ne volim se petljati u tuđe poslove
kao što ne volim ni da se meni petljaju drugi u moj posao.
svjesna sam da nešto što radim
možda bi netko drugi odradio vrlo vjerojatno na drukčiji način,
možda i bolji,
no ja ga radim, ne tražim savjet
a kad ga tražim onda ga tražim od nekoga
tko u tom 'poslu' ima više iskustva od mene,
stručnjak je.
naravno, nismo se rodili najpametniji na svijetu,
učimo dok smo živi
i pri tom pravimo pogreške.
pa tako i ja.
jučer smo na poslu imali kolegij.
jedan od onih brzo sazvanih,
'za deset minuta je kolegij...' samo nam jave telefonom.
ok.
prije sam se zabrinjavala i svaki put odlazila na isti sa grčem u stomaku
i pitanjem 'što smo sad skrivili?'
odnosno 'jesam li ja...?'.
nekako me to prestalo držati.
ne zato što mi nije stalo, naravno.
nego zato što sam shvatila da se tim kolegijima ništa nije riješilo,
pravi problemi ostaju i dalje.
pa tako, jučer, kolegij.
tema je bio nekakav posao koje odrađuju dvije kolegice.
posao je velik, no radi se već godinama, ufuran je,
nema nikakvih izmjena iz godine u godinu, procedura poznata.
i ja sam jedne godine kao tek došla u Tvrtku morala potegnuti.
pa i jesam.
i naravno, svake iza toga, imala sam neka zaduženja
iako sa mnom konkretno i mojim poslom
to nema nikave veze.
no recimo, stiže 'elita' iz Zagreba
pa bi ih trebalo odvesti na ručak,
zabavljati, brinuti o njima dok ne krenu nazad.
ne znam kako, no svi su nekako zauzeti
a ja baš prikladna :)
ne moram vam govoriti o svom oduševljenju zadatkom.
ovaj put sjedimo na kolegiju
i razgovaramo
što sve treba napraviti,
što je sve napravljeno,
i imam osjećaj da su svi totalno nezainteresirani za razgovor.
što bi još mogli?
stižu nekakvi smiješni komentari,
neki koji su iz samo nekima poznatih razloga odbijeni.
dam prijedlog koji se odmah usvoji.
ok, ne znam kako to nikome nije palo na pamet, al ajd dobro.
pričamo dalje.
opet mi pala jedna ideja, meni sasvim normalna i jednostavna.
'prekrasno! to ćemo isto napraviti!'
mislim si, jesam li ja u nekom filmu pa ne vjerujem onom što se događa?
nema više ideja,
kolegij završen.
izišla sam van iz dvorane
i razmišljam u sebi.
zar je moguće da osobe koje to rade,
kojima je to posao, nisu se mogle sjetiti istoga?
zar je moguće da su potpuno nezainteresirane
pa i ako su se sjetile nisu željele isto reći
kako ne bi imale dodatnog posla?
zar je moguće da ja kao netko izvana, kojemu to nije profesija
vidim neke stvari jasnije i bolje?
ne radi se tu o mojoj inteligenciji,
ne uzdižem ja sebe, da me ne shvatite krivo,
to su prijedlozi koji bi pali na pamet i nekom djetetu, i nekom umirovljeniku,
i bilo kome drugome ako bi samo malo ozbiljnije razmislio o problemu.
treba samo uključiti mozak.
a čini mi se da to jako rijetko radimo.
dobro još funkcioniraju sve naše institucije
kad vidim kakva je nezainteresiranost prisutna.
Post je objavljen 24.06.2009. u 09:06 sati.