Priče jedne pričopričalice

Osim fine sočne zelene trave zečić Zdravko rado doručkuje i slasni kupus. Iako mu je mama Štefica zabranila da odlazi izvan sigurnosti njihove velike šume, on nestašan i znatiželjan kakav već jest, pronašao je prilikom jednog od svojih zabranjenih izleta tik uz šumu veliko polje kupusa.

Zadivljen svim tim silnim kupusom na jednom mjestu Zdravko je zastao i izdaleka promatrao to veliko polje.

Sljedeći dan je ipak bio hrabriji i prišao malo bliže polju. I tako mic po mic svaki dan sve bliže dok jednog dana nije došao do ruba polja i jedne prekrasne glavice zelenog kupusa. Onako okupana u jutarnjoj rosi, glavica kupusa bila mu je neodoljiva i morao ju je makar malo probati. Oprezno je podigao glavu i pažljivo promotrio okolicu. Pomicao je svoje duge uši i strpljivo osluškivao zvukove, no ništa nije upozoravalo na opasnost. Stoga je skupio svu hrabrost koju je imao i zagrizao u kupus. Njegov okus je bio izvanredan. Zečić Zdravko u sebi je pomislio: „Ovaj kupus je odličan. Bolji od ijedne trave koju sam jeo. Znam da bi se mama ljutila da joj kažem da sam ovdje, no možda ne primijeti.“ Stoga je zagrizao sočan kupus još nekoliko puta i bezbrižno odskakutao kući. Na putu prema svome domu susreo je prijatelja, miša Miška koji se vraćao sa polja u šumu nakon što je prikupio hranu za svoju obitelj.

Ubrzo je Zdravko svakodnevno posjećivao polje kupusa na rubu šume. Malo-pomalo svaki je dan jeo sve više kupusa jer je bilo toliko glavica ukusnog zelja u polju da se jadan nije mogao odlučiti koju bi prvu probao. Jednog dana je odlučio probati baš svaku glavicu kupusa koja se nalazila u polju. Sljedeće jutro malog Zdravka bolio je želučić. Mama mu je skuhala čaj i nježno ga pomilovala po čelu.

„Mama, molim te otpjevaj mi jednu pjesmicu. Onda će mi odmah biti bolje.“ - zamoli je Zdravko.

„Naravno dušo. Reci koju pjesmicu želiš da ti otpjevam?“ - upita ga nježno mama.

„Onu o zeki i potočiću“ - reče Zdravko i zavuče se dublje pod pokrivač očekujući nestrpljivo da pjesmica započne. „U jednoj, zimskoj noći, tam gdje je visok brijeg,....“ - započela je mama Zdravkovu omiljenu pjesmicu. Mali zečić je zaspao u toplom krevetiću uz umirujuće zvukove pjesmice. Nakon što se probudio zečića Zdravka više nije bolio trbuh. Sretno je skočio na krevet, a zatim i na pod u njihovom domu i zagrlio svoju mamu, pogledao je svojim velikim očima i rekao: „Mama, moram ti priznati nešto. Bolio me trbušćić jer sam jeo kupus u polju pokraj šume. Znam da nisam smio ići tamo i žao mi je. Od sada ću te uvijek slušati jer kad te slušam onda me ne boli trbuščić.“

Zečić Zdravko od tog je dana uvijek slušao svoju mamu i nije više sam odlazio u polje kupusa.