...dragi moji,
točnije drage moje (budući ste vi žene moje blog prijateljice),
iako sam kao na godišnjem, radim i danas i u ponedjeljak.
Na kraju ispada da ionako ne znam što bih sa sobom od dosade doma,
pakirat se ne mogu
(blokada u glavi, pa kao, kako ću kad još trebam sve te stvari ovih par dana)
pa sam još malo prisutna na ovim prostorima
i za kompjuterom :)
Božić mi je bio naporan, no lijep, cijela obitelj skupila se kod mene
i svi su se sa mnom 'oprostili',
dobro najeli i napili,
iako je moja želja bila ispočetka ovaj Božić za razliku od prethodnih
doći k nekome od moje rodbine na ručak,
sjesti za stol, odručati, eventualno ispeći koji kolač i važno ga donijeti
i poslije otvaranja dobivenih i darovanih poklona (i kavice i kolača)
pokupiti se i otići doma, leć' u krevet i dobro se naspavati :)
Umjesto toga,
kuhala sam tri dana, nahranila gladna usta,
kuća bila puna smijeha i pjesme
i bilo je na kraju opet dobro :)
Iskoristila sam vrijeme i za one silne popuste po trgovinama
i uspjela spizdit (sorry, znam da psujem previše, nadam se prestati) dobar dio plaće
na krpice od kojih na kraju pola toga neću ni nositi sa sobom,
no nema veze, neka se nađe ;)
Hrčak u meni :)))
I u firmi su se došli ispozdravljati sa mnom,
pa sam se u jednom trenu osjećala kao da više nikada neću doći nazad :))
Ne znam jel to normalan osjećaj, no nametnut mi je,
pa htjela-ne htjela, stvarno više ne znam vraćam li se ja uopće?!? :)
Pa valjda da, valjda će me čekati moj radni stol i hrpa kreativnog nereda na njemu :)
Stvarno, pokušavam već zadnjih par dana
kao napraviti red na stolu, kao ostaviti čist stol,
no koliko god čistila, micala, spremala po ladicama, ormarima, arhivama, registratorima,
moj stol još uvijek izgleda onako 'radno', pun papira,
kao netko je otišao na pauzu, ubrzo će doći nazad, i nastaviti gdje je stao..
A doma... jedino za Mickom žalim.
Ne znam stvarno kako ću izdržati svo to vrijeme bez njega.
On kao da osjeti,
stalno je pod nogama, oko mene, na novinama, knjizi koju čitam,
na tipkovnici, pokraj tanjura dok jedem,
mazi se, prede, uvaljuje u krilo, lud, lud...
Kad spavam (već sam i ja postala blesava) samo pružim ruku
da osjetim u blizini nogu malo čupavo čudovište
i onda mogu nastaviti spavati.
Svaka promjena donosi nešto dobro, pa nadam se i ova će.
Razmišljala sam neki dan o tome kako se vremenom mijenjamo
i kako stvari koje su nam bile nekada strašno važne
vremenom postaju potpuno nebitne, beznačajne.
Zašto je to tako?
Je li to dobro ili loše?
Postajemo li pri tome hladniji, nezainteresiraniji za isto, za sve?
Tako sam prije godinu i nešto obožavala svoje orhideje
(imala sam pravo malo carstvo prekrasnih različitih cvjetova, njih devet)
pa sam prilikom odlaska na ljetovanje iste odnijela majci da o njima brine
(jedina osoba kojoj bih povjerila tako draga bića)
i naravno, ona je dala sve od sebe
te pri povratku s g.o. trebala sam ih odnijeti doma.
Kako sam bila u fazi napuštanja svoga dragoga i selidbe u novi stan
zamolila sam je neka ostanu još malo kod nje
jer čim se ja uselim u novi prostor uselit ću i njih.
Uselila. Prošlo mjesec. Dva. Pola godine.
A orhideje su čekale strpljivo. A i mama.
Dok me napokon nije pitala kad ih mislim odseliti.
Jednostavno one više nisu bile moje.
I sva ta ljubav koju sam imala prema njima nestala je.
Gdje? Nemam pojma. I dalje su bile prelijepe, no to više nije bilo moje cvijeće.
Ono pokraj kojega sam se bojala disati kako bi lijepo raslo,
ono zbog kojega sam se budila sretna ujutro jer sam čekala novi cvijet ili novu granu, novi list,
veselila se svakoj promjeni, pričala im..
Obožavala sam ih.
Ja koja nikada prije toga niti o jednom cvijetu nisam znala voditi brigu.
Kao da su dugo bile daleko od mene. Jesam li ja stvarno takva?
Prestajem li voljeti samo zato što nešto nije bilo prisutno u mojoj blizini?
Ili zato što su bile vezane za neki moj prijašnji život s kojim sam željela završiti?
Ne znam. I muči me to.
One su i danas lijepe.
Mamine orhideje.
Kad god sam kod nje u gostima bacim oko
i pogledam napreduju li, kako su, pratim rastu li.
No samo bacim oko.
Znam da su dobro. I to mi je važno.
Hoću li tako za par mjeseci prestati voljeti i svoj stan
u kojega sam ulupala silnu energiju,
u kojemu volim svaki zid, svaku pločicu, svaki prozor,
svaku letvu parketa, svaki komad namještaja,
zbog kojega sam bila spremna 'skiknuti'
(i skoro i jesam,smršavila dobrih desetak kila i izgubila tonu živaca s majstorima)
samo da na kraju sve bude onako kako sam zamislila,
baš onako kako sam vidjela u svojoj glavi prvi dan kad sam ušla u taj prostor?
Jel sami prestanemo cijeniti i voljeti ono za što smo prije bili spremni dati zadnji atom snage?
Zašto?
Što se dogodi u našim glavama?
Ili je to samo u mojoj?
Sjećam se,
kad sam odlazila od bivšega
(sve ono što sam u tom našem zajedničkom prostoru imali
zajedno smo kupovali, zajedno uređivali,
veselila sam se svim tim stvarima kao malo dijete,
pažljivo birala, obilazila trgovine,
raspravljala s njim satima o svakom komadu, je li pravi za taj prostor,
borila se, i dobivala bitke jer su mi argumenti bili na mjestu i opravdani,
i na kraju sam nakon teških pobjeda uživala u svemu tome,
ne zato što sam pobijedila, već zato što su to bile stvari koje su nas dvoje povezivale,
dobro, i zato što inače volim uređivati prostore :)) )
sve sam ostavila
ali baš sve.
Ponijela sam samo svoju odjeću, svoje osobne stvari.
Prije odlaska mislila sam da neću moći.
(kako ću je bez mog dragog stola, bez mojih stolaca, mog radnog stola, moje kuhinjice...?)
Bila sam jako vezana za sve to.
I otišla.
Nisam za istim pustila suzu.
(...nothing I have is truly mine...) life for rent (došlo i samo na pamet)
Pustila sam,istina,
za automobilom koji smo zajedno vozili,
(nije to neka posebna marka automobila,
jedan prosječni automobil kojega u gradu sretnete u prometu bezbroj puta
i ne primijetite ga koliko je običan, jedna mala fabia, meni tako draga)
i to za njegovim mjenjačem, gepekom, volanom.
I to ne za svakim takvim automobilom već konkretno baš tim, tih registarskih oznaka,
kad sam ga vidjela na parkiralištu.
Ne znam zašto.
Valjda zato što mi je ona bila najbolja prijateljica
u vremenu kad sam bila pred odlaskom,
vozile bi se satima po gradu i van grada,
sve dok nije nestalo goriva u njoj
pa bi je otišle nahraniti i vratile na njeno mjesto, na spavanje.
Sutradan bi me samo pitao:
pa dobro gdje si se ti to vozala sinoć, do Zagreba i nazad?
Možda mi je tad to trebalo.
Možda je fabia bila najbolja prijateljica jer me samo slušala,
nije ništa zapitkivala, nije me mučila,
vjerno me vozila, gdje god sam poželjela.
A poželjela sam otići
i ne vratiti se.
Sad opet ne znam želim li uopće otići.
I...hoću li se željeti vratiti?
Post je objavljen 28.12.2007. u 15:22 sati.