utorak, 11.12.2007.
Liar...
Neku večer završila sam u vrlo ugodnom društvu
desetak ljudi različitih profesija
i (bez obzira na potvrdu stručnom spremom) vrlo inteligentnih bića
gdje se povela priča o muško-ženskim odnosima.
Ne misli se na one seksualne, već odnose unutar veze, para.
Nakon nekoliko sati razgovora na istu temu i pogleda iz različitih kuteva
zaključak je da su muškarci i žene zamijenili uloge,
žene postale puno jače u stavovima, idejama, provođenju istih, hraniteljice obitelji
a muškarci oni koji se šlepaju, puštaju svoje ženice u prvi plan
i uživaju u izležavanju pred TV-om.
Zašto je tome tako?
Tko je pobrkao tu prijašnju 'ravnotežu'?
Možda je prije puno više žena ostajalo doma a muškarci su brinuli o obitelji.
Možda su žene ušle u sve sfere gospodarstva i nema više muških i ženskih zanimanja
pa niti plaće među muškarcima i ženama više nisu toliko različite.
Možda su žene postale grublji a muškarci nježniji spol.
Ne znam, možda nisam u pravu,
možda su samo oko mene takvi parovi, veze...
Možda gledam iz krivog kuta?
Možda ne bih tako razmišljala da nisam proživjela igrom slučaja nešto slično...
Danas kad na sve to pogledam bila je to dobra škola. No tada...
Dakle,
potaknuta pisanjem svojih 'blog frendica'
(posebno jedne koja ne osjeti leptiriće, kemiju, munje i gromove...),
mozga koji radi sam za sebe,
i koliko god se trudila misli o nečemu otjerati bilo kojom vrstom zanimacije
one jednostavno nailaze ponovo i tjeraju me tipkati ova slova...
mora negdje izići..
Bila sam sama jedno vrijeme.
Nakon dugo vremena (dobro, ne baš predugo)
počela sam uživati u svojoj samoći,
imati svoje rituale (o tome sam već pisala)
i ne osjećati se usamljeno.
Zadovoljna sobom.
I onda jedna kava promijenila je dosta.
Slučajni susret,
razgovor o temema za koje tada nisam bila pripremljena
(a poslije se pokazalo da ona druga strana ima istu 'spiku' za sve, nešto kao 'udica'),
upecala sam se.
Započelo se s temom o knjigama, pa malo o kuhanju, receptima,
pa nekako mi se učinilo zanimljivo da muškarac koji sam živi
brine o sebi, zna kuhati, ima klikere u glavi, nije dosadan...
I iz puke dosade, ne zbog leptirića, započeli smo 'nešto'.
Barem ja jesam, iz dosade.
Nije to bila veza, klasična veza, već 'nešto'.
Na samom početku, iz igre (ili ni sama ne znam čega), slagao je svoje godine.
Lako sam saznala koje su prave
i shvatila da se radi o osobi koja je sedam godina starija od mene.
A ja baš nisam balava.
Uvrijedio se što sam ga provjerila, pa iz poštovanja prema njemu
nisam radila daljnje provjere, kao pustiti ću ga da mi sam kaže sve o sebi.
Danas kad gledam trebala sam provjeriti sve moguće i nemoguće.
A naravno da se to može :), vrlo jednostavno.
Već nakon par dana ostavio je četkicu i pastu kod mene
pod izgovorom da kad ostane prespavati ima s čime oprati zube.
Čudno mi je to u tako kratkom vremenu
no ajde, možda sam izišla iz štosa,
više ne znam što je normalno a što nije.
Pa sam pustila.
Osim toga, i ja sam imala tipove kod kojih sam boravila određeno razdoblje
i bilo je normalno imati ondje neke svoje stvari.
Pa smo u razgovorima upoznavali jedno drugo, više on mene nego ja njega.
No to je i bilo normalno, bio je prisutan u mom prostoru,
on je k meni dolazio, ja k njemu ne.
Objašnjenje za takav način viđanja je što on nema 'normalno' radno vrijeme
već tek kasno popodne završava s poslom (informatičar)
pa je jednostavnije da nakon što nešto pojede navrati k meni, ja ću biti doma.
No ja jesam bila doma, ali ili u čekanju kad će doći,
ne iščekivanju, već nemogućnosti nešto započeti (čitaj posao)
ili u strci obaviti sve što inače obavljam u miru jer ne znam kad će banuti.
Dakle, dolazio je oko 20, 21, 22h, ovisno od dana do dana,
a odlazio u 2 ili 3 ujutro.
A ja sam se ujutro budila u 6,30 i nenaspavana radila.
Svaki dan. Naravno osim vikendom.
Vikende sam pokušavala iskoristiti za punjenje baterija, no bezuspješno.
No ajde, misleći kako će vremenom shvatiti da ne mogu tako dugo funkcionirati, prilagoditi će se, ipak on ima cijelo prije podne slobodno
koje može ili preležati u krevetu ili sjediti u pidžami
i raditi za svojim prijenosnim računalom.
No njegov mozak gledao je sebe.
Oke.
Na upit zašto nikada nismo kod njega
objasnio je da živi sa bližom rođakom i da mu je to nezgodno.
Oke, ne želim ga dovoditi bespotrebno u neugodnu situaciju,
osim toga, pa imamo gdje biti, kod mene.
Dotaknuli smo se i sexa, ofkors, pa odrasli smo ljudi...
Slina hvala o trocifrenom iskustvu u meni je izazivala gađenje
(degutantno mi je pričati o brojevima),
no ajde, možda se dečko malo hvali,
ajde, neka, nahranit ćemo njegovu životinju pod imenom Ego.
U praksi se pokazalo da nismo previše kompatibilni.
Pa ipak iako je moje iskustvo u odnosu na njegovo puuuno manje (ako je suditi po broju), čini mi se da su mi ili partneri imali bolje reference (kvalitet a ne kvantitet)
ili jednostavno, nas dvoje bili smo loša kombinacija.
Odnosno, prigovori su stizali s moje strane
jer sam već nakon kratkog vremena znala što ide kojim redosljedom i umirala od dosade
(koliko god on pričao da sve što radi svaki put radi drukčije
'usta moja hvalite me jer ću vas pokidati'),
a on je samo svojim pričama tjerao 'vodu na svoj mlin'
(bila sam spremna, pitajte me zašto, ne znam ni sama, prilagoditi se 'expertu').
Ne znam misle li svi muškarci da je žena ta koja treba slušati i klimati glavom,
diviti se kako je njen muškarac pametan i gledati ga blago telećim pogledom kao u Boga?
Poznajem samo par muškaraca kojima se divim,
i od njih mogu i danas jaako puno naučiti a da područja razgovora
nisu totalno drukčija od mojih interesa i meni potpuno nepoznata.
Rijetki su oni koji su spremni argumentirati svoje stavove
i satima raspravljati o nečemu.
To može ispočetka biti zanimljivo, vježbate sive stanice,
no nakon nekog vremena shvatite da je to samo gubitak energije
(koje inače imate premalo) a možete je pametnije utrošiti,
jer taj netko s druge strane (naravno ovisi o sugovorniku) nema vas što novo naučiti,
samo potvrđujete da o jednoj stvari imate različita stajališta.
I o drugoj, i o trećoj, i o četvrtoj, i o...
Pa smo došli i do teme obroka, gdje je on imao teoriju 'ono si čime se hraniš'.
I tu, kako sam ja ona koja se hrani po restoranima,
u hladnjaku imam uglavnom cugu
a hranu doživljavam samo kao nužno zlo, jedem kad mi krulje crijeva
(kad si gladan jedi, po mogućnosti nešto lagano i fino, čemu služe restorani?!?)
ja sam ispala ona koja mora puno naučiti,
a on onaj koji će me izvesti na 'pravi put'.
Moj (na bivšem poslu) prijašnji način života natjerao me
da ne gubim vrijeme na spravljanje jela
već imam nekoliko restorana u gradu u kojima imam svoje konobare i kuhare
koji za mene spremaju ono što volim i uvijek svježe.
To je jedna od privilegija 'malog grada' u kojemu svi sve znaju,
i imaju 'svoje' ljude na poznatim mjestima.
Možda i zato što sam godinama kuhala i brinila za četveročlanu obitelj
pa svakodnevno izmišljala što praviti za ručak,
dokazala sebi i bližnjima da to znam i dobro radim,
prošla me volja i želja za kuhanjem.
Sad kuham iz gušta, kad želim, i imam dovoljno vremena.
On je ubrzo promijenio taktiku pa umjesto njegova dolaska navečer
počeo me sačekivati na kraju mog radnog vremena
i dolazio sa mnom u stan gdje bi (radim do 16h) u prosjeku do 18h spremali jelo,
ručali oko 18,30 (kad sam ja već pregladnila pa mi se više nije jelo),
prebacili se u dnevni boravak i u razgovoru ili buljenju u TV
utukli večer, do ranih jutarnjih sati.
Nakon pojašnjenja da količine hrane koje ja pojedem i koje on pojede nisu mjerljive
i da sam se zbog njegova načina hranjenja udebljala 5 kg u mjesec dana
jer mi je stalno punio tanjur i uvjeravao me da je fino, da pojedem još malo,
njegov komentar je bio da se ja hranim ikebanom.
Oke, ikebana aj lajk.
Odlasci u kupovinu bili su još jedan 'kamen spoticanja'.
Imao je dobru ideju, našli bi se u robnom centru, prošetali samoposlugom,
on bi ubacio u kolica sve što je smatrao da bi trebalo kupiti za moj hladnjak
(a ono što on voli jesti) i odveo me do blagajne ta mrtav hladan čekao da ja platim :).
Nakon nekoliko takvih epizoda
gdje sam shvatila da nema namjeru niti jednom platiti sadržaj kolica,
i mog negodovanja jer 1,2 kg mesa nije potrebno za ručak za dvije osobe
a ja ne mislim sutra jesti ono što sam danas imala za ručak (večeru),
te da on ne mora napuniti zadnje crijevce pa na silu jesti dok sve nije pojedeno,
objasnio mi je da su naši obroci 'gozbasti'
a on svaki put uz ručak koji spremimo donese butelju vrhunskog vina
(koju je btw dobio na poklon od svog prijatelja vinara)
te je i to trošak (pitam se čiji?!?)
prestali smo odlaziti u kupovinu ali i ručati zajedno.
Jer ja bez obzira na sadržaj svog hladnjaka nisam alkoholičarka
(cuga u hladnjaku je za goste)
a uz ručak mogu popiti mineralnu, vodu, sok ili malo manje gozbasto vino
te bih voljela vjerovati u onu da je muškarac lovac koji donosi ručak na stol,
brine o obitelji, barem s vremena na vrijeme :).
Bio je on pažljiv, kako ne bi bio :). Prema sebi.
Svaki odlazak u Metropolu vratio bi se
sa barem jednom tamnom belgijskom čokoladom (koje li ironije)
ali samo zato što ih on voli jesti, mene nikada nije pitao što ja volim
(a ja tamne čokolade svakako ne volim, koliko god mi tupili da su one bolje, finije, skuplje, zdravije,...)
Dajte mi Milku s lješnjacima, cijelim!
Slao je porukice, stvarno se trudio da budu slatke.
I ljutio se zašto ne uzvraćam na isti način.
Ispala sam hladna, nezainteresirana.
Ljutio se zašto uvijek mora prvi nazvati, zašto se ja nikada ne znam sama javiti.
Ali (veeeliko ALI), samo poslije deset prije podne, jer možda 'princ' spava
pa bih ga mogla probuditi i uskratiti mu koji sat sna :).
Naravno da mi takvo što poslije ovakvog upozorenja nije padalo ni napamet.
Ako mi se želiš javiti dragi, pošalji poruku,
ja tebi 'ne bih hvala, rađe bih se udala' :).
Moram priznati da ni nemam naviku, do sad su se meni uvijek javljali
a ja sam samo odgovarala na pozive, nikada nisam morala biti prva koja je nazvala.
Ne da postoji neko pravilo kojeg se pridržavam,
već jednostavno opet osjećaj da je muškarac taj koji brine
o nježnijem, ženskom dijelu para.
Ono što ga je smetalo je moje inzistiranje da ode doma spavati,
jer nisam željela da prespava kod mene.
Zašto, ne znam.
Nisam imala potrebu zaspati s njim niti se probuditi u njegovu naručju.
Nije bilo leptirića.
Osim toga, toliko vremena svakodnevno provedenog zajedno meni je bilo previše.
Onda je promijenio taktiku pa izrazio želju da samo petkom prespava kod mene
jer mu je od mene puno bliža tržnica (?!?)
pa bi se mogao subotom prije podne oko 10h
lagano prošetati kojih par stotina metara i biti na špici na placu.
Nakon objašnjenja da subotom prije podne spremam stan
a kako se on kod mene uredno tušira, hrani a htio bi i spavati,
bilo bi lijepo da u subotu ujutro ako već misli prespavati ustane kad i ja
te uhvati spužvu ili usisavač i pomogne pri spremanju stana.
Ili ode doma spavati koliko god želi, nitko ga neće buditi.
Ili si nađe stan negdje bliže tržnici ako mu je to toliko bitno.
Nakon što smo raščlanili nekakve 'načine života'
prešli smo na detalje, tko gdje, kako, zašto...
I opet sam kao prava plavuša (čitaj sobarica)
nemajući potrebe razmišljati da osoba s kojom sam
(i koju puštam da svakodnevno bude dio mog života, u mom je prostoru, zna gdje radim,
zna kako živim,.. dakle otvorila sam se kao knjiga i nemam tajni pred njim)
ima razloga prikrivati istinu (ljepši izraz za lagati),
naročito u godinama u kojima je,
povjerovala sve što mi je rekao o sebi, svojoj obitelji, prijateljima, poslu kojim se bavi.
I nisam postavljala dodatna potpitanja
(pa valjda će mi sam reći, a ono što ne kaže postoji razlog zašto nije rekao,
sigurno nije ništa važno).
A trebala sam.
Pa je tako ispalo da radi za 'neko' ministarstvo
a ustvari radi za male firmice, njima održava kompjutere,
iako jedna od kasnije poznatih mi varijanti je da živi od mirovine svojih roditelja,
da mu sestra s obitelji živi u Grejt Britn,
a u stvari živi u jednoj od zemalja bivše Juge (i to u ovom ratu agresorom na RH),
da je meni prodavao priču kako je cijelo vrijeme rata bio u mom gradu
(što mu je u krajnju ruku bila i radna obaveza ako ništa drugo)
a ustvari je bio (kod nas uvriježen naziv) 'pobjegulja'
(svatko ima svoje razloge, nikoga ne osuđujem,
no 'ne kakaj ako te nitko ne tiska', jer ja te 'dragi' o tome nisam ništa pitala),
da je prijavljen na adresi na kojoj više ne postoji njegovo vlasništvo
niti vlasništvo njegove obitelji a pravu adresu stanovanja 'krije kao zmija noge',
pa čak i kad je kupovao novi mobitel preko oglasa
nije dao svoje pravo prezime (kompleksi, pitam se?),
i tako dalje, i tako dalje....
Nekako u to vrijeme na malim ekranima
vrtio se film 'Neprijatelj u mom krevetu'
i pitam se zašto sam povlačila paralele :)
Uglavnom, saznala sam većinu ispričanih mi laži, i vrlo brzo uslijedio je kraj.
Ovaj veeliki uvod bio je samo zato što ja nikako nisam mogla vjerovati
da odrasla osoba sa svojih četrdeset i nešto godina
može biti toliki lažov i očito živjeti tu laž.
Mene su moji odgojili da vjerujem ljudima, pozitivno razmišljam,
govorim istinu i budem spremna čuti istinu koliko god je teško ponekad nositi se s njom.
Bila sam idealan plijen, teška naivka.
Nije mi još uvijek jasno kako sam sama sebi sve to dozvolila.
A opet, jasno mi je.
Nisam osjetila one leptiriće na početku
i baš iz tog razloga sama sam sebi a i njemu puštala priliku
da se dogodi neka kemija, da trbuščić 'proradi', leptirići polete...
Kad ih nema, nema ih. Neće ih ni biti.
Koliko god vam prijateljice pričale da će se vremenom pojaviti,
koliko god vam kad sami osjetite da nešto ne ide govorile da se malo strpite.
Onaj prvi instinkt treba poslušati.
Najveće čuđenje u svemu ovome je što mi nije jasno
do kad je mislio da neću saznati stvarne činjenice,
zar je mislio da je dobra spika (a tu mu skidam kapu, ajv biin pankd)
dovoljna da se zaljubim, da ga zavolim
pa poslije prijeđem preko svih tih laži?
Zar je mislio da samo zato što je muškarac (a ja sama i žensko)
bit ću sretna da imam nekoga samo zato da ne bih bila sama, ili?
Zar muškarci stvarno misle da samo zato što imaju k.. među nogama
dovoljno su vrijedni da ih netko uzdržava, voli, pazi, mazi i sve ono što ide uz to...?
Dakle nisam uopće borac za neka ženska prava,
baš ja sam ona mačkasta ženska
koja je navikla biti pažena i mažena i umiljavati se do besvjesti,
toliko da čak i radnim kolegama zna biti mučno od mog 'kreveljenja',
naučena da su žene prije svega žene, nježniji, krhkiji spol.
No današnje žene dovoljno su sposobne voditi sva četiri kuta kuće,
zarađivati dovoljno za svoju obitelj,
raditi puno radno vrijeme u tvrtci,
biti divne majke, supruge, biti čiste i uredne,
brinuti ne samo o sebi već i o cijeloj bližoj a i daljoj obitelji,
i muškarci im trebaju samo za produžetak vrste.
A to je vrlo kratko, i zbog toga ih ne moraju trpjeti ostatak života.
Nemojte me krivo shvatiti, nisam protiv braka,
niti mislim da nema dobrih brakova i danas,
da nema dobrih nježnih veza i pravih muškaraca
koji su više nego divni svojim djevojkama, ženama, suprugama.
Samo jako ih je malo.
A one žene koje ih imaju uz sebe prave su sretnice.
Dakle definitivno
ponijela sam se kao prava plavuša,
u svemu tome dobro sam prošla (bez obzira na neke gubitke)
jer da mi se nešto dogodilo (ne daj Bože) i da sam zvala policiju,
i da su postavili par jednostavnih pitanja (tko, gdje, kako, zašto,...)
znala bih odgovoriti na samo ime, prezime, datum rođenja i privremeni broj mobitela.
Ništa više.
Prošlo je od tada neko vrijeme.
I danas kad se svega sjetim dobro se nasmijem,
prije svega sebi, zaslužila sam :).
I njemu, iako ga ne srećem.
Na njegovu mjestu promijenila bih mjesto boravka, odselila u drugi grad.
No nismo isti, ima nas sa tanjom i debljom kožom.
Ono što je on napravio, pretpostavljam, našao je samo drugu plavušu :).
I kao parazit hrani se negdje u njenom 'probavnom traktu'.
Dok i ona ne uzme pravu tableticu.
I iščisti crijeva :)))
Ipak, to je tolika škola koju rijetko tko ima priliku proći (ne želim je nikome)
uz minimalne posljedice.
Prošla :)
Zašto sad tek pišem o ovome?
Ne znam, valjda zato što sam sretna što je sve to iza mene.
Valjda zato što mi svakodnevno (htjela ja to ili ne)
javljaju neku novu vijest o njemu, no niti jednu pozitivnu,
niti jednu zbog koje bi mi i malo bilo krivo što sam ga otjerala.
Zato što danas imam uz sebe nekoga tko je pravi Lik,
u svakoj situaciji ima stav
koji još niti jednom nije bio drukčiji nego su bila moja očekivanja,
pokraj kojega sam prije svega žena,
dovoljno snažna da mogu zamahnuti krilima i poletjeti
a da mi pri tom da poticaj vjetrom u leđa,
a opet nježna toliko da me naziva svojom pahuljicom.
I svo to vrijeme nije niti malo ugrožen time što letim
već baš zbog toga još veći u mojim očima :).
- 14:24 -
