Pregled posta

Medo Edo i zujeća košnica

Malena pčelica Jelica u školi je naučila kako je njihova košnica jedna velika tvornica koja proizvodi med. On služi da bi se prehranili svi marljivi radnici u košnici, ali i zasladile druge životinje u njihovoj šumi. Medo Edo je jedan od trojice velikih medvjeda koji žive u pečini duboko u šumi pokraj velikog hrasta i prvi susjed vrijednih pčela čija se košnica nalazi na starom hrastu. On obožava med i često ga njegove marljive susjede pčele počaste slatkim medom iz košnice.

Lijeno se protužući i brundajući u sav glas medo Edo protegne svoje duge šape i polako ustane iz toplog kreveta. U isti tren začuo se glasan zvuk iz njegova trbuha i Edo je shvatio kako je vrijeme za doručak. Svojim velikim koracima krenuo je prema smočnici, no čim je ušao, sjetio se kako je dan prije pojeo sav med koji je tamo bio spremljen. Svojom velikom šapom zbunjeno se počeškao po glavi i zabrundao sebi u bradu: „Opet sam ostao bez meda. Joj, stvarno sam zaboravan nakon što se probudim iz zimskog sna. Što ću sad? Tako bih rado pojeo malo slatkog meda.“

Glasno gunđanje mede Ede čula je mala pčelica Jelica koja je prolazila kraj njegove pečine. Bilo joj je žao zaboravnog mede pa je brzo poletjela do košnice i zamolila upraviteljicu košnice, maticu Katicu: „Draga naša matice, molim te za pomoć. Naš prvi susjed, dobri medo Edo, našao se u problemu. Upravo se probudio iz zimskog sna i smočnica mu je prazna. Možemo li mu pokoniti dio našeg meda?“

„Marljiva moja pčelice, naravno da možemo pomoći našem prijatelju Edi.“ - odgovori pčela matica i zamoli svoje prijateljice pčele radilice da pripreme veliku posudu slatkog meda i odnesu je ispred pečine velikog mede.

„Najljepše ti hvala, dobra naša matice, u moje ime i u ime našeg mede Ede.“ - ljubazno zahvali Jelica matici i veselo odleprša sa pčelama radilicama do pečine mede Ede. Jelica se zaustavi ispred pečine, pristojno pokuca na vrata i zazove medu: „Dobro jutro susjede Edo! Možemo li slobodno ući?“.

„Samo uđite, vrata su otvorena.“ - zabrunda Edo iz smočnice i krene u susret svojim gostima.

„Dragi naš prijatelju Edo, maloprije sam prolazila kraj tvoje pečine i čula da ti je nestalo meda. Naša matica Katica šalje ti zato maleni poklon.“ - reče Jelica medi i preda mu veliku posudu punu slasnog meda.

„Drage moje pčelice, zaista sam vam zahvalan. Strašno sam gladan!“ - zahvali Edo i odmah smoči šapu u posudu slasnog meda i nestrpljivo poliže slasni doručak.

„Ne brini, dragi Edo, drago nam je da smo ti pomogle. Sad moramo ići dalje na posao.“ - odgovore pčele radilice i zajedno sa Jelicom se upute natrag prema košnici.

„Ove moje drage susjede pčelice, zaista su brižne. Nadam se da ću se i ja njima jednom moći odužiti za njihovu ljubaznost.“ - pomisli u sebi Edo i prione veselo doručkovati. Nakon doručka Edo se zaputio u šetnju velikom šumom. Pritom je sreo malenu kornjaču Gretu, nestašnog lisca Špiru i plašljivu krijesnicu Lauru. Sa svakim od njih se pozdravio i nakratko porazgovarao. Budući da je već prošlo dosta vremena od kad je krenuo u šetnju, Edo se odlučio vratiti svojoj kući. Kad je bio nedaleko od svoje pečine, iznenada se naoblači nebo i počinje puhati jaki vjetar. Spremala se oluja. Veliki hrastovi, bukve, grabovi i ostalo drveće svijalo se pod naletima jakog vjetra. I stari hrast kraj pečine mede Ede ljuljao se lijevo, desno i cijelo vrijeme borio sa olujnim vjetrom. Upravo kad je Edo stigao do svoje pečine, začuo se glasni prasak jer se odlomila velika grana starog hrasta. Baš na toj grani nalazila se košnica njegovih dobrih susjeda pčela. Kako je grana padala prema tlu, košnica se odvojila od grane i letjela po zraku. U njoj se čulo glasno uznemireno zujanje pčela koje su osjetile da se njihov dom nalazi u opasnosti, no nisu mogle ništa učiniti da zaustave košnicu na njenom putu prema zemlji.

Edo je shvatio kako se njegove prijateljice pčele nalaze u ozbiljnoj nevolji i požurio je pomoći im. Izbjegao je granu koja je pala na zemlju i u posljednji trenutak ulovio košnicu. Vjetar je i dalje jako puhao i Edo je zaključio kako je najbolje da privremeno ugosti svoje susjede pčele u pečini. Zato je košnicu sa pčelama odnio u svoju pečinu i smjestio je na jedno povišeno mjesto blizu ulaza.

Pčele iz košnice su shvatile da se košnica više ne miče i da vjetar ne puše više toliko jako pa su oprezno provirile iz košnice. Među njima je bila i znatiželjna pčelica Jelica. Čim ju je ugledao medo Edo se razveselio i rekao joj: „Nemoj se bojati malena pčelice. Sada ste na sigurnom u mojoj pečini.“

„Hvala ti dragi naš medo, što si nam pomogao. Stvarno sam se bojala. Znaš, ja ne volim kada se sprema nevreme, puše vjetar i čuje se grmljavina.“ - zahvali se Edi Jelica.

„Ne moraše se bojati Jelice, tvoja obitelj i ja smo uvijek uz tebe kada se čuje grmljavina i sprema nevreme. Uz nas si sigurna.“ - umiri je medo Edo.
Nakon nekog vremena prestao je puhati vjetar i nebo se razvedrilo. Edo je provirio iz pečine i kad se uvjerio da je nevreme zaista prestalo, iznese košnicu iz pečine i smjesti je na obližnju granu velikog hrasta. Vrijedne pčele odmah su izletjele iz košnice i kao pravi mali građevinari učvrstile košnicu na njenom novom mjestu.

Od tog dana malene pčele i medvjeda Edu vezalo je to strašno iskustvo i postali su još bolji prijatelji. I malena pčelica Jelica naučila je istog dana kako se dobro djelo drugim dobrim djelom vraća.

Post je objavljen 20.11.2014. u 15:14 sati.