nedjelja, 20.01.2008.
dobar provod
Ovdje sam relativno kratko.
I radim stvari koje sam mislila da nikada neću.
I nije mi baš nešto posebno dobro.
A svi oko mene misle da trebam biti zahvalna što mi se pružila takva prilika.
I tjeraju me na razmišljanje kakav je život svih onih koji su prije mene bili u sličnoj situaciji
a koji stvarno misle da nekome trebaju biti do neba zahvalni i jesti govna iz istih razloga.
Jer ja baš nisam taj tip.
I ne jedem govna.
I izići će mi na uho ono što me muči i što moram reći,
nekada odmah a nekada sa zadrškom, ali kad tad nađe put.
I kukam stalno, i sebi zbog toga idem na živce, a mogu misliti tek mojima najbližima.
I mrzim što sam preskeptična i mrzim što se neka moja predviđanja ostvare.
Voljela bih kad ne bih baš uvijek osjetila kako će nešto završiti, ili u kom smjeru ići.
I uvjeravam sama sebe da će biti bolje.
I da postoji razlog zašto mi se sve ovo moralo dogoditi.
I da će sigurno iz svega na kraju nešto dobro ispasti.
I tako lažem sebe i križam tjedne.
I kad se ne javljam moji znaju da nešto nije u redu.
A ne mogu se javiti, kad nije.
I govorim si da sam prošla hrpu gorih bezveznijih stvari pa kako ne bih mogla ovo.
I dani koliko god mi sporo prolaze, ustvari lete.
I kad završim s poslom već je kasno popodne. I večer.
I ovdje se trude svaku večer ili službeno ili neslužbeno naći mi neku zanimaciju.
I privremeno je to dobro jer nemaš vremena razmišljati,
no meni nedostaje vrijeme samo za mene.
Koliko god sam prije bila nesamostalna, mrzila biti sama doma ili bilo gdje drugdje,
toliko sad uživam u svojoj samoći.
Nitko me ne gnjavi bezveznim pričama, nitko me ništa ne pita,
misli idu svojom brzinom bez ikakvog uplitanja sa strane.
I čak i ovaj grad ovdje volim obilaziti sama.
I ne znam kad se dogodila ta promjena u meni.
I sad kad bolje razmislim, uvijek sam i birala nekakve individualne sportove
(rekreativno, naravno) u kojima sam bila sama sa sobom i svojim rezultatima.
Trčala sam sama.
I rolam uvijek sama.
Klizala sam sama.
I bavila se streljaštvom sama.
I plivala svoje rute sama.
I sad odjednom sve te promjene.
Niti sam više sama nit imam vremena (a niti novca)
za barem jednu od tih mojih samostalnih aktivnosti.
Život mi se pretumbao full.
I mogu reći da sam komotna, da volim kad je po mome, i gustiram u tome.
I stvarno sam si nekako složila da mi bude dobro u mom gradu.
I sad čekam da se vratim kako bi mi opet bilo dobro.
A ovdje moram živjeti, naravno.
Pa onda kao živim.
Pa stalno idemo (dakle tu nisam nikada sama, zato množina) negdje.
I imam sreću da je sa mnom jedna draga djevojka, normalna, vrijedna i inteligentna
pa barem imam normalnu cimericu, radnu kolegicu, prijateljicu, tješiteljicu, sestru,...
(ne znam koje sve uloge ovdje ima, ali ima ih ajme).
I nekada mi to ide na živce jer takav je tip posla da uvijek moram biti
sređena, nasmijana, dobro raspoložena, i voditi one dosadne 'small talks' koje inače mrzim.
I voljela bi kad već moram biti prisutna stvarno biti nevidljiva.
Ali jbg. nisam.
I onda mi bude drago da ponekad neke od tih večeri budu
u privatnom a ne službenom aranžmanu sa meni do tada nepoznatim ljudima
koje uspijem upoznati malo bolje i provesti stvarno kvalitetno vrijeme.
Pa smo tako neku večer bile kod jedne mlade obitelji koja živi ovdje u Brux. već desetak godina,
i bilo mi je toliko lijepo da nismo niti primijetile da je već 2 iza ponoći.
I onda pomislim da ako ništa drugo vrijedi sve ovo ovdje
baš zbog takvih dragih ljudi koje sam upoznala, ako barem ni zbog čega drugog.
I to jutro vratile smo se u 2,
zaspale i probudile se svaka u svoje vrijeme,
ona ranije kako bi obavila shopping a ja ostala u svom krevetu
jer kupovina mi ovdje ne predstavlja gušt a san me barem smiruje,
posebno što ovdje u zadnje vrijeme kao budala znam do 2, 3 u noći
buljiti u strop zbog nedostatka sna
(ili nervoze želudca, ili zbog mozga koji vrti svoj film, htjela ja to ili ne)
pa iako sam u Os prije ustajala u 6,30 ili najkasnije 7
ovdje ne mogu odlijepiti glavu s jastuka prije 8.
Obavila jedan lijepi telefonski razgovor s nekim meni posebnim
i pozitivno razmišljajući započela dan.
Stigla je ekipa koja nešto popravlja u kući,
čak s njima otišla do grada kako bih se našla s cimericom
jer smo trebale obaviti veću kupovinu namirnica,
pri tome zaboravila oba mobitela koja ovdje nosam
(jedan moj stari hrvatski broj i jedan belgijski),
nisam se ni naživcirala shvativši da sam si zadala nemoguću misiju sa željom
pronaći si cimericu u toj gužvi njihove glavne shopping ulice a bez zivkanja mobitelom.
Pojela jedan muffin (ajde, nisu loši, i kod nas volim one sa šumskim voćem)
i vratila se metroom za 5 minuta doma.
I sve oke.
Cimerica se vratila, otišle u obližnju trgovinu (tipa DM kod nas) pokupovati nešto kozmetike
jer već dva tjedna iznenađena sam količinom kozmetičkih artikala
koje sadrže njihove male trgovinice u kvartu (ništa, stvarno).
Otišle kupiti meso za večeru jer smo pozvale u našu kuću desetak dragih ljudi koje smo upoznale u zadnje vrijeme, neki su iz Hr, neki ne.
I nismo našle niti predviđeno meso, no nema veze, iskombinirale smo nešto
i dogovorile drugu večeru, manje izvorno hrvatsku,
no hrvatsku večeru ćemo ponoviti sa svim potrebnim (odnosno željenim sastojcima).
I sve propremile, ispekle, složile, super raspoložene obje.
I skupila se ekipa, svi pozvani se odazvali, stvarno je bilo lijepo.
I odlučili smo poslije večere, iza 23h izići u obližnji kafić - restoran gdje je ekipa mladih stažista slavila.
Mjesto oke, poznato, uredno, ništa što odsakče, hrpa mladih dobrih komada,
sjetih se svojih prijatelja u Hr koji su mi dali jedan savjet prije odlaska:
ma baš te briga, nitko te ne zna, možeš raditi što god želiš ;)
I baš nam je bilo super, opustili se, zafrkavali,
čak sam pomislila kako moramo češće izaći ovako.
Čak snimila dva zgodna tipa, s obojicom se upoznala
(ne možeš vjerovati kako to ovdje brzo ide, mislim upoznavanje).
Furam s frendicom kroz tu gužvu, svi pjevaju plešu, dobra atmosfera, baš dobra,
i komentiramo tipove pokraj kojih prolazimo.
I ja onak iz zafrkancije kažem kako mi je neki mali u bijeloj košulji zgodan,
a stalno mi se smješka.
Kad, prilazi i pruža mi ruku, upoznaje se, daje mi vizitku, broj mobitela traži,...
kao u nekom ubrzanom filmu, sve u kojoj minuti.
Frendica isto ne može vjerovati.
Pa vidiš, vidiš, počelo mi se sviđati... :)
Mislim, naravno da od svega toga ništa ne bi ni bilo,
no zanimljivo je malo flertati dok si vani, više kao sport :).
I oko 1, kad je baš bilo dobro, kad smo svi bili dobro raspoloženi,
u našoj blizini plesao je neki tip, čak sam i ja s njim proplesala koju minutu,
no ples mu je bio takav da je sve oko sebe gurao laktima.
Pa sam i ja dobila njegovim laktom u oko, no vjerujem da nije bilo namjerno tada.
I odjednom se počeo naguravati sa jednim našim frendom.
I drugi dragi prijatelj kako bi ga zaštitio stao mu je u obranu.
Na žalost, i ovdje ima sirovina koje znaju samo govor šake.
Zamahnuo je rukom, razbio frendu arkadu, pobjegao.
Krvi kao u priči, dečku posjekotina od par centimetara, oko se zatvorilo,
zovi taxi, odvezi ga do bolnice, frend ide s njim.
Nas dvije koje smo s dečkima najbolje (ili možda i nismo), krenule taxijem za njima.
Odvezao nas do krive bolnice.
Vozi do prave, 5 km dalje.
Obojica van sebe, stvarno dobri dečki, totalno koma zbog svega toga.
Izlaze iz ambulante i jedan (podrška) govori da dok su bili unutra, čovjek je umro pred njima.
Kud su već u šoku, dodatni im stvarno nije trebao.
Vozi se do druge bolnice gdje će specijalist pregledati oko.
Na hitnoj gužva, čekaonica puna.
Kad se vratim u Hrvatsku imam osjećaj da ću svu odjeću koju ovdje nosim
ili dati dobro dezinficirati (klasično pranje u perilici mislim da ne pomaže) ili baciti.
Jedan čovjek se ustaje i ulazi u ambulantu psuje, viče.
Tjeraju ga van, policija intervenira, fizički obračun.
Ulazi drugi tim policije i dovodi dva mladića s lisicama na rukama.
U kojem mi to svijetu živimo?
Jesam li stvarno do sad bila zaštićena pa ne znam da je to svakodnevica
ne samo u Belgiji već i kod nas?
Jel svijet stvarno tako ružan, ljudi grozni?
Vozimo se do stana gdje živi, kako bi bile sigurne da je legao i da će uz njega ostati netko.
Vraćamo se taxijem doma, umorne, crknute, u 4 ujutro, zadnju lovu dale za prijevoz
i još posudile jer nismo imale više gotovine uz sebe, naravno potrošile na izlazak.
I u čudu može li se još što dogoditi dok smo ovdje,
a tek nam je ovo bio prvi izlazak van.
Trebamo li biti sretni da se nije dogodilo išta gore?
Stvarno dobar provod.
- 17:04 -
