srijeda, 31.03.2010.
mirna večer
dugo sam putovala gotovo svaki drugi vikend
i dugo sam se mučila stići sve što inače ne stignem
baš zbog tih mojih putovanja.
na kraju sam odustala.
odustala od postizanja i dostizanja nemogućeg.
a sebi na štetu.
shvatila sam da se treba prilagoditi
i naći u onom vremenu i trenutku ono što mi najviše odgovara.
pa sam prestala glačati.
da, ja već jaaako dugo imam taj problem sa glačanjem.
no s vremena na vrijeme se natjeram odvojiti neko vrijeme za glačanje
i stići tek toliko da pripremim za slijedeći tjedan dovoljno košulja za nositi.
imala sam ja tu i žene koje su glačale
i dobra i loša iskustva.
problem je u meni, definitivno.
ne da sam prezahtjevna,
nego mene nema gotovo nikad doma nekoliko sati
koliko je potrebno da taj netko kod mene glača rublje.
zašto kod mene?
zato što sam davala prije da se glača negdje dalje
i satnica je rasla enormnom brzinom kao i cijena,
a mojeg rublja je jako malo za tu veliku satnicu bilo izglačano.
pa onda kad vidim kako preda mnom netko glača tek onda mogu i vjerovati u te iznose.
a mene nema doma da bi netko kod mene satima glačao :(
no to je definitivno moj problem.
e sad, bio bi vjerujem i dalje da mi nije crko kućni komp.
i kako to obično biva, svako zlo za neko dobro :)
pa tako i sad.
ne buljim u ekran monitora navečer,
ne buljim u ekran tv-a
nego sama glačam :)
i nakon ne znam ni ja koliko mjeseci
jutros sam otvorila ormar i u njemu ugledala dvadesetak košulja izglačanih :)
sama sam se sebi divila i veselila što mogu birati koju ću košulju jutros odjenuti :))
znam, nekome to sve možda i smiješno,
no takva sam bila i prije pa sam se veselila takvim sitnim stvarima,
a onda u nedostatku vremena jutra su izgledala puno drukčije,
ustajanje pola sata ranije
i izvlačenje iz hrpe opranog neizglačanog rublja
jednu od košulja koju ću taj dan odjenuti.
glačanje.
tuš.
odijevanje.
šminka.
trčanje na posao da ne zakasnim.
danas... vremena kao u priči :)
a ja sretna... ne mogu vam opisati :)
jučer mi je u ured stigla prijateljica
koja je sa sobom donijela hrpu uskršnjih ukrasa
sve ručni rad, sve ona sama radila.
no za promjenu, nisu to bila uskršnja jaja bojana na ovaj ili onaj način
nego koke od materijala, velike i male,
male ovčice od frotira,
zeke, srca, male kućice od tkanine punjene lavandom za ormare,...
svaki komad koji je donijela ja bih kupila.
dobro pa nisam imala u novčaniku previše novaca, hehe
ali morala sam uzeti barem nešto
i izabrala sam jednu koku koja se može objesiti na ulazna vrata :)
sva sretna nisam mogla dočekati da dođem kući i postavim je.
no kko me ovih dana vrijeme ubija
sva sam neka komatozna koliko god lijepo bilo vani
i svako popodne ubijem oko na sat dva.
strašno.
jer nisam navikla spavati tako poslije posla.
već sam se i zabrinula da mi je željezo toliko nisko da je to posljedica moje anemije
no pijem ga redovito i trebala bih biti dobro, odnosno bolje,
pa izgleda da je ipak razlog vrijeme i početak proljeća.
uglavnom,
kad sam se napokon probudila i popila kavu da malo podignem tlak,
krenila sam u akciju montiranja svog ukrasa na vrata.
e sad, ne bi bilo zanimljivo da se nije zakompliciralo
pa kako su mi ulazna vrata kombinacije metala i stakla
nema mjesta za čavlić na kojemu će koka visjeti.
i onda od silnog dumanja i isprobavanja
naravno sa otvorenim vratima
nisam primjećivala što radi moj Micko.
i kad sam sve na kraju postavila,
koka se veselo njiše na vratima,
odem do kuhinje dati mom čudovištu koji štapić.
zovem ga nema ga.
dobro, zna on biti malo svojeglav pa se zavuče negdje u košaru ili pod krevet i muli u mraku.
ali nema ga.
i nema veze, odem nešto prčkati po stanu.
nakon pola sata ponovo ga zovem ali nema onih tihotapki koje trčkaraju po kući.
tražim ga
na svim poznatim mjestima ali nema ga i dalje.
i što sad?
gdje je?
panika odjednom.
sve sam pregledala.
nema ga.
pa nije mogao nestati?!?
i onda se sjetim akcije 'koka'
otvorim ulazna vrata od stana a on lagano ušeta.
srce mi je stalo.
kad se samo sjetim da je u prizemlju staford,
da su ulazna vrata od zgrade širom otvorena
i da je cesta odmah ispred ulaza,
da je hrpa prolaznika baš tom mojom ulicom u kasnopopodnevnim satima
i da je bilo dovoljno da ga netko u prolazu pokupi...
umrla sam od straha.
mislim, dobro je sve prošlo.
ali svejedno.
tek tad sam bila svjesna kako sam ga lako mogla zauvijek izgubiti.
a on...
tako smiren,
izvalio se na podu i prede.
one bijele tihotapke su posivile od prljavštine stubišta
i lagano ih čisti.
kod kuće je ipak najljepše, kao da mi je htio reći.
biser moj :)
- 10:34 -
utorak, 16.03.2010.
vjerni pratitelj
znam, znam, rijetko dolazim ovdje.
znam, ne pišem često.
ovo mi je došla neka luda faza u životu.
ništa ne stignem.
stalno sam na putu.
bila sam opet.
do belgije.
nastavak 'liječenja'.
no dobro sam, ne brinite :)
operacija uspjela pacijent ostao živ :))
tjedan dana sam provela u B.
Mic je bio sa mnom.
ne odvajamo se više.
ne želim ga ostavljati.
sigurnija sam kad je uz mene.
promijenila sam stav o životu,
ne kažem da je ispravan,
no imam osjećaj sve više i više
da danas možda još jesam ovdje s vama
a sutra i ne moram više biti.
pa onda bolje da sam uz one koje volim svaki dan
jer možda ih više vidjeti neću.
znam,
glupa spika,
no drži me.
toliko se stvari događa s ljudima oko mene
toliko negativnih priča
da stvarno nemam osjećaj
da će većina nas dočekati nekakvu normalnu, duboku starost.
pa onda i dane živim jedan po jedan :)
nisam depresivna, ne, bez obzira na ovo gore napisano.
samo svjesnija koliko je život krhak.
tek sad sam stavila slike Pariza na ptičicu.
i još poneku s mog zadnjeg posjeta belgiji.
u raskoraku sam sama sa sobom.
razbila sam digitalac neki dan
i to mi je bila najveća bol koju sam osjetila
zbog gubitka neke materijalne stvari.
no nadam se da ću ga uskoro popraviti
i nastaviti po običaju fotkti sve moguće i nemoguće.
slika je puno, na mom kompu, mailovima, najviše u glavi.
tek kad ih gledam
svjesna sam koliko mi se toga u kratkom vremenu događa.
i lijepoga i ružnoga.
prije je kamera bila moj bijeg od stvarnosti.
moje vrijeme.
bez mobitela, bez ostalih ljudi u mojoj blizini.
samo ja i digitalac.
i predmet promatranja.
a sad je ona postala moj svakodnevni pratitelj.
bilježi gotovo sve što je mojem oku zanimljivo.
kao podsjetnik.
da ne zaboravim.
i na tom sam joj neizmjerno zahvalna.
dragoj mojoj kamerici.
vjernom pratitelju.
i opet, koliko god sam u vezi,
koliko god sam dio para,
uvijek postoji taj neki osjećaj da sam i tad sama.
da bez obzira što je netko pored mene
ne vidi i ne dijeli sa mnom iste stvari na isti način.
i možda sam ja čudna što takvo što očekujem,
možda je to normalno.
no volim svoju kameru koja vidi isto što i ja.
bez pitanja,
bez komentara.
- 10:14 -
