prepreke

Sunce.

Ovo je ilustracija za priču o Marsu. Ne znam bolje stavit sliku..

Dakle, redom.
U Profil smo nazvale, i ispričavaju se ali imaju gužvu, pa nisu još pročitali.
OK.
U Algoritmu je bilo zanimljivo. Čovjek je jako simpatičan. ALI..
Čini mi se da bi ja po njemu morala promijeniti ilustratora, ili bi moja ilustratorica trebala sve nanovo napraviti, ali tako da odgovara algoritamskim kalupima. Isto je rekao i za tekst, uz jednu malu sitnicu: nije pročitao.
Tako da ne znam što reći. Ne može se reći da slika ne odgovara tekstu ako ga nisi pročitao.
No, rekao je da bi pričekao deveti mjesec da mu se vrati njegov likovni urednik, pa da on kaže koju. A to je Svjetlan Junaković. Uh.
Napadam dalje, Alfu, v.b.z., Našu djecu, Ljevaka, pa čak i Egmont.
Za sad nisu odgovorili na mail, pa idem direkt.
Zbilja zanimljivo. Već radim viceve na temu izdavanja slikovnice.

U petak sam se dogovorila sa svoje dvije prijateljice za kino. Naravno, Sex i grad.
Dogovor je u 8 i nešto ispred Cinestara, u Draškovićevoj.
U pola 8 sam bila sređena, nikog doma, svi su dobili zadatke koje će obavljati BEZ mene, tako da sam spokojno sjedila ispred TV-a i listala teletext.
U 10 do 8 mi se još nije dalo izaći. Ne zbog kiše, ona mi nikad ne smeta.
Jednostavno kao da sam htjela zakasniti.
U 3 do 8 pomislim, pa do tamo mi pješke treba 15 minuta, ajde, idi Piskinjo.
I dalje sjedim.
Onda ustanem, lijeno, uzmem torbu, pogledam se još jednom, pa počnem obilazit stan.
I ipak odlučim krenuti.
Zazvoni telefon.
U četvrtak Algoritam, čovjek se vratio iz USA, i baš se veseli sastanku.
I odem na Sex i grad.

Ne znam vrijedi li pisati...
No, svejedno. Može u obliku priče, da se ne uvrijedi neko..

U rano jutro, negdje oko 9 i 45, uz prethodnu najavu,
a najava je bila oko 9, i to im je odgovaralo -
- došle smo nas dvije sa knjigom u ruci.
Kvart prelijep, još uvijek elitni zagrebački kvart. Ali vila koja je na toj adresi očito je puna studenata kojima se iznajmljuje soba po soba.
Zovem na mobitel, jer ne kužim gdje je ulaz.
Na zvoncima nadimci: Maja, Strki, Muza, Tome.. Nigdje ime firme.
Ne javlja se.
Nakon deset minuta ipak se javi, snenim glasom.
- A već ste tu? Uh!
Nakon još deset minuta, otvaraju se vrata, izlazi žensko biće, donji dio pidžame, gore na brzinu navučena majica.
Nepočešljana, krmeljava, smrdi po cigaretama od jučer. Ima naočale koje popravljaju dojam.
Izvolite, ovo nam je i firma i stan.
Unutra još više smrdi. Nisam razmažena, samo smrdi. Na stolu hrpa nečega, između ostalog velika pepeljara puna čikova. Fuj!
Sjednemo, ona veli da je zaspala.
Da ne duljim, jedva smo čekale da izgovorimo svoj tekst, nije nas bilo briga kaj ona priča o slovenskom vlasniku koji dolazi svake srijede.
Nismo htjele ostaviti ni knjigu, šta će joj, pa izgubiće ju. Usmrdiće ju.
Uopće ne kužim, kaj oni zbilja egzistiraju kao firma?

E pa, jučer smo tamo došle, lijepo sređene, s knjigom u ruci...
Dobra je stvar što mi se čini da nisu zaboravili na sastanak jer je urednica upravo ušla u ured kad smo mi došle.
Dobro je što su odslušali naše priče. On je listao, ja sam u dvije rečenice rekla što je u svakoj priči poanta, tako da vidi ilustraciju i poveže to dvoje.
Ona je isto tako slušala, smješkali su se oboje. Možda smo im mi smiješne bile.
Ja sam donijela samo jednu naslovnicu, a trebala sam ili obje, ili onu ljepšu.
No, zapravo su rekli poantu svakog rukopisa kaj dobiju:
pročitat ćemo, pa ćemo vam se javit.
On mi se sviđa utoliko što mi izgleda kao znalac. Čini mi se da taj autoritet o kojem svi govore ne proizlazi iz strogoće ili snage, nego iz znanja. Bumo vidli.
Sutra idemo u onu malu nakladničku kuću. Jedino kaj su nam uzeli tu našu knjigu tak da sad ubrzano printam drugi primjerak.
I tak malo po malo, napravit ću ih 100, i to ti je jedno izdanje.