Priče jedne pričopričalice

"Tra, la, la, la, mali šumski miš sam ja!
Tra, la, la, li mali sam miš ja veseli!“ –
zapjeva veselo miš Miško ujutro čim se probudio.

On je jedan zaista veseli mali miš. Kuda god ide, veselo skakuće u ritmu svoje pjesmice. Tako se on odmah nakon doručka od nekoliko zrna kukuruza iz smočnice i ovo jutro uputio u šetnju šumom. Cijela velika šuma njegovo je igralište i u njoj se nalaze njegovi prijatelji zeko Zdravko i kornjača Greta. Izgleda da oni jutros još uvijek spavaju, pa se Miško sam uputio u istraživanje šume.

Veselim je korakom krenuo prema starom hrastu. To je najveće i najstarije drvo u cijeloj šumi. Njegove grane su jako visoko i sa njih se pruža najbolji pogled na cijelu šumu. Miško je zaključio da je to mjesto sa kojeg je najbolje započeti istraživanje. Stigao je do hrasta, pogledao uvis i čvrsto odlučio da će se popeti na njegovu najvišu granu. To što je u odnosu na hrast on tek maleni miš nije ga prestrašilo. Uzeo je veliki zalet i u jednom potezu pretrčao gotovo cijelo deblo hrasta te stigao do njegove prve grane.

„Uh, ovo je bilo zabavno! Moram nastaviti dalje.“ – pomisli Miško. Već sada je sa najniže grane hrasta vidio svoj dom pokraj kuća u zemlji u kojima su stanovali Zdravko i Greta. No to nije bilo dovoljno, jer je još toliko toga imao za vidjeti pa se popeo još nekoliko grana dalje. S te visine vidio je gnijezdo sovice Marice i njenih ostalih rođaka ptica. Još uvijek nije bio na vrhu hrasta, a čvrsto je odlučio da želi vidjeti kakav je osjećaj nalaziti se tako visoko. Zato je nastavio penjati se dalje sve dok nije stigao na sam vrh hrasta. Od tuda se vidjela cijela šuma, pa i dalje. U daljini je vidio kako uz rub šume teče rijeka i prostiru se dva velika polja. Jedno je zeleno, a drugo prekrasno žuto i sjaji na suncu poput zlata.

U tome trenutku Miško je odlučio da će pronaći to tajanstveno žuto polje, pa makar morao prijeći cijelu šumu. Budući da je već duže vrijeme bio na stablu, došlo je vrijeme da se spusti. Veseo i bezbrižan, uzeo je dva obližnja velika hrastova lista, savio ih jednog preko drugog u malu košaricu te sjeo u nju. Pažljivo je stavio u košaricu svoj repić i spustio se po deblu hrasta uz glasni uzvik: „Oprez! Ja ideeem!“.

U tren oka se našao opet na podnožju hrasta i veselo zapjevao: „Tra, la, la, la, mali šumski miš sam ja! Tra, la, la, li zlatno polje ja ću pronaći!“ Veselo i nestašan, Miško je krenuo u svoju potragu. Najprije se zaputio vijugavim puteljkom prema obližnjem potoku jer mu je njegova mama mišica jednom prilikom kupanja u potoku rekla da se svi potoci ulijevaju u velike rijeke, a da se te rijeke ulijevaju u najveću rijeku koja se zove more. Iako se mali miš Miško bojao tako velike vode, sa hrasta je vidio da se ono prekrasno zlatno polje nalazi pokraj rijeke. Kada je stigao na potok Miško je krenuo uz njegovu obalu nadajući se da će ako dovoljno dugo bude pratio potok naići i na rijeku. Hodao je jako dugo i naposlijetku je pred sobom ugledao mnogo vode. „Ovo je sigurno rijeka!“ - pomisli u sebi mali Miško i potrči da što prije stigne do zlatnog polja koje je tražio. Ubrzo je stigao do velike rijeke. Na njenoj drugoj obali vidio je dva velika polja, jedno zeleno, a drugo prekrasno žuto. Miško je počeo poskakivati od sreće. Bio je tako blizu cilja. Još je samo morao prijeći veliku rijeku. „Joj, teško meni! Kad bih barem znao plivati“ - kaže tužno sam sebi Miško na glas. Najednom u blizini začuje odgovor: „Možda ti ja mogu pomoći!“. Miško se okrene i ugleda kako mu se iz rijeke obraća mala ribica.

„Pozdrav, ja se zovem Miško. I jako bih želio prijeći rijeku! Tko si ti?“ - upita ribicu mali miš.

„Ja sam ribica Zlatka i najbolji sam učitelj plivanja na rijeci.“ - veselo mu odgovori ribica.

„Drago mi je Zlatka. No postoji jedan problem. Vidiš, ja se bojim vode. I ako je ikako moguće, htio bih suh prijeći rijeku!“ - odgovori pristojno Miško.

„Za svaki problem postoji rješenje. Nedaleko odavde rijeka se sužava i moguće ju je pregaziti, a da se ne smočiš, mogu ti objasniti kako da do tamo dođeš.“ - reče Zlatka.

„To bi bilo super! Puno ti hvala na pomoći“ - zahvali Miško i sasluša Zlatkine upute kako će najlakše prijeći rijeku.

Rijeka je malo dalje stvarno bila mnogo plića i Miško ju je bez problema pregazio. Po drugoj se obali rijeke vratio do ona dva velika polja. Kraj zelenog polja susreo je svog prijatelja zečića Zdravka koji je jeo ukusne glavice kupusa i veselo ga pozdravio, a nakon toga se zaputio malo dalje i ugledao veliko polje pšenice. Zlatne niti zrele pšenice lijeno su se njihale na povjetarcu. Miško priđe bliže polju začuđeno promatrajući skladni ples pšenice. Nakon nekog vremena sjeti se da je već poprilično kasno i da će se njegova obitelj zabrinuti jer se još nije vratio kući. Zato brzo otrgne nekoliko vlati zrele pšenice i ponese ih svojoj braći i sestrama. Zatim požuri natrag preko rijeke, uz potok i kroz šumu kući. Cijelo vrijeme putem razmišljao je kako je prekrasno polje pšenice koje je danas otkrio.

Nakon tog dana mišić Miško shvatio je da koliko god bilo neko polje veliko ili cilj daleko, do njega je uz malo dobre volje i upornosti uvijek moguće doći.