nedjelja, 28.06.2009.
vukovar
dosta često prolazim kroz njega.
i ponekad prođem a ponekad stanem.
prije desetak godina dok sam radila u staroj Firmi
čak sam i poslom dolazila jer smo radili na obnovi pojedinih objekata.
a sad dolazim više turistički.
koliko se to može nazvati turizmom.
i svaki put se šokiram izgledom grada.
i negdje prije u nekakvom razgovoru zahuktala se tema obnove tog grada.
postoje oni koji smatraju da je grad već puno dobio,
da je on pod posebnom državnom skrbi,
građani imaju određene privilegije, dobre plaće,
ministarstva izdvajaju velike novce u raznim područjima.
ima onih koji ne dijele isto mišljenje,
smatraju da je grad prepušten sam sebi, zapušten, zaboravljen.
osim na obljetnice,
kada se visoki dužnosnici pojave, postave vijence,
odslikaju se za razne medije, budu viđeni, kažu koju 'pametnu' i odu.
do slijedeće godine.
ne znam, stvarno nisam stanovnica grada
povremeno dođem i gledam ga kao netko tko je samo slučajni prolaznik,
no meni je grad još uvijek jako jako razrušen
i nije mi uopće jasno kako ljudi u njemu žive, rade, funkcioniraju.
znam da nije sve u objektima, no ipak...
strašno je vidjeti koliko je vremena prošlo
a u samom centru još je hrpa objekata iz kojih raste drveće,
bez prozora, vrata, bez krova.
pored njih je novoizgrađen objekt ili renoviran.
pa onda opet jedan ruševan.
i tako svugdje.
znam da ne može biti sve odjednom obnovljeno,
znam da su potrebni veliki novci.
ipak, strašno izgleda sve to.
fotkala sam malo, stavile slike na ptičicu
da vidite i sami kako izgledaju ulice, objekti.
znam da je obnovljena bolnica, zgrada suda, vrtić,
mislim i zgrada županije, možda još i hrpa drugih
no to nije dovoljno.
najviše me se dojmila zgrada
u čijem se prizemlju nalazi slastičarna ili kafić, ne znam,
a kata nema, samo goli zidovi, nema krova, nema prozora,
zgrada je i dalje ruševina.
vlasnik kafića napravio je improvizirani krov,
uložio vlastita sredstva da bi kafić priveo namjeni
a s druge strane trpi dodatne troškove zbog ostatka zgrade koja i dalje propada.
kako u takvom gradu živjeti?
kako očekivati da će se ljudi naseliti, raditi?
možda pretjerujem, možda sam subjektivna,
možda građani vukovara žive sasvim oke,
možda su se na sve to privikli,
no ne mislim da je ovo normalno stanje
i da tako grad nakon toliko godina poslije i dalje treba izgledati.
kad vidim na što se sve troše novci u ovoj državi
i kad vidim koliko je ovaj grad pretrpio u domovinskom ratu,
moje je mišljenje (znam, nikoga ne zanima i nitko me ne pita)
da bi ga trebalo kompletnog obnoviti.
od prve do posljednje zgrade.
koliko god to možda bilo isforsirano
i koliko god možda to na kraju bio jedan drugi, umjetan grad,
ali svejedno to više nikada neće biti onaj stari vukovar
nikad više.
pa kad već moramo krenuti dalje
kad već ne možemo vratiti nazad sve one koji su poginuli braneći ga,
ne možemo vratiti sve one koji su zauvijek otišli,
kad je već to grad nekih novih generacija, novih ljudi,
nekih novih objekata,
neka barem živi dostojanstveno, obnovljeno, ponosno.
jer što je bilo nitko neće zaboraviti.
a obnovom svih zgrada, ulica, trgova, parkova, svega,
grad će ponovo živnuti, ponovo zasjati,
možda nekim novim sjajem,
no bit će puno snažniji nego što je sad.
pružimo priliku onima koji u njemu žive
stvorimo im uvjete za normalan život.
ovo kako grad danas izgleda, još uvijek nisu.
danas kad ga gledam, izgleda kao ranjenik koji je teško izranjavan,
metci su izvađeni ali rane nitko nije zašio.
on leži u bolnici pod medicinskom skrbi,
no nema pravog liječnika koji bi mu zašio rane,
medicinske sestre za stavi prave zavoje, zaustavi krvarenje.
on i dalje pati, gubi krv, dok ne iskrvari.
ranjenik se bori za život ali infuzija koju prima nije dovoljna.
na žalost, tako mi sve to izgleda.
voljela bih da nisam u pravu.
znam,
nije mi dobro danas,
nisam baš nešto raspoložena
a sve to me još dodatno rastužuje.
- 18:04 -
srijeda, 24.06.2009.
kako sam pametna! ;)
ne volim se petljati u tuđe poslove
kao što ne volim ni da se meni petljaju drugi u moj posao.
svjesna sam da nešto što radim
možda bi netko drugi odradio vrlo vjerojatno na drukčiji način,
možda i bolji,
no ja ga radim, ne tražim savjet
a kad ga tražim onda ga tražim od nekoga
tko u tom 'poslu' ima više iskustva od mene,
stručnjak je.
naravno, nismo se rodili najpametniji na svijetu,
učimo dok smo živi
i pri tom pravimo pogreške.
pa tako i ja.
jučer smo na poslu imali kolegij.
jedan od onih brzo sazvanih,
'za deset minuta je kolegij...' samo nam jave telefonom.
ok.
prije sam se zabrinjavala i svaki put odlazila na isti sa grčem u stomaku
i pitanjem 'što smo sad skrivili?'
odnosno 'jesam li ja...?'.
nekako me to prestalo držati.
ne zato što mi nije stalo, naravno.
nego zato što sam shvatila da se tim kolegijima ništa nije riješilo,
pravi problemi ostaju i dalje.
pa tako, jučer, kolegij.
tema je bio nekakav posao koje odrađuju dvije kolegice.
posao je velik, no radi se već godinama, ufuran je,
nema nikakvih izmjena iz godine u godinu, procedura poznata.
i ja sam jedne godine kao tek došla u Tvrtku morala potegnuti.
pa i jesam.
i naravno, svake iza toga, imala sam neka zaduženja
iako sa mnom konkretno i mojim poslom
to nema nikave veze.
no recimo, stiže 'elita' iz Zagreba
pa bi ih trebalo odvesti na ručak,
zabavljati, brinuti o njima dok ne krenu nazad.
ne znam kako, no svi su nekako zauzeti
a ja baš prikladna :)
ne moram vam govoriti o svom oduševljenju zadatkom.
ovaj put sjedimo na kolegiju
i razgovaramo
što sve treba napraviti,
što je sve napravljeno,
i imam osjećaj da su svi totalno nezainteresirani za razgovor.
što bi još mogli?
stižu nekakvi smiješni komentari,
neki koji su iz samo nekima poznatih razloga odbijeni.
dam prijedlog koji se odmah usvoji.
ok, ne znam kako to nikome nije palo na pamet, al ajd dobro.
pričamo dalje.
opet mi pala jedna ideja, meni sasvim normalna i jednostavna.
'prekrasno! to ćemo isto napraviti!'
mislim si, jesam li ja u nekom filmu pa ne vjerujem onom što se događa?
nema više ideja,
kolegij završen.
izišla sam van iz dvorane
i razmišljam u sebi.
zar je moguće da osobe koje to rade,
kojima je to posao, nisu se mogle sjetiti istoga?
zar je moguće da su potpuno nezainteresirane
pa i ako su se sjetile nisu željele isto reći
kako ne bi imale dodatnog posla?
zar je moguće da ja kao netko izvana, kojemu to nije profesija
vidim neke stvari jasnije i bolje?
ne radi se tu o mojoj inteligenciji,
ne uzdižem ja sebe, da me ne shvatite krivo,
to su prijedlozi koji bi pali na pamet i nekom djetetu, i nekom umirovljeniku,
i bilo kome drugome ako bi samo malo ozbiljnije razmislio o problemu.
treba samo uključiti mozak.
a čini mi se da to jako rijetko radimo.
dobro još funkcioniraju sve naše institucije
kad vidim kakva je nezainteresiranost prisutna.
- 09:06 -
ponedjeljak, 15.06.2009.
bezbrižna klinka?
sad tek vidim da nisam pisala cijeli tjedan.
ne piše mi se ovih dana.
vruće mi je.
čak nigdje ni ne idem.
uglavnom sam doma.
odem samo na jutranju kavu u grad i vratim se kući.
micko je sretan.
kao da mu se može pročitati misao u glavi: 'napokon je doma po cijele dane' :)
ne odvaja se od mene pa mi ne pada teško samoća.
ni ne osjećam je kao samoću.
više kao ugodu što me nitko ne pili.
kad hoću s ljudima sam.
kad neću, sama.
nemojte mislit da sam lapinjala zato što sam ostala doma.
nakupilo mi se rublja za peglati ajme.
jučer sam peglala cijelo popodne
a hrpa je ostala u osam navečer iste veličine
kao i na početku, oko 3 popodne.
sad tek vidim da imam dovoljno garderobe,
no kad trgovine vuku...
ne mogu odoljeti :)
bila sam u prošli četvrtak u Novom Sadu.
poslom.
povela dvije frendice sa sobom da ne idem sama.
one nakupovele robe i robe a ja ništa.
stigla sam i šopingirati
ali nekako mi se ništa nije svidjelo na meni.
na nekom drugome da, ali meni ne.
srela sam barem tridesetak osječana.
svi su valjda pohrlili uživati u stvarno lijepom gradu,
iskoristili što je njima bio radni dan.
valjda sam u takvoj fazi da nisam zadovoljna svojim izgledom
pa mi ni odjeća nije baš nešto u čemu uživam previše.
još jedino donjem rublju se veselim
kad nađem kompletić koji mi lijepo stoji,
mogla bih onda pokupovati pet istih :))
zato što nisam ništa pronašla u inozemstvu, u subotu sam otišla do grada
i pronašla nekoliko haljinica koje ću najvjerovatnije kupiti.
dobro, možda ne baš svih pet, ali.... :)
sniženje je u 'mojim' radnjama pa moram iskoristiti popust :)
kako vremenom prolazimo kroz različite faze...
baš čudno.
mislim na kupovinu ovaj put.
jedno vrijeme sam svakodnevno odlazila u grad poslije posla
i morala kupiti barem jednu krpicu, cipele, torbu, nešto.
zašto?
bio je to jedan oblik terapije, liječenje, sad znam.
nisam bila sretna previše tad.
pa me to prošlo, na svu sreću :)
onda sam 'visila' u trgovinama za opremu doma tipa korak, magma home,
i ondje trošila na 'escajge', stolnjake, zdjele, vaze,... silne novce.
onda me i to prošlo.
e onda sam počela nadopunjavati posteljinu i ručnike.
i moram priznati, to me još drži.
samo se kontroliram pa ipak malo manje kupujem :)
kupila sam u subotu ledomat.
i onda sam se cijelu nedjelju igrala kao dijete.
naravno da nije onakav ishod kakav sam ja očekivala
jer sam si ja zamislila kockice leda a umjesto njih ispadaju tuljci.
no dobro.
kad bude trebalo - bit će, što mi je najvažnije :)
micko obožava jesti višnje i breskve.
pa smo sinoć sjeli pred tv, gledali film
i gušili se u voću :)
ne možete vjerovati koliko voli breskve!
sigurno na moje dvije on pojede pola jedne.
a od deset višanja jedna je njegova :)
ali neka, to su vitamini pa mu mogu činit samo dobro :)
bila sam u subotu na kavi sa prijateljicom i njenim Supermenom :)
mali je dečkić, sitan, miran kao bubica, s puno kosice i još plavim okama.
morat će još puno papat da stane u odjelce ;)
ali neka samo raste svojim tempom, malo drago djetešce :)
čudno je kako neke moje prijateljice tako lako postanu mame
(mislim tu na preobrazbu sa prijateljice s kojom pijem kavu
i koju nisam mogla zamisliti da će jednog dana postati mama
na prijateljicu koja odjednom postane mama i sva je nekako drukčija).
a druge opet ne.
ova, kao da je oduvijek bila mama.
tako prirodno.
i promjena nije velika.
a opet neke druge...
znam ih iz vremena kad su sa mnom studirale, bile kampanjci,
nisu znale ništa skuhati,
spavale dopodne, sjedale u pidžami za stol na ručak koji je netko drugi spremio,
a onda postale mame i toliko se promijenile...
naravno na bolje :)
postale odgovorne, više nisu same sebi najvažnije
nego djeca, obitelj, brak, muž, ...
sve nešto meni daleko i strano.
ponekad imam osjećaj da sam i dalje klinka.
u odnosu na njih, mislim.
kad sam završila srednju školu hrpa mojih kolegica se udala i rodila djecu.
ja sam upisala faks.
one su već radile i brinile o kućanstvu, režijama, dječjim bolestima, bračnim problemima,..
a ja sam studirala.
živjela kod roditelja, sama zarađivala za đeparac i na sebe ga trošila.
da ne mislite da nisam imala obaveza, ne,
imala sam ih možda više nego i jedna od njih,
no to su bile obaveze u obitelji mojih roditelja
i naučena sam od malena odrađivati ih bez pogovora.
i onda sam se odselila.
preselila kod tadašnjeg dečka da bih mogla u miru završiti fakultet.
i jesam.
i ostala odmah raditi na faksu.
i dok su neke koje su poslije srednje škole prekinule školovanje
i tad razmišljale kako upisati neki studij izvanredno,
ja upisivala poslijediplomski ne zato što sam pretjerano ambiciozna
nego što se to zbog posla od mene zahtijevalo.
i radila sa studentima, mladim kolegama,
bilo je to jedno lijepo razdoblje u mojem životu.
jako je lijepo vidjeti da nekoga možete nešto naučiti
i da taj netko poslije zahvaljujući vama primjenjuje naučeno, i to jako dobro.
jako je lijepo vidjeti mlade ljude koji daju više od onoga što od njih tražite.
a priznajem, tražila sam puno.
i opet,
kao da sam bila i dalje studentica zbog tog poslijediplomskog.
dok su prijateljice radile, mučile se, preživljavale sa svakodnevnim problemima.
neke su već bile pred razvodom, a meni je to djelovalo tako nestvarno.
istina, nisam postdiplomski nikada završila,
dijelom zbog moje promjene posla i promjene u mojoj glavi uvezi toga
a dijelom zbog okolnosti zbog kojih sam uopće morala promijeniti posao.
bila sam u lijepoj i dugoj vezi, voljela osobu s kojom sam bila.
no sve mi je nekako bilo preče, to sad vidim.
i moj posao, i poslijediplomski,
i moji fuševi,
i moja praksa,
sve.
htjela sam napraviti prvo štalicu pa tek tad staviti u nju kravicu.
i u tom mom nastojanju nisam vidjela da mi prolaze godine.
a prolazile su.
i nisam vidjela da sam zanemarivala dragu osobu koja je bila pored mene.
dobro, da je mogao imati malo više inicijative, mogao je.
da je o nekim stvarima on odlučivao možda bi potpuno drukčije živjeli danas.
no ja sam bila ta koja je određivala kad je što na redu.
i dogodilo se da je puklo.
kad netko sa strane gleda nije mu jasno zašto, jer bili smo dobar par.
i lijepo smo se slagali, jesmo.
ali bilo je sigurno i s njegove strane hrpa razloga zašto nismo opstali,
kao i s moje.
i otišla sam.
preselila.
i kad su svi moji prijatelji već do tad imali riješena stambena pitanja,
stanove, kuće, automobile,
ja sam krenula od nule, ispočetka.
i tek tad rješavala svoju prvu nekretninu.
opet kasnila u odnosu na njih.
no ipak, veselilo me to jako,
bila sam luda od želje da napravim sve onako kako sam zamislila.
i većinu toga i jesam.
koštalo me živaca raditi s majstorima,
koštalo me i kila jer sam tad u dva mjeseca izgubila desetak kilograma,
bez ikakve dijete.
i živci su otišli, to sada znam.
bili su tanani, svileni.
trebalo je vremena da se ponovo oporave.
i onda sam počela živjeti sama.
dok su sve moje prijateljice imale svoju obitelj
ja sam bila sama, kao pas.
ali moram priznati na moje veliko iznenađenje, svidjelo mi se to :)
naravno da nikada niste sami.
naravno da uvijek postoje prijatelji
koji motre na vas i brinu o vama i kad to ne znate.
naravno da vas uče onim stvarima o kojima pojma nemate.
kako napuniti hladnjak hranom.
kako se normalno hraniti.
kako se ne osjećati usamljenima.
kako se veseliti malim stvarima i kad mislite da su vam sve lađe potonule.
naravno da vam ti prijatelji pomognu ustati kad padnete.
kad kupate ribice u kupaoni, na podu.
i onda.
prijatelji.
pomogli su mi da s izvučem iz vlastite samoće
pomogli da nastavim normalno živjeti.
i jesam :)
danas, kad se nalazim u vezi
o kojoj vam ne mogu reći kako će završiti, nastaviti, prestati ili što već
jer ne znam,
gledam svoje prijateljice koje su neke pred razvodom,
rijetke, no ipak, u sretnim brakovima,
neke već odavno razvedene.
koje već imaju djecu u školi,
koje su postigle sve što su mogle
i više se ni ne trude nešto promijeniti.
sad samo žive iz dana u dan
za svoju djecu.
njihov život manje je bitan.
kao da su proživjele život, došle pred njegov kraj,
a ja sam tek na njegovom početku.
klinka?
- 15:24 -
ponedjeljak, 08.06.2009.
vrijeme leti, vikendi još brže
nešto sam se ulijenila s pisanjem.
ma nisam se u stvari ulijenila
nego sam svugdje samo ne za kompjuterom.
a i on mi je (komp) doma nešto trokirao
pa jedno vrijeme nije bio u fji.
no sad je :)
ne znam odakle bih počela.
pa ukratko ću profurat kroz posljednji tjedan.
prvo nešto što me jako smeta pa ne mogu prešutjet,
mora iz mene izići van.
prije jedno mjesec dana sa nekim meni bliskim otišla sam na ručak.
ta osoba se lijepo odjenula sretna što izlazimo van.
proveli smo ugodnih dva sata na ručku.
bila je stvarno usklađeno obučena a na sebi je imala moju majicu.
mislila sam da mi se to samo učinilo,
no onda sam shvatila da je ipak to moja majica.
ne sjećam se da sam je poklonila ali ni posudila.
i cijelo vrijeme ručka očekujem neku riječ, no ništa.
i mislim si, kako nekom padne na pamet otvoriti moj ormar
i samo zato što mu se nešto svidi uzeti, bez pitanja.
nije stvar u vrijednosti te uzete stvarčice, stvar je u načinu.
i prošlo je od toga sigurno mjesec dana.
i u jednom drugom razgovoru postavi mi se pitanje zašto ne nosim neko odijelo.
i ja kažem kako mi ispod njega ide savršeno ta majica
ali ne znam gdje mi je, ne mogu je naći (glumim plavušu).
na to mi odgovara:
'mislim da je kod mene, još od vremena kad sam ja kod tebe bila'
meni opet neugodno, ne znam što bih odgovorila.
i nekako skrenem na drugu temu.
izgorio još jedan robni centar u Osijeku.
nisam baš previše bila vezana za njega no svejedno, žao mi.
žao mi ljudi koji nisu imali slijedeći dan gdje doći na posao.
odnosno jesu imali gdje ali im radno mjesto ne izgleda baš previše radno.
i dalje ne mogu vjerovati kako se kod nas svakih par mjeseci ili godina nešto zapali, slučajno.
i to ne neka mala kućica, stančić ili slično, nego baš robni centar.
jasno mi je da ondje ima puno ljudi
pa je i vjerojatnost pogreške, propusta ili nečeg trećeg veća,
ali ipak,
niti jedan od tih požara ispada da nije nastao kao posljedica nepažnje i nemarnosti kupaca
nego sve nešto zbog 'neispravnih instalacija' i slično.
dobar izgovor zlata vrijedi.
malo previše za Lesninu, Dom obrtnika, Getro i sad Domu.
čista slučajnost?
ne znam.
isti dan u Firmi se dogodilo nešto strašno.
u stvari ne isti dan nego dan prije a mi smo tek taj dan saznali.
kolegici je iz torbe netko izvadio novčanik i iz njega izvadio sve novce.
radilo se o par tisuća kuna, uglavnom, iznosu većem nego je njezina plaća,
novcu koji je podigla iz 'kase uzajamne pomoći' kako bi vratila nekakav dug.
sve ostalo bilo je netaknuto. kartice i pinovi svi na broju.
bila je očajna a mi u šoku što znamo da između nas očito postoji kleptoman.
iako žena radi sa strankama samo dvije stranke su bile kod nje
i poslije toga je imala novce i dalje, kako tvrdi jer je nešto plaćala pa ih izbrojala.
prije par mjeseci jednoj kolegici nestalo je par stotina kuna i sumnjala je na jednog kolegu no nije mogla dokazati pa ga nije željela niti javno optuživati.
sad se slično, no po iznosu puno gore, dogodilo drugoj no na žalost,
da joj nedostaju novci skužila je tek kad je stigla kući
i otvorila novčanik da vrati dug.
sad je dužna duplo, ono što treba vratiti i ono što joj je ukradeno.
zvala je policiju, uzeli su otiske sa novčanika,
no kad smo pričali poslije o tome, imam osjećaj da i ta policija kao da moli Boga da ne mora ništa raditi.
uzeli su otiske samo sa dijela novčanika a ne sa cijeloga i to ne sa dijela koji morate uhvatiti prstima da bi otvorili novčanik.
otiske sa torbe u kojoj je bio novčanik nisu ni tražili.
katastrofa.
danas smo imali čak i sastanak vezano za krađu,
no sigurna sam da kradljivac neće zbog tog vratiti novce
a posebno što mu/joj je zaprijećeno da ako se otkrije tko je ukrao novce
istome slijedi otkaz.
u subotu sam bila u Novom Sadu.
prijateljica je trebala nešto obaviti a nije joj se išlo samoj.
ja bih ondje mogla stalno ići jer je grad lijep i živ, pun ljudi.
a opet smiren, više onako nama Slavoncima usporeniji grad :)
pa smo otišle ujutro i vratile se kasno navečer,
provele lijepi dan u šetnji gradom, obilasku trgovina, pijenju kava, jedenju finih kolača,
sjedenju gore na Petrovaradinu, opuštanju.
pri povratku stali smo u Iloku, malo uz Dunav.
fotkala sam malo, sličice ako vas zanimaju - na poznatoj adresi :)
nakon toga izišla van i po povratku doma zaspala kao beba :)
e da,
vratim se ja doma i na stolcu u blagovaonici stoji moja 'posuđena' majica.
i prvo mi drago da sam je dobila nazad
no onda ipak blago pop...im jer sam shvatila da je bila kod mene doma dok mene nije bilo u stanu a da mi se nije niti javila da će doći.
niti mi porukom niti pozivom rekla: bila sam kod tebe, ostavila majicu.
i onda opet pop...
jer znam da ja nikome ne bih ušla u stan ili kuću i da imam ključeve
jer sam te ključeve dobila kako bih mogla ući zaliti cvijeće dok je netko na putu
ili u slučaju nevremena ili nečega sličnog ući i pogledati jel sve u redu,
prozori zatvoreni, pukla cijev ili poplava ili nešto drugo,
ne zato da mogu ući i doći kad mi padne na pamet, bez pitanja i bez dopuštenja.
i pomislim nazvati i reći isto ali pomislim kako ne želim pokvariti tako lijep dan proveden u Novom Sadu sa glupostima.
dočekam sutra.
susjed mi javi kako je vidio posjetu dan prije tijekom prije podneva.
i onda opet pop...im.
onda pomislim, možda je vidjela da mi nema automobila ispred kuće.
no isto tako mogla sam parkirati iza ugla.
pomislim kako bi u to vrijeme da nisam dogovorila odlazak za N.S. bila još u krevetu.
mogla sam tako biti u krevetu npr sa svojim Dragim.
ili nekim drugim.
ili sam mogla tog nekog drugog ostaviti samog doma
dok ja odem na plac po hranu za doručak.
i on je mogao razgaćen furati po stanu ili spavati, recimo gol.
i eto ti susreta i neugodne situacije koja nije potrebna.
i pitam se jel u meni greška, ili?
u nedjelju sam išla brati trešnje i višnje.
više višnje jer njih više volim :)
komarci su me ispikali iako smo koristili sprej za komarce, no valjda kasno.
danas se cijeli dan češem do krvi, a kvrge su džinovske i svrbe za pop...
ali zato imam pun hladnjak višanja koje sam na kraju dobila
od vlasnice stabala po kojima smo se penjali.
još samo da ih očistim od koštica... ;)
i onda slijede kolači s višnjama na ovaj i onaj način :)
i tu sam fotkala, no pri dolasku do vikendice na kojoj su voćke,
pa je moj dolazak trajao i trajao, i neki su mislili da neću ni doći.
a ja sam uz put stala bezbroj puta da bi uslikala nešto što mi se svidjelo.
dobro da me nije pokupio koji auto usput :))
poslije toga otišla sam oprati svog tutača i opet malo otišla van.
taj zrak toliko me opije i opusti.
i evo, odmorna i osnažena,
radim punom parom u novom radnom tjednu ;)
- 16:21 -
utorak, 02.06.2009.
bila nakratko u Zg
prošli vikend provela sam jedan dan u Zg.
ne moram pričati zbog koga sam išla, zna se :)
i naravno kako do zadnjeg trena, po dobrom starom običaju
nisam znala kad će on stići i kad ću ga vidjeti,
planovi o mom dolasku u Zg mijenjali su se iz sata u sat
pa sam tako kad već imam vremena
odlučila naći se s dragom mi blogericom i njenim psima :)
i onda smo se i našle i napokon upoznale :)
na žalost vrlo kratko,
no ipak stigle popit kavu i stigla sam upoznat
Malog Pasa i Malu Pasicu :)
ako ste mislili ili stekli dojam da su to jedni vrlo živi psi
koji su neuhvatljivi, nemirni, zločesti ili slično...
ne, to su dvije male bubice :)
ali stvarno, tako su dobri, tako mirni, poslušni,
prave bubice :)
naravno, Mali Pas uvijek spreman pozirati
a Pasica dobrica tako je lijepo ležala na svom mjestu :)
fotke su mi na mobitelu pa ih moram prebaciti
no zaključak je - male dobre bubice :)
poslije sam vidjela svog dragog i u rano jutro vratila se u Osijek.
i eto, prošao još jedan vikend :)
- 08:50 -
