subota, 23.02.2013.
Vikend
približavalo se Valentinovo
pa sam željela da ga provedemo zajedno,
moj mužić i ja.
i nekako se 'potrefilo'
da sam naletjela na povoljne karte airfrance-a.
i dogovorimo da dođem vikend iza Valentinova u Pariz.
gdje ćeš bolje i romantičnije?
nas dvoje, Pariz, ljubav,
trebao je to biti kratak ali sladak vikend :)
i veselila sam mu se, kao malo dijete!
dan prije, naravno, radila sam.
sutradan ujutro trebala sam autom do Zg,
dovoljno rano da pogledam još nekakav poslovni prostor za našu trgovinu.
i da stignem i na avion ofkors :)
navikla sam da mi moj mužić zadaje zadatke,
jer kod njega nema 'praznog hoda',
sve se može i pametnije iskoristiti,
tako barem on tvrdi.
ne bih se baš uvijek složila s njim,
bez obzira na njegove godine i životno i radno iskustvo.
no, naravno,
dobila sam zadatak da prije aerodoroma odem do grada
pogledati taj neki lokal za najam.
pa umjesto u 7 krenut ću u 6, stići u Zg, pogledati prostor,
otići na avion i naći se u zagrljaju voljenoga.
tako sam ja to zamislila :)
e, ali još dan ranije tijekom mog radnog vremena,
moj mužić me nazvao i počeo nagovarati
da bi baš bilo dobro da krenem isti dan u Zg,
prespavam i ujutro rano odem pogledati taj prostor.
jer nikad ne znaš što može krenuti po zlu,
pa da ipak budem na vrijeme u Zg.
iskreno poludjela sam što mi organizira moje vrijeme
i rekla mu da mi to ne paše,
da imam obaveza i da mi ne odgovara,
da ću krenuti radije još sat vremena ranije nego istu večer.
no oni koji ga znaju,
znaju da je 'dosadan ko uš' dok ne dobije ono što je zamislio.
znam da je to grozno što kažem za njega
ali tako je, nisam ništa lagala.
pa sam ipak organizirala u kojemu ću hotelu spavati,
javila da ću kasno u noći doći,
jer treba se spremiti
i sve ono što sam mislia obaviti tijekom poslijepodneva i večeri
treba strpati u dva tri sata poslije posla.
pa sam tako taj dan ostala bez ručka
jer nisam stigla niti skuhati ga niti ručati negdje dalje,
bez večere isto tako,
natrčala se po trgovinama
kako bih pokupovala u kratkom vremenu hranu za životinje
da imaju što jesti dok me nema,
trčala popeglati koju košulju za put,
spakirati se,
organizirati ženu koja mi brine o životinjama da dođe pola dana ranije.
i ljuta i nervozna ko pas te gladna,
krenula navečer put metropole do hotela gdje ću prespavati.
naravno,
moj mužić pužić nije shvaćao što mi je napravio taj dan,
i koliko me odravnotežio,
te koliko pritisak na mene vrši svojim forsiranjem.
možda nekome drugome isto to nije jasno.
no meni koja mrzim putovanja,
koja mrzim pakirati kofere,
koja mrzim spavati u hotelima umjesto u vlastitom krevetu,
meni je vrlo jednostavno odlučiti između dvje opcije,
prespavati noć u vlastitom domu i krenuti ujutro
ili krenuti tu večer na put i prespavati u hotelskoj sobi.
i tako,
putem sam mu 'nabrojala' sve zvijezde s neba
i pokušala pojasniti koliko mi je već napravio bespotrebnog stresa
ne razmišljajući niti malo o meni
te koliko me iziritirao svojim forsiranjem
te kako ga najradije ne bih ni čula ni vidjela
i poslije pogledanog prostora okrenula se i vratila nazad kući.
došla u hotel, javila se da sam stigla,
nisam ga htjela ni čuti
i legla spavati da bih ujutro ustala rano,
doručkovala na vrijeme i već u 8 bila spremna
jer po mene treba doći njegov frend
koji će me odvesti do tog poslovnog prostora.
pa sam tako i napravila.
ustala rano, doručkovala,
spremila stvari nazad u kofer,
platila sobu i spustila se na recepciju u očekivanju frenda.
no njega nema.
pola sata, sat,... zovem ga i ne javlja se.
u pola deset dolazi po mene, malo je zaspao (?!?!??)
a ja dobila živčani slom čekajući ga.
vidio je da sam bila ljuta full,
pogledali prostor, poslikala, odradila 'zadatak',
'izbrojala' mužiću kako sam komotno mogla ustati u 7 isti dan i doći do Zg,
ionako ništa prije nisam odradila zadatak zahvaljujući 'dobroj' organizaciji.
takva ljuta sjela sam u avion i uputila se put Pariza.
stigla na aeorodrom i čekala da se pojavi.
stigao je na vrijeme po mene
i dočekao me s bombonjerom u obliku srca.
ajde, bilo mi drago, naravno :)
barem nešto, neki znak pažnje.
nakon takvog jutra i dana, bila sam gladna kao vuk.
pa smo izišli s autoceste u nekakav mali gradić, mislila sam da zna kuda idemo.
no naravno, pojma nije imao,
pa smo obilazili gradić u traženju restorana.
i od svega ponuđenoga,
kako je vrijeme bilo između ručka i večere,
nije ih baš previše radilo.
pa smo završili u nekom kineskom takeaway-u
gdje sam pojela žilavu junetinu i podgrijanu tjesteninu.
i prisjelo mi je,
jer sam očekivala da će se moj mužić
barem malo pripremiti za moj dolazak.
no on je prije dolaska pred mene bio na poslovnom ručku
pa nije bio gladan a onda i nije toliko bitno što ću ja pojesti.
očekivala sam da će se on barem malo organizirati,
vidjeti gdje možemo nešto otići pojesti,
da će razmišljati o tome kako bi nam bilo što ljepše zajedno,
kao što ja razmišljam prije njegova dolaska.
no, kako Shakespeare davno reče
'očekivanja su korijen svake boli srca'
pa tako sam valjda ja isto bila prepuna očekivanja
sama sebi stvorila tugu i bol, razočarenje.
uglavnom,
umjesto ostanka u Parizu otišli smo u Bru, doma.
i koliko god sam bila tužna što nećemo biti barem malo u Parizu
i neću stići uživati u tom prelijepom gradu sa dragim kojega volim
(jer do sada sam bila nekoliko puta u Parizu no tek jednom nakratko s njim,
a svaki put do tada turistički, te doživjela grad na jedan drukčiji način),
bilo mi je drago da ćemo biti u našem domu, jer ondje mi je najljepše.
i nakon mog odljutljivanja proveli smo lijepi sutrašnji dan.
od ranoga jutra,
buđenja,
odlaska k liječniku na kontrolu za štitnjaču,
doručka u gradu
(moj dragi je odlučio da jedemo u jednom japanskom restoranu
i tek kad sam shvatila da ga trebam pustiti u njegovoj namjeri jer ga ne mogu odgovoriti
rješenje je došlo samo, restoran je bio zatvoren :) )
posjeta jednom malom sajmu na otvorenom trgu,
kave u obližnjem kafiću,
večere u gradu,
sve je bilo prelijepo, cijeli dan,
onako kako sam i zamišljala,
pun dan ljubavi,
nas dvoje,
dovoljno vremena jedno za drugo.
u stvari je jako malo potrebno da bismo bili sretni, zar ne?
sutradan već smo morali ujutro za Pariz,
kako bih stigla na avion.
e onda su počele 'kalkulacije' mog dragoga,
možda da me odveze na tgv
pa da budem ondje za sat vremena
umjesto da me vozi do tamo i vraća se sam nazad.
i onda sam ja naravno opet poludjela,
jer ne očekujem od svog dragoga da me se 'riješi' na način da me otprati na vlak,
nego da me odveze na aerodrom,
bude siguran da sam prošla sve kontrole
i ukrcala se u avion te poletjela.
tako barem ja brinem o njemu kad on putuje,
a nije mi ni teško sjesti u auto i odvest ga od Os do Zg
samo da bismo tih nekoliko sati duže bili zajedno (umjesto da ga stavim na vlak).
naravno da me vozio u Pariz,
naravno da je bio ljut što to od njega očekujem,
naravno da me razočarao uopće svojom 'praktičnom' idejom,
naravno da smo pola puta šutjeli
dok nisam odlučila da me ipak odveze na vlak
jer barem ondje sjedim s nepoznatim osobama i šutim
za razliku od automobila gdje sam sa onim kojega najviše volim a on šuti.
ukratko, stigli na aerodrom,
gužva za poludjeti,
ostavila prtljagu, popili kavu zajedno,
ispratio me do samoga kraja
i nakon pola sata čekanja u avionu ipak smo poletjeli, čekali smo da se magla podigne.
sletjela u Zg, vratila se kući.
i pored tog jednog lijepoga dana,
ostaje gorak okus na trenutke svađa
koje smo mogli naravno izbjeći.
pitam se jesu li izazvane samo mojim očekivanjima
ili mi je mužić ipak mogao biti malo osjećajniji i brižniji.
we'll never know ;)
- 21:53 -
