prepreke

Zar već pokrivanje ušima? Pa evo kako stvari stoje: prekjučer, sjedim ja tako u zbornici i ćakulam s dvije učenice (jer one uvijek žele ćakulati-valjda im fali mama za to), uđe moj ravnatelj. S buketom cvijeća, točnije crvenih ruža. I malom bajadera bombonjerom, onom za 33,90 kn. Pa, kolegice, ja se stvarno duboko ispričavam za ovo kašnjenje, imao sam problema s naplatom školarine, ali evo, drugi tjedan će sjesti i ovo zadnje, tj. za 5. i 6. mjesec. Da ne mislite da se iskupljujem samo s cvijećem i bombonjerom, stavio sam na račun i malo više za čekanje. Nemojte mi zamjerit, nemam primjedbe na vaš rad i tako dalje, i tako dalje... Još je on pričao, mirisao po farenhajtu (što volim), i šta da mu sad radim? Nisam ja njemu ništa ni rekla o onome (novi posao) ali sad ne mogu otić. Ispada da sam stvarno prisilno štedila. Svima sam dala pozitivne ocjene, imali smo lijep završetak sa lijepom priredbom, svi smo bili lijepi. Pokrivam se ušima, ali ću tražiti da mi stavi raspored tako da mogu raditi i na opciji broj dva. Broj jedan ne bu prošla. Opcija dva i sadašnji posao, to čini veći ugled u društvu. Aaaa, radiš na srednjoj školi i na faksu? Ooo, pa to je vrijedno divljenja. Sad će me društvo poštovati i cijeniti. Da sam odlučila biti sponzoruša makar na godinu dana, svi bi me podržali i rekli da je to u redu, ali me ne bi cijenili. Samo to ne bi priznali.
Tako, sad sam to riješila.
Kvisko tjera maturu, sili školu da joj izda svjedodžbe prije vremena jer na faksu traže na vrijeme, a škola kasni, pa će ona dobit prije, a to je zapravo na vrijeme.....Kad to traži, pristojna je. Što nije slučaj doma.
Slikovnica spava ljetni san, slike čekaju i suše se jer je sad vruće pa se boja može malo ljepit. Složene su na poseban način, a ja se pripremam za pisanje novih. To će bit o istim tim planetama, ali s zavrzlamama koje će se nekako riješit. Eto.
Još moram cijepit psa, popit kavu sa 247 prijateljica i jednim prijateljem i idem na otok bez auta i interneta.

Možda budem pola godine ili čak godinu dana sponzoruša. Naime, ne mogu više raditi tu gdje radim. Odvratno je. Više puta odvratno. Direktor katastrofa. Živčan, bez neke pametne strategije, samo šizi. Kolege. Tako, tako. Drže se pametno, jer zapravo se boje pa ne mogu slobodno govoriti, ne mogu se zezati.. A ja se obožavam zezati, smijati i ostalo. Čim nešto smiješno kažem oni gledaju u vrata da ih možda netko ne sluša...ma idioti. Mogu samo pričati o poslu. Nije da bi se ja samo zezala, ali volim sve začiniti smijehom. A sad ono prilično važno: novci. Ne stižu. I tko zna kad će stići. Danas je stiglo za 3. mjesec. Prekrasno. Ako prije pitam, ili se zakačim, neću tu lovu vidjeti nikada. Već se to dogodilo. A učenici mi više nisu nikakva inspiracija. Bilo je prošlih godina baš u tom segmentu dosta inspiracije. Samo nekolicina je bila onakva kakvi su sad skoro svi. Sada ih je možda samo troje normalno u cijeloj šugavoj školi koja broji 70 učenika. S njima se može raditi i komunicirati. To stvarno nije dosta. Iz sata u sat samo debili koji slušaju narodnjake, deru se i jedva čekaju da odu.
Zato, bez obzira na one mogućnosti koje mi se otvaraju, ostvarile se one ili ne, idem. Ne vraćam se tamo. A to ću im reći tek u zadnji čas. Zbog ničeg drugog nego zbog toga da budem i ja odvratna. Čekaću zadnji čas. Nek im bude frka u traženju novih budala.
Osim toga u jesen ću se dosta aktivirati oko slikovnice. Knjige zapravo. Svašta nas još čeka, Dražesnu i mene, a ja već pripremila i drugu, malo manje zahtjevnu knjigu. To je knjiga o knjizi koja će izaći.
I naravno, imam zadaću i za ljeto. Napisaću još priča o tim mojim planetama, ali sa napetim sadržajem. I zato, postajem sponzoruša, uzdržavat će me muž, sve dok ne nađem neki novi posao. Ili ne nađem. A slikovnica ide dalje i neće odustati.

Čekao je i čekao. Onda je odlučio nazvati. Nitko se nije javio. Bio je sam u kafiću i tipkao je po mobitelu, a jedna djevojka ga je iz kuta gledala. Dobio je ubitačno glupu poruku: zaboravila sam na tebe. Baš joj hvala! Zaboravila je! Koza glupa! Ma, oprostiću joj. Danas je praznik pa joj se poremetio, kužiš ono, ritam. Nije imala sve one obaveze među koje je gurnula i njega, pa je i on otpao. Djevojka iz kuta baci mobitel na pod, pa ga digne. On to nije čuo ni vidio, a bilo je namijenjeno samo njemu. I ne samo da će joj oprostiti. Još će joj i reći da će je opet čekati, jer lijepe žene se mora čekati: o Marijanaaa, slatka mala Marijanaaa, ja ću te čeeeekati, dok svane dan...
A mala baci i torbicu, i sve stvari iz nje, i skuplja ih polako tako da on to vidi i pomogne joj, ali ne. On to ne vidi. I ona je njemu oprostila, jer, eto poslovan je čovjek, prima važne poruke, ali doći će opet u taj kafić, u slično vrijeme, možda ga vidi, i natjera da je primijeti.

Maturalna proslava u Esplanadi. Kvisko obučena u prekrasnu haljinicu. Podsjeća me na Miu Thermopolis iz one knjige za tinejdžere koju sam naravno, pročitala. Četiri razreda po 30 žena. Njezin je razred muški jer broji pet dečkiju. I mi (tate, mame, bake, dede, drugi tate, sestrice...) smo se lijepo uredili i po najvećem pljusku došli tamo.
Popili smo šampanjac i gledali, gledali...Nikoga ne znamo. Davno su prošli dani kad sam znala mame i profesore. Sad znam samo razrednika koji ne zna mene, i to je to.
Kvisko je drugi dan odmah dobila neku virozu, pa je morala provesti par dana samo doma. Ja sam se nekad, kad sam bila mala veselila kad je mama bila bolesna. To je značilo da će biti doma, da će kuhati i da će biti lijepo. Sad je obrnuto. Veselim se kad je Kvisko bolesna jer je onda osuđena na druženje sa mnom pa se nekako pripitomi. Popričamo, smijemo se, pogledamo film. Pokaže mi slike, pita me pitanja sa prijemnog ispita. A ja ništa ne znam. Pa se opet smijemo.
No, bolje joj je, i sve kreće po starom.
Da, rođendan. Glupo što sam uopće to spomenula, ali taj isti dan kad je bila maturalna proslava, vodili smo moje starce u restić da se to proslavi, a taj dan je bio i moj rođendan, pa eto ti dva razloga za veselicu. Tamo je bilo sve po starom: stara nas uči bontonu - ne naručuje se direktno od konobara, prvo se toči najstarijemu... Tornado radi opću uzbunu - ne jede mi se juha, hoću ić skakat na trampolin. Kvisku je dosadno - igra igricu na mobu. Blažesni se veseli jer smo svi zajedno, pa stalno diže zdravice, itd, itd. Da je netko snimio, moglo bi se ubacit u onaj film 'Moje grčko vjenčanje'. Moj stari veli: a ti ne jedeš meso? Ahaaaaa, onda uzmi piletinu, to ti je lagano. I sve u tom stilu.
Drugi tjedan imam čak dva razgovora za dva nova posla. Ja ću birat. Pobijedit će onaj koji nudi veću lovu i manje rada, ha ha!