Priče jedne pričopričalice

Maleni leptirić Željko nije jedini stanovnik šume koji voli cvijeće. I njegova prijateljica pčelica Jelica koja stanuje u košnici na velikom hrastu duboko u šumi isto tako voli zujati od cvijeta do cvijeta u potrazi za cvijetnim nektarom. No skupljanje nektara nije jedina zadaća pčelice Jelice, jer svaka mala pčelica mora naučiti još mnogo korisnih stvari prije nego što odraste i postane velika pčela. Zato i Jelica poput svojih starijih sestara ovog jutra prvi puta kreće u školu za pčele. Tamo će učiti zujanje, stručno sakupljanje nektara, proizvodnju meda, načine popravka košnice, pristojno ponašanje, prvu pomoć i obranu od opasnosti.

„Mama, zar stvarno moram ići u školu? Pa ja već znam sve što jedna prava pčelica treba znati!“ - upitala je mala Jelica svoju mamu pčelu Jelenu kad su krenule iz svojeg dijela košnice prema školi za pčele koja se nalazila u središtu velike košnice.

„Draga moja Jelice, ja znam da si ti pametna mala pčelica, no još postoji toliko toga što trebaš naučiti. Vidjet ćeš, škola je stvarno zabavno mjesto puno takvih malih znatiželjnih pčelica poput tebe.“ - odgovorila joj je mama zaustavljajući se kod vratiju škole do kojih su u stigle. Zatim se okrenula prema maloj Jelici, pomilovala je po obrazu i dala joj nekoliko posljednjih savjeta: „Slušaj molim te učiteljice pčele i pazi na satu. I nemoj brinuti, sigurna sam da će ti se svidjeti u školi. Vrijeme će brzo proći i začas ću doći po tebe.“

Mala Jelica pažljivo je poslušala mamine savjete, duboko udahnula i otvorila vrata škole te zakoračila u učionicu. U njoj je bila prava gužva. Malene pčele veselo su zujale jedna do druge i nestrpljivo čekale početak nastave. Jelica je ugledala prazno mjesto u prvoj klupi i požurila sjesti. Stavila je na klupu knjige koje joj je dala mama i potražila u svojoj torbi pernicu sa šarenim olovkama.

Dok je Jelica raspremala stvari, do nje je došla još jedna mala pčelica i rekla: „Pozdrav! Ja sam Tina. Da li je mjesto kraj tebe slobodno?“. Jelica podigne pogled prema Tini, osmjehne joj se i odgovori: „Naravno! Izvoli sjesti. Ja sam Jelica.“

Tina se smjestila na prazno mjesto u prvoj klupi kraj pčelice Jelice i baš kada su htjele nastaviti razgovor, otvorila su se vrata učionice i ušla je učiteljica.

„Dobro jutro drage moje malene pčelice! Ja sam vaša učiteljica, pčela Ella. Drago mi je da vas vidim u tolikom broju i vjerujem da ćemo se dobro slagati sljedećih nekoliko mjeseci koliko traje ova školska godina!“ - obrati se učiteljica svojim učenicima.

Jelica i Tina su pozorno slušale učiteljicu i marljivo zapisivale sve što je ona govorila, pa im je prvi školski dan prošao jako brzo. Prije nego što su krenule kući predloži Tina Jelici: „Što kažeš da i sutra sjednemo zajedno na ovo mjesto?“ Jelici se ideja jako svidjela i ona se složi sa prijedlogom: „Dogovoreno. Ona koja od nas dvije prva dođe, čuvat će nam mjesta ovdje u prvoj klupi.“

Dvije male pčelice su se zatim pozdravile i veselo napustile njihovu učionicu te krenule kući. Tog prvog školskog dana malena pčelica Jelica upoznala je novu prijateljicu Tinu i naučila kako škola nije nešto strašno nego zapravo jedno veliko zabavno mjesto u kojem se uči i stječe nova prijateljstva.