Priče jedne pričopričalice

Kao i svakog jutra, leptir Željko je odmah nakon buđenja krenuo u potragu za doručkom. Njegova omiljena hrana je slatki pelud bijelih ivančica sa polja koje se nalazi uz šumu. Zato se Željko i ovo jutro najprije uputio prema polju veselo mašući svojim laganim krilima. Nakon nekog vremena stigao je na rub šume i zastao na trenutak očaran njegovom ljepotom. Elegantni cvjetovi bijelih ivančica u polju lagano su se njihali na jutarnjem povjetarcu kao da plešu u nekom laganom ritmu.

„Oh, zaista je prekrasno.“ - pomisli u sebi Željko i veselo odleti do najbližeg cvijeta te sleti na njega. Pod težinom malog leptira ivančica se zanjiše i strese svoj cvijetni pelud poput žute čarobne prašine. Željko odmah spretno uhvati pelud i počne doručkovati.

„Mljac, mljac! Stvarno je fino. Sad znam zašto mi je mama uvijek govorila da je doručak najvažniji obrok u danu.“ - sebi u bradu promrmlja Željko i posjeti još nekoliko ivančica prije nego je dovršio svoj jutarnji obrok.

Sit i spreman za pustolovine koje donosi novi dan Željko spretno poleti krivudavim puteljkom uz rijeku prema domu svojeg prijatelja crvića Srećka. Usput je veselo pjevušio svoju omiljenu pjesmicu: „Cvijeće, cvijetu, najbolje je u buketu. Tra, la, la, la, la cvijeće moja sreća je svaaa!“

Željko najednom zastane usred pjesmice i začuđeno pogleda ispred sebe. Naime, uz rub šume ugledao je prekrasan cvijet kakav još nikad nije vidio. Njegova žuta boja isticala se na jutarnjem suncu. U tom se trenutku mali leptirić zaljubio u taj neobičan cvijet. Pomalo bojažljivo približio mu se kako bi ga pogledao izbliza. Što se više približavao, cvijet mu se činio sve ljepšim.

„Ovaj cvijet je nešto najljepše što sam vidio u životu“ - reče Željko sam sebi i čvrsto odluči da će od sada svaki dan posjetiti ovaj predivan cvijet.

Idućih nekoliko dana Željko je svako jutro neumorno letio oko cvijeta kojem je dao ime Sunčani Maslačak i zaljubljeno ga promatrao. Povremeno bi glasno uzahnuo i rekao: „Dragi cvjetiću, ti si nešto najljepše što sam ikad vidio.“
Žuti cvijet tada bi kao odgovor nekoliko puta zatresao svojom žutom glavicom i nastavio uživati u sunčevim zrakama.

Svakog jutra Željko je brzo ustajao iz svojeg krevetića i žurio do svojeg cvijeta. No jedno jutro, nakon užurbanog dolaska do ruba šume, leptirić je začuđeno zastao. Njegov prekrasan Sunčani Maslačak više nije bio zlatno žute boje, već je preko noći odjenuo pahuljastu bijelu haljinicu. Čim se Željko približio da izbliza pogleda kamo su nestale zlatne latice njegova cvijeta, zapuhao je povjetarac i podigao u zrak bijelu haljinicu maslačka. Ona se u zraku pretvorila u mnošto bijelih pahuljica i poletjela visoko, visoko dok naposlijetku nije potpuno nestala.

Željko tužno zaplače i reče: „Prekrasni moj Sunčani Maslačku, zašto si se promijenio i otišao od mene? Zar ne znaš da mi je stalo do tebi i da želim da zauvijek ostaneš uz mene?“ No na Željkovo pitanje, maslačak nije mogao dati odgovor. Samo se tužno ponovno zanjihao kao da mu želi reći da ga razumije, no da iako bi to Željko jako želio ne može ponovno postati onaj stari žuti maslačak.

Na taj je način mali leptirić Željko naučio kako voljeti i posjedovati nije isto.