petak, 29.02.2008.
na francuskom :)
dakle,
otprilike ovako...
na francuskom:
dobar dan
dobar dan
je li to (ta i ta) institucija?
da, možete li molim vas pričati na engleskom, ne govorim francuski?
ne govorite francuski?
ne
na engleskom:
zanima me jedna informacija o sjeveroistočnoj Hrvaskoj, možete li mi pomoći?
naravno, možete mi reći što vas točno zanima? ili, možda bi bilo bolje da mi to napišete u mailu, imate pristup kompjuteru?
da, recite na koju mail adresu?
slovo po slovo diktira se adresa...
a vaše ime je?
govori se ime jednom
kako ste rekli?
ponavlja se usporeno opet ime
dobro, možete li mi odmah odgovoriti mailom?
ne nažalost, radimo do 17h, više ne radimo
koliko vam je to važno?
prilično važno, možete li mi odgovoriti mailom?
možete li pričekati sutra ujutro, odgovorit ću vam odmah ujutro, upravo sam isključila kompjuter?
kompjuter ste isključili. a svoje srce?
tek tada prepoznah glas :)
- 09:23 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
četvrtak, 28.02.2008.
znaš li...
da te nitko nikada neće voljeti kao ja?
nikada
nemoj to zaboraviti
oke :)
toliko puta sam to čula,
zašto bi bilo ovaj put drukčije?
- 11:04 -
utorak, 26.02.2008.
nemoj
nemaš zašto biti tužna
nasmij se
volim te
- 10:37 -
srijeda, 20.02.2008.
mijena sam.
tako osciliram s raspoloženjima
da je teško pratiti me.
i mojoj okolini pretpostavljam
teško je sa mnom.
znam,
u znaku mi je to jedna od glavnih karakteristika.
i mjesec je pun
i pomrčina večeras.
no ipak,
dnevne promjene raspoloženja su mi
previdljive i preekstremne.
čak i za mene.
ovdje mi govore da je to normalno
da su svi takvi.
i stvarno, kad malo pročačkamo jedni drugima ispod kože
kad se malo opustimo i upoznamo bolje
čini mi se da je stvarno tako.
je li to posljedica načina života ovdje,
okruženja, poslova na kojima radimo...
ne znam.
znam samo da netko sve to dobro čita.
i ruši me.
i plaši.
jer osjetim da nisam toliko sama
koliko ponekad mislim da ipak jesam
vara li me osjećaj?
teško.
'just my imagination', poznata stvar?
ponekad se pitam jesam li stvarno toliko puta bila povrijeđena
pa sad kad netko nešto lijepo i kaže
više ne vjerujem istim riječima.
i izmjenjuju se suze radosnice i one tužne
stapaju jedne s drugima
otpuštam kočnice
trebam li tako?
- 19:41 -
prošlo i prvo valentinovo...
sad kad je prošlo
lakše mi je nekako pisati o njemu
(valentinovu, naravno).
ne znam zašto
ali dok sam bila u stogodišnjoj vezi
bio mi je to tako jedan običan dan
kao, valentinovo, koja glupost, pa mi se volimo,
kao da to moramo cijelom svijetu potvrđivati nekakvim poklonima!?!
kad si sto godina u vezi onda više nema stvari
koju već prije nisi kupio/la svojoj 'boljoj' polovici.
stvarno ostaneš bez ideje.
i onda drugi dan slijede obavezna pitanja:
"što si dobila za velentinovo?
a što si njemu poklonila?"
i lagano mi sve to ide na živce.
no oke.
otkako sam sama primjećujem u stvari koliko samaca ima
koji ne znaju sami što bi sa sobom na taj dan.
koliko je njih nesretnih što nemaju kome nešto pokloniti
ili dobiti jedan cvijetak, pusu, nešto.
mislila sam da će ovo valentinovo i meni biti slično.
na kraju pokazalo se da pokraj mene nije bila potrebna
osoba koja me voli kao ljubav svog života,
dovoljno je samo biti u društvu dragih ljudi i srce mi je bilo ispunjeno.
kuća se napunila, pojavili su se neočekivani gosti,
donijeli nešto slatkoga, nešto cvjetasto, nešto balona, nešto veselja, priče, smijeha
i postalo je toplo u mom srcu :)
dobro, bilo je tu još darova
no i bez njih ovo valentinovo mi je bilo posebno simpatično :)
- 19:07 -
nedjelja, 10.02.2008.
pa na nečiju želju...
...evo par novih slika Belgije kroz tipkovnicu :)
a fotografije...
znate gdje ih možete pogledati :)
dakle,
četiri dana sunca :)
milina meni zimogroznoj :))
idemo redom.
četvrtak ja u uredu cijeli dan,
telefon zvoni, zovu me u šetnju gradom
(kao da mogu izići?!?!?)
ja živčana kao pas što sam u kavezu
i gledam kroz rešetke (ali doslovno) sunce.
zato sam nabavila zastore u uredu da ne bi gledala stalno u rešetke.
petak dopodne sunčani dan
na svu sreću postoji dobar razlog za izići
(onaj komp koji sam skršila, naravno nije se mogao poslije mene više popraviti,
(ma šalim se, nisam ja baš takva)
pa je trebalo otići u trgovinu kupiti nove komponente),
dolazi kolega informatičar iz jedne naše firme i voza me po gradu,
nasmijava toliko da mi suze od smijeha cure
i stomak me boli od smijeha
dobra mjuza na radiu,
vozi po suncu, gužva u gradu, kolone, zastoji,
no nema veze, uživam :)
skoro kao da sam doma,
kao da ja sjedim za volanom i vozam se po gradu.
otprilike isti gust.
u petak navečer bile smo (kad pišem u množini radi se o meni i cimerici mi)
na jednom ponovljenom rođendanu ali u drugom sastavu
i koliko mi se nije išlo, toliko je na kraju ispalo simpatično
pokazalo se da sam u ovih mjesec dana koliko sam ovdje
imala prilike upoznati jako puno novih ljudi i dosta toga za kratko vrijeme vidjeti.
neki od mojih poznanika govore mi da kad su došli
mjesecima nisu znali nikoga, nikoga. nikoga.
i ne mogu vjerovati.
splet okolnosti, čini mi se.
na rođendanu smo jele nekakve čudne sendviče i pile loše vino
i drugi dan nas obje glava toliko boljela (od niti pune dvije čaše vina),
ondje smo upoznale jednog simpatičnog Francuza koji svira klarinet
i dogovorili smo krajem mjeseca ići na jedan od njegovih koncerata :)
stigle smo u rane jutarnje sate
(ali još uvijek pristojne, prve otišle s rođendana, pa ipak sam ja ondje najstarija i najozbiljnija),
malo spavale, i tijekom prije podneva otišle na ogromnu tržnicu
(nemam pojma kako se zove, te nazive ne da ne pamtim, nego...)
blizu željezničke stanice Gare du Midi
na kojoj se na otvorenom dijelu, na kojemu smo samo i bile
(onaj zatvoreni, ustvari natkriveni dio nismo niti išle, no morat ćemo jednom barem malo promuvati se)
nalazi hrpa štandova sa voćem i povrćem (neko nisam nikada niti vidjela u životu, stvarno)
te smo si obnovile zalihe :)
pokupovala sam hrpu začina i našla kim (kumin) napokon :)
znam, smiješno zvuči što tražim nešto što koristim doma
no nikako se ovdje ne mogu navići na njihove trgovine i asortiman robe
stvarno imam osjećaj da su naše trgovine bolje opremljene i da je roba u njima bolja.
možda sam samo subjektivna.
no nisam išla u jednu trgovinu, i ne u najjeftiniju,
i nisam bila jednom samo.
no ipak, tko zna.
i tako sam na tržnici pokupovala svo moguće voće i povrće, začine vrlo jeftino,
i nateglila se s vrećicama doma (metro).
u metrou smo ostale bez sitnog novca a karta je 1,5 euro
pa smo se šetale sa svim tim silnim vrećama i robom gore dolje
kako bismo razmijenile papirnate novce i kupile kartu
a pri tome nas je 'ljubazni' tip koji radi u metrou vodio cijelim putem
misleći kako nam čini uslugu, te nam čak i objašnjavao kako da kupimo karte
umjesto da nas je pustio da se provozamo bez karata kad već nemamo sitnoga :))
ovdje se hrpa ljudi šverca, a druga uredno kupuje karte.
naravno, ja spadam u one druge koji umiru od straha od kontrole.
no baš sam se mogla jednom i prošvercati :)
no vratimo se na kupovinu.
na kraju ispadne da je super kupovati kod marokanaca
(i ostalih belgijanaca koji niti malo ne izgledaju kao rođeni belgijanci,
a u stvari, kako belgijanci uopće izgledaju?)
jer kod njih se može toliko toga različitoga kupiti :)
danas sam recimo u jednoj od njih našla Argeta paštetu od tune :)
i bila najsretnija na svijetu jer pilam već tjedan dana sve oko sebe
kako želim jesti tuna paštetu
ali ono što mi nude po trgovinama mi nije to što ja želim :)
rano popodne bila sam jaako tužna.
netko meni vrlo vrlo blizak me jako rastužio.
o tom jednom drugom prilikom, kad me prođe.
izišla sam iz kuće plačući u tišini (samo suze cure, slap)
i naletjela (baš kad nisam nikoga željela vidjeti slijedećih pola sata
kako bi me prošlo, da se smirim, prestanem kišiti)
na koga ću nego na jednu poznanicu iz Hrvatske.
I vidi ona da meni suze u očima, ali ne tepe 5%,
dvadeset minuta ubi me pričom.
napriča mi kako je vrijeme novac i kako ga ljudi ne znaju cijeniti
i kako misle da njeno znanje mogu dobiti besplatno a misle da vrijeme ne košta ništa.
i došlo mi joj reći da je vrijeme koje ona meni troši moje slobodno vrijeme
i da ga najmanje s njom želim provesti u stanju u kojem sam.
no istrpila sam (ipak s njom ovdje se poslovno susrećem),
ispričala se da kasnim i žurim
i sjela na metro.
i opet,
postoje dobri ljudi koji su tu kao da ih je 'netko' poslao.
i potrudili su se svaku moju suzu obrisati i zamijeniti osmjehom na mom licu.
i ja sam im na tome neizmjerno zahvalna.
i nakon slapa suza, i čišćenja mojih 'naočala'
i nečijih riječi da sam lijepa i kad plačem
(to je subjektivno, vjerujte, nisam, samo su mi oči malo plavlje)
otišli smo posjetiti turistički sajam na prostoru Expo-a
i naravno, da bih se još malo nasmiješila,
pronašli smo štand Hrvatske :)
dobila sam malu vrećicu lavande za ormar i popričala koju riječ na hrvatskom,
napunila oči opet suzama ali ovaj put od sreće
i odigrala hrpu nagradnih igara :)
dobila sam na jednom grčkom štandu malu bočicu slatkog vina sa Samosa
i posudu za to vino,
karakterističnu po tome što se vino može uliti samo do određene linije nacrtane na posudi,
ako se ulije više od toga, sva tekućina se izlije kroz dno posude :)
pri povratku svratili smo do Atomiuma, kako bih otpucala koju fotku.
na vrhu Atomiuma nalazi se restoran (u najvišljoj kugli),
no za stol se treba naručiti koji dan unaprijed.
drugom prilikom :)
u blizini je još jedan kraljevski park
u kojemu se nalazi grobnica kraljeva
lijepo zdanje koje sam tek izdaleka mogla vidjeti.
vratila sam se doma.
još pomalo tužna
no najbolje je što se i u toj mojoj tuzi i razlozima za istu
samo potvrđuju stvari koje znam otprije
a to je da smo uvijek sami.
i da se samo na sebe možemo osloniti.
i da ponekad očekujemo pomoć od naših najbližih
jer mislimo i znamo da bismo mi tu istu pomoć pružili
(kad bi je netko nama jako blizak trebao)
ali nam ponekad nepoznati ljudi, daleki, strani
lakše pruže ruku.
i svaki dan učimo.
ponekad na vlastitim greškama.
danas sam se probudila relativno rano (za mene ovdje da)
i sa jednom simpatičnom ekipom
otišla sam na sajam antikviteta u Waterloo.
obišli smo cijeli sajam, bili satima,
i kažu da dugo nisu vidjeli toliko ljudi na tom sajmu.
bilo mi je prelijepo,
sajam nije ništa posebno, na velikom prostoru hrpa robe
od sitnica do kompletnog namještaja za kuću, čak i prozora i vrata.
no zanimljivo je gledati ljude koji obilaze, gledaju, cjenjkaju, kupuju, odnose :)
i stvarno se može naći lijepih komada namještaja vrlo jeftino,
naravno, ako vam se nešto od ponuđenoga sviđa :)
uglavnom, uživala sam :)
poslije toga otišli smo na jednu farmu u blizini
pod imenom Ferme du Hameau du Roy
poznatu po odličnom kruhu kojeg ondje peku.
kasno smo doručkovali ondje i uživali u sitnim razgovorima :)
vodili smo i jednog lijepog ptičara sa sobom.
nakon toga prošli smo pokraj spomenika Napoleonu,
popili kavu,
i vratili se u Bruxelles,
moj novi dom.
- 22:10 -
utorak, 05.02.2008.
nedostaje mi...
..moj grad,
moje ulice,
moji kafići,
sunce,
'katedrala',
kazalište,
čak i zgrada moje tvrtke,
mostovi,
rijeka,
šetnica,
izlasci,
sve.
http://www.youtube.com/watch?v=a_1eehB8K9E
- 20:51 -
