četvrtak, 27.06.2013.
ukratko ;)
pa da nastavim sa događanjima...
nisam vam stigla ni ispričati
da sam bila nakratko u Belžik kod dragoga.
skočila preko vikenda.
kupila kartu mjesec dana ranije pa je bila smiješno jeftina, tridesetak eura.
i pripremila ga da dolazim kako bi on očistio malo stan
(znam ga i njegove navike)
bila je sa mnom i njegova nećakinja.
pa smo malo zakomplicirale put jer je njoj lakše iz Rijeke putovati.
to 'iz Rijeke' znači sa Krka.
ne moram vam pričati da sam se naputovala prije samog odlaska iz Hr avionom :)
Os- Zg- Ri- Krk
ok.
odletjele.
simpa je kao društvo.
malo smo se zbližile.
kako je znao da će i ona doći
trebalo je osposobiti jedan krevet za nju, točnije sastaviti ga.
mi stižemo na dogovoreni datum
on dolazi po nas i vodi nas na večeru.
dolazimo doma a ono
krevet nije sastavljen jer mu nedostaje jedan vijak.
ali ga je zato obajcao, izgleda kao nov!
al što se ne može sastaviti i što se na njemu ne može spavati...
nema veze, bitno da je lijep.
super.
a i madrac koji je uzeo za krevet duži je 10 cm od okvira.
super.
a i kupaonica koja je trebala biti samo njezina postala je odjednom skladište
jer je sav drlog iz 'njezine sobe' nartpao u nju.
super.
a i usisavač se nije mjesecima koristio u tom stanu.
super.
a ni pločice u kupaonici oprane.
a niti posteljina promijenjena.
pa sam malo poludjela :)
nakon sat vremena moga divljanja,
njezina okretanja očima
jer si je sigurno mislila što joj je sve ovo trebalo
i njegova objašnjavanja 'nisam stigao, pa radio sam'
mog čišćenja i mijenjanja posteljina,
i organiziranja novog kreveta u dnevnom boravku
počeo nam je normalan vikend.
u stvari ne odmah.
imali smo predivno vrijeme.
no moj muž je morao kositi travu u kući koju prodaje
'jer znaš, kuća se neće prodati ako se trava ne pokosi'
nakon još jednog mog živčanog sloma
shvatio je da radnici koje je unajmio mogu kositi travu i bez nas
a mi možemo vrijeme kvalitetnije provesti.
ne znam zašto ali uvijek prvo moram popizdit da bi sve bilo poslije toga super.
pa nam je napokon počeo normalan vikend
sa obilascima, šetnjama, izletima, ručkovima, sunčanjem, svime i svačime,
odn. malim jednostavnim stvarima u kojima smo mogli uživati zajedno na suncu.
bilo nam je super.
povratak? prebrzo.
no morala sam se vratiti.
na aerodromu smo otkrili da je nećakinja zaboravila putovnicu i kartu u stanu.
ja otišla redovnim letom
a ona slijedećim s novom kartom.
pri slijetanju na Krk zove me dragi da mu je umrla najdraža teta.
slomilo me to, stvarno sam je voljela :(
plačući izlazim tražeći prijevoz busom do Rijeke.
nema busa, inspekcija ga zabranila.
taksisti traže pet puta veći iznos za istu relaciju.
slomljena od svega ne želim.
kažnjavajući samu sebe (zašto ne znam ali morala sam biti sama)
hodam cestom i stopam.
mislim si u glavi kakva mi budala može stati i mislim kak sam blesava.
no ipak stopam.
molim u sebi da mi stane netko normalan.
nakon svega ne treba mi još neki kreten.
staje mi jedna žena i ponudi mi vožnju do Zg.
imala sam normalno i ugodno društvo, nisam joj se mogla zahvaliti.
naravno čudom se čudila kad me vidjela uplakanu, ništa joj nije bilo jasno.
u Zg odmah sam stigla na bus za Os i navečer bila doma.
već sutradan mi je stigao dragi zbog tetina sprovoda.
dan poslije sprovod na kojemu je cijela njegova familija.
a ja opet najdraža snaja.
cijelim putem me sveki držala ispod ruke i nije se odvajala od mene.
....
otvaramo uskoro trgovinu u Os.
'uskoro' je širok pojam jer ne znam vam točnije reći.
toliko je gluposti u tim nekim našim poslovno- privatnim odnosima
da više nisam sigurna jel će to biti za mjesec, dva ili uopće neće biti.
stalno kao zečevi iz šešira skaču problemi.
neki novi uvijek.
i kad misliš da si sad sve nekako posložio eto ti ga opet nešto novo.
raspisala sam oglas za djelatnika.
za pet dana prijavilo ih se preko 150.
moram sjest i sve to pročitati.
malo mi muka od svega toga jer ja ne volim izabirati djelatnike.
budem preblaga na početku ili me takvu dožive
a onda kad shvate da se moraju pridržavati
nekih pravila koja su prisutna od početka
ali sam ispočetka tolerirala greške ali kasnije više ne,
onda sam grozna i prezahtjevna 'šefica'.
grozim se od tih razgovora za posao.
papir trpi sve a današnje generacije toliko se hvale
da misliš da su ti se javili sve sami stručnjaci
koji bi mogli raditi i na najkompliciranijim poslovima.
kad ih zaposliš, shvatiš da je njihovo znanje rada na kompjuteru
surfanje po fejsu i skidanje filmova.
ponude, dopisi, pravopis... teško da netko zna korektno odraditi.
word i excell... tek osnove,
a onda poludim kad ih moram učiti svemu.
da, kratak mi je fitilj.
da nemam živaca učiti nekoga nešto što je napisao u životopisu da zna.
radije bih iskrenu osobu koja će reći da ne zna ali je spremna učiti.
...
sa bratom još nisam riješila trakavicu zvanu 'zajednički stan'.
nakon što je on odlučio da ne želi biti sa mnom suvlasnik
već želi da jedno drugoga isplatimo, on mene ili ja njega,
poslao mi je ponudu u kojoj mi nudi
da ja njega isplatim za vrijednost polovice stana.
nakon što sam pristala
stigao mi je novi dopis
u kojoj povlači svoju ponudu i traži da on mene isplati.
nisam baš sigurna da ću prihvatiti
baš zbog te njegove proračunate logike.
što se mene tiče
može sve ostati kao i do sada, pola stana njegovo a pola moje.
...
otac mi je malo bolje iako mu je vikendica u ovim poplavama potopljena.
možda je shvatio da se ne treba grčevito držati za imovinu.
možda i nije ali barem preda mnom se pravi kuul,
jer vidi da ja ne doživljavam ni svoj stan
kao nešto što 'mora' biti vječno moje.
danas si u jednom, svom,
sutra možeš biti u nečem drugom, podstanar.
i imati manje briga i obaveza.
i kredita.
takva su vremena došla.
ponekad pomislim da sam budala bila
što sam digla toliki kredit da bih imala svoja 4 zida.
mogla sam isto toliko uživati sa dvije trećine plaće
koja bi mi ostala svaki mjesec u džepu
u nekom podstanarskom stanu kojega bih uredila
ništa manje slađe niti manje udobno.
no sve je škola u životu,
pa tako i te moje prijašnje odluke uče me nečemu.
no možda se i ti švicarci sad malo smire,
jer mi je rata kredita trenutno dupla od početne.
...
bliži se godišnji
no čini mi se da će biti radni, po običaju.
prošlo ljeto nisam zbog zdravstvenih razloga i onih operacijica bila na moru,
ovo ljeto bih kidnula barem na tjedan do deset dana.
s mojim mačkama.
a to nam naravno stvara maali problemčić ;)
jer nas je dvoje i sedam mačaka (pet moih i dvije njegove).
nisam o tome razmišljala prije, priznajem
a sad moram naći gdje kao paket možemo uopće doći,
tko će nas primiti :)
no valjda ćemo pronaći neki kutak obale samo za nas ;)
- 12:54 -
četvrtak, 13.06.2013.
"Najdraža snaja"
toliko se toga događa u mome životu u zadnje vrijeme
da mi je teško odvojiti sat vremena za zapisati sve to.
možda zvuči prepotentno no nije, vjerujte.
ja živim u koferu, automobilu i avionu.
nije baš neki život.
znam da mnogi koji dugo nisu putovali smatraju kako je to baš super,
no vjerujte, je jednom u par mjeseci,
ne svaki tjedan.
pa onda u nekoliko nastavaka ispričat ću vam par događaja u zadnje vrijeme.
približavao se rođendan mojoj svekrvi.
kako nas dvije nismo već godinama u dobrim odnosima
meni to baš nije značilo nešto posebno, njezin rođendan.
pa ga čak nemam ni zabilježenoga u kalendaru.
i eto,
tako kako se on približavao, ja ne znajući konkretan datum
organizirala sam neke poslove za taj vikend.
u koje je trebao biti uključen i moj mužić.
no on me hladno ugasio da je rođendan njegovoj mami.
i u redu, žena je stara, ima 83 godine
i pitanje koliko će još rođendana slaviti.
otkazala sam sve poslove i rekla mu neka ode na proslavu
i po završetku produži do mene u Os.
uzela sam slobodan ponedjeljak kako bismo duže bili zajedno.
par dana prije njezina rođendana
nazove me mužić i zamoli me da nazovem njegovu mamu i ispričam joj se.
ja? njoj?
nakon svega što sam od nje proživjela,
nakon svih ogovaranja, podmetanja,
nazivanja mog šefa i blaćenja mene u mom radnom okruženju,
nakon svih tih godina bezrazložnog maltretiranja,
svojim prigovorima mome suprugu
uništavanja hrpe lijepih trenutaka koje smo do tada imali,
nije mi padalo na pamet takvo što napraviti.
ako se tko kome treba ispričati
onda je to ona meni dužna, ne ja njoj.
zvao me taj dan dvadesetak puta s istim pitanjem:
jesi li zvala moju mamu?
odgovarala sam puna ljutnje kako je ne mislim nazvati.
kako je dan odmicao tako se i moja ljutnja smirivala.
shvatih da to njemu očito jako puno znači kad me toliko puta isto pitao.
i navečer, poslije Dnevnika i turskih serija (jer sigurna sam da ih ona gleda)
nazovem je.
razgovor je trajao dobrih dvadesetak minuta.
snimila sam ga.
iz razloga dokaza mome mužiću da sam je nazvala
ali i dokaza našeg razgovora, stavova, svega.
željela sam da se uvjeri kako nisam ja ta koja pravi i ima problem s njom
već ona sa mnom.
nakon razgovora koji je tekao nekim ok slijedom,
svaka je rekla što joj je bilo na duši,
naravno različitih razmišljanja potpuno,
bila sam ja lakša.
za sve što sam rekla,
za sve što joj do tada niam imala priliku reći.
bez obzira što se i dalje nismo složile oko jednoga,
da je sreća njezina sina ono što bi i meni i njoj trebalo biti najvažnije.
ona ima drukčiji stav.
nazvao me navečer,
ispričala sam mu da sam je zvala
i zamolila ga da to više nikada ne traži od mene.
pokazala sam dobru volju, samo iz ljubavi prema njemu je nazvala,
ispričala se ukoliko sam je bilo čime uvrijedila,
rekla da ne želim biti kamen spoticanja između nje i njezinoga sina
i poželjela sve najbolej za rođendan.
više nego dovoljno.
poludio je kad je shvatio koliko je tvrda u svojim stavovima.
nije želio doći joj na rođendan.
rekla sam neka izvoli, to mu je mama,
pitanje koliko će još rođendana slaviti
i ne želim ja biti krivac zašto joj nije bio na ovome.
a kad završi sa slavnjem, zna gdje sam pa neka dođe.
drugi dan je sletio u Zg i prespavao kod nje.
ujutro, na dan rođendana su imali okršaj
i htio se isti dan vratiti nazad u B.
sestra ga je smirila i mene nazvala da dođem u Zg na proslavu.
rekla sam da nepozvanom gostu nije mjesto za stolom,
da ne želim nikome kvariti raspoloženje,
posebno ne sebi,
ja bez svih tih sranja mogu bez problema.
nakon pola sata zove me mužić
i objasni da je imao ozbiljan razgovor s majkom,
da dođem na proslavu rođendana, da je sada sve u redu.
ne baš oduševljena spremila se (naravno najbolje što sam imala za odjenuti),
frizer, i automobilom odvezla u Zg.
nakon svih tih godina netrpeljivosti prema meni,
Baka (tako je svi zovu) me dočekala sa osmijehom od uha do uha,
zahvalila se što sam došla,
pitala me kako sam putovala,
trudila se biti fina i pristojna,
naravno kao i ja sama.
prošlo je od tad nekoliko susreta.
u svakome je bila više nego fina prema meni
i ponekad (ja plavuša) pomislim na tren da me stvarno i prihvatila.
no shvatim već drugi trenutak
da sigurno nije jedan razgovor mogao toliko toga promijeniti u njezinoj glavi.
no ipak, barem se pretvara da sam joj draga,
nazove pitati kako sam,
pita kad ćemo doći oboje u Zg.
shvatila je da će izgubiti sina ne bude li barem prividno prihvatila mene.
ne mojom željom.
već jer je on svaki put morao birati želi li biti s njom ili sa mnom, jer s obje nije mogao biti u isto vrijeme u istom prostoru.
danas to može.
i vidim da je sretan zbog tog.
drago mi je da sam mu u tome mogla pomoći.
a ja sam sad "najdraža snaja".
:)
- 15:19 -
