Ne znam vrijedi li pisati...
No, svejedno. Može u obliku priče, da se ne uvrijedi neko..
U rano jutro, negdje oko 9 i 45, uz prethodnu najavu,
a najava je bila oko 9, i to im je odgovaralo -
- došle smo nas dvije sa knjigom u ruci.
Kvart prelijep, još uvijek elitni zagrebački kvart. Ali vila koja je na toj adresi očito je puna studenata kojima se iznajmljuje soba po soba.
Zovem na mobitel, jer ne kužim gdje je ulaz.
Na zvoncima nadimci: Maja, Strki, Muza, Tome.. Nigdje ime firme.
Ne javlja se.
Nakon deset minuta ipak se javi, snenim glasom.
- A već ste tu? Uh!
Nakon još deset minuta, otvaraju se vrata, izlazi žensko biće, donji dio pidžame, gore na brzinu navučena majica.
Nepočešljana, krmeljava, smrdi po cigaretama od jučer. Ima naočale koje popravljaju dojam.
Izvolite, ovo nam je i firma i stan.
Unutra još više smrdi. Nisam razmažena, samo smrdi. Na stolu hrpa nečega, između ostalog velika pepeljara puna čikova. Fuj!
Sjednemo, ona veli da je zaspala.
Da ne duljim, jedva smo čekale da izgovorimo svoj tekst, nije nas bilo briga kaj ona priča o slovenskom vlasniku koji dolazi svake srijede.
Nismo htjele ostaviti ni knjigu, šta će joj, pa izgubiće ju. Usmrdiće ju.
Uopće ne kužim, kaj oni zbilja egzistiraju kao firma?
Post je objavljen 06.06.2008. u 19:19 sati.