petak, 04.09.2009.
nisam dugo...
pa evo malo da vam se javim :)
ispočetka sam mislila da ovaj blog čita
tek nekolicina blogera/ica
a onda sam shvatila da i neke moje prijateljice koje ne viđam dosta dugo
i s kojima sam bila prije (zbog više zajedničkih interesa tipa faks, posao,...)
puno bliža i češće se družila.
nije da nismo više dobre,
jednostavno putevi su nam otišli drugim smjerovima
pa se i puno manje viđamo.
i tako saznah da je jedna moja davna prijateljica
od moje druge prijateljice dobila moju adresu
i povremeno nailazi.
pa kad smo se slučajno srele u gradu
ona o meni zna gotovo sve :))
i gdje sam bila i što sam radila, i kako sam,...
sve :)
i mene ne smeta
meni drago
jer ne moram objašnjavati i pričati ispočetka :)
samo nastavljamo u današnjem vremenu razgovor :)
a to mi je, kad sam odlazila u Belgiju prvi put, i bila želja.
da ne moram svakoj pisati dugometražni mail
u kojemu pišem sve ono kroz što prolazim
već onu koju zanima navratit će i pročitati.
i tako je i bilo :)
nema ljutnje, nema obaveze odgovaranja na mailove,
samo dobra volja koja postoji ili ne :)
i drago mi je da imam prijateljice
koje bez obzira što se ne vidimo često
navrate vidjeti kako sam.
drage moje, hvala vam :)
i dalje sanjam čudne snove.
i ustajem ujutro sretna ako ih se ne sjetim :)))
no nema veze, mozak radi i ne da se kontrolirati
sigurno postoji razlog zašto u snovima razmišljam o tome što sanjam.
glava treći dan otkida.
obzirom na moje migrene otprije koje su bile neizdržive,
ovo je u rangu 90%.
no nakon nekoliko tableta protiv glavobolje uzetih tijekom dana
valjda sam navečer toliko omamljena da više ništa ne osjetim.
ni kljun ni krilca ni nogice :))
dolazi vikend.
i veselim mu se :)
jer možda opet budem s dragim.
no vikendi tako brzo prolaze
a onda su tjedni sve teže i teže izdržljivi.
i ta razdvojenost sad me ubija.
ja koja sam uživala u svojoj samoći,
miru svoga doma
ja koja nisam dozvoljavala tipovima da prespavaju kod mene
i remete moj san,
ja želim osjetiti svog dragog svaku noć uz sebe
buditi se uz njega a isto tako i lijegati.
i svjesna sam sebe.
svjesna da neću još dugo moći ovako.
i kao i svaki put do sada,
nisam sigurna koliko je osoba koja je pored mene
spremna i jaka.
koliko je slabija ili jača od mene.
za sad mi se čini jakim.
no vrijeme će pokazati svoje.
možda je i prejak,
u smislu da vrti svoje 'filmove'
a ja se maksimalno prilagođavam.
i još uvijek mi to ne pada teško.
no postoji granica.
i još uvijek ne znam sviđa mi li se to ili ne.
do sad su se meni prilagođavali.
većina.
gotovo svi.
i sad...
neki kažu da sam prezahtjevna.
neki da sam preosjetljiva.
neki da sam u pravu što postavljam granice
i preko njih ne želim prijeći.
bez obzira što se radi o osobi koju volim.
radi se o mojoj budućnosti.
i možda je smiješno većini vas
koji već imate svoje 'bolje polovice' uz sebe odavno
i neki od vas i djecu,
neki od vas i brakove iza sebe,
čitati mene
i pitati se gdje sam ja protrajbala svoje godine
kad tek sad o svemu tome razmišljam.
razmišljala sam o tome i prije.
no neke druge stvari koje su mi tad bile bitne.
i nije mi žao.
no jedino mi žao što više nisam balavica.
pa kao što ni starije drvce koje već ima svoj oblik i formu
ne možete više savijati kako želite
jer ono je dovoljno čvrsto da vam se odupre
a grane dovoljno jake da se ne daju saviti,
korijenje traži svoj prostor i širi se pod zemljom,
tako ni ja.
ne dam se više oblikovati.
ili možete to drvo potkresati, podšišati vrhove,
i ono će vrištati od boli za lijepim granama koje je raširilo,
zaliječiti rane,
no uvijek će se vidjeti ožiljci na mjestima gdje su bile
a nove grane neće više tako lijepo rasti.
možete drvo izvući iz zemlje
i presaditi u lončanicu.
no pitanje je hoće li se ondje primiti.
hoće li mu zemlja odgovarati,
hoće li mu lončanica biti premala ili prevelika,
jesu li mu novi uvjeti u kojima je sad
dovoljno dobri da opstane.
i ovisno o tome,
nastavit će rasti ili će se polako sušiti.
dok ne umre.
od tuge.
za svojom zemljom,
za svojim granama,
svojim suncem
i svojom 'slobodom'.
i to mi žao.
što mene niti jedan od njih
nije dok sam bila mlađa uzeo pod svoje
i odgajao me prema sebi.
jer znam hrpu takvih primjera.
i svi sretni i zadovoljni.
one ne znaju za drugo
od onoga što im je njihov odgojitelj pokazao, naučio, uputio,
a oni sretni što imaju pored sebe
ženu koju su odgojili prema svojim kriterijima.
al eto, mene je svaki dobio kao gotovu osobu.
koja je ponekad i previše svoja.
zato se većina njih i povlačila,
odustala, otišla.
ponekad sam zbog toga bila jako nesretna.
no kad bolje razmislim, ionako ne bismo opstali.
bili su slabiji od mene.
i smiješno to zvuči, slabiji ili jači.
kao da se radi o borbi.
ali ipak.
ne volim muškrce kojima mogu raditi što mi je volja
koji u mene gledaju kao u Boga
sve do trenutka kad se uplaše
i shvate da me ne mogu dalje pratiti.
a ne volim niti one koji odlučuju sve i za mene
jer 'znaju' što je za mene dobro.
stvar kompromisa.
kao i svaka veza, brak.
i što smo stariji ti kompromisi teže nam padaju.
jesam li ja spremna na još neke kompromise?
je li on?
koliko tko kome popušta.
je li to uopće bitno?
što je bitno?
sreća?
ljubav?
koliko su to dugotrajne veličine?
koliko brzo nestaju?
počne li vremenom jedno drugome predbacivati
'...zbog tebe sam...'
počne li jedno zbog drugoga patiti
shvativši da je sve promijenio zbog onog drugoga
i njega time učinio sretnim
ali sebe u svemu tome ne vidi kad nestane ljubavi,
kad poljupci postanu rutinski
seks isto
za maženje se nema vremena
nestane tepanje preko telefona
kad tijela više nisu tako čvrsta i lijepa
a jedno drugome manje privlačni?
kad razgovori o svemu
postanu razgovori o poslu, obavezama, računima, kreditima,...
kad se više nema vremena ili je jedno preumorno
za odlazak u šetnju, kino, kazalište, izložbu, koncert,...
jedan poznanik ne tako davno je rekao:
da se oko svojih veza trudimo i dajemo sebe barem 50%
koliko se dajemo u poslu koji radimo
bilo bi puno više uspješnih veza i sretnih brakova.
- 08:48 -
