u tome trenutku plovio uz obalu rijeke kojom je šetao zabrinut Zvonko.

„Pozdrav prijatelju Marko!“ - tužno odzdravi Zvonko i nastavi: „Baš sam se nadao da ću te sresti. Trebam tvoju pomoć. Možeš li mi pomoći?“

„Naravno da ću ti pokušati pomoći. Reci što te muči.“ - odgovori Marko.

„Znaš da jako volim svirati svoju violinu. No jutros sam se previše zanio i kod sviranja moje omiljene pjesme polomio sam sve žice. Sada više ne mogu svirati, jer nemam novih žica za violinu.“ - snuždeno će Zvonko.
„Shvaćam u čemu je problem.“ - reče Marko i nastavi: „Mislim da sam u svojem jutarnjem razgibavanju rijekom vidio biljku koja ima rese tanke i prozirne, baš poput žica tvoje violine. Želiš li da je pokušamo pronaći?“

„Naravno!“ - odgovori s olakšanjem Zvonko i krene za labudom Markom niz obalu u potrazi za tom rijekom biljkom. Neko je vrijeme Marko plovio uz obalu rijeke, a Zvonko pretraživao šaš koji je rastao na obali dok najednom nisu ugledali veliki grm s neobičnim cvjetovima u obliku sjajnih, tankih resa. Obojica požure do grma i brzo otkinu nekoliko resa. Zvonko ih promotri i zaista, rese su bile baš poput njegovih žica sa violine. Odmah ih napne na violinu, duboko udahne i prođe gudalom po žicama. Zvuk koji je pritom nastao bio je savršen, tako jasan i čist kao nikada prije.

„Joj! Upalilo je! Stvarno ti puno hvala Marko!“ - reče Zvonko veselo i zahvalno prijatelju Marku.

„Nema na čemu dragi prijatelju Zvonko. Drago mi je da sam ti mogao pomoći. I ja jako volim slušati kako sviraš violinu, a sada znamo i gdje ćemo tražiti kada ti ponovno puknu žice.“ - skromno će Marko.

Zvonko je tada zahvaljujući nesebičnoj pomoći svojeg prijatelja zasvirao najljepšu skladu u svome životu, ispunjenu veseljem, zahvalnošću i prijateljstvom.