razmišljala sam o ljudima u svom okruženju.
potakao me ovaj moj odlazak.
potakli su me oni koji se javljaju.
potakla su me moja objašnjenja cimerici ovdje tko su ti ljudi.
i onda sam se začudila kako su većina njih stvarno pomalo čudni,
ali meni svi do jednoga jako dragi.
moj grad je mali.
i kad si u njemu rođen, dakle živiš od djetinjstva u njemu,
normalno je da jako puno ljudi znaš.
i još ako radiš poslije na nekakvom radnom mjestu
gdje se stalno susrećeš s ljudima, normalno je da ćeš imati puno poznanika.
dogodilo se da su neki poznanici kroz posao
postali stvarni pravi dragi prijatelji,
ljudi koje znam vrlo kratko (par posljednjih godina ili kraće)
ali sam s njima postala toliko dobra
da smo sad bolji nego neki s kojima se znam iz djetinjstva.
iznenadilo me baš u zadnjih godinu dana to moje prijateljevanje.
u stvari, više želja pojedinih osoba
da sa mnom postanu i ostanu dobri prijatelji
i drugih koji su bili dobri sa mnom
a jednostavno se prijateljstvo ugasilo, nestalo, izblijedilo.
i tako to vjerujem mora i biti.
jedna vrata se zatvore, druga otvore.
ne da ja nemam s tim nikakve veze, naravno da imam,
no sad govorim o onim prijateljstvima u kojima sam stvarno dala sebe,
bezrezervno, bila pravi prijatelj.
neki su uzvratili a drugi ne.
bilo je i onih koji su kad mi je bilo najteže (a bilo je i takvih trenutaka, ne mali broj)
jedino silno željeli vidjeti gdje sam preselila, gdje sam se smjestila,
pa iako sam grcala u suzama (otvorio se ventil)
i objašnjavala da nemam ni hladnjak, ni kuhalo, ni stolac na koji mogu sjesti
i da ako se već žele sa mnom negdje naći, naći ćemo se negdje vani
(jer i meni će biti lakše, neću biti stalno u svojim mislima)
nije ih to zanimalo.
htjeli su se (barem mi se danas tako čini, nadam se da griješim, no sumnjam)
nahraniti mojom boli,
valjda da njihova bude manja.
i umjesto pomoći dobila sam nerazumijevanje i teški egoizam.
ali i to su prijatelji :)
a drugi su nosili sa mnom kutije sa stvarima,
i neki su im se sprdali da će padati snijeg jer ih prvi put vide da nešto rade,
a oni su ipak nosili, i puno pomogli, podrškom prije svega :)
dragi prijatelji.
neki su me izvlačili iz kuće, u svoja društva,
samo da ne budem sama sa sobom,
pekli sa mnom kolače dugo u noć i pričali, puno pričali :)
i bilo je onih od kojih uopće nisam očekivala nikakvu pomoć
a nesebično sam je dobila.
i dobila nove prijatelje pri tome.
a ima i onih za koje me neki i danas pitaju (iako se s njima znam desetljećima):
kako možeš s njim biti dobra?
radi se o ljudima koji su prošli sve i svašta u životu,
nije ih milovao, bili i na ovoj i na onoj strani zakona,
poznati kao kriminalci, grubijani, tabadžije, mafijoze,...
a ja ih znam kao najbolje dečke u mom gradu,
ne zbog njihova izgleda,
ne zbog njihove pojave sa debelim zlatnim lancem
niti zbog skupog automobila,
već zbog njihova velika srca
čiju toplinu mislim da nije imao svatko prilike osjetiti.
i jako mi je drago da svi ti ogromni dečki koji tjeraju drugima strah u kosti
meni su kao braća s kojima mogu pričati o svemu,
koji preda mnom nemaju nikakvih tajni,
kojima je lijepo i ugodno biti u mom društvu,
koji mi nose maslinovo ulje s drugog kraja lijepe naše jer znaju da ga volim,
koji mi nabavljaju domaćeg vina jer mi zbog krvne slike treba,
koji organiziraju dovoze, odvoze i sadnju jelki koje su kod mene bile za božić,
bez da ih ja to tražim,
koji se otvaraju kao knjige i pričaju stvari koje nisu pričali ni svojoj obitelji
i osjetim njihovu toplinu.
koji iako ih mnogi smatraju bezosjećajnima, tupima i priglupima
ali ih se istovremeno i boje
meni otkrivaju onu lijepu stranu svoje duše.
koji me slučajno sretnu negdje u gradu
i ne puštaju slijedećih par sati
dok s njima ne obavim smiješnu kupovinu,
koji me voze do drugog grada da bi popili kavu
jer znaju da je lijep dan i sunce lijepo sja a ja se tada volim voziti satima.
koji mi sviraju klavir preko telefona i pjevaju u slušalicu, recitiraju pjesme.
pričaju glupe viceve kojima se svaki put od srca nasmijem jer žele čuti moj smijeh.
velika draga djeca.
dobri dečki koji bez ikakvog posebnog povoda (barem ne s moje strane)
čine sve da bi me nasmijali stotinama kilometara daleko,
bilo porukom, bilo telefonskim pozivom,
bilo smiješnim vicem kojeg mi šalju
dok se negdje u poznatom društvu istome smiju.
i pitam se da sam ih upoznala u nekakvim drugim okolnostima,
bih li i ja isto tako umirala od straha kad bi mi se neki od njih obratio,
bi li mi bilo neugodno uopće biti u njihovu društvu?
i nedavno sam imala priliku biti u društvu osobe
koju većina smatra sirovim, dosadnim, priglupim, hladnim, proračunatim,...
samo jedan telefonski poziv upućen njemu
i ja koja sjedim pored i slušam razgovor,
vidim osobu koja tješi nekoga kome je umrla jako bliska osoba.
i iz njegovih usta izlazi toliko suosjećanje,
toliko lijepe riječi
iako se ne radi o smrti osobe koju zna, u priči je jako nježan i suze se naziru.
upoznala sam jednu dimenziju koju do tada nisam vidjela u njemu.
a sigurno niti mnogi drugi.
i bila sam sama tada.
i opet se pitam,
jel samo slučajnost što se takvo nešto događa preda mnom
ili ti isti ljudi ne mogu uvijek nositi masku pa je ponekad i skinu?
a ja imam sreću tada biti tu negdje, u blizini.
I dok ovo pišem stiže porukica:
"Dakle, mjesec je večeras malo nahero iznad tvog grada,
u Pressu je prazno,
pozdravih ti Radićevu,
kao da mi netko tu nedostaje..."
dragi, dragi prijatelji, jako vas volim :)
Post je objavljen 25.01.2008. u 20:04 sati.