petak, 25.01.2008.
shape of my heart..
razmišljala sam o ljudima u svom okruženju.
potakao me ovaj moj odlazak.
potakli su me oni koji se javljaju.
potakla su me moja objašnjenja cimerici ovdje tko su ti ljudi.
i onda sam se začudila kako su većina njih stvarno pomalo čudni,
ali meni svi do jednoga jako dragi.
moj grad je mali.
i kad si u njemu rođen, dakle živiš od djetinjstva u njemu,
normalno je da jako puno ljudi znaš.
i još ako radiš poslije na nekakvom radnom mjestu
gdje se stalno susrećeš s ljudima, normalno je da ćeš imati puno poznanika.
dogodilo se da su neki poznanici kroz posao
postali stvarni pravi dragi prijatelji,
ljudi koje znam vrlo kratko (par posljednjih godina ili kraće)
ali sam s njima postala toliko dobra
da smo sad bolji nego neki s kojima se znam iz djetinjstva.
iznenadilo me baš u zadnjih godinu dana to moje prijateljevanje.
u stvari, više želja pojedinih osoba
da sa mnom postanu i ostanu dobri prijatelji
i drugih koji su bili dobri sa mnom
a jednostavno se prijateljstvo ugasilo, nestalo, izblijedilo.
i tako to vjerujem mora i biti.
jedna vrata se zatvore, druga otvore.
ne da ja nemam s tim nikakve veze, naravno da imam,
no sad govorim o onim prijateljstvima u kojima sam stvarno dala sebe,
bezrezervno, bila pravi prijatelj.
neki su uzvratili a drugi ne.
bilo je i onih koji su kad mi je bilo najteže (a bilo je i takvih trenutaka, ne mali broj)
jedino silno željeli vidjeti gdje sam preselila, gdje sam se smjestila,
pa iako sam grcala u suzama (otvorio se ventil)
i objašnjavala da nemam ni hladnjak, ni kuhalo, ni stolac na koji mogu sjesti
i da ako se već žele sa mnom negdje naći, naći ćemo se negdje vani
(jer i meni će biti lakše, neću biti stalno u svojim mislima)
nije ih to zanimalo.
htjeli su se (barem mi se danas tako čini, nadam se da griješim, no sumnjam)
nahraniti mojom boli,
valjda da njihova bude manja.
i umjesto pomoći dobila sam nerazumijevanje i teški egoizam.
ali i to su prijatelji :)
a drugi su nosili sa mnom kutije sa stvarima,
i neki su im se sprdali da će padati snijeg jer ih prvi put vide da nešto rade,
a oni su ipak nosili, i puno pomogli, podrškom prije svega :)
dragi prijatelji.
neki su me izvlačili iz kuće, u svoja društva,
samo da ne budem sama sa sobom,
pekli sa mnom kolače dugo u noć i pričali, puno pričali :)
i bilo je onih od kojih uopće nisam očekivala nikakvu pomoć
a nesebično sam je dobila.
i dobila nove prijatelje pri tome.
a ima i onih za koje me neki i danas pitaju (iako se s njima znam desetljećima):
kako možeš s njim biti dobra?
radi se o ljudima koji su prošli sve i svašta u životu,
nije ih milovao, bili i na ovoj i na onoj strani zakona,
poznati kao kriminalci, grubijani, tabadžije, mafijoze,...
a ja ih znam kao najbolje dečke u mom gradu,
ne zbog njihova izgleda,
ne zbog njihove pojave sa debelim zlatnim lancem
niti zbog skupog automobila,
već zbog njihova velika srca
čiju toplinu mislim da nije imao svatko prilike osjetiti.
i jako mi je drago da svi ti ogromni dečki koji tjeraju drugima strah u kosti
meni su kao braća s kojima mogu pričati o svemu,
koji preda mnom nemaju nikakvih tajni,
kojima je lijepo i ugodno biti u mom društvu,
koji mi nose maslinovo ulje s drugog kraja lijepe naše jer znaju da ga volim,
koji mi nabavljaju domaćeg vina jer mi zbog krvne slike treba,
koji organiziraju dovoze, odvoze i sadnju jelki koje su kod mene bile za božić,
bez da ih ja to tražim,
koji se otvaraju kao knjige i pričaju stvari koje nisu pričali ni svojoj obitelji
i osjetim njihovu toplinu.
koji iako ih mnogi smatraju bezosjećajnima, tupima i priglupima
ali ih se istovremeno i boje
meni otkrivaju onu lijepu stranu svoje duše.
koji me slučajno sretnu negdje u gradu
i ne puštaju slijedećih par sati
dok s njima ne obavim smiješnu kupovinu,
koji me voze do drugog grada da bi popili kavu
jer znaju da je lijep dan i sunce lijepo sja a ja se tada volim voziti satima.
koji mi sviraju klavir preko telefona i pjevaju u slušalicu, recitiraju pjesme.
pričaju glupe viceve kojima se svaki put od srca nasmijem jer žele čuti moj smijeh.
velika draga djeca.
dobri dečki koji bez ikakvog posebnog povoda (barem ne s moje strane)
čine sve da bi me nasmijali stotinama kilometara daleko,
bilo porukom, bilo telefonskim pozivom,
bilo smiješnim vicem kojeg mi šalju
dok se negdje u poznatom društvu istome smiju.
i pitam se da sam ih upoznala u nekakvim drugim okolnostima,
bih li i ja isto tako umirala od straha kad bi mi se neki od njih obratio,
bi li mi bilo neugodno uopće biti u njihovu društvu?
i nedavno sam imala priliku biti u društvu osobe
koju većina smatra sirovim, dosadnim, priglupim, hladnim, proračunatim,...
samo jedan telefonski poziv upućen njemu
i ja koja sjedim pored i slušam razgovor,
vidim osobu koja tješi nekoga kome je umrla jako bliska osoba.
i iz njegovih usta izlazi toliko suosjećanje,
toliko lijepe riječi
iako se ne radi o smrti osobe koju zna, u priči je jako nježan i suze se naziru.
upoznala sam jednu dimenziju koju do tada nisam vidjela u njemu.
a sigurno niti mnogi drugi.
i bila sam sama tada.
i opet se pitam,
jel samo slučajnost što se takvo nešto događa preda mnom
ili ti isti ljudi ne mogu uvijek nositi masku pa je ponekad i skinu?
a ja imam sreću tada biti tu negdje, u blizini.
I dok ovo pišem stiže porukica:
"Dakle, mjesec je večeras malo nahero iznad tvog grada,
u Pressu je prazno,
pozdravih ti Radićevu,
kao da mi netko tu nedostaje..."
dragi, dragi prijatelji, jako vas volim :)
- 20:04 -
ponedjeljak, 21.01.2008.
...
već danima vrti mi se po glavi nešto o čemu sam željela pisati.
i već danima ne pišem.
ne zbog toga što mi je stalo da pročitate isto (naravno da je),
ali ipak više zato da isto iziđe iz mene, stavim na papir.
i iako je više zgoda, odnosno skup zgoda (množina), opet ima nekakav negativan predznak.
pa onda neki drugi put.
pa kako se danas osjećam stvarno dobro
iako sam i sad još u uredu (ali evo, završila sam s poslom pa mogu pisati post)
pa iako me glava boli ali ne onako strašno,
nekako danas razmišljam koliko puta me netko nasmijao (ne onaj smijeh grohotom) tijekom radnog dana
i shvatih da sam u stvari jako jako sretna
jer cijeli dan mi netko (ne samo osoba koju volim, već i drugi ljudi,
prijatelji, poznanici, radne kolege, ljudi koje ne poznajem ili vrlo površno znam)
svojim komentarima, upućenim riječima, mailovima, porukicama na mobitel, pozdravima,...
izvlači osmijeh na lice :)
i evo i sad se smješkam :)
i veselim se ponovo
što mi je drago.
možda će trajati kratko,
možda ćete me opet morati čupati iz zlatnog kaveza
u koji sam se sama stavila, zatvorila vratašca i pjevušila tužne pjesme iznutra.
možda je dovoljno samo pogledati i fokusirati dalje od rešetki ispred nosa.
možda ;)
želim vam ugodnu večer
i, sutrašnji dan ;)
- 21:11 -
nedjelja, 20.01.2008.
dobar provod
Ovdje sam relativno kratko.
I radim stvari koje sam mislila da nikada neću.
I nije mi baš nešto posebno dobro.
A svi oko mene misle da trebam biti zahvalna što mi se pružila takva prilika.
I tjeraju me na razmišljanje kakav je život svih onih koji su prije mene bili u sličnoj situaciji
a koji stvarno misle da nekome trebaju biti do neba zahvalni i jesti govna iz istih razloga.
Jer ja baš nisam taj tip.
I ne jedem govna.
I izići će mi na uho ono što me muči i što moram reći,
nekada odmah a nekada sa zadrškom, ali kad tad nađe put.
I kukam stalno, i sebi zbog toga idem na živce, a mogu misliti tek mojima najbližima.
I mrzim što sam preskeptična i mrzim što se neka moja predviđanja ostvare.
Voljela bih kad ne bih baš uvijek osjetila kako će nešto završiti, ili u kom smjeru ići.
I uvjeravam sama sebe da će biti bolje.
I da postoji razlog zašto mi se sve ovo moralo dogoditi.
I da će sigurno iz svega na kraju nešto dobro ispasti.
I tako lažem sebe i križam tjedne.
I kad se ne javljam moji znaju da nešto nije u redu.
A ne mogu se javiti, kad nije.
I govorim si da sam prošla hrpu gorih bezveznijih stvari pa kako ne bih mogla ovo.
I dani koliko god mi sporo prolaze, ustvari lete.
I kad završim s poslom već je kasno popodne. I večer.
I ovdje se trude svaku večer ili službeno ili neslužbeno naći mi neku zanimaciju.
I privremeno je to dobro jer nemaš vremena razmišljati,
no meni nedostaje vrijeme samo za mene.
Koliko god sam prije bila nesamostalna, mrzila biti sama doma ili bilo gdje drugdje,
toliko sad uživam u svojoj samoći.
Nitko me ne gnjavi bezveznim pričama, nitko me ništa ne pita,
misli idu svojom brzinom bez ikakvog uplitanja sa strane.
I čak i ovaj grad ovdje volim obilaziti sama.
I ne znam kad se dogodila ta promjena u meni.
I sad kad bolje razmislim, uvijek sam i birala nekakve individualne sportove
(rekreativno, naravno) u kojima sam bila sama sa sobom i svojim rezultatima.
Trčala sam sama.
I rolam uvijek sama.
Klizala sam sama.
I bavila se streljaštvom sama.
I plivala svoje rute sama.
I sad odjednom sve te promjene.
Niti sam više sama nit imam vremena (a niti novca)
za barem jednu od tih mojih samostalnih aktivnosti.
Život mi se pretumbao full.
I mogu reći da sam komotna, da volim kad je po mome, i gustiram u tome.
I stvarno sam si nekako složila da mi bude dobro u mom gradu.
I sad čekam da se vratim kako bi mi opet bilo dobro.
A ovdje moram živjeti, naravno.
Pa onda kao živim.
Pa stalno idemo (dakle tu nisam nikada sama, zato množina) negdje.
I imam sreću da je sa mnom jedna draga djevojka, normalna, vrijedna i inteligentna
pa barem imam normalnu cimericu, radnu kolegicu, prijateljicu, tješiteljicu, sestru,...
(ne znam koje sve uloge ovdje ima, ali ima ih ajme).
I nekada mi to ide na živce jer takav je tip posla da uvijek moram biti
sređena, nasmijana, dobro raspoložena, i voditi one dosadne 'small talks' koje inače mrzim.
I voljela bi kad već moram biti prisutna stvarno biti nevidljiva.
Ali jbg. nisam.
I onda mi bude drago da ponekad neke od tih večeri budu
u privatnom a ne službenom aranžmanu sa meni do tada nepoznatim ljudima
koje uspijem upoznati malo bolje i provesti stvarno kvalitetno vrijeme.
Pa smo tako neku večer bile kod jedne mlade obitelji koja živi ovdje u Brux. već desetak godina,
i bilo mi je toliko lijepo da nismo niti primijetile da je već 2 iza ponoći.
I onda pomislim da ako ništa drugo vrijedi sve ovo ovdje
baš zbog takvih dragih ljudi koje sam upoznala, ako barem ni zbog čega drugog.
I to jutro vratile smo se u 2,
zaspale i probudile se svaka u svoje vrijeme,
ona ranije kako bi obavila shopping a ja ostala u svom krevetu
jer kupovina mi ovdje ne predstavlja gušt a san me barem smiruje,
posebno što ovdje u zadnje vrijeme kao budala znam do 2, 3 u noći
buljiti u strop zbog nedostatka sna
(ili nervoze želudca, ili zbog mozga koji vrti svoj film, htjela ja to ili ne)
pa iako sam u Os prije ustajala u 6,30 ili najkasnije 7
ovdje ne mogu odlijepiti glavu s jastuka prije 8.
Obavila jedan lijepi telefonski razgovor s nekim meni posebnim
i pozitivno razmišljajući započela dan.
Stigla je ekipa koja nešto popravlja u kući,
čak s njima otišla do grada kako bih se našla s cimericom
jer smo trebale obaviti veću kupovinu namirnica,
pri tome zaboravila oba mobitela koja ovdje nosam
(jedan moj stari hrvatski broj i jedan belgijski),
nisam se ni naživcirala shvativši da sam si zadala nemoguću misiju sa željom
pronaći si cimericu u toj gužvi njihove glavne shopping ulice a bez zivkanja mobitelom.
Pojela jedan muffin (ajde, nisu loši, i kod nas volim one sa šumskim voćem)
i vratila se metroom za 5 minuta doma.
I sve oke.
Cimerica se vratila, otišle u obližnju trgovinu (tipa DM kod nas) pokupovati nešto kozmetike
jer već dva tjedna iznenađena sam količinom kozmetičkih artikala
koje sadrže njihove male trgovinice u kvartu (ništa, stvarno).
Otišle kupiti meso za večeru jer smo pozvale u našu kuću desetak dragih ljudi koje smo upoznale u zadnje vrijeme, neki su iz Hr, neki ne.
I nismo našle niti predviđeno meso, no nema veze, iskombinirale smo nešto
i dogovorile drugu večeru, manje izvorno hrvatsku,
no hrvatsku večeru ćemo ponoviti sa svim potrebnim (odnosno željenim sastojcima).
I sve propremile, ispekle, složile, super raspoložene obje.
I skupila se ekipa, svi pozvani se odazvali, stvarno je bilo lijepo.
I odlučili smo poslije večere, iza 23h izići u obližnji kafić - restoran gdje je ekipa mladih stažista slavila.
Mjesto oke, poznato, uredno, ništa što odsakče, hrpa mladih dobrih komada,
sjetih se svojih prijatelja u Hr koji su mi dali jedan savjet prije odlaska:
ma baš te briga, nitko te ne zna, možeš raditi što god želiš ;)
I baš nam je bilo super, opustili se, zafrkavali,
čak sam pomislila kako moramo češće izaći ovako.
Čak snimila dva zgodna tipa, s obojicom se upoznala
(ne možeš vjerovati kako to ovdje brzo ide, mislim upoznavanje).
Furam s frendicom kroz tu gužvu, svi pjevaju plešu, dobra atmosfera, baš dobra,
i komentiramo tipove pokraj kojih prolazimo.
I ja onak iz zafrkancije kažem kako mi je neki mali u bijeloj košulji zgodan,
a stalno mi se smješka.
Kad, prilazi i pruža mi ruku, upoznaje se, daje mi vizitku, broj mobitela traži,...
kao u nekom ubrzanom filmu, sve u kojoj minuti.
Frendica isto ne može vjerovati.
Pa vidiš, vidiš, počelo mi se sviđati... :)
Mislim, naravno da od svega toga ništa ne bi ni bilo,
no zanimljivo je malo flertati dok si vani, više kao sport :).
I oko 1, kad je baš bilo dobro, kad smo svi bili dobro raspoloženi,
u našoj blizini plesao je neki tip, čak sam i ja s njim proplesala koju minutu,
no ples mu je bio takav da je sve oko sebe gurao laktima.
Pa sam i ja dobila njegovim laktom u oko, no vjerujem da nije bilo namjerno tada.
I odjednom se počeo naguravati sa jednim našim frendom.
I drugi dragi prijatelj kako bi ga zaštitio stao mu je u obranu.
Na žalost, i ovdje ima sirovina koje znaju samo govor šake.
Zamahnuo je rukom, razbio frendu arkadu, pobjegao.
Krvi kao u priči, dečku posjekotina od par centimetara, oko se zatvorilo,
zovi taxi, odvezi ga do bolnice, frend ide s njim.
Nas dvije koje smo s dečkima najbolje (ili možda i nismo), krenule taxijem za njima.
Odvezao nas do krive bolnice.
Vozi do prave, 5 km dalje.
Obojica van sebe, stvarno dobri dečki, totalno koma zbog svega toga.
Izlaze iz ambulante i jedan (podrška) govori da dok su bili unutra, čovjek je umro pred njima.
Kud su već u šoku, dodatni im stvarno nije trebao.
Vozi se do druge bolnice gdje će specijalist pregledati oko.
Na hitnoj gužva, čekaonica puna.
Kad se vratim u Hrvatsku imam osjećaj da ću svu odjeću koju ovdje nosim
ili dati dobro dezinficirati (klasično pranje u perilici mislim da ne pomaže) ili baciti.
Jedan čovjek se ustaje i ulazi u ambulantu psuje, viče.
Tjeraju ga van, policija intervenira, fizički obračun.
Ulazi drugi tim policije i dovodi dva mladića s lisicama na rukama.
U kojem mi to svijetu živimo?
Jesam li stvarno do sad bila zaštićena pa ne znam da je to svakodnevica
ne samo u Belgiji već i kod nas?
Jel svijet stvarno tako ružan, ljudi grozni?
Vozimo se do stana gdje živi, kako bi bile sigurne da je legao i da će uz njega ostati netko.
Vraćamo se taxijem doma, umorne, crknute, u 4 ujutro, zadnju lovu dale za prijevoz
i još posudile jer nismo imale više gotovine uz sebe, naravno potrošile na izlazak.
I u čudu može li se još što dogoditi dok smo ovdje,
a tek nam je ovo bio prvi izlazak van.
Trebamo li biti sretni da se nije dogodilo išta gore?
Stvarno dobar provod.
- 17:04 -
utorak, 15.01.2008.
danas sam luda...
ma ne
možda me vrijeme malo čini takvom
(ovdje najavljuju nevrijeme, osjećam se kao vuk i sedam kozlića kad im zli vuk prijeti da će im otpuhati kuću)
možda samo splet okolnosti,
no danas sam živčana kao leptir.
danas mi nije dan.
a čini mi se ni noć.
sutra je novi dan
hope so.
- 23:17 -
ponedjeljak, 14.01.2008.
samo kratko...
samo se kratko javljam, komp me nešto dobro zeza cijeli dan,
ustvari, počeo je pred kraj radnog vremena ludovati.
ne znam jel on na mene ili ja na njega alergična.
prije će on na mene, jer prije mene nekim drugim djevama je radio, sasvim pristojno. :)
nema veze.
ukratko, jučer smo iza 10 otišle vlakom sa dijelom ekipe sa Malte do obližnjeg gradića
(mjesta, ne znam)
po imenu Gent, i stvarno mi se svidio gradić.
cijeli je iznad kanala i uz njih, pa su kuće tik do kanala postavljene,
restorani na vodi, fasade specifične, simpa, obišle smo nekoliko crkvi, muzeja,
nešto pojeli, popili, bilo oke, zadržali se do kasnog popodneva.
I prošao vikend :)
Fotke su opet na istoj adresi, pa ko voli... :)
Uglavnom, nije mi bilo dosadno.
i iako se još nisam potpuno oporavila, bolje sam nego u krevetu.
I ekipa je mlada ali sipatična.
I evo sad je njih troje iz Hrvatske u kući
i idem malo pričati s njima.
Vidimo se,
mislim, čitamo ;)
- 18:49 -
subota, 12.01.2008.
vjetrovito...
danas sam prvi put prošetala do grada.
dan je bio sunčan ali strašno vjetrovit.
propuhalo me do kostiju.
šal, rukavice pomogli, no nedostatno.
da je bilo pametno obzirom na moju gripu koji dan prije, baš i nije :)
no više ne mogu biti doma, pa makar orkanski vjetrovi puhali.
pa sad naravno osjetim posljedice svojeg šetanja, no proći će, duga je noć :)
nešto od slika stavila sam na ptič.
samo dio.
samo malo sam i prošla.
frendica je 'šlajsala' po trgovi(na)ma a ja 'šlajsala' po trgovima :)
zaključak - turista kao u priči.
i ono što mi je bilo super smiješno, čokolada na svakom koraku,
malih slatkih trgovinica sa svim oblicima čokoladnog užitka,
naravno, meni se čokolada uopće ne jede u zadnje vrijeme,
meni koja sam obožavalja čokoladu sa lješnjacima,
koja bih dala u nekim trenucima (kad mi padne šećer)
i sve što imam u novčaniku za recimo jedan kinder bueno,
ne, ništa,
kao da prolazim pokraj kamenja.
no dobro,
ipak sam fotnila dvije fotke i njih,
za moje drage prijateljice, ovisnice.
postoji jedna lijepa mala uličica Rue des Bouchers,
s bezbroj malih slatkih restorančića u kojima se jedu uglavnom riblji specijaliteti
ribe, rakovi i školjke.
nisam stala jer mi je bilo žao potrošiti dan (naravno spavala dopodne) na klopu,
no nadam se uskoro isprobati nešto od toga, vidjeti razliku u odnosu na naše.
posjetila sam njihovu Catedrale des Saints Michael et Gudule,
kažu da je to najveća i najljepša njihova katedrala u Bruxellesu
(boje zlata, ja je ne vidjeh?!?!?, mislim tu boju na fasadi)
izgrađena u brabantskoj gotici (od 1226. pa tri stoljeća dovršavana) sa stvarno prelijepim vitrajima
i jako lijepom drvenom baroknom propovjedaonicom kojoj nisam odoljela ne dirati je
i tek poslije vidjela natpis da je pod alarmom i da je ne treba dirati :)
plavuša, ne čita :)
sv Mihovil im je zaštitnik grada. pa njemu u čast.
a dobro dođe i za koje kraljevsko vjenčanje i kraljevski sprovod. mislim, katedrala.
i opet ja ne bih bila ja kad i u katedrali ne bih gledala nešto što nitko drugi ne gleda.
svi na jednoj strani a ja na drugoj čučim i buljim u stol.
ali meni je super. stol napravljen od bronce (pretpostavljam)
ali samo njegovo postolje a gornji dio je stakleni.
i to staklo stoji ustvari na tri ili četiri točke (logičnije mi na tri) postolja
a postolje su ustvari dvije ptice (pelikani).
zašto u crkvi, nemam pojma, no baš su mi prekrasni :)
e onda, ne bi bio obilazak da se nisam uvukla u gužvu i prošla glavnim trgom :)
gužva na sve strane, ljudi kao u priči, svi nešto fotkaju.
i nekakva ekipa sa snimateljem, ogromnom kamerom, valjda nekakva njihova tv kuća, tko zna.
i naravno, koga će kamere snimiti, mene!
a ja naslonjena na stup rasvjete
pognute glave buljim u nekakav vodičkoji sam još u Hr kupila (kao pripremit ću se ja za Brux, aha),
čitam, digitalac mi visi oko vrata, u drugoj ruci maramica (balava sam, još uvijek)
valjda rade reportažu o turistima, pa baš mene našli.
maknem se u stranu, oni za mnom.
okrenem glavu na drugu stranu, opet evo ih, napravili pola kruga da bi me snimili.
valjda imam sva obilježja klasičnog turista nametnika :))
al, što me briga, kako kaže jedan moj frend:
'tamo možeš raditi što god želiš, briga te, nitko te ne zna' :)
a na trgu nekoliko stvari koje je trebalo pogledati ali i fotografirati.
zgrada vijećnice iz 15.st. jedna je od njih, a na vrhu je sv Mihovil (tko drugi) kako ubija đavla.
onda kraljeva kuća ne može se baš izbjeći (sadašnji muzej, uz silnu odjeću onom dječarcu).
dječarca nisam išla pogledati, smrzla sam se kao pingvin.
i uglavnom, pristojno smrznuta a i već gladna,
nakon susreta sa prijateljicom koja je uspješno šopingirala,
odlučile smo se vratiti doma, no moj želudac je kruljio dobrano
(moram promijeniti vrstu hrane koju jedem ujutro, očito protrči kroz crijeva, kao da sam čašu vode popila :) )
pa kao da ne skiknem do doma a ne jedem sendviče jer ih ne volim
a ni meso raznoraznih oblika s ulice, ja ću kao pomfrit
(tu ne možeš omanit', svježe ispečeno pred tobom, ubit' će glad, a toplo je)
i nisam nikada u životu skuplji pomfrit jela - 2,5 eura.
možda to nije čudno za neku drugu zemlju no kod nas je to skoro 20 kuna.
dobro, ne jedem ga inače ni kod nas (sad će me netko popljuvati i reći da su to normalne cijene i za našu zemlju,
ne znam, možda i jesu, ali ako jesu onda stvarno...)
ma nije stvar u novcima nego što je to ovdje vjerujem tražena hrana (ta junk food, fast food)
pa joj je i cijena narasla. katastrofa.
i promrzle vratile smo se doma.
još naravno nisam ništa stavila u usta, no sad ću, nešto toplo skuhati.
provjetrene obje, otkazale smo čak i neki večerašnji mogući izlazak na obližnji tulum.
sutra idemo u jedno malo mjesto pokraj Bruxellesa.
pa vidjet ćemo, sigurno je zanimljivije nego u krevetu :)
- 20:27 -
srijeda, 09.01.2008.
vrijeme...
ajmo reći da sam raspakirala sve stvari,
ajmo reći da sam počela raditi,
dio svog ureda sam pretumbala po svom,
tražila zavjese za sobu,
kupila nove vješalice,
počela kuhati u novom domu (što me moram priznati nakon dugo vremena ponovo veselilo)
ajmo reći da mi se čak (iako je to tek početak pa ne mogu reći sa punom sigurnošću) sviđa i posao koji ću ovdje raditi,
pa čak sam i puna tri dana radila ;)
ajmo reći da imam svu komfornost doma osim dnevnog boravka (toga ovdje nema)
ajmo reći da bi sad bilo normalno nastaviti u svemu tome funkcionirati,
no naravno, ja ne bih bila ja kad me ne bi ponovo posjetila gđa Bolest i to ona imenom Gripa.
I evo, od subote navečer slomljena sam.
temperatura, tonem u san, spavam kao zaklana, prvi dan sam kao moj mačak dobrih 18 sati odspavala,
već su se zabrinuli da mi se nije što dogodilo :)
i svaki dan pomisliš kako ćeš sutra već biti ponovo u uredu
i umjesto toga tu noć ne spavaš nikako
a ujutro izmjeriš temperaturu zbog koje bi ti svatko normalan rekao da ostaneš u krevetu.
dobila sam atrofiju mišića,
skinula gubitkom apetita u tih par dana dobrih nekoliko kilograma,
izgledam kao da me voda izbacila
a snage nemam za popeti se uz stepenice
(nije što se želim penjati već je cijela kuća u međuetažama
pa htio ne htio moraš recimo dva kraka stepenice proći da bi stigao do wc-a).
onda ja ne bih bila ja kad ne bih novi komp u uredu uspjela skršiti
dobro, nisam ga baš skršila (ipak sam malo plava, nemojte zamjeriti, posebno vi veliki stručnjaci u informatici),
no odjednom baš kad sam htjela uključiti slušalice prestali su mi svi portovi raditi
i još taj mali problemčić nismo otklonili :)
čekamo kolegu iz Hr.
Mislim, našla sam rješenje (postoji nekakav klasični port za miša no nemam za njega nastavak)
no kako sam bolesna ne idem nigdje van
pa niti do trgovine računalnom opremom kako bih kupila dio koji bi me 'spasio'.
Dakle,
nisam još vidjela skoro ništa od Bruxellesa,
i nadam se da ću napokon ovaj vikend imati prilike.
Ovdje vrijeme jako sporo prolazi,
i sad kad slušam djevojku koja je ovdje sa mnom
a nije mutava (blagoglagoljiva je, spretna, okretna, komunikativna, draga, ima već hrpu poznatih ovdje)
kako ne zna što bi sama sa sobom
i kako je jedva čekala da dođem
bilo mi je smiješno,
sada više nije.
sad imam osjećaj da će ovih 6 mjeseci (dobro, malo manje) trajati kao godina
da ću vječno ovdje ostati.
i pitam se jesam li stvarno tako cendrava,
jesam li stvarno tako slaba
ja koja sam prošla sve i svašta,
ja koja sam mislila da neke situacije neću izdržati a izdržala sam,
ja sad imam osjećaj da neću dočekati kraj ovoga.
nije meni ovdje loše, ne,
ali ipak imam osjećaj da mi je sve moje doma u Hrvatskoj ostalo, pa i srce.
Onda pomislim kako ljudi koji su godinama radili negdje u inozemstvu
i sve novce slali kući kako bi izdržavali brojnu obitelj
a ja tu cendram.
Mislim, ne plačem doslovno, već seruckam pristojno.
Strašno.
No vrijeme je stalo,
kažem vam.
- 21:19 -
četvrtak, 03.01.2008.
evo javljam se :)
stigla jučer oko podneva
nisam još sve stvari raspremila, naravno da mi je falilo vješalica :)))
e da, najbolje od svega bilo je što sam limitirana s kilažom kofera pa je max dopušteno 20 kilograma,
s nekom dobrom djevojkom na Plesu dogovorila sam da bude 30 što me razveselilo
a noć prije kad sam napokon se spakirala (naravno u zadnji tren)
došla sam do broja 38,9 kg naravno.
I onda, ponovo raspakiraj sve i napravi cenzuru :)
no dobro, 29 kg je konačna verzija pakiranja i stvarno nisam morala ništa dodatno platiti ;)
Prošla sve kontrole u zračnoj luci
i uredno (kod mene standardno) detektor metala mi je pištao na žicu u grudnjaku :))
stigla u Bruxelles i na moju veliku radost dočekalo me sunce :)
kuća u kojoj živim je prelijepa pa me je i to razveselilo
naravno onaj zid i vrata nije sazidan pa sam doslovno cimerica
sa djevojkom s kojom radim ondje.
Za početak je sve ok,
još vjerovatno nisam svjesna da ću ostati pola godine :))
za sad ništa od fotki, no bit će i toga naravno, no radim do 17h
pa tek onda mogu nešto fotkati a tada je već polumrak.
vikend ću.
danas snijeg i kiša ovdje, no psihički sam se pripremila na
hladno, oblačno i vlažno vrijeme pa ne kukam. za sad :))
ovdje su započele rasprodaje pa je velika gužva po gradu i trgovinama
i moram priznati da volim svoj grad i svoju zemlju najviše na svijetu
jer kod nas je to ipak puno ljepše,
nema onog razbacivanja sa stvarima bez ikakvog reda,
nema gužve na blagajni,
nema redova u kojima čekaš pola sata da bi probao ili platio ono što si izabrao.
u mom gradu prije nego krenu sniženja
odem, isprobam ono što mi se sviđa,
ostavim kod dragih mi trgovkinja do sniženja
i onda lagano prošetam do blagajne, ona izvadi moju odjeću, platim i odem.
bez gužve, bez stresa, bez razmišljanja jesu li prodali ono što mi se svidjelo,... milina :)
Eto, toliko za sad, živa sam.
- 18:25 -
