sad tek vidim da nisam pisala cijeli tjedan.
ne piše mi se ovih dana.
vruće mi je.
čak nigdje ni ne idem.
uglavnom sam doma.
odem samo na jutranju kavu u grad i vratim se kući.
micko je sretan.
kao da mu se može pročitati misao u glavi: 'napokon je doma po cijele dane' :)
ne odvaja se od mene pa mi ne pada teško samoća.
ni ne osjećam je kao samoću.
više kao ugodu što me nitko ne pili.
kad hoću s ljudima sam.
kad neću, sama.
nemojte mislit da sam lapinjala zato što sam ostala doma.
nakupilo mi se rublja za peglati ajme.
jučer sam peglala cijelo popodne
a hrpa je ostala u osam navečer iste veličine
kao i na početku, oko 3 popodne.
sad tek vidim da imam dovoljno garderobe,
no kad trgovine vuku...
ne mogu odoljeti :)
bila sam u prošli četvrtak u Novom Sadu.
poslom.
povela dvije frendice sa sobom da ne idem sama.
one nakupovele robe i robe a ja ništa.
stigla sam i šopingirati
ali nekako mi se ništa nije svidjelo na meni.
na nekom drugome da, ali meni ne.
srela sam barem tridesetak osječana.
svi su valjda pohrlili uživati u stvarno lijepom gradu,
iskoristili što je njima bio radni dan.
valjda sam u takvoj fazi da nisam zadovoljna svojim izgledom
pa mi ni odjeća nije baš nešto u čemu uživam previše.
još jedino donjem rublju se veselim
kad nađem kompletić koji mi lijepo stoji,
mogla bih onda pokupovati pet istih :))
zato što nisam ništa pronašla u inozemstvu, u subotu sam otišla do grada
i pronašla nekoliko haljinica koje ću najvjerovatnije kupiti.
dobro, možda ne baš svih pet, ali.... :)
sniženje je u 'mojim' radnjama pa moram iskoristiti popust :)
kako vremenom prolazimo kroz različite faze...
baš čudno.
mislim na kupovinu ovaj put.
jedno vrijeme sam svakodnevno odlazila u grad poslije posla
i morala kupiti barem jednu krpicu, cipele, torbu, nešto.
zašto?
bio je to jedan oblik terapije, liječenje, sad znam.
nisam bila sretna previše tad.
pa me to prošlo, na svu sreću :)
onda sam 'visila' u trgovinama za opremu doma tipa korak, magma home,
i ondje trošila na 'escajge', stolnjake, zdjele, vaze,... silne novce.
onda me i to prošlo.
e onda sam počela nadopunjavati posteljinu i ručnike.
i moram priznati, to me još drži.
samo se kontroliram pa ipak malo manje kupujem :)
kupila sam u subotu ledomat.
i onda sam se cijelu nedjelju igrala kao dijete.
naravno da nije onakav ishod kakav sam ja očekivala
jer sam si ja zamislila kockice leda a umjesto njih ispadaju tuljci.
no dobro.
kad bude trebalo - bit će, što mi je najvažnije :)
micko obožava jesti višnje i breskve.
pa smo sinoć sjeli pred tv, gledali film
i gušili se u voću :)
ne možete vjerovati koliko voli breskve!
sigurno na moje dvije on pojede pola jedne.
a od deset višanja jedna je njegova :)
ali neka, to su vitamini pa mu mogu činit samo dobro :)
bila sam u subotu na kavi sa prijateljicom i njenim Supermenom :)
mali je dečkić, sitan, miran kao bubica, s puno kosice i još plavim okama.
morat će još puno papat da stane u odjelce ;)
ali neka samo raste svojim tempom, malo drago djetešce :)
čudno je kako neke moje prijateljice tako lako postanu mame
(mislim tu na preobrazbu sa prijateljice s kojom pijem kavu
i koju nisam mogla zamisliti da će jednog dana postati mama
na prijateljicu koja odjednom postane mama i sva je nekako drukčija).
a druge opet ne.
ova, kao da je oduvijek bila mama.
tako prirodno.
i promjena nije velika.
a opet neke druge...
znam ih iz vremena kad su sa mnom studirale, bile kampanjci,
nisu znale ništa skuhati,
spavale dopodne, sjedale u pidžami za stol na ručak koji je netko drugi spremio,
a onda postale mame i toliko se promijenile...
naravno na bolje :)
postale odgovorne, više nisu same sebi najvažnije
nego djeca, obitelj, brak, muž, ...
sve nešto meni daleko i strano.
ponekad imam osjećaj da sam i dalje klinka.
u odnosu na njih, mislim.
kad sam završila srednju školu hrpa mojih kolegica se udala i rodila djecu.
ja sam upisala faks.
one su već radile i brinile o kućanstvu, režijama, dječjim bolestima, bračnim problemima,..
a ja sam studirala.
živjela kod roditelja, sama zarađivala za đeparac i na sebe ga trošila.
da ne mislite da nisam imala obaveza, ne,
imala sam ih možda više nego i jedna od njih,
no to su bile obaveze u obitelji mojih roditelja
i naučena sam od malena odrađivati ih bez pogovora.
i onda sam se odselila.
preselila kod tadašnjeg dečka da bih mogla u miru završiti fakultet.
i jesam.
i ostala odmah raditi na faksu.
i dok su neke koje su poslije srednje škole prekinule školovanje
i tad razmišljale kako upisati neki studij izvanredno,
ja upisivala poslijediplomski ne zato što sam pretjerano ambiciozna
nego što se to zbog posla od mene zahtijevalo.
i radila sa studentima, mladim kolegama,
bilo je to jedno lijepo razdoblje u mojem životu.
jako je lijepo vidjeti da nekoga možete nešto naučiti
i da taj netko poslije zahvaljujući vama primjenjuje naučeno, i to jako dobro.
jako je lijepo vidjeti mlade ljude koji daju više od onoga što od njih tražite.
a priznajem, tražila sam puno.
i opet,
kao da sam bila i dalje studentica zbog tog poslijediplomskog.
dok su prijateljice radile, mučile se, preživljavale sa svakodnevnim problemima.
neke su već bile pred razvodom, a meni je to djelovalo tako nestvarno.
istina, nisam postdiplomski nikada završila,
dijelom zbog moje promjene posla i promjene u mojoj glavi uvezi toga
a dijelom zbog okolnosti zbog kojih sam uopće morala promijeniti posao.
bila sam u lijepoj i dugoj vezi, voljela osobu s kojom sam bila.
no sve mi je nekako bilo preče, to sad vidim.
i moj posao, i poslijediplomski,
i moji fuševi,
i moja praksa,
sve.
htjela sam napraviti prvo štalicu pa tek tad staviti u nju kravicu.
i u tom mom nastojanju nisam vidjela da mi prolaze godine.
a prolazile su.
i nisam vidjela da sam zanemarivala dragu osobu koja je bila pored mene.
dobro, da je mogao imati malo više inicijative, mogao je.
da je o nekim stvarima on odlučivao možda bi potpuno drukčije živjeli danas.
no ja sam bila ta koja je određivala kad je što na redu.
i dogodilo se da je puklo.
kad netko sa strane gleda nije mu jasno zašto, jer bili smo dobar par.
i lijepo smo se slagali, jesmo.
ali bilo je sigurno i s njegove strane hrpa razloga zašto nismo opstali,
kao i s moje.
i otišla sam.
preselila.
i kad su svi moji prijatelji već do tad imali riješena stambena pitanja,
stanove, kuće, automobile,
ja sam krenula od nule, ispočetka.
i tek tad rješavala svoju prvu nekretninu.
opet kasnila u odnosu na njih.
no ipak, veselilo me to jako,
bila sam luda od želje da napravim sve onako kako sam zamislila.
i većinu toga i jesam.
koštalo me živaca raditi s majstorima,
koštalo me i kila jer sam tad u dva mjeseca izgubila desetak kilograma,
bez ikakve dijete.
i živci su otišli, to sada znam.
bili su tanani, svileni.
trebalo je vremena da se ponovo oporave.
i onda sam počela živjeti sama.
dok su sve moje prijateljice imale svoju obitelj
ja sam bila sama, kao pas.
ali moram priznati na moje veliko iznenađenje, svidjelo mi se to :)
naravno da nikada niste sami.
naravno da uvijek postoje prijatelji
koji motre na vas i brinu o vama i kad to ne znate.
naravno da vas uče onim stvarima o kojima pojma nemate.
kako napuniti hladnjak hranom.
kako se normalno hraniti.
kako se ne osjećati usamljenima.
kako se veseliti malim stvarima i kad mislite da su vam sve lađe potonule.
naravno da vam ti prijatelji pomognu ustati kad padnete.
kad kupate ribice u kupaoni, na podu.
i onda.
prijatelji.
pomogli su mi da s izvučem iz vlastite samoće
pomogli da nastavim normalno živjeti.
i jesam :)
danas, kad se nalazim u vezi
o kojoj vam ne mogu reći kako će završiti, nastaviti, prestati ili što već
jer ne znam,
gledam svoje prijateljice koje su neke pred razvodom,
rijetke, no ipak, u sretnim brakovima,
neke već odavno razvedene.
koje već imaju djecu u školi,
koje su postigle sve što su mogle
i više se ni ne trude nešto promijeniti.
sad samo žive iz dana u dan
za svoju djecu.
njihov život manje je bitan.
kao da su proživjele život, došle pred njegov kraj,
a ja sam tek na njegovom početku.
klinka?
Post je objavljen 15.06.2009. u 15:24 sati.