Priče jedne pričopričalice

U velikoj rijeci na rubu šume živi ribica Zlatka. Iako ona nije zlatna ribica, njene ljuske na podnevnom se suncu toliko sjaje da su je roditelji nazvali Zlatka. No nisu zlatne samo njezine ljuske, nego i njeno srce. Zlatka je naime, najbolja ribica u cijeloj rijeci. Od ranog jutra ona veselo zamahuje perajama i pliva uzduž i poprijeko rijeke u potrazi za pustolovinama. U jednoj od njih susrela je i svog najboljeg prijatelja raka Ivu.

Naime, tog jutra Zlatka je nakon buđenja lijeno protegnula svoje peraje i poželjela još samo pet minuta ostati u svome toplom krevetiću. No, njezin tata Zlatko o tome nije želio niti čuti jer je njegov omiljen savjet maloj Zlatki uvijek bio da onaj tko rano rani dvije sreće grabi. Nakon početnog premišljanja Zlatka je zato ipak iskočila iz svog krevetića, u par brzih trzaja razgibala svoje peraje i bila spremna za novi dan na velikoj rijeci. Odlučila je ovog jutra malo bolje istražiti obalu rijeke.

Na obali rijeke rasla su razna stabla i grmlje koje je svoje korijenje puštalo duboko sve do njezina dna. Tamo Zlatka nije često odlazila, jer je zbog sjene stabala bilo mračno. No danas se osjećala hrabro i stoga se zaputila izravno prema obali. Kad je stigla na obalu, odlučila je vježbati plivanje i provlačenje kroz korijenje grmlja. Budući da je bila mala i spretna ribica, brzo je prolazila kraj obale i lako se provlačila kroz labirint napravljen od korijenja biljaka. U tom njenom istraživanju odjednom ju je prekinulo glasno dozivanje: „Upomoć! Da li me tko čuje! Molim vas, pomozite mi!“ - netko je glasno dozivao. Zlatka se oprezno približila da malo bolje vidi što se događa i ugledala malog raka kako je zaglavio između korjenja. Račić se pokušavao izvući, no što se on više micao, to ga je korjenje sve više stezalo i uskoro se više uopće nije mogao pomaknuti.

„Ja ću ti pomoći! Ništa ne brini. Sve će biti u redu. Zovem se Zlatka. “ - odgovori mu Zlatka.

„Joj, zaista bi mi dobro došla tvoja pomoć. Zapeo sam u granju i već sat vremena dozivam upomoć, ali nikog nema. Ja sam Ivo.“ - odgovori mali riječni rak i nastavi: „Vidiš, danas ujutro sam osim riječnog dna odlučio malo istražiti i obalu rijeke, no zapeo sam ovdje među granjem i sada se više ne mogu pomaknuti“.

„Molim te da ostaneš miran. Ja ću pokušati pomaknuti korijenje sa ove strane i kad ti kažem da plivaš, ti zamahni svojim kliještima najbolje što možeš, odgurni se nogama od korijenja i bit ćeš slobodan. Dogovoreno?“ - predloži Zlatka plan za spašavanje Ive.
„Dogovoreno“ - odgovori Ivo.

Zlatka je najprije pokušala sa perajama gurnuti korijenje vrbe koje je držalo Ivu, no ono se nije micalo. Pokušala je zatim još jače odgurnuti korijenje i ono se pomaknulo te ona poviče: „Plivaj Ivo, plivaj!“. Ivo je svom snagom zamahnuo svojim kliještima i odgurnuo se najjače što je mogao od korijenja. Plan je uspio i rak Ivo je uz pomoć ribice Zlatke ponovno bio slobodan.

„Najljepše ti hvala na pomoći draga ribice Zlatka.“ - zahvalno reče Ivo.

„Nema na čemu. I drugi put.“ - uz smješak odgovori Zlatka.

„Nadam se da neću opet zapeti negdje. „ - uz smiješak odgovori Ivo i doda: „Znaš, moram ti priznati, ja inače dosad nisam znao plivati.“

Tako je ribica Zlatka naučila plivati raka Ivu i od onda su njih dvoje postali nerazdvojni prijatelji koji jedan drugome pomažu kada negdje zapne.