srijeda, 09.01.2008.
vrijeme...
ajmo reći da sam raspakirala sve stvari,
ajmo reći da sam počela raditi,
dio svog ureda sam pretumbala po svom,
tražila zavjese za sobu,
kupila nove vješalice,
počela kuhati u novom domu (što me moram priznati nakon dugo vremena ponovo veselilo)
ajmo reći da mi se čak (iako je to tek početak pa ne mogu reći sa punom sigurnošću) sviđa i posao koji ću ovdje raditi,
pa čak sam i puna tri dana radila ;)
ajmo reći da imam svu komfornost doma osim dnevnog boravka (toga ovdje nema)
ajmo reći da bi sad bilo normalno nastaviti u svemu tome funkcionirati,
no naravno, ja ne bih bila ja kad me ne bi ponovo posjetila gđa Bolest i to ona imenom Gripa.
I evo, od subote navečer slomljena sam.
temperatura, tonem u san, spavam kao zaklana, prvi dan sam kao moj mačak dobrih 18 sati odspavala,
već su se zabrinuli da mi se nije što dogodilo :)
i svaki dan pomisliš kako ćeš sutra već biti ponovo u uredu
i umjesto toga tu noć ne spavaš nikako
a ujutro izmjeriš temperaturu zbog koje bi ti svatko normalan rekao da ostaneš u krevetu.
dobila sam atrofiju mišića,
skinula gubitkom apetita u tih par dana dobrih nekoliko kilograma,
izgledam kao da me voda izbacila
a snage nemam za popeti se uz stepenice
(nije što se želim penjati već je cijela kuća u međuetažama
pa htio ne htio moraš recimo dva kraka stepenice proći da bi stigao do wc-a).
onda ja ne bih bila ja kad ne bih novi komp u uredu uspjela skršiti
dobro, nisam ga baš skršila (ipak sam malo plava, nemojte zamjeriti, posebno vi veliki stručnjaci u informatici),
no odjednom baš kad sam htjela uključiti slušalice prestali su mi svi portovi raditi
i još taj mali problemčić nismo otklonili :)
čekamo kolegu iz Hr.
Mislim, našla sam rješenje (postoji nekakav klasični port za miša no nemam za njega nastavak)
no kako sam bolesna ne idem nigdje van
pa niti do trgovine računalnom opremom kako bih kupila dio koji bi me 'spasio'.
Dakle,
nisam još vidjela skoro ništa od Bruxellesa,
i nadam se da ću napokon ovaj vikend imati prilike.
Ovdje vrijeme jako sporo prolazi,
i sad kad slušam djevojku koja je ovdje sa mnom
a nije mutava (blagoglagoljiva je, spretna, okretna, komunikativna, draga, ima već hrpu poznatih ovdje)
kako ne zna što bi sama sa sobom
i kako je jedva čekala da dođem
bilo mi je smiješno,
sada više nije.
sad imam osjećaj da će ovih 6 mjeseci (dobro, malo manje) trajati kao godina
da ću vječno ovdje ostati.
i pitam se jesam li stvarno tako cendrava,
jesam li stvarno tako slaba
ja koja sam prošla sve i svašta,
ja koja sam mislila da neke situacije neću izdržati a izdržala sam,
ja sad imam osjećaj da neću dočekati kraj ovoga.
nije meni ovdje loše, ne,
ali ipak imam osjećaj da mi je sve moje doma u Hrvatskoj ostalo, pa i srce.
Onda pomislim kako ljudi koji su godinama radili negdje u inozemstvu
i sve novce slali kući kako bi izdržavali brojnu obitelj
a ja tu cendram.
Mislim, ne plačem doslovno, već seruckam pristojno.
Strašno.
No vrijeme je stalo,
kažem vam.
- 21:19 -
