petak, 28.12.2007.
...
...dragi moji,
točnije drage moje (budući ste vi žene moje blog prijateljice),
iako sam kao na godišnjem, radim i danas i u ponedjeljak.
Na kraju ispada da ionako ne znam što bih sa sobom od dosade doma,
pakirat se ne mogu
(blokada u glavi, pa kao, kako ću kad još trebam sve te stvari ovih par dana)
pa sam još malo prisutna na ovim prostorima
i za kompjuterom :)
Božić mi je bio naporan, no lijep, cijela obitelj skupila se kod mene
i svi su se sa mnom 'oprostili',
dobro najeli i napili,
iako je moja želja bila ispočetka ovaj Božić za razliku od prethodnih
doći k nekome od moje rodbine na ručak,
sjesti za stol, odručati, eventualno ispeći koji kolač i važno ga donijeti
i poslije otvaranja dobivenih i darovanih poklona (i kavice i kolača)
pokupiti se i otići doma, leć' u krevet i dobro se naspavati :)
Umjesto toga,
kuhala sam tri dana, nahranila gladna usta,
kuća bila puna smijeha i pjesme
i bilo je na kraju opet dobro :)
Iskoristila sam vrijeme i za one silne popuste po trgovinama
i uspjela spizdit (sorry, znam da psujem previše, nadam se prestati) dobar dio plaće
na krpice od kojih na kraju pola toga neću ni nositi sa sobom,
no nema veze, neka se nađe ;)
Hrčak u meni :)))
I u firmi su se došli ispozdravljati sa mnom,
pa sam se u jednom trenu osjećala kao da više nikada neću doći nazad :))
Ne znam jel to normalan osjećaj, no nametnut mi je,
pa htjela-ne htjela, stvarno više ne znam vraćam li se ja uopće?!? :)
Pa valjda da, valjda će me čekati moj radni stol i hrpa kreativnog nereda na njemu :)
Stvarno, pokušavam već zadnjih par dana
kao napraviti red na stolu, kao ostaviti čist stol,
no koliko god čistila, micala, spremala po ladicama, ormarima, arhivama, registratorima,
moj stol još uvijek izgleda onako 'radno', pun papira,
kao netko je otišao na pauzu, ubrzo će doći nazad, i nastaviti gdje je stao..
A doma... jedino za Mickom žalim.
Ne znam stvarno kako ću izdržati svo to vrijeme bez njega.
On kao da osjeti,
stalno je pod nogama, oko mene, na novinama, knjizi koju čitam,
na tipkovnici, pokraj tanjura dok jedem,
mazi se, prede, uvaljuje u krilo, lud, lud...
Kad spavam (već sam i ja postala blesava) samo pružim ruku
da osjetim u blizini nogu malo čupavo čudovište
i onda mogu nastaviti spavati.
Svaka promjena donosi nešto dobro, pa nadam se i ova će.
Razmišljala sam neki dan o tome kako se vremenom mijenjamo
i kako stvari koje su nam bile nekada strašno važne
vremenom postaju potpuno nebitne, beznačajne.
Zašto je to tako?
Je li to dobro ili loše?
Postajemo li pri tome hladniji, nezainteresiraniji za isto, za sve?
Tako sam prije godinu i nešto obožavala svoje orhideje
(imala sam pravo malo carstvo prekrasnih različitih cvjetova, njih devet)
pa sam prilikom odlaska na ljetovanje iste odnijela majci da o njima brine
(jedina osoba kojoj bih povjerila tako draga bića)
i naravno, ona je dala sve od sebe
te pri povratku s g.o. trebala sam ih odnijeti doma.
Kako sam bila u fazi napuštanja svoga dragoga i selidbe u novi stan
zamolila sam je neka ostanu još malo kod nje
jer čim se ja uselim u novi prostor uselit ću i njih.
Uselila. Prošlo mjesec. Dva. Pola godine.
A orhideje su čekale strpljivo. A i mama.
Dok me napokon nije pitala kad ih mislim odseliti.
Jednostavno one više nisu bile moje.
I sva ta ljubav koju sam imala prema njima nestala je.
Gdje? Nemam pojma. I dalje su bile prelijepe, no to više nije bilo moje cvijeće.
Ono pokraj kojega sam se bojala disati kako bi lijepo raslo,
ono zbog kojega sam se budila sretna ujutro jer sam čekala novi cvijet ili novu granu, novi list,
veselila se svakoj promjeni, pričala im..
Obožavala sam ih.
Ja koja nikada prije toga niti o jednom cvijetu nisam znala voditi brigu.
Kao da su dugo bile daleko od mene. Jesam li ja stvarno takva?
Prestajem li voljeti samo zato što nešto nije bilo prisutno u mojoj blizini?
Ili zato što su bile vezane za neki moj prijašnji život s kojim sam željela završiti?
Ne znam. I muči me to.
One su i danas lijepe.
Mamine orhideje.
Kad god sam kod nje u gostima bacim oko
i pogledam napreduju li, kako su, pratim rastu li.
No samo bacim oko.
Znam da su dobro. I to mi je važno.
Hoću li tako za par mjeseci prestati voljeti i svoj stan
u kojega sam ulupala silnu energiju,
u kojemu volim svaki zid, svaku pločicu, svaki prozor,
svaku letvu parketa, svaki komad namještaja,
zbog kojega sam bila spremna 'skiknuti'
(i skoro i jesam,smršavila dobrih desetak kila i izgubila tonu živaca s majstorima)
samo da na kraju sve bude onako kako sam zamislila,
baš onako kako sam vidjela u svojoj glavi prvi dan kad sam ušla u taj prostor?
Jel sami prestanemo cijeniti i voljeti ono za što smo prije bili spremni dati zadnji atom snage?
Zašto?
Što se dogodi u našim glavama?
Ili je to samo u mojoj?
Sjećam se,
kad sam odlazila od bivšega
(sve ono što sam u tom našem zajedničkom prostoru imali
zajedno smo kupovali, zajedno uređivali,
veselila sam se svim tim stvarima kao malo dijete,
pažljivo birala, obilazila trgovine,
raspravljala s njim satima o svakom komadu, je li pravi za taj prostor,
borila se, i dobivala bitke jer su mi argumenti bili na mjestu i opravdani,
i na kraju sam nakon teških pobjeda uživala u svemu tome,
ne zato što sam pobijedila, već zato što su to bile stvari koje su nas dvoje povezivale,
dobro, i zato što inače volim uređivati prostore :)) )
sve sam ostavila
ali baš sve.
Ponijela sam samo svoju odjeću, svoje osobne stvari.
Prije odlaska mislila sam da neću moći.
(kako ću je bez mog dragog stola, bez mojih stolaca, mog radnog stola, moje kuhinjice...?)
Bila sam jako vezana za sve to.
I otišla.
Nisam za istim pustila suzu.
(...nothing I have is truly mine...) life for rent (došlo i samo na pamet)
Pustila sam,istina,
za automobilom koji smo zajedno vozili,
(nije to neka posebna marka automobila,
jedan prosječni automobil kojega u gradu sretnete u prometu bezbroj puta
i ne primijetite ga koliko je običan, jedna mala fabia, meni tako draga)
i to za njegovim mjenjačem, gepekom, volanom.
I to ne za svakim takvim automobilom već konkretno baš tim, tih registarskih oznaka,
kad sam ga vidjela na parkiralištu.
Ne znam zašto.
Valjda zato što mi je ona bila najbolja prijateljica
u vremenu kad sam bila pred odlaskom,
vozile bi se satima po gradu i van grada,
sve dok nije nestalo goriva u njoj
pa bi je otišle nahraniti i vratile na njeno mjesto, na spavanje.
Sutradan bi me samo pitao:
pa dobro gdje si se ti to vozala sinoć, do Zagreba i nazad?
Možda mi je tad to trebalo.
Možda je fabia bila najbolja prijateljica jer me samo slušala,
nije ništa zapitkivala, nije me mučila,
vjerno me vozila, gdje god sam poželjela.
A poželjela sam otići
i ne vratiti se.
Sad opet ne znam želim li uopće otići.
I...hoću li se željeti vratiti?
- 15:22 -
ponedjeljak, 17.12.2007.
Pakiranje
Odlazim odmah iza Nove godine.
I drago mi je da napokon znam nekakav datum.
I napokon se mogu početi pakirati.
Možda zvuči smiješno.
Nekome. Nekima.
Što se tu ima posebno pakirati?
Nekada davno bila sam drukčija
i smijala se onima koji su pravili liste stvari koje nose negdje na put...
Moj boravak na moru u nekakva dječja vremena
bio je par majica kratkih rukava, kratke hlačice, koja suknjica,
japanke, kupaći, nešto kozmetike, nešto donjeg rublja.
Sve je stalo u maaalu torbu.
A onda sam počela komplicirati pri pakiranju
(kao posljedica žalosti zbog nedostatka hrpe stvari,
i uvjeravanja okoline da ne moram sve to kupiti jer sam na moru još koji dan,
pa mogu i bez toga) pa je svaki moj odlazak na more bio drama.
Svaki privatni smještaj (apartman, kuća na moru, vikendica, šta god što nije hotel,...)
bio je za mene veeelika nepoznanica.
Pa bih, sjećam se, pri odlasku na jedan godišnji
vlasnicu apartmana toliko izludjela višekratnim zivkanjem svaki dan (par dana prije puta)
i ispitivanjem što sve apartman ima
i očekivanjem odgovora da nešto (meni strašno važno) nedostaje
te strahom da ću na kraju morati odustati od svega.
Naravno, nosila sam (u automobilu, na svu sreću) sve i svašta,
ne znajući i dalje hoću li naći
'normalne' noževe u kuhinji,
fen za kosu koji istu neće spržiti,
glačalo koje će dobro glačati (ni preslabo ni prejako – negativna iskustva sa glačalima), posteljinu u kojoj ću moći spavati,
mali jastuk za moju glavu,
i tako u beskonačnost...
Nakon što je izdržala moju torturu i igru nemogućih pitanja,
i nakon što sam stigla i uvjerila se da je sve ok (te da sam pola toga nosila bezveze),
u istu kuću dolazila sam još nekoliko godina za redom.
Tako sam išla na jedan semestar poslijediplomskog studija u Dubrovnik
i pri tom se naslušala svakakvih budalaština u busu koji je preko 8 sati vozio do dolje.
Naravno,
natrpala sam najveći kofer i još nosila nekakve mape,
nekakve tuljke s nacrtima i hrpu manjih torbica,
uživjela se (htjela čuti ili ne, tko me pitao) u razgovore u busu
ljudi koji se prvi put u životu vide ali znaju jedan drugome sve rođake,
tko je koga iz kog sela oženio, razveo se, prevario, tko čije dijete nosi,
kako je danas teško naći pastira koji bi čuvao ovce za 4000 kuna, stan i hranu,
babu koja unuku u krilu trančira pečeno pile, razne miomirise,...
Pri tom, skoro me autobus ostavio u Međugorju bez svih stvari,
u pola noći, dobro, mene i još jednu djevojku,
jer smo otišle uzeti sendviče u obližnju trgovinu
a satovi nam se nisu poklapali (vremena) s vozačevim
te on nije previše ni gledao jesu li svi putnici na broju
pa je žureći se na odredište krenio dalje petnaestak minuta ranije.
U jednom trenutku isti (vozač autobusa) malo je jače zakočio
i po sredini su se razletjele nekakve stvari sa polica iznad glava putnika.
Naravno, pala je i jedna vreća iznad moje glave (dakle moja),
u stvari, nije pala, samo se rastvorila,
a iz nje su se počele rasipati po autobusu vješalice.
Hrpe vješalica, preko tridesetak komada, raznoraznih,
za košulje, sakoe, suknje, hlače,... strašno.
Sve sam ih skupila, uredno vratila u vreću,
nekako zaglavila sav sadržaj da se pri slijedećem kočenju ne dogodi ista scena,
uz skrušenu ispriku svim sudionicima vožnje koji su me u čudu gledali
da jesam li normalna, tko još nosi vješalice sa sobom na put?!?
To sam ja :)
Moj odlazak na semestar u Zagreb nije ništa bolje prošao.
Tek stečeni frend sam se ponudio pronaći mi smještaj u Zg
jer ništa niti slično sama pronašla nisam
(brat mi je u Zg na studiju, no od njega pokraj njegovih obaveza nisam takvo što niti očekivala),
od bivšega (tadašnjeg Dragoga) sestra živi u Zg no nije mi padalo na pamet
provesti nekoliko tjedana u njezinom životnom 'režimu'
(da me netko ne bi shvatio krivo, cura je super,
no totalno drukčije funkcioniramo i tako je trebalo i ostati, za dobro obje)
pa sam prihvatila njegovu ponudu.
No isto tako, jadan je prošao svu moju torturu,
i vjerujem da mu je to možda čak i bilo zanimljivo
ili mu je u to vrijeme bilo jaaako dosadno
jer se potrudio nabaviti dobar digitalac da bi mi odslikao cijeli stan
(ali doslovno cijeli, sa svim detaljima)
i svaku fotku mi pri tome još malo tekstualno opisati
(npr uz fotografiju wc školjke porukica: ovdje ćeš kakati)
što mi je uvelike pomoglo
jer napokon sam znala na što dolazim
(krevet, radni stol, ormar, tuš kabina, bojler, wc školjka, hodnik,
dnevni boravak, kuhinja, hladnjak, sudoper)
i bila zadovoljna :)
Pa je i broj prtljage drastično smanjen :)
Dobro,
kako se moj boravak produžio na još koji tjedan
a ja jednom u međuvremenu otišla doma (praznih kofera a vratila se punih),
za konačni povatak nisam imala dovoljno torbi a niti nekoga tko bi sve te torbe nosio
pa je moj tadašnji Dragi morao automobilom doći po mene.
Dovoljno je reći da su 'gepek' i zadnje sjedalo bili puni.
I to sam ja :)
Da me sad ne bi shvatili i doživjeli kao neku razmaženu 'princeeezu'
(nadimak jednog mog dragog frenda, ustvari, baš onoga koji mi je našao stan u Zg)
jer ipak to nisam (al stvarno)
moram pojasniti da sam bezbroj puta spavala u hotelima velikih gradova raznih država,
(silom prilika, zbog posla) koji su bili daleko ispod razine
(uslugom, kvalitetom, čistoćom i svim ostalim) i najgorim hotelima u Lijepoj našoj,
(pa iako su neke od tih istih zemalja članice EU)
i da pri tome nisam niti malo 'morogala'
jer nisam ja bila ta koja je organizirala smještaj, tražila hotel
ili bila za bilo koji dio te priče o smještaju odgovorna
(da jesam, ne bi sigurno ondje spavali).
I sve sam to izdržala
iako mi se gadilo stati i papučom na tepih u toj hotelskoj sobi,
ili stati u tu kadu ili pod tuš (da ne pričam o tuširanju hladnom vodom)
ili posteljini i prekrivačima upitne čistoće.
No nije važno, nije da mi ne smeta,
(nije da ne bih onome koji mi je našao takav smještaj nabila crijevo od tuša negdje)
jer ne što ja takvo što moram trpjeti, već ekipa koju vodim sa sobom,
a prije nego smo krenuli na put pitala sam organizatora iz te zemlje
barem dva puta jel hotel ok i dobila više nego potvrdan odgovor.
Nije uvijek bilo tako, ipak često je.
No to je dio posla i morala sam se prilagoditi.
Pa onda, i jesam.
I sad idem poslom.
Ali na malo duže od par dana, tjedan...
Pa se opet kod mene javlja strah od nepoznatog.
Na svu sreću, ondje je već jedna djevojka
koja će sa mnom provesti isto vremensko razdoblje.
Naravno da sam započela svoju igru nemogućih pitanja :)
i do sad je odgovarala pozitivno na sve upite,
nešto u telefonskom razgovoru, a nešto mailom.
No onda me uhvati ludilo da ono što nekome odgovara ne mora istovremeno i meni,
pa sam započela:
'imaš li slučajno digitalac da malo poslikaš stan?'
'nemam'
'a jel mi možeš malo opisati, kako to tamo izgleda?'
'mogu, ma sve je novo, ne brini, sve je oke'
'a oprosti, što sve ima u sobi?'
'krevet, ormar, noćni ormarić'
'da...i još?'
'i to je to. znaš, nemamo vrata od soba, to su ti rekli?'
'kako misliš, nemamo vrata od soba?'
'pa nemamo, vidimo se iz sobe u sobu'
'daj, ti se šališ?'
'ne stvarno, no ne brini, kad ti budeš došla, do tad ćemo staviti i vrata'
'ajd, super'
Još ne znam jesu li namontirali ta vrata a strah me je i pitati.
'a oprosti, jel mi možeš molim te reći, koliko vješalica imam u svom ormaru?'
Na to pitanje ispočetka mi nije odgovorila, no mailom sam je ponovo podsjetila:
'oprosti, znam da ti možda malo čudno,
no možeš li molim te reći mi, koliko vješalica imam na raspolaganju u ormaru?'
Nije otkomentirala, no pretpostavljam reakciju, i samo je kratko odgovorila:
'ne znam, nisam brojala, jedno sedam, osam'
Kad sam shvatila da raspolažem sa tako malim brojem komada
odmah sam na listu dodala jednu torbu samo sa vješalicama.
Naravno,
ovdje ekipa koja prati događanja umire od smijeha znajući me
(a i znajući ograničenje težine prtljage) pa im je sve to zabavno :))
I meni. Strašno.
Umirem od smijeha. Mo'š mislit'.
Neku noć sam se probudila i želudac me zabolio
(to je kad krenete spavati i isključite mozak i taman vas uhvati prvi san
i onda nešto odjednom ponovo pokrene taj isti mozak i onda on vrti sto na sat,
ne možeš ga zaustaviti i vrti i bitne i nebitne stvari,
no koliko god nebitne bile počnu te i one živcirati,
i živcira te uopće situacija u kojoj se nalaziš, u krevetu si, želiš spavati
a ti razmišljaš o nebulozama, i onda od tog silnog razmišljanja počne ti biti muka,
loše ti je, povraća ti se, stomak te zaboli
i više ne možeš zaspati negdje do jutra, pola šest, šest,
a onda odjednom zaspiš ko klada ali već za petnaest minuta, pola sata
zvoni ti budilica i moraš na posao a ti bi baš sad spavao kao beba...)
jer sam pitala:
'a reci mi, trebam li nositi posteljinu, ručnike?'
'ne trebaš, sve ovdje imamo, imaš dva seta posteljine
pa ako ti se jedna zaprlja možeš promijeniti drugu, a ovu staviti na pranje'
a onda pomislila:
'daj Bože samo da nije ona krep posteljina
jer ja neću leći u taj krevet dok ne nabavim neku normalnu'.
Opet,
moram reći da bez obzira na moju kompliciranost (ako se to može tako nazvati)
vrlo lako 'prihvatim' neki grad, njegove ljude, način života, kulturu, običaje...
ili bolje rečeno taj grad 'prihvati' mene.
Relativno brzo nađem restoran sa dobrom hranom
i od prvog dana ondje me zavole kao stalnog gosta,
svoju pekaru, slastičarnu, kafić, minimarket, internet caffe,
'moje ljude' na tržnici koji mi prodaju svježe namirnice,
knjižaru, malu antikvarnicu, galeriju umjetničkih slika, trgovinicu drangulijama, kozmetički salon, parfumeriju,...
svoje male kutke koji mi čine taj grad nekako 'mojim'
i barem privremeno pomažu mi ne osjećati se tako daleko od doma.
Ili imam sreću pa nailazim uvijek na dobre ljude
koji zrače samo doborotom a ja imam priliku osjetiti je.
Uglavnom,
počinjem sastavljati listu :)
I očekujem najgore.
Jer bude mi lakše kad me pozitivno iznenadi
nešto dobro.
- 12:01 -
utorak, 11.12.2007.
Liar...
Neku večer završila sam u vrlo ugodnom društvu
desetak ljudi različitih profesija
i (bez obzira na potvrdu stručnom spremom) vrlo inteligentnih bića
gdje se povela priča o muško-ženskim odnosima.
Ne misli se na one seksualne, već odnose unutar veze, para.
Nakon nekoliko sati razgovora na istu temu i pogleda iz različitih kuteva
zaključak je da su muškarci i žene zamijenili uloge,
žene postale puno jače u stavovima, idejama, provođenju istih, hraniteljice obitelji
a muškarci oni koji se šlepaju, puštaju svoje ženice u prvi plan
i uživaju u izležavanju pred TV-om.
Zašto je tome tako?
Tko je pobrkao tu prijašnju 'ravnotežu'?
Možda je prije puno više žena ostajalo doma a muškarci su brinuli o obitelji.
Možda su žene ušle u sve sfere gospodarstva i nema više muških i ženskih zanimanja
pa niti plaće među muškarcima i ženama više nisu toliko različite.
Možda su žene postale grublji a muškarci nježniji spol.
Ne znam, možda nisam u pravu,
možda su samo oko mene takvi parovi, veze...
Možda gledam iz krivog kuta?
Možda ne bih tako razmišljala da nisam proživjela igrom slučaja nešto slično...
Danas kad na sve to pogledam bila je to dobra škola. No tada...
Dakle,
potaknuta pisanjem svojih 'blog frendica'
(posebno jedne koja ne osjeti leptiriće, kemiju, munje i gromove...),
mozga koji radi sam za sebe,
i koliko god se trudila misli o nečemu otjerati bilo kojom vrstom zanimacije
one jednostavno nailaze ponovo i tjeraju me tipkati ova slova...
mora negdje izići..
Bila sam sama jedno vrijeme.
Nakon dugo vremena (dobro, ne baš predugo)
počela sam uživati u svojoj samoći,
imati svoje rituale (o tome sam već pisala)
i ne osjećati se usamljeno.
Zadovoljna sobom.
I onda jedna kava promijenila je dosta.
Slučajni susret,
razgovor o temema za koje tada nisam bila pripremljena
(a poslije se pokazalo da ona druga strana ima istu 'spiku' za sve, nešto kao 'udica'),
upecala sam se.
Započelo se s temom o knjigama, pa malo o kuhanju, receptima,
pa nekako mi se učinilo zanimljivo da muškarac koji sam živi
brine o sebi, zna kuhati, ima klikere u glavi, nije dosadan...
I iz puke dosade, ne zbog leptirića, započeli smo 'nešto'.
Barem ja jesam, iz dosade.
Nije to bila veza, klasična veza, već 'nešto'.
Na samom početku, iz igre (ili ni sama ne znam čega), slagao je svoje godine.
Lako sam saznala koje su prave
i shvatila da se radi o osobi koja je sedam godina starija od mene.
A ja baš nisam balava.
Uvrijedio se što sam ga provjerila, pa iz poštovanja prema njemu
nisam radila daljnje provjere, kao pustiti ću ga da mi sam kaže sve o sebi.
Danas kad gledam trebala sam provjeriti sve moguće i nemoguće.
A naravno da se to može :), vrlo jednostavno.
Već nakon par dana ostavio je četkicu i pastu kod mene
pod izgovorom da kad ostane prespavati ima s čime oprati zube.
Čudno mi je to u tako kratkom vremenu
no ajde, možda sam izišla iz štosa,
više ne znam što je normalno a što nije.
Pa sam pustila.
Osim toga, i ja sam imala tipove kod kojih sam boravila određeno razdoblje
i bilo je normalno imati ondje neke svoje stvari.
Pa smo u razgovorima upoznavali jedno drugo, više on mene nego ja njega.
No to je i bilo normalno, bio je prisutan u mom prostoru,
on je k meni dolazio, ja k njemu ne.
Objašnjenje za takav način viđanja je što on nema 'normalno' radno vrijeme
već tek kasno popodne završava s poslom (informatičar)
pa je jednostavnije da nakon što nešto pojede navrati k meni, ja ću biti doma.
No ja jesam bila doma, ali ili u čekanju kad će doći,
ne iščekivanju, već nemogućnosti nešto započeti (čitaj posao)
ili u strci obaviti sve što inače obavljam u miru jer ne znam kad će banuti.
Dakle, dolazio je oko 20, 21, 22h, ovisno od dana do dana,
a odlazio u 2 ili 3 ujutro.
A ja sam se ujutro budila u 6,30 i nenaspavana radila.
Svaki dan. Naravno osim vikendom.
Vikende sam pokušavala iskoristiti za punjenje baterija, no bezuspješno.
No ajde, misleći kako će vremenom shvatiti da ne mogu tako dugo funkcionirati, prilagoditi će se, ipak on ima cijelo prije podne slobodno
koje može ili preležati u krevetu ili sjediti u pidžami
i raditi za svojim prijenosnim računalom.
No njegov mozak gledao je sebe.
Oke.
Na upit zašto nikada nismo kod njega
objasnio je da živi sa bližom rođakom i da mu je to nezgodno.
Oke, ne želim ga dovoditi bespotrebno u neugodnu situaciju,
osim toga, pa imamo gdje biti, kod mene.
Dotaknuli smo se i sexa, ofkors, pa odrasli smo ljudi...
Slina hvala o trocifrenom iskustvu u meni je izazivala gađenje
(degutantno mi je pričati o brojevima),
no ajde, možda se dečko malo hvali,
ajde, neka, nahranit ćemo njegovu životinju pod imenom Ego.
U praksi se pokazalo da nismo previše kompatibilni.
Pa ipak iako je moje iskustvo u odnosu na njegovo puuuno manje (ako je suditi po broju), čini mi se da su mi ili partneri imali bolje reference (kvalitet a ne kvantitet)
ili jednostavno, nas dvoje bili smo loša kombinacija.
Odnosno, prigovori su stizali s moje strane
jer sam već nakon kratkog vremena znala što ide kojim redosljedom i umirala od dosade
(koliko god on pričao da sve što radi svaki put radi drukčije
'usta moja hvalite me jer ću vas pokidati'),
a on je samo svojim pričama tjerao 'vodu na svoj mlin'
(bila sam spremna, pitajte me zašto, ne znam ni sama, prilagoditi se 'expertu').
Ne znam misle li svi muškarci da je žena ta koja treba slušati i klimati glavom,
diviti se kako je njen muškarac pametan i gledati ga blago telećim pogledom kao u Boga?
Poznajem samo par muškaraca kojima se divim,
i od njih mogu i danas jaako puno naučiti a da područja razgovora
nisu totalno drukčija od mojih interesa i meni potpuno nepoznata.
Rijetki su oni koji su spremni argumentirati svoje stavove
i satima raspravljati o nečemu.
To može ispočetka biti zanimljivo, vježbate sive stanice,
no nakon nekog vremena shvatite da je to samo gubitak energije
(koje inače imate premalo) a možete je pametnije utrošiti,
jer taj netko s druge strane (naravno ovisi o sugovorniku) nema vas što novo naučiti,
samo potvrđujete da o jednoj stvari imate različita stajališta.
I o drugoj, i o trećoj, i o četvrtoj, i o...
Pa smo došli i do teme obroka, gdje je on imao teoriju 'ono si čime se hraniš'.
I tu, kako sam ja ona koja se hrani po restoranima,
u hladnjaku imam uglavnom cugu
a hranu doživljavam samo kao nužno zlo, jedem kad mi krulje crijeva
(kad si gladan jedi, po mogućnosti nešto lagano i fino, čemu služe restorani?!?)
ja sam ispala ona koja mora puno naučiti,
a on onaj koji će me izvesti na 'pravi put'.
Moj (na bivšem poslu) prijašnji način života natjerao me
da ne gubim vrijeme na spravljanje jela
već imam nekoliko restorana u gradu u kojima imam svoje konobare i kuhare
koji za mene spremaju ono što volim i uvijek svježe.
To je jedna od privilegija 'malog grada' u kojemu svi sve znaju,
i imaju 'svoje' ljude na poznatim mjestima.
Možda i zato što sam godinama kuhala i brinila za četveročlanu obitelj
pa svakodnevno izmišljala što praviti za ručak,
dokazala sebi i bližnjima da to znam i dobro radim,
prošla me volja i želja za kuhanjem.
Sad kuham iz gušta, kad želim, i imam dovoljno vremena.
On je ubrzo promijenio taktiku pa umjesto njegova dolaska navečer
počeo me sačekivati na kraju mog radnog vremena
i dolazio sa mnom u stan gdje bi (radim do 16h) u prosjeku do 18h spremali jelo,
ručali oko 18,30 (kad sam ja već pregladnila pa mi se više nije jelo),
prebacili se u dnevni boravak i u razgovoru ili buljenju u TV
utukli večer, do ranih jutarnjih sati.
Nakon pojašnjenja da količine hrane koje ja pojedem i koje on pojede nisu mjerljive
i da sam se zbog njegova načina hranjenja udebljala 5 kg u mjesec dana
jer mi je stalno punio tanjur i uvjeravao me da je fino, da pojedem još malo,
njegov komentar je bio da se ja hranim ikebanom.
Oke, ikebana aj lajk.
Odlasci u kupovinu bili su još jedan 'kamen spoticanja'.
Imao je dobru ideju, našli bi se u robnom centru, prošetali samoposlugom,
on bi ubacio u kolica sve što je smatrao da bi trebalo kupiti za moj hladnjak
(a ono što on voli jesti) i odveo me do blagajne ta mrtav hladan čekao da ja platim :).
Nakon nekoliko takvih epizoda
gdje sam shvatila da nema namjeru niti jednom platiti sadržaj kolica,
i mog negodovanja jer 1,2 kg mesa nije potrebno za ručak za dvije osobe
a ja ne mislim sutra jesti ono što sam danas imala za ručak (večeru),
te da on ne mora napuniti zadnje crijevce pa na silu jesti dok sve nije pojedeno,
objasnio mi je da su naši obroci 'gozbasti'
a on svaki put uz ručak koji spremimo donese butelju vrhunskog vina
(koju je btw dobio na poklon od svog prijatelja vinara)
te je i to trošak (pitam se čiji?!?)
prestali smo odlaziti u kupovinu ali i ručati zajedno.
Jer ja bez obzira na sadržaj svog hladnjaka nisam alkoholičarka
(cuga u hladnjaku je za goste)
a uz ručak mogu popiti mineralnu, vodu, sok ili malo manje gozbasto vino
te bih voljela vjerovati u onu da je muškarac lovac koji donosi ručak na stol,
brine o obitelji, barem s vremena na vrijeme :).
Bio je on pažljiv, kako ne bi bio :). Prema sebi.
Svaki odlazak u Metropolu vratio bi se
sa barem jednom tamnom belgijskom čokoladom (koje li ironije)
ali samo zato što ih on voli jesti, mene nikada nije pitao što ja volim
(a ja tamne čokolade svakako ne volim, koliko god mi tupili da su one bolje, finije, skuplje, zdravije,...)
Dajte mi Milku s lješnjacima, cijelim!
Slao je porukice, stvarno se trudio da budu slatke.
I ljutio se zašto ne uzvraćam na isti način.
Ispala sam hladna, nezainteresirana.
Ljutio se zašto uvijek mora prvi nazvati, zašto se ja nikada ne znam sama javiti.
Ali (veeeliko ALI), samo poslije deset prije podne, jer možda 'princ' spava
pa bih ga mogla probuditi i uskratiti mu koji sat sna :).
Naravno da mi takvo što poslije ovakvog upozorenja nije padalo ni napamet.
Ako mi se želiš javiti dragi, pošalji poruku,
ja tebi 'ne bih hvala, rađe bih se udala' :).
Moram priznati da ni nemam naviku, do sad su se meni uvijek javljali
a ja sam samo odgovarala na pozive, nikada nisam morala biti prva koja je nazvala.
Ne da postoji neko pravilo kojeg se pridržavam,
već jednostavno opet osjećaj da je muškarac taj koji brine
o nježnijem, ženskom dijelu para.
Ono što ga je smetalo je moje inzistiranje da ode doma spavati,
jer nisam željela da prespava kod mene.
Zašto, ne znam.
Nisam imala potrebu zaspati s njim niti se probuditi u njegovu naručju.
Nije bilo leptirića.
Osim toga, toliko vremena svakodnevno provedenog zajedno meni je bilo previše.
Onda je promijenio taktiku pa izrazio želju da samo petkom prespava kod mene
jer mu je od mene puno bliža tržnica (?!?)
pa bi se mogao subotom prije podne oko 10h
lagano prošetati kojih par stotina metara i biti na špici na placu.
Nakon objašnjenja da subotom prije podne spremam stan
a kako se on kod mene uredno tušira, hrani a htio bi i spavati,
bilo bi lijepo da u subotu ujutro ako već misli prespavati ustane kad i ja
te uhvati spužvu ili usisavač i pomogne pri spremanju stana.
Ili ode doma spavati koliko god želi, nitko ga neće buditi.
Ili si nađe stan negdje bliže tržnici ako mu je to toliko bitno.
Nakon što smo raščlanili nekakve 'načine života'
prešli smo na detalje, tko gdje, kako, zašto...
I opet sam kao prava plavuša (čitaj sobarica)
nemajući potrebe razmišljati da osoba s kojom sam
(i koju puštam da svakodnevno bude dio mog života, u mom je prostoru, zna gdje radim,
zna kako živim,.. dakle otvorila sam se kao knjiga i nemam tajni pred njim)
ima razloga prikrivati istinu (ljepši izraz za lagati),
naročito u godinama u kojima je,
povjerovala sve što mi je rekao o sebi, svojoj obitelji, prijateljima, poslu kojim se bavi.
I nisam postavljala dodatna potpitanja
(pa valjda će mi sam reći, a ono što ne kaže postoji razlog zašto nije rekao,
sigurno nije ništa važno).
A trebala sam.
Pa je tako ispalo da radi za 'neko' ministarstvo
a ustvari radi za male firmice, njima održava kompjutere,
iako jedna od kasnije poznatih mi varijanti je da živi od mirovine svojih roditelja,
da mu sestra s obitelji živi u Grejt Britn,
a u stvari živi u jednoj od zemalja bivše Juge (i to u ovom ratu agresorom na RH),
da je meni prodavao priču kako je cijelo vrijeme rata bio u mom gradu
(što mu je u krajnju ruku bila i radna obaveza ako ništa drugo)
a ustvari je bio (kod nas uvriježen naziv) 'pobjegulja'
(svatko ima svoje razloge, nikoga ne osuđujem,
no 'ne kakaj ako te nitko ne tiska', jer ja te 'dragi' o tome nisam ništa pitala),
da je prijavljen na adresi na kojoj više ne postoji njegovo vlasništvo
niti vlasništvo njegove obitelji a pravu adresu stanovanja 'krije kao zmija noge',
pa čak i kad je kupovao novi mobitel preko oglasa
nije dao svoje pravo prezime (kompleksi, pitam se?),
i tako dalje, i tako dalje....
Nekako u to vrijeme na malim ekranima
vrtio se film 'Neprijatelj u mom krevetu'
i pitam se zašto sam povlačila paralele :)
Uglavnom, saznala sam većinu ispričanih mi laži, i vrlo brzo uslijedio je kraj.
Ovaj veeliki uvod bio je samo zato što ja nikako nisam mogla vjerovati
da odrasla osoba sa svojih četrdeset i nešto godina
može biti toliki lažov i očito živjeti tu laž.
Mene su moji odgojili da vjerujem ljudima, pozitivno razmišljam,
govorim istinu i budem spremna čuti istinu koliko god je teško ponekad nositi se s njom.
Bila sam idealan plijen, teška naivka.
Nije mi još uvijek jasno kako sam sama sebi sve to dozvolila.
A opet, jasno mi je.
Nisam osjetila one leptiriće na početku
i baš iz tog razloga sama sam sebi a i njemu puštala priliku
da se dogodi neka kemija, da trbuščić 'proradi', leptirići polete...
Kad ih nema, nema ih. Neće ih ni biti.
Koliko god vam prijateljice pričale da će se vremenom pojaviti,
koliko god vam kad sami osjetite da nešto ne ide govorile da se malo strpite.
Onaj prvi instinkt treba poslušati.
Najveće čuđenje u svemu ovome je što mi nije jasno
do kad je mislio da neću saznati stvarne činjenice,
zar je mislio da je dobra spika (a tu mu skidam kapu, ajv biin pankd)
dovoljna da se zaljubim, da ga zavolim
pa poslije prijeđem preko svih tih laži?
Zar je mislio da samo zato što je muškarac (a ja sama i žensko)
bit ću sretna da imam nekoga samo zato da ne bih bila sama, ili?
Zar muškarci stvarno misle da samo zato što imaju k.. među nogama
dovoljno su vrijedni da ih netko uzdržava, voli, pazi, mazi i sve ono što ide uz to...?
Dakle nisam uopće borac za neka ženska prava,
baš ja sam ona mačkasta ženska
koja je navikla biti pažena i mažena i umiljavati se do besvjesti,
toliko da čak i radnim kolegama zna biti mučno od mog 'kreveljenja',
naučena da su žene prije svega žene, nježniji, krhkiji spol.
No današnje žene dovoljno su sposobne voditi sva četiri kuta kuće,
zarađivati dovoljno za svoju obitelj,
raditi puno radno vrijeme u tvrtci,
biti divne majke, supruge, biti čiste i uredne,
brinuti ne samo o sebi već i o cijeloj bližoj a i daljoj obitelji,
i muškarci im trebaju samo za produžetak vrste.
A to je vrlo kratko, i zbog toga ih ne moraju trpjeti ostatak života.
Nemojte me krivo shvatiti, nisam protiv braka,
niti mislim da nema dobrih brakova i danas,
da nema dobrih nježnih veza i pravih muškaraca
koji su više nego divni svojim djevojkama, ženama, suprugama.
Samo jako ih je malo.
A one žene koje ih imaju uz sebe prave su sretnice.
Dakle definitivno
ponijela sam se kao prava plavuša,
u svemu tome dobro sam prošla (bez obzira na neke gubitke)
jer da mi se nešto dogodilo (ne daj Bože) i da sam zvala policiju,
i da su postavili par jednostavnih pitanja (tko, gdje, kako, zašto,...)
znala bih odgovoriti na samo ime, prezime, datum rođenja i privremeni broj mobitela.
Ništa više.
Prošlo je od tada neko vrijeme.
I danas kad se svega sjetim dobro se nasmijem,
prije svega sebi, zaslužila sam :).
I njemu, iako ga ne srećem.
Na njegovu mjestu promijenila bih mjesto boravka, odselila u drugi grad.
No nismo isti, ima nas sa tanjom i debljom kožom.
Ono što je on napravio, pretpostavljam, našao je samo drugu plavušu :).
I kao parazit hrani se negdje u njenom 'probavnom traktu'.
Dok i ona ne uzme pravu tableticu.
I iščisti crijeva :)))
Ipak, to je tolika škola koju rijetko tko ima priliku proći (ne želim je nikome)
uz minimalne posljedice.
Prošla :)
Zašto sad tek pišem o ovome?
Ne znam, valjda zato što sam sretna što je sve to iza mene.
Valjda zato što mi svakodnevno (htjela ja to ili ne)
javljaju neku novu vijest o njemu, no niti jednu pozitivnu,
niti jednu zbog koje bi mi i malo bilo krivo što sam ga otjerala.
Zato što danas imam uz sebe nekoga tko je pravi Lik,
u svakoj situaciji ima stav
koji još niti jednom nije bio drukčiji nego su bila moja očekivanja,
pokraj kojega sam prije svega žena,
dovoljno snažna da mogu zamahnuti krilima i poletjeti
a da mi pri tom da poticaj vjetrom u leđa,
a opet nježna toliko da me naziva svojom pahuljicom.
I svo to vrijeme nije niti malo ugrožen time što letim
već baš zbog toga još veći u mojim očima :).
- 14:24 -
ponedjeljak, 10.12.2007.
china town
ne znam zašto
ali ponekad imam osjećaj da sam malo blesasta
jer stvari doživljavam baš onako kako ih vidim, čujem, zamislim
u svojoj plavoj glavi (opet plavuša).
dobro, imam problema sa pamćenjem
do te mjere da sam završila zabrinuta kod liječnice
objašnjavajući joj da s mojom glavom nešto nije u redu
pa ne znam što se dogodilo a što sam sanjala,
što sam jučer jela,
tko su ljudi koji me pozdravljaju,
zašto me moj (tadašnji) dragi gleda u čudu
kad nakon reklame Sunquick-a na TV-u
iskomentiram kako moramo isprobati taj sok
a nakon toga me pita: 'jel ti mene zezaš
ili ne znaš da si me davila prije pola godine
dobrih mjesec dana dok ga nismo probali
i da smo ga pili dva mjeseca kontinuirano?'
a ja pojma nemam
toga ima (mislim, sličnih situacija) bezbroj...
ispalo je da sam pod stresom, preopterećena,
mozak filtrira informacije i one nebitne briše.
kod mene je onda svaki dan bilo veliko pospremanje :)))
ajmo reći da sam malo nadošla
ne događaju se takve drastične stvari
iako i dalje nailazim osobe koje znaju jaaako puno toga o meni
i pričaju ljubazno sa mnom po dvadesetak minuta,
ja malo zbunjeno djelujem tijekom razgovora ali ne dam se,
lijepo me pozdrave pri odlasku
a ja i dalje nemam pojma tko su :)
više me zabrinjava od svega moja naivnost
koja je i dalje (bez obzira na godine i životno iskustvo) prisutna.
ali ne samo moja naivnost.
danas su u svakome gradu pa tako i mome
prisutne kineske trgovinice.
kad se u Osijeku otvorila prva (sad ima već par godina od toga)
i kad sam za nju čula reklamu na radiu,
moj komentar (na glas) bio je
da moram svakako otići vidjeti što sve ima ondje za kupiti.
i kao prava plavuša,
na ulazu u trgovinu vidjeh dva crvena lampiona u kineskom stilu,
velika kineska slova na ulazu u radnju,
pomislih kako se unutar radnjice nalaze tradicionalni kineski proizvodi,
kineska svila, kineski štapići, kineske zdjele, porculan,
narodna nošnja, kineska kozmetika, kineski začini,
napokon komad Kine u mom gradu.
napokon neka radnja po mom ukusu
jer nema jelovnika kojeg nisam isprobala
u našem malom kineskom restoranu,
nema kuhara u istome kojega nisam znala,
i već sam ondje bila dio inventara,
pa je i moja zaluđenost kineskim bila relativno 'normalna'.
ne moram opisivati razočaranje kad sam stupila nogom u radnju
i ugledala hrpu proizvoda koji se većinom prodaju po trgovinama
'sve po 13 kuna' ili tako nekako.
najgore od svega je što sam tek tada shvatila
da se takva trgovina sa takvom robom nalazi u samom centru grada
i to u prostoru koji je u neka 'dobra' vremena
bio poznati osječki restoran 'Lovac'.
prošlo je nekoliko godina
i nekako prešutno privikli smo se na te trgovine.
razočarana nisam više htjela ući niti u jednu sličnu.
kinezi se lagano šire po svim gradovima 'lijepe naše'
pa i ne samo nje već i susjednim zemljama
pa se sjećam još jednog mog 'čuđenja'
kad sam ulazila u Sarajevo i vidjela cijelu četvrt, kvart kineskih trgovina.
strašno.
no dobro.
no opet nakon svog tog vremena šetam centrom grada (svoga)
i slučajno pogledam prema gore na fasadu
iza čijeg prozora znale su me prije gledati dizajnerske kuhinje (salon kuhinja)
a sad me gledaju police koje su složene preko tih istih prozora
a na njima bez ikakvog reda natrpane drangulije iz kineskog shopa.
dakle stvarno...
ne mogu vjerovati što radimo od vlastitih gradova.
neka me netko ne shvati krivo,
nemam ništa protiv Kineza kao nacije
no počinjem se osjećati klaustrofobično u vlastitom gradu
zbog najezde onih koji isti ne znaju cijeniti
niti ga doživljavaju na pravi način.
koji je to pravi način?
što si ja umišljam?
tko sam ja da određujem
gdje koja trgovina s kojim proizvodima može biti?
ako je standard stanovništva i njegova potreba baš za takvim proizvodima,
treba li dopustiti da jedna lijepa zgrada (izvana i iznutra) s početka ovog stoljeća u svoje prostore primi takvu jednu kinesku radnju?
ne može li se naći prikladniji sadržaj?
ili je novac onaj koji otvara sva vrata, bilo kome i bilo gdje?
razmišljamo li kakvim životom
žive gradovi u kojima mi živimo?
koliko sami možemo utjecati na njihovo oblikovanje i 'odrastanje'?
trebamo li samo tako prepustiti 'naše dijete'
da 'upadne u loše društvo', pokupi 'loše navike'
a onda se čuditi kako nas više 'ne sluša'?
ne znam.
možda mi danas samo malo nije dobro.
možda je to od vremena.
- 11:24 -
utorak, 04.12.2007.
Dim...
Ja u stvari pušim.
Ali sms, mms poruke...
Dnevno popušim dvije i po kutije, barem.
Pa to je ovisnost...ajme...
Ja sam ustvari prava narkićka.
Ni sama nisam svjesna koliko je ta ovisnost jaka.
Samo po 'brojčaniku' skužim koliko sam 'popušila' npr. danas...
A što sam se prije trovala raznim smećem...
Katran, ali onaj teški, lijepio se ne samo za pluća već i za dušu.
Pitam se zašto sam 'uvlačila' to smeće.
Ne znam puše li pušači sve što im je pod rukom,
no ja u paralelnoj ovisnosti pravim razliku.
Postoji samo jedna vrsta 'cigarete' koja mi ne truje pluća,
'filter' je jaako dobar, 'dim' se tako lako apsorbira,
ne izaziva negativne nuspojave (samo ako i ovisnost o njoj ne nazivamo negativnom)
ostavlja mirišljavi, zavodljivi trag u glavi, srcu, duši...
Toliko lijepih dimova, tako me dignu...
I nema više niti jedne 'cigarete' koju želim isprobati poslije ove,
da ne bih pokvarila okus u ustima, nosu, plućima
(i svemu onome što ona kriju)...
navukla sam se na ovu jednu.
Ipak, ne konzumiram je svakodnevno... u prevelikim dozama ;)
Tek u trenucima ugode dozvolim si koji dim...
ali onda kad 'zapalim'...uvlačim do kraja :))
Sve ostale 'kutije' sam pobacala, sve.
A ovu 'pušim' do neba i nazad.
Već neko vrijeme...
I ne želim prestati.
Ovisnost je slatka.
Sad tek kužim zašto je teško izliječiti se.
Frka me samo što ako 'proizvođač' povuče sa tržišta moju 'marku'.
Onda sam naj..ala.
- 09:07 -
