Pregled posta

"Najdraža snaja"

toliko se toga događa u mome životu u zadnje vrijeme
da mi je teško odvojiti sat vremena za zapisati sve to.
možda zvuči prepotentno no nije, vjerujte.
ja živim u koferu, automobilu i avionu.
nije baš neki život.
znam da mnogi koji dugo nisu putovali smatraju kako je to baš super,
no vjerujte, je jednom u par mjeseci,
ne svaki tjedan.

pa onda u nekoliko nastavaka ispričat ću vam par događaja u zadnje vrijeme.

približavao se rođendan mojoj svekrvi.
kako nas dvije nismo već godinama u dobrim odnosima
meni to baš nije značilo nešto posebno, njezin rođendan.
pa ga čak nemam ni zabilježenoga u kalendaru.
i eto,
tako kako se on približavao, ja ne znajući konkretan datum
organizirala sam neke poslove za taj vikend.
u koje je trebao biti uključen i moj mužić.
no on me hladno ugasio da je rođendan njegovoj mami.
i u redu, žena je stara, ima 83 godine
i pitanje koliko će još rođendana slaviti.
otkazala sam sve poslove i rekla mu neka ode na proslavu
i po završetku produži do mene u Os.
uzela sam slobodan ponedjeljak kako bismo duže bili zajedno.
par dana prije njezina rođendana
nazove me mužić i zamoli me da nazovem njegovu mamu i ispričam joj se.
ja? njoj?
nakon svega što sam od nje proživjela,
nakon svih ogovaranja, podmetanja,
nazivanja mog šefa i blaćenja mene u mom radnom okruženju,
nakon svih tih godina bezrazložnog maltretiranja,
svojim prigovorima mome suprugu
uništavanja hrpe lijepih trenutaka koje smo do tada imali,
nije mi padalo na pamet takvo što napraviti.
ako se tko kome treba ispričati
onda je to ona meni dužna, ne ja njoj.
zvao me taj dan dvadesetak puta s istim pitanjem:
jesi li zvala moju mamu?
odgovarala sam puna ljutnje kako je ne mislim nazvati.
kako je dan odmicao tako se i moja ljutnja smirivala.
shvatih da to njemu očito jako puno znači kad me toliko puta isto pitao.
i navečer, poslije Dnevnika i turskih serija (jer sigurna sam da ih ona gleda)
nazovem je.
razgovor je trajao dobrih dvadesetak minuta.
snimila sam ga.
iz razloga dokaza mome mužiću da sam je nazvala
ali i dokaza našeg razgovora, stavova, svega.
željela sam da se uvjeri kako nisam ja ta koja pravi i ima problem s njom
već ona sa mnom.
nakon razgovora koji je tekao nekim ok slijedom,
svaka je rekla što joj je bilo na duši,
naravno različitih razmišljanja potpuno,
bila sam ja lakša.
za sve što sam rekla,
za sve što joj do tada niam imala priliku reći.
bez obzira što se i dalje nismo složile oko jednoga,
da je sreća njezina sina ono što bi i meni i njoj trebalo biti najvažnije.
ona ima drukčiji stav.
nazvao me navečer,
ispričala sam mu da sam je zvala
i zamolila ga da to više nikada ne traži od mene.
pokazala sam dobru volju, samo iz ljubavi prema njemu je nazvala,
ispričala se ukoliko sam je bilo čime uvrijedila,
rekla da ne želim biti kamen spoticanja između nje i njezinoga sina
i poželjela sve najbolej za rođendan.
više nego dovoljno.
poludio je kad je shvatio koliko je tvrda u svojim stavovima.
nije želio doći joj na rođendan.
rekla sam neka izvoli, to mu je mama,
pitanje koliko će još rođendana slaviti
i ne želim ja biti krivac zašto joj nije bio na ovome.
a kad završi sa slavnjem, zna gdje sam pa neka dođe.

drugi dan je sletio u Zg i prespavao kod nje.
ujutro, na dan rođendana su imali okršaj
i htio se isti dan vratiti nazad u B.
sestra ga je smirila i mene nazvala da dođem u Zg na proslavu.
rekla sam da nepozvanom gostu nije mjesto za stolom,
da ne želim nikome kvariti raspoloženje,
posebno ne sebi,
ja bez svih tih sranja mogu bez problema.
nakon pola sata zove me mužić
i objasni da je imao ozbiljan razgovor s majkom,
da dođem na proslavu rođendana, da je sada sve u redu.
ne baš oduševljena spremila se (naravno najbolje što sam imala za odjenuti),
frizer, i automobilom odvezla u Zg.

nakon svih tih godina netrpeljivosti prema meni,
Baka (tako je svi zovu) me dočekala sa osmijehom od uha do uha,
zahvalila se što sam došla,
pitala me kako sam putovala,
trudila se biti fina i pristojna,
naravno kao i ja sama.

prošlo je od tad nekoliko susreta.
u svakome je bila više nego fina prema meni
i ponekad (ja plavuša) pomislim na tren da me stvarno i prihvatila.
no shvatim već drugi trenutak
da sigurno nije jedan razgovor mogao toliko toga promijeniti u njezinoj glavi.
no ipak, barem se pretvara da sam joj draga,
nazove pitati kako sam,
pita kad ćemo doći oboje u Zg.
shvatila je da će izgubiti sina ne bude li barem prividno prihvatila mene.
ne mojom željom.
već jer je on svaki put morao birati želi li biti s njom ili sa mnom, jer s obje nije mogao biti u isto vrijeme u istom prostoru.
danas to može.
i vidim da je sretan zbog tog.
drago mi je da sam mu u tome mogla pomoći.
a ja sam sad "najdraža snaja".
:)








Post je objavljen 13.06.2013. u 15:19 sati.