OSNOVNI PODACI
ime: Matija
prezime: Prskalo
spol: žensko
datum rođenja:
zanimanje: glumica
trenutno prebivalište: Zagreb
suprug:filmski producent Dominik Galić
kći: Kalista Elena Galić (r.11.09.
svekar: Eduard Galić link
Matija Prskalo
– Ne pada mi na pamet da se mijanjam za nečijeg muža jer mi je dovoljan i ovaj kojeg imam doma. Ne mogu ni zamisliti da mi još jedan dođe doma jer i s ovim svojim jedva izlazim na kraj. Mislim da je ovdje najbolje poslužiti se poslovicom – Tuđe neću, a svoje ne dam.
OSNOVNI PODACI
ime: Daria
prezime: Lorenci
spol: žensko
datum rođenja: 13.04.1976 u Sarajevu
zanimanje: glumica
trenutno prebivalište: Zagreb
DARIA LORENCI, glumica
Mlada zagrebačka glumica Darija Lorenci za sebe kaže da je tipičan primjer osobe koja je promijenila svoje životne navike, i to s gorega na dobro: "Potpuno sam neuredno živjela: jela sam što bih stigla, pila sam goleme količine kave i pušila do dvije kutije cigareta na dan. Prije tri godine počela sam osjećati tegobe zbog takva načina života, pogotovo od cigareta, i odlučila sam prestati pušiti. To je jednostavno povuklo druge stravi za sobom: nisam više toliko vremena provodila na kavama i odjedanput sam imala puno više vremena. Počela sam kuhati, razmišljati o tome što jedem i raspitivati se o receptima. Pohađala sam i nekoliko radionica u Makronovi, gdje sam počela i jesti makrobiotičku hranu", objasnila je Darija Lorenci.
Ona tvrdi da se nedugo nakon toga njezino psihofizičko stanje poboljšalo. I dalje joj se, priznaje, tu i tamo dogodi da se u nedostatku vremena hrani sendvičima, ali se nakon nekoliko dana takva života počne osjećati prljavo, kao kanta za smeće: "Zato se uvijek vratim zdravim navikama koje su mi sada nekako bliže i više me vesele. Ista je stvar i s vježbanjem. Njime se ubrza cirkulacija i podiže se energija u tijelu, a s tim se automatski mijenja i raspoloženje. Zapravo je sasvim dovoljno 15 minuta malo bržeg hoda i već se potpuno drukčije osjećaš." http://www.nacional.hr/articles/view/20641/24/
Premijere
Ruka koja miluje Hitlera
Darija Lorenci fenomenalno igra psihotično, na početku depresivno, ali kasnije sve bješnje raslojavanje lika Eve Braun u furiju nerealizirane mitomanije
Uz premijeru Eve Braun Stefana Kolditza u režiji Edvina Liverića u zagrebačkom teatru EXIT
Nataša Govedić
Postnacistička istraživanja Hitlerova režima uglavnom polaze od pitanja Alfreda Grossera: kako je to uopće bilo moguće. Zašto je većina njemačkih institucija (vojska, sudstvo, školstvo) toliko entuzijastično podržala Hitlerovu politiku mržnje? Ponuđeni odgovori, od njemačke ekonomske inflacije do propagande nacionalnih mitova, izostavljaju činjenicu da fašizam – kao ideologija - nije prestao sa slomom Trećeg Reicha. Interes za Mein Kampf očito opstojava i u hrvatskom izdavaštvu. Prilikom grupnog premlaćivanja izdvojenih pojedinaca, čiji opis ne odgovara arijevskoj fizionomiji, domaći skinsi rutinski citiraju rasističke slogane nacionalsocijalista. Moje je mišljenje kako fenomen fascinacije podjelom ljudi na "bolje" i "lošije" još uvijek traje čak i u akademskim krugovima: svakodnevno se susrećem s elitističkim objašnjenjima i elitističkim zahtjevima stručnjaka koji otvoreno "preziru" studente, čitatelje ili gledatelje, pritom zagovarajući odanost apstraktnoj Doktrini naslijeđene ili stečene "superiornosti" nad mnoštvom. Hitlerova retorika eksplicitno je govorila protiv kršćanstva i socijalizma kao "nakaradne" brige za podčinjene i slabije. Kao što znamo, "demokratsku rulju" i "kukavičke pacifiste" nacisti su pokušali i fizički ELIMINIRATI. Osim toga, čini se da u današnjim društvima traje vrlo slična volja za eliminacijom slabijih. Moram priznati da me ne zadovoljavaju ni psihološka objašnjenja tipa fašizam proizlazi iz dubokog osjećaja nesigurnosti i nevoljenosti pojedinca: vjerojatno je tome tako, ali ne vidim na koji bi način sva obiteljska i intimna otuđenja mogla učinkovito završiti na terapijskim kaučima. Kako se onda uopće možemo nositi s voljom za fašističkom podjelom ljudi na "viševrijedne" i "manjevrijedne", s fašističkim stavom kako ništa osim krajnjeg nasilja nema nikakva smisla ili s fašističkom ideologijom poželjne žrtve u krvi? Umjetničko djelo, primjerice Eva Braun u režiji Edvina Liverića i izvedbi Darije Lorenci, otvara neke mogućnosti odgovora.
Tvornica snova
Publika, smještena na EXIT-ovu pozornicu (radi isticanja komornosti ambijenta), Evu Braun susreće u poziciji potpune nemoći: nijemu, umorno ispruženu na sofi, zaokupljenu mehaničkim milovanjem lisičjeg krzna kojim se ogrnula. Izvanrednom samokontrolom geste i glasa glumica Darija Lorenci ulazi u ulogu Eve Braun iz perspektive poražene Njemačke, Njemačke kao Hitlerove ljubavnice koja nije ostvarila san o dominaciji svijetom. Spori put tijela do uspravne geste prati ispovijed junakinje o šesnaestogodišnjem stažu igranja "ljubavnice najmoćnijeg čovjeka svijeta"; uloge u kojoj je Eva Braun morala pristati na stereotip "neobavezno glupe pratilje inteligentnog muškarca". Izvedba Darije Lorenci komplicira i razbija evocirani klišej. Izgovaranje mizoginih društvenih predrasuda Lorencijeva s jedne strane igra ironično, kao socijalnu budalaštinu, a s druge pak strane u paletu emocija dodaje i strah, naglasivši kako bi je javno suprotstavljanje ulozi Hitlerova ukrasnog privjeska vjerojatno odvelo u konclogor ili ludnicu.
U zrcalu političke filozofkinje Hannah Arendt, ovakvo "opravdavanje" zla kao banalne poslušnosti ili plitkog oportunizma još jednom publiku poziva na propitivanje vlastitog izbora pristanka ili suprotstavljanja političkom nasilju. Dvoumice oko grotesknosti, tragičnosti ili možda ipak ljudskosti ambicioznog lika "nerealizirane glumice", heroine koja ne bi prezala od života bolje plaćene i posve usamljene prostitutke samo ako je to način da dobije glavnu ulogu u velikom filmskom spektaklu o epskoj pobjedi nacizma, osnovica su dramske intrigantnosti lika. Volja Eve Braun u čitavoj transakciji s Hitlerovom seksualnošću vezana je, dakle, za san o glumačkoj karijeri te snimanju holivudskog filma o "ljubavi" s "najmoćnijim čovjekom svijeta"; jedino što bi željela da Hitlera ne igra veliki vođa osobno, nego "bitno fotogeničniji" Clark Gable, po mogućnosti u režiji Fritza Langa.
Već i spomenuta "idealna podjela" filmskih zaduženja svjedoči o stupnju kulture naslovne junakinje komada. Drama nudi i zanimljivu studiju ledenog licemjerja. Primjerice, Eva Braun o Hitlerovoj privlačnosti izjavljuje: Ne bih mogla podnijeti njegov izgled da nije Fürer. Čini se da dramatičar Stefan Kolditz, nekadašnji asistent Heinera Müllera, traga za ženskom varijantom glumačkog Mefista kao nacističkog sluge iz romana Klaussa Manna: ženskim licem "zavedene" Njemačke. Zanimljivo je da mnoge suvremene kritike nacizma, od dramskog djela Thomasa Bernharda do Schwabovih Predsjednica ili Kolditzove Eve Braun, kao fokus individualne i kolektivne neetičnosti uzimaju lažne ženske "žrtve" iz malograđanske svakodnevice. Njihova servilna stvarnost u pravilu je postavljena kao kontrast megalomanskim ambicijama o upravljanju svijetom. Obje varijante de facto pronalaze korijen fašizma u eskapizmu likova.
Čekanje...
EXIT-ova predstava kronološki prati posljednjih pedeset minuta života Eve Braun, no pritom niz analepsi upoznaje publiku s duljom poviješću dotadašnjeg Evina načina života. Ono što je junakinju ikad zanimalo tiče se dotjerivanja, kozmetičkih preparata, novih cipela, ceremonijalnih zabava visokog društva. Ambicija glume zapravo je lažna ambicija – Eva nema ni interes ni kvalifikacije vezane za izvedbeno usavršavanje, ali (simetrično Hitleru), želi vladati ljudskom pozornošću i želi biti apriorno prihvaćena. Darija Lorenci fenomenalno igra psihotično, na početku depresivno, ali kasnije sve bješnje raslojavanje lika Eve Braun u furiju nerealizirane mitomanije. U beketovskoj tradiciji beskrajnih čekanja na Događaj koji se nikako ne može dogoditi (jer ga se očekuje IZVANA, umjesto da ga se izazove IZNUTRA), Eva Braun dugogodišnje čekanje statusa zvijezde u posljednjem satu svog života zamjenjuje čekanjem na smrtnu osudu. Izriče je sama sebi, kako bi barem u smrti pokraj Hitlera bila prepoznata kao njegova tajna ljubavnica. Dramu završava na koljenima, ponovno u poziciji nemoći, ovaj put definitivne.
U analitičkoj tradiciji Aarona Becka, mogli bismo zaključiti da stalno "čekanje" protagonistkinje zapravo konotira smrt za života – apsolutno odustajanje od svega osim snova, zbog toga "mirno" ili ravnodušno primajući i vijesti o tuđim smrtima. Pasivnost junakinje neprestano legitimira genocidnu politiku koja se odvija svuda oko nje (Eva Braun zna sve o koncentracionim logorima). Drugim riječima, Eva Braun ili Njemačka sebe su dovele u stanje ravnodušnog leša davno prije no što su počela osvajanja okolnih zemalja ili ubijanja nepoćudnih građanina.
Istina glume
Naglašavam da je svaki pokret i svaki udisaj Darije Lorenci ne samo do kraja motiviran, nego glumački duboko prostudiran. Lorencijeva u isti mah i optužuje i brani Evu Braun, poklonivši joj puno više od općeg mjesta Hitlerove ljubavnice: očaj, okrutnost, bijes, poslušnički karakter, traumu zarobljenosti u vrlo restriktivnu socijalnu ulogu vječitog čekanja da joj Hitler udijeli nekoliko minuta svog vremena te daljnjeg čekanja da se domogne slavne filmske uloge. U slučaju umjetnice Darije Lorenci ne radi se ni o glumici kao estradnom zabavljaču ni o glumici kao isključivo vizualnom ukrasu kazališnih slika. Naprotiv, riječ je o kompletnoj umjetničkoj izvođačici intelektualne i emocionalne refleksije. U izvedbi Lorencijeve, fašizam se dogodio (i događa) onda kada opsesivno posegnemo za mitovima o Velikom Spasitelju, umjesto da nesavršenom svijetu pomognemo nesavršenom samoinicijativom.
Eva Braun također postavlja pitanja o smrtonosnom manjku zainteresiranosti građana za političke događaje te o kobnim posljedicama autističnog povlačenja u privatne snove. Vrijedno je reći da predstava režijski ne mora posezati za gestom velikog spektakla kako bi razobličila složeni sustav socijalnih nepravdi: intimistički fokus jednako toliko otkriva gnjilež u središtu opresivnih hijerarhija. Govorimo li pak o temi što glumica danas uopće može na hrvatskim pozornicama, primjer Darije Lorenci dokazuje istinu o RADU koji se nepobitno isplati – riječ je o glumici koja čitavoj svojoj struci vraća cjepivo filozofske provokativnosti. Zarez
Daria Lorenci
Vrag bez rogova
Seks, piće i krvoproliće – Biće bez spola i podrijetla u filmu „Onaj koji će ostati neprimijećen“ – „Zlatna arena“ za ulogu Mirjane koja je bila predodređena Dariji Lorenci i prije njezinog rođenja... Granate su padale po Sarajevu. Godina 1992. Šesnaestogodišnjoj učenici Dariji suze su tekle niz lice. Roditelji su našli način da je pošalju u sigurnost. U Zagreb. Dok su je vozili kroz opustjeli grad, s radija se čula svirka Indeksa. Glas Davorina Popovića zvučao je Dariji duboko iskreno, kao uvijek, ali i tužno, bolno. Suze su joj navirale jedna za drugom, a stihovi joj parali dušu. Htjela je zamoliti roditelje da ugase radio, pritisnuti uši rukama da ne čuje riječi, zatvoriti oči da ništa ne vidi i usnuti da se nikad ne probudi... Nije mogla. Gledala je. Slušala. Ćutila pjesmu. I rastanak. Svaka je pjevačeva riječ pekla. Probadala. Srce joj je tutnjalo. Gledala je svoje Sarajevo misleći da ga zadnji put vidi. I slušala potresnu glazbu i osjećajni glas:
...Da sam ja netko, pozvao bih sve dječake ,
dao bih im igračke i pustio ih da se cijeli dan igraju i jure,
radili bi divne stvari, prekratki bi bili dani, voljeli bi svoje škole đaci,
da sam ja netko, svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole,
davnu ljubav da im vrate, i da mirno žive svoje sate,
da sam ja netko, ne bi, ne bi ljudi život proklinjali, sve bi ruže Zemlji poklanjali,
kako bi se živjelo i voljelo i kako bi dobro bilo...
Plaha poput srne u nepoznatom gradu, preplašena samoćom i naprasno prekinutim djetinjstvom, u Zagrebu je završila gimnaziju i okušala se na prijemnom ispitu na Akademiji dramskih umjetnosti.
- Nisam ušla ni u uži izbor – prisjeća se Darija, ali ne tuguje – Mislila sam, dobro, ako gluma nije za mene, posvetit ću se plesu. Plesala sam dugi niz godina i razmišljala kako bi bilo lijepo živjeti plešući. Nekako sam se tijekom te godine psihički potpuno promijenila, postala zrela, ozbiljna. Bavila sam se i glumom, čitala, uvježbavala uloge i odlučila pokušati još jednom.
- Drugi ste put uspjeli?
- Jesam. Bila sam sigurna u sebe i vidjelo se da znam i mogu. Primljena sam i provela zanimljive četiri godine na Akademiji u učenju, igranju studentskih predstava, a ni ples nisam zapustila. U međuvremenu mi se i mama izvukla iz Sarajeva i pošla živjeti u Belgiju pa sam mislila poći njoj ako opet padnem. Nije bilo potrebno.
- Hvalili su Vas tijekom studija, hvale Vas i kasnije, a ipak niste dobili mjesto u jednoj od velikih kazališnih kuća?
- Nisam ga ni tražila. Odgovara mi teatar „Exit“ u kojemu s minimalnim sredstvima, gotovo bez scenografije i kostima, s malim brojem izvođača tumačimo zahtjevne uloge izvlačeći iz nas najbolje. Imamo dosta publike i mislim da za svaku godinu provedenu u „Exitu“ steknem iskustvo kao da sam negdje drugdje provela dvije godine.
- Gostujete i u drugim kazalištima, glumite u filmovima...
- I to je prednost moje kuće koja mi omogućuje punu slobodu djelovanja kad ne igram u „Exitu“.
- Prošlotjedna gošća rubrike „Susreti“ Nataša Dangubić predložila Vas je za našeg sljedećeg sugovornika. Je li Vam drago što Vas kolege uvažavaju?
- Komu ne bi bilo? Još mi je draže kad znam da je riječ o Nataši jer je ona odlična glumica.
- U Dubrovniku se dobro snalazite?
- Dolazila sam još kao mala djevojčica. Ljetovali smo na Pelješcu i u Dubrovnik dolazili na izlete, kao u grad iz bajke. Sarajlijama je Dubrovnik bio i ostao pojam. Moja klasa s Akademije igrala je predstavu „Sluškinje“ u Dubrovniku, a ove sam godine nastupala na Dubrovačkim ljetnim igrama u bajki „Priča o vojaku“. Naravno, ja sam glumila vraga jer je drugu žensku ulogu dobila Saša Naumov, a ona je, za razliku od mene, predodređena za princezu. Krešimir Mikić bio je „Pripovjedač“, a Radovan Ruždjak „Vojak“.
- Po čemu ste Vi vrag?
- Ne znam. Nemam baš rogove, ali mi takve uloge pristaju. Bliže su mom temperamentu i mogu više pružiti nego kao princeza.
- Radi li se o iskustvu iz fantastičnog filma „Onaj koji će ostati neprimijećen“ u kojemu ste glumili čudno biće kojemu se ni spol ni podrijetlo ne mogu odrediti?
- Vidite da meni zbog nečega daju takve uloge. Možda redatelji bolje vide pa na meni uočavaju rogove. Ali, nisam uvijek negativac. Glumila sam čuvaricu zakona, pravu pravcatu policajku u filmu „Seks, piće i krvoproliće“.
- I razočarali one koji su išli u kino misleći da će Vas gledati u erotskim scenama? Prevario ih naslov, što se često zbiva.
- Jesam li? Zaista, u dijelu tog omnibusa, kojega čine tri zasebna polusatna filma s nogometom kao tematskom poveznicom, uopće nema seksa. Nikada nisam glumila erotske scene u dosadašnjoj karijeri. Možda stoga što sam predodređena za ulogu vraga.
- Zlatnu arenu u Puli zaslužili ste za ulogu Mirjane u filmu Ognjena Sviličića „Oprosti za kung fu“.
- I za nju sam predodređena prije nego sam se rodila. Moja je majka u trudnoći stalno jela rižu pa su joj govorili, znate kakve su Sarajlije, Daniela rodit ćeš malog Kineza pa jedeš rižu da možeš reći kako je nastao od nje. I ja volim rižu na sve načine, a kad sam pročitala ulogu Mirjane, nisam mogla vjerovati. Radi se o djevojci iz Dalmatinske zagore koja bježeći od rata odlazi u Njemačku. Poslije nekoliko godina vraća se i kad joj rodbina vidi da je trudna, obuku joj crninu i govore drugima da je udovica, a sve se još više zapetlja kad rodi slatko, kosooko, žuto djetešce...
- Jeste li očekivali „Zlatnu arenu“ i što Vam je donijela?
- Nisam se nadala ni u snu pa sam poslije projekcije filma otputovala. Nagrada mi nije donijela novac, ako na to mislite, ali će možda donijeti više uloga u budućnosti i određenu težinu kod onih koji me ne smatraju dobrom jer se nisam dovoljno dokazala u klasičnim ulogama.
- Želite li ih?
- Svakako. Iako se na sceni najviše volim igrati i plesati, došla sam u životno razdoblje kad me jako raduje što ove sezone igram po Čehovljevu tekstu.
- Imate crnog labradora kojemu nikad nije hladno?
- Imam. Ženka je i zove se Tana. Nije ni meni hladno. Znam na što ciljate. Stalno nosim kratke suknje. Ne zato što se volim pokazivati nego mi je u njima udobno. Ili podsvjesno želim biti djevojčica jer mi je rat oduzeo sigurnost djetinjstva i natjerao me da naglo odrastem. Mogli ste me pitati otvoreno, ništa ne krijem. Novinarima iskreno kažem sve što me pitaju.
- I o mladom slovenskom redatelju koji postavlja predstave i u Rijeci, a preziva se Lorenci?
- Ne, ne krijem ni život s njim. Bila sam mlada, zaljubila se i udala za tog divnog mladića i nadarenog redatelja koji će svojim znanjem i zamislima postići velike uspjehe.
- Što?
- Kako što?
- Tko je čuo tako govoriti o bivšem mužu? Možete li naći bar neku primjereniju riječ? Recimo, u sličnim se prilikama čuje za bivšeg muža kako je kreten, idiot, siledžija, glupan, varalica, nesposobnjaković...
- Ne, Lorenci nije takav. Jednostavno, nas je rastavila razdvojenost. Živimo u dvije države i imamo previše obveza na različitim stranama da bismo uspjeli održati brak. Razišli smo se kao prijatelji i jedno drugome želimo sve najbolje. Niti sam ja bila vrag, niti on. Nešto lijepo nije uspjelo, ali događa se. Život teče dalje.
Daria Lorenci od odlaska iz Sarajeva vrlo rijetko sluša glazbu. Odrasla je na pjesmama Bijelog dugmeta, a sad joj je svaki zvuk koji je podsjeća na Sarajevo bolan. Ne može raditi nešto drugo i slušati glazbu. Kad poželi nešto čuti, posveti se samo zvuku. Zadnju godinu nekoliko je puta odslušala novi album Norah Jones. Ništa više. Glazba joj razdire grudi i onemogućava odmor. Za odmor joj trebaju mrak, muk i zaborav. Umro je i Davorin Popović. U Zagrebu. Plakala je Darija za njim. Plakala za mnogima. Nikad više nije poželjela čuti Indekse. Što ne znači da ih ne sluša u snu i da joj još dugo ne odjekuje svaka riječ u ušima kad se probudi prestrašena i oblivena suzama, sanjajući po tko zna koji put bijeg iz Sarajeva pod granatama:
...Da sam ja netko, pozvao bih sve dječake ,
dao bih im igračke i pustio ih da se cijeli dan igraju i jure,
radili bi divne stvari, prekratki bi bili dani, voljeli bi svoje škole đaci,
da sam ja netko, svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole,
davnu ljubav da im vrate, i da mirno žive svoje sate,
da sam ja netko, ne bi, ne bi ljudi život proklinjali, sve bi ruže Zemlji poklanjali,
kako bi se živjelo i voljelo i kako bi dobro bilo...
Ooooo, da sam ja netko... http://www.dubrovnikportal.com/kolumna_obradovic_opsirnije.php?id=12187
Tko ne zna tko je Sanja Duggan? Otkako je, prije nepunih deset godina, u 20-oj na velika vrata ušla u hrvatsko društvo i međunarodni biznis, Sanja Duggan ima inicijativu i uvijek ide korak naprijed. Do danas, ne možete predvidjeti što je sljedeće što će učiniti, ali prilično je izvjesno da će ono što učini zapravo biti vrlo jednostavno. Nešto čega se svatko mogao sjetiti, ali iz nekog razloga nije. Isto tako, Sanjino je rješenje beskrajno efektno i - ne manje važno - unosno. KLIK magazin
08.07.2003. / Izdanje 399 NACIONAL OTKRIVA Sanja Duggan najbogatija je žena u HrvatskojProdajom 17,8 posto udjela u Metropolis Mediji tvrtki Capital Research International Ruperta Murdocha, bivša manekenka i poslovna žena Sanja Duggan stekla je imetak koji se mjeri višemilijunskim iznosima na bankovnom računu te sebi i svom zaručniku Frani Barbieriju zajamčila luksuzan život
Piše: Željka Godeč
Tridesetjednogodišnja Sanja Duggan uspjela je ostvariti američki san: i prije nego što je zakoračila dublje u tridesete postala je prva Hrvatica koja bi u novije doba s pravom mogla ponijeti titulu najbogatije – njezin se imetak broji višemilijunskim ciframa na bankovnom računu, ili konkretnije – sa 10,3 milijuna eura. Široj javnosti uglavnom nepoznata, Sanja Duggan jedna je od viđenijih uzdanica hrvatskih jet-settera među kojima uživa reputaciju žene koja je uspjela u životu i koja je kao bivša manekenka uspjela postati divljenja vrijedna probitačna poslovna žena i vlasnica Metropolis Medije. Tu je tvrtku naslijedila nakon smrti svoga supruga Demiana, unatoč protivljenju njegove obitelji. Premda Metropolis Media nije prodana za 50 milijuna eura, koliko su tražili vlasnici, nego za 38 milijuna eura, prodaja je Sanji Duggan i njezinu...
OSNOVNI PODACI
ime: Mirna
prezime: Berend
spol: žensko
datum rođenja: 04.07.1966
zanimanje: TV voditeljica
trenutno prebivalište: Zagreb
dečko Marko Pavelić
veza: Ivan Bobetko
Mirna Berend (39), TV voditeljica koja je prije pet godina dobila otkaz na HTV-u, vratila se na male ekrane u velikom stilu kvizom Ona ili on na Novoj TV, a tom uspjehu najviše se raduje njezin dečko Marko Pavelić
Napisala Andrea Boban
Snimci: Igor Kelčec, Petar Jurica i Igor Nobilo
Iako je pet godina nije bilo na malim ekranima, s kojih je mnogi pamte kao voditeljicu emisija Lijepom našom i Par excellence, Mirna Berend na svom novom poslu - vođenju kviza Ona ili On na Novoj TV - zrači samopouzdanjem i zadovoljstvom. Ponajprije profesionalnim, jer se ni po čemu ne vidi da jedna od najpopularnijih voditeljica devedesetih ima iza sebe tako dugu stanku, koja je počela 2000., kad je na HTV-u ostala bez angažmana. Uz to, Mirna zrači i zato što je napokon, u 39. godini, pronašla privatnu sreću. S jedanaest godina mlađim pravnikom Markom Pavelićem u vezi je od lanjskog proljeća: ljubav se rodila tijekom jedne duge kave, nakon godina površnog poznanstva, u trenutku kad je Mirna proživljavala najteže trenutke.
U proljeće 2004., naime, njezin je otac Zvonko ležao u bolnici i borio se s teškom bolešću. Kad je Marko "uletio" u njezin život, nije baš bila u blistavom stanju: gledala je kako joj otac, nekad gorostas od čovjeka, kopni pred očima, vodila svoj kozmetički salon i razmišljala hoće li ikad ponovno stati pred kamere... Marko je s Mirnom sve proživljavao: posvetio se njoj, njezinom ocu, njezinom salonu... Svoje prvo zajedničko ljeto nisu proveli na moru nego u bolnici, uz postelju Mirninog oca. Marko je u tom razdoblju zapustio svoj posao da bi pomogao svojoj dragoj, bio u njezinom salonu kad ona nije mogla. Mirna je, naime, nakon prestanka angažmana na HTV-u prvih nekoliko mjeseci prodavala svilene kravate, a onda u novozagrebačkom naselju Središće otvorila salon za uljepšavanje, što joj je, uz izradu nakita, bio osnovni izvor prihoda. Danas joj se, zahvaljujući uhodanom poslu i nakitu koji se sve bolje prodaje, više ne može dogoditi da se, ostane li bez voditeljskog angažmana, pita hoće li sutra imati što jesti. Niti - tko će biti uz nju ako je, ne daj bože, ponovno zadese nevolje.
Ja se stidim Hrvatske televizije koja ne treba Mirnu Berend a ne obrnuto... Ubi me amaterizam - od kreveta, od ljubavnika do posla. Svi misle da mogu. Pa to je nevjerojatno! ... kako su Che Guevaru ubili, kako Winnetou više nije živ, mislim da jednostavno za mene nema frajera ... ako išta u životu želim, želim vidjeti oči svog djeteta.
MIRNA BEREND
(intervju Alke Vuice),
Globus, 12.1.2001.
OSNOVNI PODACI
ime: Nina
prezime: Badrić
spol: žensko
datum rođenja: 04.07.1972 u Zagrebu
zanimanje: pjevačica
trenutno prebivalište: Zagreb
veza: Bernard Krasnić
11.07.2006 19:20
PROŠLOST PROTIV SADAŠNJOSTI
Nina Badrić
1996.
IZGLED
Atraktivna crnka u to je vrijeme imala agresivniji i temperamentniji imidž. Teška šminka i naglašene oči i usne bile su zaštitni znak Nine Badrić, a takav izgled, koji je i pristajao njezinim ranim dvadesetim pratila je i kraća kosa te odjeća tipična za predstavnike dance scene.
KARIJERA
Upravo te godine Nina je iz “umirućeg” dance žanra zakoračila u, kako je sama izjavljivala, “funky-soul”. Nastupila je na Splitskom festivalu s pjesmom “Ja za ljubav neću moliti”, u pripremi je bio drugi album, a Nina je velikim koracima koračala prema vrhu hrvatske estrade.
PRIVATNI ŽIVOT
Nina je jedna od rijetkih javnih osoba čiji privatni život nikada nisu obilježavali raznorazni skandali. I sama je pjevačica uvijek naglašavala kako ne želi karijeru graditi izvlačenjem “prljavog veša”.
MISAO
– Ako nemam novi materijal ili nešto drugo što smatram potrebnim predstaviti javnosti, bolje da se ne pojavljujem. O svome poslu ne razmišljam ovako: dobila si neke nagrade, uživaj u tome. Smatram kako svaki put moram i trebam biti bolja. Svaki novi projekt trebam raditi kao da mi je prvi. Posao radim isključivo iz ljubavi i ni zbog čega drugog. Dobro je biti na televiziji, ali ona ne smije biti cilj – doći tamo pod svaku cijenu. Sve ipak mora imati svoj smisao. Večernji list, 1996.
2006.
IZGLED
Danas se elegantna pjevačica priklonila nježnijem i mekšem izgledu. Tijekom godina eksperimentirala je, postala i plavuša, a suputnik su joj bile i brojne dijete. Danas je Nina zadovoljna svojim tijelom i tvrdi da ju nekoliko kilograma viška uopće ne smeta.
KARIJERA
Iza nje je pet samostalnih album te veliki koncert u povodu Valentinova kada je napunila dvoranu Doma sportova. Nina danas slovi za jednu od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih pjevačica, a mrlja zvana “Studio 10” i neuspješno uplovljavanje u voditeljske vode nisu narušili njezin status.
PRIVATNI ŽIVOT
Nina je u sretnoj, četverogodišnjoj vezi, a ona i njezin dečko, Bernard Krasnić, slove kao jedan od najskladnijih i najvjernijih parova hrvatske estrade. Pjevačica je priznala kako je datum za sudbonosno da već određen, pa je vjenčanje samo pitanje dana.
MISAO
– I poslovno i privatno ova mi je godina jednostavno idealna. Tu su bile mnogobrojne odlične suradnje s različitim glazbenicima. I u privatnom životu proteklih 365 dana bilo je prekrasno. Život mi je bio ispunjen jednom stabilnom srećom i mislim da su mi se u tom pogledu ispunile sve želje. Ostaju još one skromne i znam da zvuči glupo, ali ja to stalno ponavljam i zaista to od srca mislim – uz malo sreće najbitnije u životu je zdravlje.
Večernji list, 2006.
PRESUDA
Nekada jedna od brojnih ženskih uzdanica dancea, Nina je danas afirmirana i priznata pjevačica, zadovoljna i poslovnim i privatnim uspjesima. Iako je prije deset godina velikim koracima išla prema vrhu, danas je zacementirala svoju poziciju i zato je u meču sadašnjost prošlosti uputila nekoliko neobranjivih asova. Vecernji list
Rođena sam 22. siječnja 1977. godine u Rijeci. U dobi od 5 godina počela sam se baviti sportskom gimnastikom u G.K."Novi Zagreb", da bi u dobi od 9 godina (1986. god.) prešla na ritmičko-sportsku gimnastiku u G.D."Maksimir". U dobi od 13 godina (1990. god.) postala sam član reprezentacije, te sam sudjelovala na mnogim međunarodnim natjecanjima. Duži niz godina bila sam prvakinja Zagreba i Hrvatske u pojedinačnoj kategoriji i višeboju.
1990. prvi put sam se susrela sa plesom upisom na tečaj jazz dance-a kod Andrije Laboša. Prolaskom audicije za srednjoškolsko plesno obrazovanje u školi za ritmiku i ples, Bogovićeva 7, Zagreb (šk. 1991/92.) posvećujem se suvremenom plesu.
Maturirala sam 1995. godine i stekla struku kulturno-umjetničkog plesača suvremenog plesa. Uz plesnu školu pohađala sam VII Gimnaziju u Križanićevoj.
U tijeku školovanja proširivala sam svoje iskustvo na plesnim produkcijama i nastupima na televiziji.
1995. upisujem Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu. Obzirom da je ples poziv za koji sam se odlučila, a u našoj zemlji ne postoji mogućnost daljnjeg usavršavanja i studiranja plesa, krenula sam na seminare prvo u našoj zemlji, a zatim i vani (Njemačka, Essen-Folkwang Hochschule; USA, NYC-Alvin Ailey American Dance Center) gdje sam usavršavala pojedine plesne tehnike (Graham, Lemon, Jazz, Flamenco, Balet, Horton, Duhnam i mnoge druge).
U lipnju 1996. god upisujem ALVIN AILEY AMERICAN DANCE CENTER (Independend Study Program + Certificate Program full - time student), trogodišnje školovanje za koje sam dobila priliku prolaskom audicije glasovitog jazz koreografa Freda Benjamina koji je bio profesor u AAADC-u. U njegovom sam ansamblu plesala u dvije predstave:
1996. "CAULDRON"- Summer sizzler benefit performance
1998. "DREAM"- West side theater.
Nakon školovanja u New York-u vraćam se u Zagreb gdje radim sa Emilom Matešićem u Gavelli - otvorenje Berlitz-a, kombinacija njegovih dviju predstava "TAMA i R´N´R".
8. travnja 1999. u Maloj sceni premijerno izvodim predstavu JA SAM JA Mire Lobe u režiji Ivice Šimića. Dobila sam priliku plesati i glumiti, te razviti i drugi smjer moje kazališne naobrazbe. Od tada sam odigrala oko 150 predstava po cijeloj Hrvatskoj.
Suradnja s Malom scenom uspješno je nastavljena predstavama:
TAJNE ZAČARANE ŠUME (2000., koreografkinja)
ZAGRLJAJ (2000., plesna predstava)
ŠUĆ MUĆ PRIČA (2002., koreografkinja)
BIZONI I SINOVI (2002., koreografkinja)
GRINJE (2002., koreografkinja i izvođačica)
VAGON PRVOG RAZREDA (2003., koreografkinja)
HENRIK V (2003., koreografkinja)
CYRANO (2004., koreografkinja)
BIO JEDNOM JEDAN ZMAJ (2005., scenski pokret)
PADOBRANCI (ILI O UMJETNOSTI PADANJA) (2006., koreografkinja i izvođačica)
KAKO ŽIVI ANTUNTUN (2006., koreografkinja)
Ostali angažmani:
15.09.1999. postajem član Zagrebačkog plesnog ansambla (ZPA)
14.02.2000. osnivam umjetničku organizaciju PLESNI CENTAR TALA
08.03.2000. u TVORNICI premijerno izvodim plesni projekt "DEJA VU" koji je sudionik Onassisove nagrade u Ateni-Grčka 2000.
18.05.2000. premijera dramske predstave "DOBRI" u HNK-u, režiser Snježana Banović, plesač
16.11.2000. premijera predstave "ALISA u ZEMLJI ČUDA" u ITD-u gdje se po prvi puta uključujem u koreografsko stvaranje kroz scenski pokret
26.11.2000. prikaz predstave "STADE SUNCE ČUDOM GLEDAJUĆI" u HNK na AKCIJI FRAKCIJI ( selektirani smo za Škotsku, Italiju, Rumunjsku )
28-29.01.2001. "IZ ŽIVOTA BALONA", premijera na Međunarodnom plesnom festivalu za djecu i mlade Szene Bunte Wahne - Austrotanz, Beč (Austrija),plesač i koreograf, TALA
05.03.2001. "SKIPS 1", premijera udaraljkaško-plesne predstave u suradnji s Elvirom Happ, SC, plesač i koreograf, TALA
24.04.2001. "SKIPS 2", Glazbeni bienale Zagreb, plesač i koreograf, TALA
28.05.2001. "BALONI", Multikids festival za djecu i mlade, Beč (Austrija)
07.10.2001. "BALONI", premijera u Hrvatskoj u koprodukciji TALA i Teatar "EXIT", plesač i koreograf
05.06.2002. "ZALJUBLJENA SVINJA", premijera na XIX Tjednu suvremenog plesa, koreograf Vicente Silva Sanjines, TALA
04.10.2002. premijera dramske predstave "OLUJA", Kazalište Virovitica, koreograf
05.10.2002. premijera dramske predstave "DON JUAN ILI LJUBAV PREMA GEOMETRIJI", HNK Zagreb, koreograf
15.02.2003. premijera mjuzikla "MALI DUĆAN STRAVE", Kazalište Komedija, Zagreb, koreograf
22.02.2003. premijera dramske predstave "GOLA EUROPA", HNK, Zagreb, koreograf
15.06.2003. premijera predstave "IDEMO NA MORE", HNK - Jarunfest, koreograf
05.07.2003. premijera plesnog mjuzikla "MIT O LABIRINTU", Dubrovnik, koreograf
21.11.2003. premijera dramske predstave "SUD NEBESKI", Kerempuh, koreograf
16.04.2004. premijera multimedijalne plesne predstave "AQUAPLAN", Kulturni Centar centra Kaptol, koreograf i plesač, TALA
29.04.2004. premijera mjuzikla "CHICAGO", Komedija, plesač
20.06.2004. premijera rock - opere "GUBEC BEG", Komedija - Jarun fest, koreograf
20.10.2004. otvaranje vrata Plesnog Centra TALA, Savska 166-Zagreb
07.03.2005. premijera plesne predstave "MUŠKARCI U SUKNJAMA, A ŽENE - ISTO!? ", kazalište Gavella, koreograf i plesač
OSNOVNI PODACI
ime: Ana
prezime: Begić
spol: žensko
datum rođenja: 1980
zanimanje: glumica
trenutno prebivalište: Zagreb http://www.imdb.com/name/nm1084922/
BUDUĆA KARIJERA Naravno da ne bih voljela cijeli život glumiti kurtizanu ili negativku: s vremenom će se i karakter uloga mijenjati
Sasvim osobno - Ana Begić:
Stvarno uživam igrati kurtizane
Pisala: Maja Bolanča
Snimio: Siniša Štambuk
Nije prvi put da je mlada zagrebačka glumica Ana Begić (25) ulogom kurtizane oduševila publiku. Ovaj put učinila je to odigravši ulogu EmilŽ u kazalištu Gavella u predstavi "Opasne veze" redatelja Ivana Lea Leme, a prema dramskom predlošku Christophera Hamptona. Ana je prošle godine za ulogu kurtizane Vande u "Nevjesti od vjetra" Joška Juvančića dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu, dok je dvije godine prije nominirana u istoj kategoriji, i to za svoju prvu profesionalnu ulogu u predstavi "Daleka zemlja".
n U predstavi "Opasne veze" igrate lik kurtizane EmilŽ. Uloga je poprilično kratka...
- Na scenu izlazim samo dva puta po nekoliko minuta, ali sve to nekako vrlo efektno izgleda. Pogotovo je intrigantna scena seksa između kurtizane i glavnog lika, vikonta de Valmonta na ljuljački, a publika uvijek nekako najviše zapamti takve scene u predstavama. Lemo je za lik Valmonta rekao da je ta scena, zapravo, kratka osobna karta tog lika.
Pitanje korzeta
- Ovo vam je već četvrti lik kurtizane. Znači li to da su vas kazališni redatelji predodredili upravo za takve uloge?
Sve je moguće. Lik kurtizane igrala sam još u predstavama "Nevjesta od vjetra" Slobodana Šnajdera, "Kolumbo" Georgija Para i "Octopusy" Ivana Vidića. Ne znam zašto je tako. Mogući su razlozi boja glasa ili moje tjelesne proporcije. Ali nekako se u toj ulozi najbolje snađem, iako se nadam da u sljedećoj ulozi neću nositi korzet. Premda moram priznati da mi je postao gušt igrati taj lik, pogotovo sada, poslije predstave "Opasne veze". S druge strane, uloga kurtizane Vande u "Nevjesti od vjetra" fenomenalno je napisana i bila je pravi užitak. Naravno da ne bih voljela cijeli život glumiti kurtizanu ili negativku. S vremenom će se i karakter uloga mijenjati.
- Je li vam ikada tko od redatelja postavio uvjet da zbog neke uloge morate smršavjeti?
Još nije, iako je bilo zločestih komentara na moj račun. Akademiju sam upisala s 85 kilograma. U početku mi je bilo jako teško kretati se među kolegicama iz moje generacije koje su mahom bile vitke ili mršave. Doslovno sam stršala među njima. Najgore je što mi se događalo da bih uvijek drastično mijenjala težinu nekomu za inat. Onda se na drugoj godini faksa dogodio obrat. Naime, postavila sam svoje uvjete - takva sam kakva sam i prihvatite me. Pa, bože moj, nisam na stočnom sajmu da bi me netko vagao. Jednostavno nisam mogla dopustiti da bilo tko manipulira mnome. Zatim je Georgij Paro od mene zatražio da se za ulogu u predstavi "Kolumbo" skinem u korzet, što sam ja isprva odbila. Njegov jedini komentar na to bio je da su mršave ili vitke žene u korzetima u našem glumištu već viđena stvar i da on to ne želi. Tada sam, zapravo, svoju težinu okrenula u svoju korist. Zar moj višak kilograma znači da ne mogu ili ne znam dobro odigrati ulogu? Ali da mi neki redatelj dade zbilja dobar razlog zbog kojeg bih morala smršavjeti, učinila bih to.
- Jeste li uspjeli nadvladati komplekse zbog debljine?
Ne. Neke doduše jesam, ali neke vjerojatno nikad neću. Naravno da bih htjela jednog dana smršavjeti. Moji problemi s debljanjem posljedica su nekog mog unutarnjeg nezadovoljstva, a ne loše provedene dijete.
- Je li unutarnje nezadovoljstvo uzrokovano ljubavnim jadima?
Nipošto. Nemam dečka, ali nisam zbog toga nezadovoljna. Globus
SEKS Razvratni Valmont kojeg igra Ranko Zidarić i
Ana Begić kao kurtizana
OPASNE VEZE NA LJULJAČKI
U naručju opakog zavodnika
- Je li vam se pomisao na seks na ljuljački ispočetka činila pomalo perverznom?
Na predstavi smo radili jako dugo i bilo mi je iznimno drago kada me Lemo pozvao jer ga cijenim. Scene u kojima nastupam nisu preverzne, nego intrigantne. Čak su ostale scene, na primjer, one gdje se događaju razne igrice među likovima, puno perverznije.
- Predstava nije dobila najbolje
kritike?
Ne obazirem se na kritike, a i nisam kompetentna da o tome pričam.
OSNOVNI PODACI
ime: Iva
prezime: Šulentić
spol: žensko
datum rođenja:
zanimanje: glumica
trenutno prebivalište: Zagreb
http://www.tena.revije.hr/ziri.aspx?lt=E-J&id=352 Kako sam se pretvorila u Iru?!
Da sad ne pišem esej, a mogla bih s obzirom na iskustvo koje sam stekla igrajući Iru i općenito snimajući seriju, pokušat ću samo ukratko dočarati taj "proces", barem onako kako ga shvaćam danas.
Iščitavajući scenarij nebrojeno mnogo puta pokušavajući doprijeti do same srži te cure, shvatila sam koliko mi je Ira bliska kao osoba. Bitna mi je bila okolina u kojoj je odrastala, njena obitelj, prijatelji, profesori... Tek sam tada mogla uočiti njene osobine po kojima smo slične, a po kojima toliko različite. Ono po čemu smo slične pokušala sam modificirati i neku svoju prirodnu reakciju odigrati kao ona, u skladu s godinama i situacijom. Ono po čemu smo različite morala sam naučiti, i to ponajviše promatrajući srednjoškolce, uglavnom svog brata i njegove prijateljice. Opet, naučene sam reakcije pokušala primjeniti na nju. Ona je tvrdoglava, brza na jeziku, bistra, ponekad oštra, duhovita, ... Sve su to stvari koje sam konstantno nastojala imati u glavi koju god scenu snimala. Jer to je ona. Nekad mi je bio samo dovoljan pogled u ogledalo i obrisi moje stroge frizure učinili bi svoje. Vrlo bi često bio dovoljan pogled bilo na Juditu, Jelenu, Marka, Marka, Maju ili Robija spremne za scenu pa da se dogodi isto. Došla bi Ira...
Haha... Ovakve i slične priče oduvijek su mi zvučale nekako filozofski isforsirano, ali stvarno to tako nekako ide. Rad s Vlatkom nezaboravno je iskustvo i od prve se probe, čitanja prve replike, lik gradio paralelno u mojoj i njenoj glavi. Njoj sam neizmjerno zahvalna za Iru jer sam taj lik jako zavoljela. A ona ga je stvorila. Moja malenkost pokušala oživjeti.
24 sata Silvija Štrbac objavljeno 22.07.2006. Filip Juričić i Iva Šulentić prekinuliMladi glumac i HTV-ova voditeljica prekinuli su jednoipolgodišnju vezu, a prekid ni jedan ni drugi nisu željeli komentiratiIva Šulentić, HTV-ova voditeljica i glumica, i 25-godišnji glumac Filip Juričić prekinuli su dvogodišnju romansu, i to, kako se šuška i što nam potvrđuju izvori bliski paru, zato što on čeka dijete s bivšom djevojkom Mateom. Čim se vijest proširila, u kuloarima se počelo pričati kako Filip nikada nije bio vjeran svojim damama te da je varao Ivu s Mateom i Mateu s Ivom.
- Apsolutno sam bez kometara i o tome ne bih htjela ništa pričati - rekla nam je Iva koja se od napornih televizijskih obaveza odmara s obitelji na otoku Krku, a Filip je na rehabilitaciji od ozljede koljena u vili Feniks pokraj Medulina.
- Bez komentara sam - bio je kategoričan Filip koji, kako doznajemo, u cijeloj priči želi samo zaštititi Ivu i njihovu Filip i Mateaprivatnost. Mladi glumac, kojega je proslavila uloga nogometaša Marka u sapunici "Ljubav u zaleđu", i Iva Šulentić upoznali su se na snimanju serije za mlade "Kad zvoni". Na snimanju je pao i njihov prvi filmski, ali i privatni, poljubac koji je na neki način obilježio početak njihove romanse koju su na početku skrivali od očiju javnosti. Još tad su se dogovorili kako u medijima neće pričati jedno o drugome ili o tome što se zbiva u njihovoj vezi. Toga se i danas drži bivši par, koji je slovio kao jedan od najljepših i najslađih "celebrity" parova u Hrvatskoj.
'Obožavam bikere i pali me visina'
Brijanje bikini zone, skijanje, žongliranje, Harrison Ford, Goran Višnjić, masaže, Playboy, igračke, strip-poker, kockanje i pijančevanje u Americi - sve to u novom izdanju Chat-seta, čija je gošća bila IVA ŠULENTIĆ, zvijezda T-com reklama, Briljanteena i nove tinejdžerske TV serije 'Kad zvoni'. Čitajte transkript chata i obavezno zavirite u video intervju!
Napokon smo je dobili - Iva Šulentić na Chat-setu T-Portala
Velimir: Iva Šulentić je upravo sjela za kompjuter. Pozdrav svima!
Iva Šulentić: Pozdrav!
farct_exe: Halo Iva, jesi li punoljetna?
Iva Šulentić: Jesam. Već neko vrijeme.
babyface: Kaj imaš na sebi?
Iva Šulentić: Nekaj totalno opako...
eva: Što si po horoskopu?
babyface: Bi li se slikala za Playboy?
Iva Šulentić: Po horoskopu bikčina, za Playboy noup.
mad_rider001: Koja ti je najdraža diskoteka u Zagrebu? Ili birc?
Iva Šulentić: Gjuro II.
Iva Šulentić
babyface: Jesi kad zabrijala s curom?
Iva Šulentić: A jesi ti?
Eva: Šta slušaš?
Iva Šulentić: Slušam svašta, osim narodnjaka, elem, bez uvrede, ali ne mogu. Niti heavy i ini metal.
Velimir: Čuj, ja ovdje imam milijardu pitanja pristiglih e-mailom pa evo nasumično ih kopam - pita Luka zašto se bojiš tetovaža i jesi možda promijenila mišljenje pa te ovo ljeto možemo vidjeti s jednom...?
Iva Šulentić: Tetovirati se neću jer bi sigurno promijenila mišljenje o onome šta želim nacrtat pa da ne bi bilo ajmeee...
barracuda: Skijaš li?
Iva Šulentić: Ne skijam, brijem da više ni vezove ne znam zahaklat. Davno je to bilo...
babyface: Kaj misliš o brijanju bikini zone?
Iva Šulentić: Ne smije se to brijat jer onda nije poslije lijepo.
Razgovori ugodni Ive i Velimira
Velimir: Čak su te tri osobe mailom pitale otkuda ti ožiljak na bradi - pa ajde se sad pohvali nekom dobrom ratnom pričom....
Iva Šulentić: Bila veselo dijete, đuskala na stolcu, on pao, pala ja s njega, pa na ćošak od stola i eto voila... zašili me tako. Tri godine imala.
Barracuda: Što te uzbuđuje, a da nije seks?
Iva Šulentić: Visina.
mad_rider001: Voliš motore i šta misliš o bikerima?
Iva Šulentić: Dobila sam fraz kad me frend vozio, molila sam ga da ostanem živa, ali mi je bilo predobro. Dakle, volim ako me netko vozi, inače bih bila otpuhana. Bikeri rule!
Eva: Di ljetuješ?
Iva Šulentić: Na Krku, obično, s izletima.
Velimir: Jel istina da se voliš družiti sa žonglerima i gutačima vatre te smatraš li se alternativkom, pitaju ljudi...?
Iva Šulentić: A kak ti ljudi to znaju? Zakoooon! Nisam ja alternativa, mene zna svašta puknut.
TOMMY: Koliki ti je džeparac?
Iva Šulentić: Džeparac ili zaradim (najdraže mi je tak) ili skrušeno tražim koju kunu za kavicu, što mrzim. Dakle, koliko radim, toliko u džepu…
babyface: Jesi gledala Sevin filmić?
Iva Šulentić: Jesam. Ti?
babyface: Kad će tvoj filmić procurit?
Iva Šulentić: Nema filmića.
Velimir: Fotke? Crteži? Ikone?
Mikojan: Grafike?
Iva Šulentić: Litorez? Vitraji?
Mikojan: Tapiserije?
Naime, Iva je priznala sve - ima 21. godinu i smije piti alkohol u svim zemljama svijeta
SOUL: U kojem kvartu živiš, da te posjetim u haustoru, hehe?
Iva Šulentić: O kvartu su mi rekli da ne pričam, ima tamo stričeka raznoraznih koji ne vole goste...
Velimir: Pitanje mailom - bi li glumila u 'Zabranjenoj ljubavi', da nisi u 'Kad zvoni'?
Iva Šulentić: Ne znam... trenutno mislim da ne bih...
Velimir: Jesi imala kad problema s luđacima koji te dave na mobitel (osim mene :)?
Iva Šulentić: Hahaha... Pa i ne baš...
babyface: Kaj misliš, zakaj si ti tak sexy?
Iva Šulentić: Pa ja ti i nisam baš sexy. Pitaj Veljca.
Velimir: Zadnji put kad je bila Ida na chatu zaključili smo da se ljudi pale na tebe jer izgledaš kao da imaš 13 godina... jesu li muškarci uistinu svi tako perverzni?
Iva Šulentić: Nisu svi. A žene tek?
Kuchka: Ima li posla za mene kraj tebe negdje?
Velimir: Možemo ti držati rasvjetu u Briljanteenu ili nešto...
Iva Šulentić: Može, može, paše, paše... posla uvijek ima!
babyface: Jel' ti ja mogu biti osobno maser? ;)
Iva Šulentić: Možeš. Pa da i ja probam masaže, rekoše mi da je to fensi...
Velimir: Nisi nikad bila na masaži? Čujem da je to moderno sad u tom celebrity jet setu... ;)
Iva Šulentić: Ma da, čula sam i ja. Zato i nisam probala...
Kuchka: Kako je biti žena Harrisona Forda?
Iva Šulentić:?!
Kuchka: Kako se ljubi Goran Višnjić?
Iva Šulentić: Američki.
Zvijezda T-Coma u T okruženju
Kuchka: Čije cipele nosiš?
Iva Šulentić: Svoje. Nije higijenski nosit tuđe.
I8u: Alo mala. Dobra si, znaš.
Iva Šulentić: Uf! Fala.
Kuchka: Da možeš nekoga ubiti tko bi to bio?
Iva Šulentić: Ne bi ubila. Mučila bi malćice, možda.
babyface: Mene? :)
Iva Šulentić: Nisam ti ja za s/m…
babyface: Imaš li seksi igračke?
Iva Šulentić: Kad bi ti rekla više ne bi bilo tajni... ovak je nekak ljepše…
babyface. Koje igračke imaš? :)
Iva Šulentić: Barbike, autiće, plišance, mucavce, bastardz...
Velimir: Ja sam čuo da na tom enternetu vladaju luđaci, pedofili, manijaci, perverznjaci i ini.... jesmo li mi jedni od njih?
SOUL: Nismo, hehehe…
babyface: Ja sam samo perverznjak. Za ostale ne znam.
Velimir: Pitanje mailom - osjećaš li se čudno dok glumiš klinku iz prvog razreda srednje škole...?
Iva Šulentić: Nije mi to bilo čudno uopće. Pa tko zna koliko ja godina u biti uopće i imam?
Velimir:14?
I8u: 19?
Iva Šulentić: Toplo, toplo...
Velimir:13? 28?
Iva Šulentić: Vjuće, vjuće...
Velimir: Uf...
Iva Šulentić: Šta uf! Ajde sad, kukavico!
Velimir: 21?
Iva Šulentić: Oooooooo!!!! Jea.
Velimir: Smiješ pit alkohol u SADu!
Iva Šulentić: Smijem!!! Juhuuuu!
Ovaj dvojac uvijek je dobrodošao u naš T-Centar. No, Ivu su malo zbunila Velimirova pitanja
babyface: Jesi igrala kad poker u skidanje?
Iva Šulentić: Jesam, ali predobro igram pa nisam ni špangicu skinula…
TOMY: Kockaš li?
Iva Šulentić: Ne kockam... Nemam toliko para.
Velimir: Na kakav te film treba izvesti dečko na prvom sastanku, a da doživi drugi?
Iva Šulentić: Haha, ja vodim dečke van, ne oni mene. Ja sam teta koja radi, a oni moji mali studoši. Dakle, ja i biram filmove.
Velimir: Nego, isteklo nam lagano vrijeme... nadam se da ti je bilo lijepo kao što je bilo nama. I da ćeš nam opet doći. Ljudi, ja vas pozdravljam, a pozdravljam i gošću... ciao!
Iva Šulentić: Pa di ste bili cijeli moj zivot! Zakon ste! Veljac, kaj me prije nisi zvao ovdje? Šta čovjek mora napravit za ovo? Veliki pozdrav!
INTERVJU Mirna Medaković i Andrej Dojkić (1980), glumci iz RTL TV-ove sapunice komentiraju upis na glumačku akademiju i glasine o protekciji
Komisija na Akademiji sigurno nije gledala Zabranjenu ljubav
Autor Iva Sviben
Dvadesetogodišnja Mirna Medaković i pet godina stariji Andrej Dojkić zvijezde su "Zabranjene ljubavi", a njihovi likovi Maje i Saše našli su put do srca mnogih gledatelja. Odnedavno, ostvarili su snove i upisali su se na glumačku akademiju, a što misle o ljudima koji tvrde da nemaju pokrića za Akademiju pokazali su na sebi svojstven, humorističan način.
EKRAN: Oboje ste se na Akademiju upisali iz prvog puta. Kako ste se pripremali za prijemni?
MIRNA: Zapravo, moje pripreme su trajale trineast godina.
ANDREJ: Ja sam se jako puno pripremao. Puno truda sam uložio u to. Konkretno, za Akademiju pripreme su trajale intenzivno tri mjeseca. Spremao sam tekstove, monologe...
EKRAN: Jeste se zajedno pripremali?
ANDREJ: Ne.
MIRNA: Nismo se ni vidjeli.
EKRAN: Je li vam rad u "Zabranjenoj ljubavi" bio dio priprema za Akademiju?
MIRNA: Sve su to pripreme. U medijima ispada da snimati takvu seriju može svatko. Kao da je to neki rad na traci, automatsko štancanje materijala. A to baš i nije istina.
ANDREJ: Kad je život podređen tome da imaš cilj da upadneš na Akademiju, onda je sve priprema: od spavanja, nebančevanja, odricanja od mnogih stvari...
EKRAN: Kako zamišljate svoju buduću glumačku karijeru?
MIRNA: Ja već vidim svoju zvijezdu tamo na stazi slavnih i sebe kako umačem ruke u beton, ha, ha.
ANDREJ: Ja ću ipak biti malo skromniji od tebe, pa ću samo reći koliko rada, toliko muzike. Prerano je sad govoriti o tome. Kazalište je jedno, film je drugo. Oboje je izazov. Ali mislim da je u kazalištu puno veća sloboda, i jača interakcija s ljudima.
MIRNA: Kad sam bila mlađa, mislila sam da je kazalište ono što želim. Onda sam otkrila čari snimanja pred kamerom. I sada se dvoumim.
ANDREJ: Ma nemamo još takvu karijeru da bi mogli pričati o tome.
MIRNA: Ja sam do ove godine glumila u ZeKaeMu.
ANDREJ: Prije "Zabranjene ljubavi" ja nisam nigdje glumio, ako ne računamo dramsku grupu u osnovnoj školi.
MIRNA: Da, a odlučio si se za glumu jer imaš veliku plaću. To je samo novac u pitanju, i automobili i slava i žene koje se motaju oko tebe.
ANDREJ: Ma nisu to baš tolike brojke. A manekenke se vrte samo oko nogometaša. Na kraju meni ništa ne ostane.
MIRNA: Pa možeš dobiti Modnog Oscara. Vidiš kako je Damir Markovina pobijedio ove godine. Iduće godine možeš se okititi škaricama.
ANDREJ: A ti bi mogla dobiti nagradu za frizuru godine. Šalu na stranu, ja sam uvijek spreman na krv i znoj i naporan rad. Lik Saše je u "Zabranjenoj ljubavi" trebao ostati samo tri mjeseca. I za prijemni je bila velika muka i naporan rad. Svi na prijemnom su imali priliku za: veni, vidi, vici. Svatko je dobio svojih pet minuta. Normalno da ima razočaranih. To je tako sa svakim castingom, sa svakim izborom. Tko to ne može prihvatiti sada, teško će opstati u ovom poslu.
MIRNA: Kako je Oscar Wild rekao: Ne želim čuti što i kako me ogovaraju. Od toga mi raste taština i postajem umišljen. Iskreno, "Zabranjenu ljubav" najviše gledaju klinci i stariji ljudi.
ANDREJ: Naš upis na Akademiju nije imao nikakve veze s tim što glumimo u seriji. Žiri sigurno nije gledao epizode "Zabranjene ljubavi" i na temelju toga se odlučio za nas. Gledali su ono što smo pripremili.
MIRNA: Ja mislim da su najviše pozornosti obratili na scene u seriji kad se ljubim s Marijom Valentićem. A ona epizoda kad sam se skinula... To je sigurno bio taj prelomni trenutak (smijeh).
EKRAN: A jeste li spremni na skidanje i u drugim ulogama u budućnosti?
MIRNA: Ma ja samo tražim razlog i skidam se do kraja, ha, ha.
ANDREJ: Da, obično ako se ne skinemo taj dan na setu, skinemo se u pauzi (smijeh).
MIRNA: Istina, mi ne volimo ove površne odnose. Baš se volimo proučiti (smijeh)... Ja se skidam, ali nitko ne traži. U tome je problem (smijeh)... Dobro, sada da se malo uozbiljimo. Reci ti, Andrej, nešto pametno za kraj.
ANDREJ: Upornost je vrlina, ali i mana.
MIRNA: Joj, ja imam tek 20 godina, ne mogu još nešto tako mudro zboriti.
ANDREJ: Ma doći će ti to s godinama, ha, ha. Ja to pokušavam usporediti sa svojim dosadašnjim iskustvima. Nitko mi nikada nije ništa poklonio, za sve sam se trebao izboriti. Pa prema tome, zašto se drugi, kao i ja, ne bi borili
OSNOVNI PODACI
ime: Nera
prezime: Stipičević
spol: žensko
datum rođenja: u Makarskoj
zanimanje: pjevačica
trenutno prebivalište: Zagreb
Moj centar svita su...
Neromanija je ponovno zavladala! Simpatična pjevačica Nera Stipičević, koja je prve ozbiljne glazbene korake učinila na natjecanju Super Nova Talents, snimila je prvi album koji je nazvala jednostavno Nera. Preslušali smo ga i pitali je tko je njezin centar svita
Centar svita! Tako se zove Nerin novi singl u kojem je proputovala gotovo čitav svijet. Za stvaranja novog albuma Nera se odlučila poigrati raznim glazbenim stilovima i koketirati s trendovima u stranoj glazbi. Iako je nedavno promovirala pjesmu Centar svita, slušaš li njezin album, prepoznat ćeš elemente plesa ča, ča ča, strastvenog flamenka, profinjenog jazza, tanga, kao i irskih elemenata... Slušaš li Nerin album kod kuće, zatvori oči i odjuri u neki novi svijet. Slušaš li ga s frendicama, plešite kao Španjolke, Parižanke, Newyorčanke... Nakon ljeta Nera najavljuje promocije novih hitova s albuma. Prvi hit bit će Sunčan dan koji će nas podsjećati na ljetne vrućine. Želiš li imati što bogatija sjećanja na lude ljetne zabave, uživaj u moru, suncu i školskim praznicima. O njima ćeš maštati prvih dana školske godine kad sve radijske top ljestvice preplavi Nerin Sunčan dan.
U prijateljstvu je najbitije povjerenje i iskrenost, a ne to da smo svi jednaki i da se bez razmišljanja slažemo oko svega. Svoje prijatelje Nera voli baš zbog njihove različitosti. Ako si mislila da si se samo ti posvađala s najboljom frendicom oko neke banalne sitnice, ne budi tužna. Svima, pa tako i Neri dogodila se slična stvar. Kako preboljeti prijateljstvo? Nera kaže da se samo trebaš sjetiti kako je tvoja bivša najbolja prijateljica samo jedan od 4,5 milijuna stanovnika u Hrvatskoj i kako ćeš vjerojatno uskoro pronaći još bolju i kvalitetniju frendicu. Drugi savjet je da pronađeš muško društvo. Ako se radi samo o prijateljstvu između cura i dečki, formula može uspjeti. Jedni drugima niste konkurencija, odlično se kužite, učite jedni druge o tome što zanima suprotni spol... Probaj! Vidjet ćeš kako dečki mogu biti cool frendovi! U Teenu možeš saznati što Nera kaže o nastupima, putovanjima, ljubavi, izlascima, diskačima i odjeći.
Nera kao Venera otvara Dubrovačke ljetne igare
Autor: Ružana Kovač
Tuesday, 27 June 2006
SVIJET GLUME Na prvom javnom ispitu studenata prve i druge godine zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti peticu je zaradila i naša Nera Stipičević
Po prvi put u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara na otvorenju će nastupiti studenti glumačke Akademije u klasi Joška Ševe, koji će izvesti «Orfeja i Euridiku». Neri Stipičević pripala je uloga Venere
Prošle nedjelje u dvorani Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu klasa brucoša, koju su mediji u rujnu 2005., zbog činjenice da su među 12 odabranih svoje mjesto našli Petra Sanader, premijerova kći, te Andrej Dojkić i Mirna Medaković, likovi iz sapunice «Zabranjena ljubav», proglasili «klasom preko veze», imala je svoj prvi veliki javni ispit iz scenskog pokreta i govora. Peticama, koje im je dodijelila ispitna komisija, pokazali su da je njihov upis ipak temeljen prvenstveno na glumačkom potencijalu, a tu najvišu ocjenu zaradila je i naša Nera Stipičević.
- Imala sam malu tremu prije samog izlaska na pozornicu, dok malo nisam «odmjerila» publiku, no brzo me prošlo – rekla nam je u telefonskom razgovoru popularna Makarka, koju su iz gledališta bodrili roditelji, te bliski prijatelji i kolege, Iva Visković i Stipe Kostanić.
No, pravo iskušenje tek slijedi. Naime, po prvi put u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara na otvorenju će nastupiti studenti glumačke Akademije u klasi Joška Ševe, koji će izvesti «Orfeja i Euridiku». Neri Stipičević pripala je uloga Venere.
- Još me nije uhvatila trema, valjda još nisam skužila u čemu sam. Ali, nema brige, znam da će sve proći ok. – kaže Nera, koja s ekipom iz klase iz Zagreba za Dubrovnik putuje 2. srpnja, osam dana prije velikog debija.
Bez obzira na obveze na Akademiji, zbog kojih je zauzeta «od osam do osam», Crna pantera nije zapostavila ni svoju glazbenu karijeru. Štoviše, sljedeći tjedan bi trebao biti predstavljen njen novi singl, a Nera marljivo radi i na snimanju svog drugog albuma.
Na pitanje kako uspijeva uskladiti sve svoje talente, Nera, koja će u Makarsku stići tek početkom kolovoza, uz smijeh odgovara kako radi i po noći, samo da stigne napraviti sve što je zacrtala. kronika.hr
OSNOVNI PODACI
ime: Petra
prezime: Sanader
spol: žensko
datum rođenja:
zanimanje: student glume
trenutno prebivalište: Zagreb
otac: Ivo Sanader (r.08.06.1953 u Splitu)
mama: Mirjana (Šarić) Sanader (r.25.07.1954 u Splitu)
stric: Ante Sanader
djed: Ivo Šarić
pra-ujak: Ante Topić Mimara
OSNOVNI PODACI
ime: Vanja
prezime: Drach
spol: muško
datum rođenja: 01.02.1932 u Bošnjacima kraj Vinkovaca
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: u Zagrebu
Kaz., film. i tv-glumac (Bošnjaci, 1.II 1932.). Studirao medicinu, diplomirao na Kazališnoj akademiji u Zagrebu; Dugogodišnji član Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. S velikim uspjehom igrao brojne značajne uloge u antičkim dramama, djelima rus. klasika i u modernom repertoaru, Na filmu debitirao u H-8 (1958.) N: Tanhofera; potom je odigrao dvadesetak film. karakternih uloga u različitim žanrovima. Njegov iznimni talent i osebujni glum. stil na filmu nisu u dovoljnoj mjeri iskorišteni. Često nastupa i u kratkim igranim filmovima (npr. B. Majera i V. Mimice) te na televiziji.
Ostale važnije uloge: Tri četvrtine sunca (J. Babič, 1959.); Akcija (J: Kavčić, 1960.); Carevo novo ruho (A: Babaja, 1961.); Minuta za umorstvo (J: Kavčić, 1962.); Opasni put (M. Relja, 1963.); Svanuće (N. Tanhofer, 1964.); Iluzija (K. Papić, 1967.); Crne ptice (E. Galić, 1967.); Kad čuješ zvona (A. Vrdoljak, 1969.); Timon (T. Radić, 1973.); Pucanj (K. Golik, 1977.); Godišnja doba (P. Krelja, 1979.); Usporeno kretanje (V. Kljaković, 1979.); Visoki napon (V. Bulajić, 1981.). film.hr
Srednja muzička škola i Gimnazija u Šibeniku
Muzička akademija u Zagrebu (diplomirao 1964.)
Zaposlenje
kraće vrijeme glazbeni suradnik na TV Zagreb
samostalni umjetnik
Članstvo u umjetničkim i znanstvenim udrugama te institucijama u zemlji i inozemstvu
Hrvatsko društvo skladatelja
Društvo hrvatskih književnika
Nagrade i priznanja
Nagrada Radio-difuzije (za album "Arsen pjeva djeci")
nagrade za glazbu u filmovima "Donator" i "Rabuzin"; za glazbu u kazališnim predstavama "Kavana Torso", "Vuci" i "Diogeneš"
1978. - Vjesnikova nagrada za glazbu "Josip Štolcer Slavenski"
1979. - Nagrada "Ivo Tijardović"
1979. - "Prix Jacques Brel"
1982. - "Premio Tenco"
1991. - "Premio Citta'di Recanati"
1994. - Hrvatska diskografska nagrada "Porin" za najbolju produkciju (zajedno sa S. Kalogjerom za album "Tihi obrt")
1995. - Nagrada "Zlatni Histrion"
1999. - Hrvatska diskografska nagrada "Porin" za najbolju produkciju (zajedno sa S. Kalogjerom za album "Ministarstvo")
1999. - Nagrada "Porin" za životno djelo
2003. - "Goranov vijenac" za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti
O autoru
Skladatelj, interpret i pjesnik koji je stvorio jedinstven autorski opus unutar hrvatske popularne glazbe i moderne poezije. Njegove skladbe "Moderato cantabile" i "Kuća pored mora" (obje iz 1964.) začetak su pjesmarice koja se proteže na više od 30 albuma i desetak knjiga, kao emocionalno iskustvo nekoliko naraštaja slušatelja i čitatelja. Pjesme je počeo objavljivati sredinom pedesetih u "Poletu", splitskom "Vidiku" i zagrebačkim "Prisutnostima". Prije negoli se posvetio kantautorskom radu nastupao je kao flautist u pop i jazz sastavima, te pjevao u nekoliko vokalnih skupina. Na prvim pločama "Čovjek kao ja" (1970.) i "Arsen 2" (1971.) okupio je neke od svojih antologijskih naslova (Moj brat, Sandra, Sve što znaš o meni, Balada o prolaznosti…) te istovremeno objavljuje prvu knjigu poezije "Brod u boci" koja je doživjela brojna reizdanja. Svoje ljubavne, elegične balade u kojima se često prepoznaje mediteranska osjećajnost, Arsen tijekom sedamdesetih nadopunjuje ironijom i humorističko kabaretskom šansonom (Po glavi stanovnika, Pravilna ishrana, Vrijeme ironije…). Često uglazbljuje hrvatske pjesnike Z. Goloba, A. Šoljana, T. Ujevića, I. G. Kovačića, M. Krležu, G. Krkleca, Z. Baloga i druge. Do početka osamdesetih, kantautorsko stvaralaštvo Arsena Dedića postalo je priznato i uvaženo na međunarodnoj sceni, o čemu svjedoče najprestižnije europske nagrade "Prix Jacques Brel" i "Premio Tenco". Surađivao je s poznatim pjesnicima – pjevačima Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem i Bulatom Okuđavom, a njegova poetika ravnopravno korespondira s tradicijom moderne francuske i talijanske šansone i klasičnog rock pjesništva B. Dylana i L. Cohena. Od inovativne, dvostruke ploče "Homo volans" (1973.), najznačajniji Dedićevi albumi su: Vraćam se, Provincija, Kino Sloboda, Tihi obrt, Ministarstvo, te izdanja izabranih pjesama: Arsenal, Najbolje od Arsena i Herbar. U diskografskoj produkciji Dedić se, osim kao autor, često javlja u ulogama aranžera, dirigenta i producenta. Napisao je glazbu za dvadesetak filmova (Živa istina, Žuta, Vlak u snijegu, Godišnja doba, Vlakom prema jugu, Donator, Glembajevi, Povratak Katarine Kožul, Stela, Misterij Mimara, Sakralna umjetnost u Hrvata…), TV serije i drame ( U registraturi, Prosjaci i sinovi, Zlatna nit, Punom parom, Jedrima oko svijeta, Izjava, Samac, Tamburaši, Rano sazrijevanje, Pjetlov kljun…) i kazalište (Inspektorove spletke, Kavana Torso, Domagojada, Hölderlin, Skup, Hamlet iz Mrduše donje, Diogeneš, Maestro i Margerita, Tena…). Dedićeva glazba za djecu snimljena je na albumima "Arsen pjeva djeci", "Pjesme sa šlagom", "Carevo novo ruho" i "Crna knjiga Djeda mraza", a za dalmatinske klape na zbirci "Ko ovo more platit". Usporedo s uglazbljenim stihovima na nosačima zvuka, Arsenovo pjesništvo tiskano je u knjigama: Narodne pjesme, Hotel Balkan, 101 pjesma, Pjesnikov bratić, Pjesnik opće prakse, Kiša, Poesia e canto, Slatka smrt, Čagalj i Hladni rat. 13. ožujka 2003. godine održan je koncert "Počast pjesmama Arsena Dedića" za koji je inicijativu dao Upravni odbor Porina, a pri izboru prvoga nosioca takve počasti, Arsena Dedića, prevagnula je spoznaja da su mnoge njegove skladbe ne samo dio najistaknutijeg kantautorskog opusa na hrvatskoj glazbenoj sceni nego i standardi hrvatske popularne glazbe uopće.
ARSEN DEDIĆ
Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. u Šibeniku. Tamo je završio gimnaziju i srednju muzičku školu. Od 1957. godine živi u Zagrebu gdje je diplomirao na Muzičkoj akademiji (1964). Od 1962. nastupa na glazbenim festivalima te ubrzo snima pjesme koje su odredile njegov kantautorski pravac: Kuća pored mora i Moderato cantabile (1964). Stihove je počeo objavljivati u Poletu, Prisutnostima, Književnim novinama, Književniku, a prvi je puta nagrađen u splitskom Vidiku. Prva knjiga Brod u boci (1971) objavljena je u više izdanja i prodana u 60-ak tisuća primjeraka. Stihovi su mu uglazbljeni na 50-ak nosača zvuka, a pjesništvo tiskano u 20-ak zbirki poezije: Brod u boci, Zamišljeno pristanište (s Matijom Skurjenijem), Narodne pjesme, Poesia e canto (Napulj), Zagreb i ja se volimo tajno, Hotel Balkan, Pjesnikov bratić, Pjesnik opće prakse, Slatka smrt, Stihovi, Čagalj, Zabranjena knjiga, Dječje oči... Pjesničko-grafičke mape: Ex-voto (s Matkom Trebotićem), Tvoje tijelo, moja kuća (s Munirom Vejzovićem) i Padova (s Tomislavom Petranovićem - Rvatom). Napisao je partiture za oko 200 kazališnih predstava - Hölderlin, Domagojada, Inspektorove spletke, Kavana Torso, Glumijada, Cabaret Arsen, Eko-eko, NNNI (balet za djecu), Predstava Hamleta u selu Mrduša donja, Majstor i Margarita, Cymbeline, Djevojka bez miraza, Dnevnik malog Perice, Tena, Krležijada, Kuća pored mora (balet), Lady Šram (opereta), Ondine, Bljesak zlatnog zuba, Zagreb kak Zagreb, Na rubu pameti, Mala sirena... Više od 70 igranih, dokumentarnih i animiranih filmova: Živa istina, Vlak u snijegu, Vlakom prema jugu, Mahovina na asfaltu, Glembajevi, Suncokreti, Kod kuće je najbolje, Donator, Povratak Katarine Kožul, Stela, Ruža, Kravata croatica, Pont Neuf... TV serije i drame: Prosjaci i sinovi, U registraturi, Zlatna nit, Punom parom, Tamburaši, Hajdučki gaj, Zagrljaj, Sestre, Jedrima oko svijeta, Izjava, Vrijeme je za bajku, Samac, Nedjeljno prijepodne, 24 sata u životu jedne žene... Surađivao je s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu te plesnim teatrom u D9Esseldorfu (glazba za balet i film Carpe diem). 80-ih postaje uvažen i na međunarodnoj sceni; prima najprestižnije europske nagrade te surađuje s poznatim pjesnicima-pjevačima Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem i Bulatom Okuđavom. Najznačajniji albumi: Arsen 2, Homo volans, Porodično stablo, Provincija, Moje popevke, Kino Sloboda, Glazba za film i TV, Tihi obrt, Ministarstvo straha, Na zlu putu te izdanja izabranih pjesama: Arsenal, Najbolje od Arsena i Herbar... Uglazbio je i interpretirao mnogo hrvatskih pjesnika... Piše stihove i glazbu za mnoge pjevače, djeluje kao aranžer, dirigent te producent. Piše i sklada za dalmatinske klape: Zaludu me svitovala mati, Cvita moja, Dota, Ni u moru mire, Ko ovo more platit, Vratija se Šime, Veslaju, Maškare, Marenda, Kite, Da mi nije moje dice... Sakralna glazba: Majka Marija, Šimunu Filipoviću... Za djecu: Arsen pjeva djeci, Pjesme sa šlagom, Carevo novo ruho...
Arsen Dedić član je HDS-a, HGU-a, Društva hrvatskih književnika te član donorskih udruga.
Na festivalima osvaja nagrade za glazbu i stihove (Zagreb, Opatija, Split, Krapina, Sarajevo, Beograd, Ljubljana...), kao i brojna priznanja - Slavenski, Tijardović, Mlado pokoljenje, Zlatno sidro za glazbeni opus vezan za more, Prix Jacques Brel (1979), Premio Tenco (San Remo, 1982), Premio Citta’ Recanati (2000), Zlatne Arene za filmsku glazbu (Donator -1989, Pont Neuf -1997), nagrade za scensku glazbu na Danima Satire (3 puta), Marula za scensku glazbu na Marulovim danima, Zlatni Histrion (1995), Milivoj Körbler (za projekt Ministarstvo, 1997), Goranov vijenac (za sveukupan pjesnički opus, 2003), Institut Hrvatske glazbene industrije Počast pjesmama (Opatija, 2003), Kiklop (Zabranjena knjiga, 2004). Nositelj je Ordena zasluga za narod srebrnog vijenca, odličja Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1995) te drugih... Višestruki je dobitnik Porina: producent godine (izvan klasične glazbe) Tihi obrt, sa Stipicom Kalogjerom (1994), za najbolji album folklorne glazbe Ko ovo more platit - 20 šibenskih pjesama Arsena Dedića (kao glazbeni producent, 1996), za najbolji album zabavne glazbe Ministarstvo straha (1998), za najbolji kompilacijski album Herbar (autor kompilacije, 2000). Nagradu Porin za životno djelo primio je 1999.
Arsen Dedic
Beogradjanke me nisu zaboravile
Krajem sezdesetih otpevao sam na Opatijskom festivalu pesmu Sandra, koju sam namenio svojoj kcerki. Nasledila je od mene dar prema slikarstvu. Iz nekog kaprica prema meni odbili su da je prime na Zagrebacku likovnu akademiju. Tako su mi dete isterali iz zemlje. Ugledni slikar, clan ispitne komisije, posavetovao me je u trenutku iskrenosti da ne treba ni da dolazim s malom po rezultate nakon prijemnog ispita, zato sto nece biti primljena! Sandra je zato morala da podje za srecom u tudjinu, sada zivi u Los Andjelesu, udata je za Irca, americki je drzavljanih sto s ponosom isticem, i nije presrecna sto ne moze u Sibenik onoliko cesto koliko zeli. Stanuje na Beverli Hilsu, komsinica je pevacice Madone i s njom ujutru dzogira, s tim sto za Madonom trci telohranitelj, a za Sandrom njen pas.
I to nije sve, Sina Matiju u prvom pokusaju su grubo odbili na Muzickoj akademiji u Zagrebu, takodje samo zato sto je dete poznatog para Gabi Novak i Arsena Dedica! Doduse, Matija je kasnije polozio prijemni ispit, ali je, uvredjen zbog prethodne nepravde ipak pobegao u Grac, u Australiju. Spavao je na podu kao pas kod neke male, poreklom Sibencanke Pajicke. Ne znajuci nemacki, usao je medju trinaest kandidata i kao najnadareniji pijanista od prve bio primljen. A meni su neki zli ljudi, usred rata, prozivajuci me opako kao Srbina u pismima citlaca, prebacivali da smo Gabi i ja svoje dete sklonili! I Matija, koji je sada vec deset godina u inostranstvu, zavrsava Akademiju kao dzez pijanista, obozava Sibenik i poslednje je dve Nove godine docekao tamo sa svojim drustvom. Sada, kao akademski muzicar, dosao je u Zagreb, otisao na letovanje, odsluzio vojsku i otisao svojim putem. Videcemo kako ce i hoce li moci da zivi od dzeza. Sudeci po tome koliko ga traze, moze da uspe i da prodje bolje od mene i majke. Nedavno me je zvao iz Diseldorfa gde ima koncert.
Kao sto je u predgovoru moje prosle zbirke pesama Slatka smrt, a koju sam posvetio pokojnim roditeljima, Gabi i prijateljima, napisao Tonko Maroevic one crne tonove u meni unelo je proteklih desetak godina koje nikome nisu donele dobro. Ne kaze zalud narod da rat nikome nije brat. Jeste, prvi red je ginuo, stradali su oni koji nisu vidljivi, ali postoje i pozadinske zrtve ranjene u dusu i telo. Iako mi je mrskl podsecanje na povremena necasna podmetanja oko ocevih srpskih korena, moram da naglasim kako smo Gabi i ja opsluzivali sve sto je domovina trazila od nas i pruzali smo ono sto smo mogli i znali. Rat je, nadajmo se, otisao kraju, u krasni kurac, i sada cemo moci ponovo normalno da zivimo. Mnogi ljudi su se slepali iza mene (u muzickom smislu i medijskom propagandom) koji su mi se zaklinjali na vecnu vernost, ali koji , kako se pokazalo, prema meni uopste nisu bili iskreni.
Primera radi, Djodje Balasevic me je u niz intervjua pocastio ne narocito biranim recima. Mnogi su se hvatali za moje skute, dolazili su k meni da proniknu sta je samnom. Kao da sam bio servis nazvan: kako postati Arsen Dedic ili vise od njega. A takvi, kad shvate da to ne mogu biti, iako ja nemam tajne, ne skrivam ko sam katkad se pretvaraju u neprijatelje. To sto mi je sasvim prljavo podmetano bilo je pitanje Balaseviceve casti. Ali, necu vise o njemu i slicnim koji su se motali oko mene, pa me zatim dezavuisali, jer svako potpisuje svoje recenice.
Suprotan primer je cestiti Kemal Monteno sa kojim smo Gabi i ja uvek i dok je izdrzavao bombe i metke u svom opkoljenom Sarajevu, a i danas, kad se s porodicom preselio u Zagreb, u odlicnim odnosima.
Nacuo sam da mi se zagrebacki glumac na radu u Londonu Rade Serbedzija izrugivao na koncertima u beogradskom Centru Sava, oponasajuci ironicno moje pevanje. Fucka mi se za to, da ne kazem onako dalmoski : jebe mi se! Sa Radetom Serbedzijom nikad nisam bio blizak, kao sto on protura u medijima. Povremeno bismo se nalazili u slicnim okolnostima. Rade je zeleo da snimi moju pesmu Nedaj se, Ines, ja sam mu pravio aranzmane, slikali se za omotnicu singl-ploce i to je, uglavnom, bilo sve. Ali, sto god je rekao rekao je, a ja mogu samo da mu pozelim da uspe u svojoj svetskoj filmskoj karijeri.
Morao sam da istrpim i mucke prigovore samozvanih rodoljuba u Zagrebu zbog mojih, toboznjih bliskih veza sa Beogradom u proslom rezimu!? Nemam od koga i od cega da se branim. Citao sam o nekim svojim silnim gazama u Centru Sava, a istina je da nikad nisam odrzao samostalni koncert. Bilo ih je tek nekoliko u Domu sindikata i jedan jedini u teatru Atelje 212. Poslednji je bio zajednicki 1989. godine sa Slovencem Zoranom Predinom i Srbinom Borom Djordjevicem koji je onda bio sudski proganjan od vlasti zbog tekstova svojih pesama. U Beogradu sam obicno imao jedan koncert godisnje, a neki od hrvatskih pevaca, koji su tamo bile prave zvezde par exelence, to danas zaboravljaju. U Beogradu nikad nisam bio zvezda zbog koje su se mase obozavatelja rusile u nesvest i histericno vristale. Bila je to tek valjana prihvacenost od nekih 2000 ljudi, sto i nije mnogo za dvomilionski grad. Uvek bih dosao na dan koncerta, popio vlahovac i rucao sam. Nikad nisam, bas kao ni u jednom gradu u kojem sam gostovao, kod nekog prespavao, nego uvek u hotelu koji bih iduceg jutra uredno platio, pozvao uvek isti taksi koji bi me odveo do aerodroma i koji sam takodje uredno platio svom vozacu Vladi Bosancu. I to je cela moja beogradska prica.
Verovatno vise nikada necu doci u Jugoslaviju. Bar tako sada stvari stoje. Moje trenutno osecanje je takvo. Ja znam da tamo ima puno ljudi koje zanima ono sto ja radim. Konacno, bilo je ljudi koji su mi pisali. Ali, bilo je mnogo neugodnosti i uvreda. I to od ljudi od kojih to nikada ne bih ocekivao, kojima sam nekada pomogao u zivotu! No, ostalo je jos postenih ljudi. Bogu hvala! Negativne su strasti potrosene, ljudi moraju medjusobno da razgovaraju, posalju pisma, posecuju se i vrate svoje casne prijatelje.
Drago mi je sto cujem da me Beogradjanke nisu zaboravile. Mislim da me beogradska publika nikada vise nece videti uzivo, ali, opet kazem, nikad ne reci nikad. Ne znam sta ce mi jos vreme doneti. Svima zelim uspeh, srecu i sve ostalo, ali, kako sada stvari stoje, izgledi nisu veliki. Konacno, usao sam u sedmu deceniju zivota i scena me sve manje zanima. http://muzika14.tripod.com/interwievs/id40.html
Arsen Dedic
Na zene uglavnom ne mogu da se pozalim
Prvi brak Arsena Dedica sa suprugom Vesnom, iz kojeg imaju kcer Sandru, raspao se jer je Vesna otisla sa Zafirom Hadzimanovim. Ljubavna veza sa prelepom glumicom Bozidarkom Frajt, kojoj je posvetio Moderato cantabile, nije bila dugotrajna, nisu mogli da opstanu zajedno, jer je ona bila udata. Manekenkama Branki Habek i Kori Potocnik poklonio je pesme, kao sto je poznata balada Milena, posvecena njegovoj ljubavi filmskoj glumici Mileni Dravic. A za svoj brak sa Gabrijelom Gabi Novak kaze: Najpre mi je bila poznanica, potom koleginica, pa saradnica, onda suloznica i napokon zena! Dok se nije ozenio sa Gabi, po novinama i kafanskim pricama, o Arsenu su govorili i pisali kao o ljubimcu zena, pise njegov drugar i hronicar Pero Zlatar. A on i ne taji da u svojim mladjim danima nije odolevao njihovom zanosu:
- Na zene uglavnom ne mogu da se pozalim. Kao sestre milosrdnice imale su lepo ponasanje prema meni i bile su mi priljezne. Ziveo sam takav zivot, a onda sam sa Gabi usao u neraskidivu zajednicku vezu koja traje 31 godinu. Matija nam se rodio 1973. godine u martu, a vencali smo se u aprilu. Moja zena dugo nije verovala da ce sa mnom izdrzati toliko dugo, pa je stalno odlagala dan kada cemo kod maticara.
Nema me danas mnogo u novinama i na malom ekranu. Proredio sam i svoje koncerte. Volim da me nema puno. Jer i ja zameram nasim hrvatskim politicarima sto su stalno u prvom planu. U tome valja biti pristojan. Ne mogu pristati da se moje bledo i banalno lice stalno pojavljuje, dok oni, politicari, bez milosti, svakodnevno, na sva cetiri kanala i u razno vreme, stalno govore, govore, govore... A pritom stalno vicu na nekoga. Na koga oni vicu? I za koga vicu? Ako su se Hrvati izmirili, ako su posle Bljeska i Oluje oslobodjeni okupirani krajevi, ako se resilo pitanje Slavonije i Podunavlja. Ali, nasi politicari i dalje vicu i ljute se. Cak i da se prelepa holivudska diva Rita Hejvort pojavljuje svakog dana sa svojim filmovima na svim programima dojadila bi ljudima, a da nece oni!
Uoci predsednickih izbora pre nekoliko godina pobesneo sam. Na opsirnom spisku, medju 500 poznatih imena koja podrzavaju kandidaturu dr Franje Tudjmana, naslo se i moje ime! Niti sam potpisao, niti sam bilo koga iz HDZ-a ovlastio da me upisu! Potom su bili prinudjeni da objave moj demant u svim glasilima. Kada sam tada sreo nekadasnjeg reditelja, a sadasnjeg vaznog coveka u politici i predsednika Hrvatskog olimpijskog odbora, Antuna Vrdoljaka, zapitao sam ga: Cuj, Tonci, a zasto ne uvedes disciplinu skok s motikom?
BEZ NASLOVA
(iz nove knjige Arsenove Izabrane poezije 1997.)
O, hocu li ikad vise vidjeti
tvoja pozlacena ramena
obrubljena barsunom za drugim pultom
drugih violina u nacionalnom orkestru
njezna suloznice koju sam volio
u zastrasujucem hodniku u kojem cvate
sklonjeno zimskko cvijece u nevidljivoj postelji
hocu li, dakle, ikada vise vidjeti
tvoja pozlacena ramena
obrubljena barsunom
osim putem televizije.
Mene u mom poslu jedino mogu zadrzati rad i porodica. Ja ne znam sta bi drugo jos bilo. Bio sam pocascen time da ima casnih ljudi koji mogu odmeriti jedno delo iz drugog prostora, koje se desava u ovoj nevolji sve ukupnoj, i na njega reagovati posteno, razlozno i strucno. Ali, da sam imao neugodnih intervencija, nije mi ih falilo. Bilo je vrlo tesko izdrzati i ne fali mi ni sada, da se odmah razumemo, ni sa jedne, ni sa druge strane. Neku moju sentimentalnu revoluciju (zapocetu Moderatom cantabile) nastavio sam albumima Tihi obrt i Ministarstvo straha, koje govore o svemu sto nas je snaslo u poslednjih deset godina. Uzivam i u pisanju za pozoriste.
U prvom redu racune svodim sa svojom osobom koja nije imala tu srecu, a pitanje je da li mi je ta sreca i bila potrebna. Imao sam nevolja u svim rezimima koji su se odvijali na ovim prostorima. Vec 1958. godine, kad sam imao 20 godina, prvi moj ciklus pesama koji se zvao Cuda doneo je probleme. Prema tome, nijedno vreme nije bilo moje, nije mi bilo vreme udobnosti. Ma kakve privilegije? Nikad nisam imao stipendiju, nikad mi niko nije dao stan, nikad mi niko nije dao kredit kad sam ga trazio. To je sve obavljeno sa moje dve ruke i dve ruke moje zene. Dakle, u smislu udobnosti i komoditeta, masovnog prihvacanja i masovnog zaradjivanja, nijedno vreme nije bilo moje. Ali ce doci vreme sredjivanja stvari i obracuna. Nemogucnost zaborava, nemogucnost prastanja, ja opet ne mogu u svemu tome sudelovati. Ja ne mogu suditi niti narodima, niti politicki mogu biti merodavan ko je sta ucinio. Samo znam da mi je sve ovo vreme bilo neizmerno tesko. Meni i mojoj porodici. A svoj zivot zivim ozbiljno, odgovoran sam za svoju decu, kao sto sam bio odgovoran i za svoju majku, suprugu i ostale.
Eto, 28. jula napunio sam 63 godine. Uvek sam za svoj rodjendan u svojoj radnoj sobi. Godine, naravno, nose svoje, to je biologija. Ne mogu se tome suprotstaviti, niti pokusavam glumiti nekog decka. Puno se toga skupilo, samo ne brinem o tome da ce meni faliti nadahnuce, impulsa. Pozornicu vise tako ne volim. Isto tako, sve ovo vreme je proizvelo jedno vrlo tesko, naglo i ubrzano gubljenje smisla. Prema tome, u takvim okolnostima, tako potrosenog smisla, meni je tesko izaci na estradu.
Cuo sam da je u jednoj Politikinoj anketi vecina umetnika, dakle pisaca, kompozitora i glumaca, bila za to da ponovo, kao nekada, dolaze na moje koncerte u Beogradu. To je bilo jos 1996. godine, i zao mi je sto nisam video te ankete. Ali, ponavljam, ja sam doziveo takvih povreda s te strane, bezrazloznih i teskih, nicim izazvanih. Dosta sam tankocutan, kako se kaze ovde u Sibeniku, neki ljudi lakse podnose te stvari. Doziveo sam tako grubih stvari dok je moja majka zivela sama u Sibeniku, dok su na njenu ulicu padale bombe, tako da mi je to vrlo mucno da govorim i pisem u ovoj za mene, do sada, jedinstvenoj kolumni koja ispade mini-feljton. Salim se. Nakon svega toga tesko je proci i ja vam kazem tesko je zaboraviti, tesko je oprostiti. Hriscanski bi bilo oprostiti i zaboraviti, ja ne znam da li sam toliko dobar hriscanin.
Saznao sam da je Dusan Prelevic obradio i snimio moju pesmu O, mladosti, koja je ponovo postala hit u Jugoslaviji. Cuo sam takodje da me Prelevic na radiju izvredjao na tezak nacin. Sta je onda isao snimati moju pesmu!? Ali, nek mu Bog da zdravlja. Moje nije zeleti zlo. Ja se zahvaljujem onima koji me slusaju, to mi je milo, ali ne primam to srcu. Ako su moje pesme bile u jednom casu neophodne kao emocionalni pasos, mozda je to tako i bilo, a poslednjih godina slusateljima verovatno treba politicki pasos. Nek si ga uzmu!
Moja penzija, kao istaknutog umetnika, danas iznosi 1.009 kuna (oko 260 maraka), sto je za hrvatske prilike jako malo (prosecna plata iznosi oko 800 maraka). Gabi i ja dobijamo pripomoc Ministarstva kulture, ali da nema dodatnih zarada, posle 43 godine radnog staza, ne bi mogli ziveti. U Sibeniku su dosta prihvatili Gabi, a i mene. Stvari se menjaju. No, ne mogu precutati cinjenicu da je meni moj grad u ovim delikatnim godinama priredio dosta tisine, tame i precutkivanja. Sibenik je moja kolevka, a Zagreb kuca. Ja mogu imati i drugu domovinu (kao sto je ima moja kcerka Sandra koja vec 16 godina zivi u Americi i koja je Amerikanka), ali ne mogu kolevku. A ta je moja kolevka duze vreme prema meni bila veoma rigidna. Samo se Gabi vec tri decenije neprestano brine o meni i mojim koncertima. Kada sam 1999. godine imao solisticki koncert u zagrebackom Kazalistu Itd, zeleo sam da i Gabi peva Nije htela, vec se angazovala oko svih drugih stvari vezanih uz taj koncert. Brinula se o mojoj garderobi, gostima, kartama, hodala je po gradu i nosila plakate, sama ih lepila... Zato svake Nove godine pozelim sebi i Gabi da ostajemo kao i uvek zajedno, da izdrzimo sve sto je pred nama i da izdrzimo sve sto je iza nas.
Za celo vreme rata samo sam dva puta digao slusalicu. Bio sam u Laskom i tad se javio dvojici prijatelja slikara iz Beograda i Herceg Novog. To su moja jedina dva telefoniranja. Ne radi se o tome da se o njih opirem, ali moram priznati da je u meni nesto ugasilo i da me tera u osamu ili, kako vole da kazu: Arsen se zatvara!
RATNI LJUBAVNICI
(iz zbirke pesama Tihi obrt 1996.)
Naci ce ih neko daleko pokoljenje
ukopane jedno u drugo
kao one dve mucne figure od Franka Bekona.
Naci ce ih pitajuci se: otkud im tako nesretna lica
kao da ne cine TO.
Naci ce ih posle tisucu godina zasute pompejskom slavom
okrenuti jedno drugom u smrtnom casu,
njene velike dobre grudi, njena sicusna ramena
okicena njegovim tezackim prstima.
Naci ce NJIH ratne ljubavnike.
NIJEDNO VRIJEME NIJE MOJE
(iz knjige poezije Slatka smrt 1995.)
Drugi su jos daleko, ime ce im biti slavno
Stigao sam prije sviju, al je bilo prerano.
Drugi su preda mnom, pustam ih jer mi je jasno
Stigao sam posle sviju, al je bilo prekasno.
Nijedno vrijeme nije moje, ja visim kao drveni lutak
Kazaljke nece da se spoje, pogrijesim uvijek za trenutak.
Napokon ce svi uz mene, sve mrtvo i sve zivo
Stigli smo u pravom casu
al je vrijeme bilo krivo. http://muzika14.tripod.com/interwievs/id41.html
OSNOVNI PODACI
ime: Nada
prezime: Gaćešić
spol: žensko
datum rođenja: 08. 10.1951.u Požegi
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: Zagreb
suprug: Mirko Livaković kirurg
sin: Ivan Livaković student prava (r.1983) http://www.imdb.com/name/nm0300443/
Nada Gaćešić Livaković
Filmska i dramska umjetnica rođena je 8. listopada 1951. godine u Požegi. U Požegi je završila osnovnu školu i gimnaziju, a 1970. godine upisuje se na Akademiju za kazalište, film, radio i televiziju u Zagrebu. Studij završava prije roka 1974. godine s prosjekom ocjena 5.0. Nada Gaćešić Livaković igrala je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, čiji je bila stipendist, u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, Splitskom ljetu, Dubrovačkim ljetnim igrama, Teatru u gostima i dr.
Još za studentskih dana sudjelovala je u televizijskim dramama, serijama i brojnim televizijskim emisijama. Za ulogu u TV seriji “Kapelski kresovi” dobiva brojna priznanja (Glumica godine, TV lice godine i dr.). Snima više domaćih filmova, koprodukcija, a za ulogu epileptičarke u filmu “Ščepan mali” dobiva nagradu za Glumačko ostvarenje. Za vrijeme Domovinskog rata sudjeluje u brojnim humanitarnim projektima. Igra glavnu ulogu u prvom hrvatskom filmu o Domovinskom ratu, Oje Kodar, “Vrijeme za...”, koji sudjeluje na mnogim festivalima. Također igra glavnu ulogu u filmu Vicka Ruića “Nausikaja”, koji je bio na devet svjetskih festivala i dobio tri nagrade, a bio je predstavnik Hrvatske za prestižnu nagradu Oscar Američke filmske akademije. U proteklih deset godina glumi u niz hrvatskih filmova i tv serija “Transantalntic” redatelja Mladena Jurana, TV seriji “Novo doba” Hrvoja Hribara, TV seriji “Kraljica noći” redatelja Branka Schmidta, te u dokumentarno-igranoj seriji “Policijske priče” Jasmine Božinovske Živalj, zatim u filmovima “Serafin - svjetioničarev sin”redatelja Vicka Ruića, “Potonulo groblje” Mladena Jurana, “Kraljeva ostavština” redatelja Krste Papića, “Konjanik” Branka Ivande, “Ispod crte” Petra Krelje, i “Ptica” Dalibora Matanića. Momentalno tumači jednu od glavnih uloga u televizijskoj seriji “Vila Marija”.
Nada Gaćešić Livaković članica je HRVATSKOG DRUŠTVA FILMSKIH DJELATNIKA, HRVATSKOG DRUŠTVA DRAMSKIH UMJETNIKA I HRVATSKE ZAJEDNICE SAMOSTALNIH UMJETNIKA u čijem radu aktivno sudjeluje.
Dugogodišnja je predsjednica Ogranka glumaca Hrvatskog društva filmskih djelatnika, a od mjeseca travnja 1998. godine kada je prvi puta izabrana već tri mandata vrši dužnost predsjednice Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Nositeljica je visokog odlikovanja RED DANICE HRVATSKE SA LIKOM MARKA MARULIĆA za osobite zasluge u kulturi. film.hr
Nada Gaćešić Livaković, zagrebačka glumica i jedna od zvijezda 'Ville Marije', priznaje da je posesivna majka te da sinu Ivanu i suprugu Mirku 'kroji' život, no uz njezinu požrtvovnost nikad nisu ostali bez ručka, kao ni 20 mačaka iz susjedstva o kojima se brine
Razgovarala Jagoda Zamoda
Snimio Mario Kučera
Premda je Nada Gaćešić Livaković sedam mjeseci od jutra do mraka snimala "Villu Mariju", u kojoj glumi samohranu majku Dunju Pongrac, njezini ukućani nisu bili nimalo zakinuti. Sina Ivana, 22-godišnjeg studenta prava, i supruga Mirka, kirurga u zagrebačkoj bolnici Rebro, svaki je dan, kao što su i naviknuli, čekao skuhan ručak. Počela bi ga pripremati kasno na večer, učeći istodobno tekst za sutradan, a završavala rano ujutro, prije odlaska na cjelodnevno snimanje prve hrvatske sapunice. Slobodne dane koristila je za odlazak na još jedno snimanje - filma Hrvoja Hribara "Što je muškarac bez brkova", u kojem glumi gazdaricu Ružu. Kad je taj ubitačan tempo napokon završio, iscrpljena i neispavana, Nada se razboljela. No, čim je prizdravila, pridružila se ekipi Dejana Šorka koji snima komediju "Dva igrača s klupe".
Koliko je "Villa Maria" gledana i omiljena, Nada se uvjerava na svakom koraku: prilaze joj nepoznati ljudi, baš kao i prije 29 godina, kad su se na malim ekranima prikazivali "Kapelski kresovi" u kojima je glumila ilegalku Inu. I na lik Dunje Pongrac publika danas reagira burnim emocijama.
Možete li se zamisliti kao samohrana majka, poput svog lika iz "Ville Marije"?
- Možda sam previše tradicionalna i konzervativna kad je riječ o braku, no dovoljno sam jaka da bih se u takvoj situaciji borila za sebe i za svoje
dijete. No, ne bih bila sretna da me snašla takva sudbina, jer mislim da dijete treba imati oba roditelja, naravno ako je to barem u granicama sređenog, ne kažem idealnog, obiteljskog života.
Jeste li i prema sinu Ivanu posesivni kao i prema svom televizijskom sinu Luki?
- Moj sin je jedinac, on mi je najvažniji, i sigurno je da sam katkad posesivna. Zapravo, ne toliko posesivna, koliko sam možda - popustljiva. Možda mu previše dajem, silno volim da mu bude lijepo, da izlazi, da ima i muško i žensko društvo, ugađam mu koliko god mogu.
Strepite li da ne upadne u loše društvo?
- Noću ne mogu zaspati dok se ne vrati kući, osluš-kujem viku na cesti i škripu kočnica. Moj se sin nikada nije potukao, nikad se nije napio, ali uvijek se čudi - zašto se brinem. Normalno da se brinem, i vjerojatno ću se cijeli život brinuti. Jedino se nikad nisam bojala, jer znala sam da je tako odgajan i da je dovoljno pametan, da će posegnuti za drogom.
Upoznaje li vas sa svojim djevojkama?
- Ima mnogo prijateljica, znam ja sve te njegove curice i simpatije, ali onako pravo da me s nekom od njih dosad upoznao - nije. Niti bih to, iskreno rečeno, voljela. Jer bih se, možda, uz tu djevojku previše vezala.
Što mislite, kakva ćete biti svekrva?
- Odlična! Dobro poznajem muškarce, odrastala sam uz dvojicu starije braće i dobro proniknula u sve njihove tajne, i često zastupam žensku stranu. Ali, nisam ipak do te mjere feministički nastrojena da mislim kako žene ne griješe, i da su za sve krivi muškarci. Ima, na žalost, i svakakvih žena.
Što mislite o feministicama?
- Sumnjam da žena može biti potpuno sretna ako je neprestano u sukobu s muškim rodom, a one to, na neki način, jesu. Feminizam je donekle isključiv, a ništa što je isključivo nije dobro.
Budući da ste u vlastitoj kući u manjini, nadglasavaju li vas muž i sin?
- Nadglasaju oni mene, bune se da im krojim život. No, tako sam sugestivna da ih uvjerim kako je bolje ono što ja hoću: naravno, dam im mogućnost izbora, ali o važnim stvarima, ipak ja na kraju odlučujem. Nisam površna osoba, a osim toga, život je pokazao da u mene mogu imati povjerenja: ja sam ta koja drži sve konce, plaćam račune, vodim brigu o kreditima, o našoj kući na moru...
Gleda li vaš suprug "Villu Mariju" ?
- Da, sviđa mu se i serijal, i moj lik, i kako ga igram. No, ništa mu nisam unaprijed otkrila, ni tko je otac moga sina. Kako se upravo prikazuju epizode u kojima se liječim od tuberkuloze, čula sam da su ga pacijenti upozorili: "Doktore Livakoviću, pa žena vam je jako bolesna!"
Koristite li često pogodnost što imate doktora u kući?
- Užasavam se biti bolesna. Nisam od onih koja si, zato što ima muža liječnika, uzima za pravo da bude doktorica. No, drago mi je kad može pomoći mojim prijateljima i prijateljicama. Kad mi je na sjednici Vijeća HRT-a, čiji sam član, proljetos pozlilo - onesvijestila sam se i tlak mi je skočio na 220 - tražila sam da me odvezu u bolnicu Sestara milosrdnica, a ne na Rebro, gdje radi moj muž.
Je li točno da ste se sa suprugom upoznali kad vam je on, "preko veze", sredio snimanje vratne kralježnice?
- Nije baš bilo tako. Znala sam otprije za njega, čula sam da na Rebru završava specijalizaciju, pa sam mu se obratila kad sam nakon prometne nesreće trebala snimiti kralježnicu. I danas ga zezam da je, upoznavši me, dobio glavni zgoditak na lutriji.
Već ste četvrti put izabrani za predsjednicu Hrvatskog društva filmskih djelatnika: čime ste zaslužili povjerenje kolega?
- Svojim radom. Zvučat će otrcano, ali ja doista volim te ljude, vezana sam za filmske djelatnike i istinski se borim za njih, vrlo često na vlastitu štetu. Osoba sam od njihova povjerenja i oni to, očito, znaju.
Susjedi iz ulice znaju vas i kao osobu koja se brine o napuštenim životinjama. O koliko mačaka se trenutačno skrbite?
- Svaki dan ih hranim više od dvadeset. Na određenim im mjestima, uvijek oko četiri popodne, ostavljam hranu, a one me čekaju. Moje mace nisu bile gladne ni kad sam snimala "Villu Mariju" jer im je hranu donosila moja prijateljica. No, prije dva mjeseca sam doživjela strahovit šok - uginula je moja kućna perzijska mačka Čokoladna, stara trinaest godina. Mnogo nam je značila. Pokopali smo je kod prijatelja na Bukovcu, ispod jabuke i divlje trešnje.
Koje ste najveće razočaranje dosad doživjeli?
- Kad bi mi prijatelji okrenuli leđa, to bi me slomilo.
U doba kad su se prikazivali "Kapelski kresovi" proglašeni ste najpopularnijim TV licem, a sa Žarkom Radićem i glumačkim parom godine u bivšoj državi. U "Villi Mariji" među vama opet "ima nečega". Postoji li neka tajna veza zbog čega vam redatelji dodjeljuju uloge ljubavnoga para?
- Ne znam što ih je ponukalo, a i publici se, očito, sviđamo, drago im je da nas opet vide zajedno. Kao da su očekivali da se među nama opet nešto dogodi. Nas dvoje nismo zajedno snimali od "Kresova", a u međuvremenu sreli smo se samo jednom: Marija Sekelez nas je iznenadila i prije tri godine "organizirala" naš susret na svojoj predstavi "Majstorska klasa Marije Callas".
Jeste li se ikad zaljubili u svog partnera na snimanju?
- Mnogo sam snimala, neki su mi partneri bili draži, i s njima sam mogla ostvariti dublji kontakt, s drugima površniji, ali nisam se zaljubljivala. Ako vam se to često događa, u mom je poslu to životna nesreća. Ljubav je mnogo više od površne veze koja traje nekoliko tjedana, koliko i snimanje filma.
Duga plava kosa vaš je zaštitni znak, a kaže se da bi žena, s godinama, trebala imati kraću kosu. Hoćete li se ošišati?
- Oduvijek imam dugu kosu i, bez obzira na godine, za mene je ona znak ženstvenosti. Kad su zbog neke uloge tražili da se ošišam, uspijevali smo se dogovoriti. Također, nikad se ne bih obojila u crno, pristajala bih samo na smeđi preljev. Moja je kosa, kažu mi frizeri, zapravo prirodno obojena i ovisno o godišnjem dobu mijenja se od plave do svijetlosmećkastih tonova i boje meda. Kao djevojčica bila sam nordijski plava pa su me braća zvali Žujkica.
Kako je njegujete?
- Uglavnom L'Orealovim preparatima za suhu kosu, a katkad prije pranja na kosu stavim čičkovo ulje, i ispirem je u kamilici. Da bih je mogla raščešljati, utrljam regenerator, a za sjaj kose nanesem masku.
Kako ste sačuvali vitku liniju?
- Za to su, vjerojatno, zaslužni geni, jer svi su u mojoj obitelji vitki. Iako, s obzirom na to koliko jedem, trebala bih se boriti s viškom kilograma. Baš nikada nisam bila na dijeti, a jedem sve, od kruha do slatkiša. Za čvarke se - prodajem. No, stalno sam u pokretu, mnogo radim, hodam. To je moj fitness.
Što mislite o nošenju bundi od pravog krzna?
- Ja ih ne nosim, i premda silno volim životinje, smatram da ljudi sami moraju odlučiti hoće li ih nositi ili ne. No, licemjerni su protesti protiv jedne osobe, kao što je nedavno bio slučaj. Toliko je žena koje nose krzno, a sav bijes se upućuje samo na jednu adresu. Na žalost, dokle god se bunde budu nudile, bit će i onih koji će ih kupovati i nositi.
Kakav vas dar za Božić može najviše razveseliti?
- Svaka sitnica, znak pažnje, spoznaja da se netko sjetio. Potpuno mi je nevažno je li dar skup. Najvažnija je namjera, to da je netko poželio da me razveseli. I to mi je dovoljno.
OSNOVNI PODACI
ime: Vice
prezime: Vukov
spol: muško
datum rođenja: 03.08.1936 u Šibeniku
zanimanje: pjevač zabavne glazbe
trenutno prebivalište: Zagreb
supruga: Diana Vukov
kći: Ivana Vukov
sin: Emil Vukov
snaha: Ksenija Pajić
unuka: Vita Vukov
Biografija: Zapazen na Opatijskom festivalu 1959. po specificnom baritonu cisoka registra (Mirno teku rijeke); nastavlja uspjesnu estradnu do 1971, kada mu tadasnje vlasti zabranjuju javne nastupe kao sudioniku --> hrvatskog proljeca. Nakon uspjelih turneja po Americi i Australiji zavrsava studij prava u Parizu, a kao pjevac reaktivira se 1989. nizom koncerata u koncertnoj dvorani "Varoslav Lisinski" i novim diskografskim ostvarenjima. HL. Gloria 2005., studeni, broj: 568
VICE VUKOV
Vice Vukov rođen je 3. kolovoza 1936. u Šibeniku. Estradni je umjetnik, pjevač snažnog visokog baritona belkantističke impostacije koji mu je omogućio uspješno izvođenje najrazličitijih žanrova.
Diplomirao je filozofiju i talijanski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Francuskoj diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije (Institut des Hautes Etudes Internationaless) na Sveučilištu Paris 2. Danas je zastupnik u Hrvatskome saboru.
Pjevačku karijeru počeo je na Opatijskom festivalu prvonagrađenim evergreenom Miroslava Biroa i Drage Britvića Mirno teku rijeke (1959). U sklopu međunarodne festivalske scene nastupao je na Festivalu Eurovizije (London 1963, Napulj 1965), Svjetskom festivalu Sopot (1966), te na dva Festivala Intervizije, gdje oba puta osvaja Srebrni notni ključ, za Bokeljsku noć (Hegedušić-Perfiljeva - Bratislava, 1967) i Ako sada odeš (Mihaljinec-Britvić, Karlovi Vary 1968). Na Midemu u Cannesu zastupa Jugoton (1967). Nastupa u Rio de Janeiru (1969) te u Tokyju (1970), gdje uz drugu nagradu za skladbu The Dream World (Kabiljo-Britvić) prima i nagradu The Best Singer. Jugoton mu objavljuje prvu LP ploču Mirno teku rijeke (1970). Od početka 1972. njegove se pjesme, kao istaknutom sudioniku Hrvatskog proljeća, ne izvode na radiju i televiziji, a punih će mu 18 godina biti zabranjeno i javno djelovanje u domovini. Od 1972. do 1976. boravi u Parizu. Godine 1989. javlja se s izborom klasičnih napuljskih pjesama pod naslovom Bella Italia! koji mu donosi zlatnu i platinastu ploču. Te godine slijedi povratak na domaću scenu (13 recitala u KD Vatroslava Lisinskog). Sa kćeri Ivanom objavljuje albume Majci i izbor božićnih pjesama Vječni Božić (zlatna i platinasta naklada). Pjevao je u gotovo svim gradovima SFRJ i u mnogim zemljama na svih šest kontinenata. Snimio je gotovo 400 skladbi, veliki broj gramofonskih ploča u nas i u inozemstvu (Jugoton, Croatia Records, Telefunken, Supraphon, Ariola, Balkanton i RCA-Viktor). Od 1996. stalni je kolumnist, politički komentator nekoliko novina. Kao rezultat toga, zagrebački Nakladni zavod Matice hrvatske objavio je knjige političkih eseja Pogled iza ogledala (1999) i Tvoja zemlja, uspomene na 1971. (2002). Vice Vukov imenovan je 15. siječnja 2001. veleposlanikom Republike Hrvatske u Švicarskoj. Na parlamentarnim izborima izabran je za zastupnika u petome sazivu Hrvatskog sabora (2003). Sa suprugom Dianom Bulat (1938), s kojom je u braku od 1961. ima sina Emila (1962) i kćer Ivanu (1978).
Vice Vukov član je HGU-a i Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava.
Dobitnik je mnogih priznanja - Zlatnoga vijenca za najpopularnije TV lice tjednika Studio (1968, 1970, 1971) te mnogobrojnih prvih nagrada na festivalima: Split (1965, 1966, 1967, 1968, 1970), Krapina (1967, 1968, 1969, 1970), Putujući festival Pjesma leta (1968), Zagreb (1962, 1969, 1970), Zlatne žice Slavonije (1969, 1970). Nagrade za životno djelo (Split Aš5, Zagrebfest 1995). Nositelj je državnog odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995).
Sanda Miladinov-Langerholz, glumica, pjevačica i plesačica
OSNOVNI PODACI
ime: Aleksandra
prezime: Langerholz
spol: žensko
datum rođenja: 18.07.1932 u Zagrebu
zanimanje: glumica, pjevačica i plesačica
trenutno prebivalište: Zagreb
suprug: Angel Miladinov (? - 04.01.1984)
sin: Kiril Miladinov magistar filozofije, publicist i prevoditelj
sin: Ivan Miladinov TV redatelj
unuk: Mika Miladinov (r.??.07.2001)
Biografija: Diplomirala na Akademiji za kazalisnu umjetnost i zavrsila solo pjevanje u Muzickoj skoli "Vatroslav Lisinski" u Zagrebu. Angazirana u Zagrebackom dramskom kazalistu (1954-1956) te Varazdinu (1958-1960). Od 1960. prvakinja zagrebackog kazalista Komedija; istaknula se u dramskim predstavama i mjuziklima: Grgic-Kabiljo Jalta, Jalta, Leigh-Wasserman Covjek iz Mance, Stein-Bock Guslac na krovu, Brecht-Weill Opera za tri grosa i Uspon i pad grada Mahagonya i dr. Vodila TV emisije, igrala na filmu (Godisnja doba P. Krelja, 1979). HL. Gloria 2002., sijecanj, broj: 367 Gloria 2001., rujan, broj: 351
Poznati Zagrepčani o Zagrebu i svojoj četvrti
--------------------------------------------------------------------------------
Sanda Langerholz-Miladinov, glumica, pjevačica i plesačica
Zagreb uvijek otvoreni grad
--------------------------------------------------------------------------------
• ININA zgrada sakrila nam je Sljeme • Kao mlada bila sam općinjena cirkusom • Bacač noževa trenirao je do zadnjeg trenutka, a u međuvremenu je brže-bolje djetetu promijenio pelene • Od novih građana Zagreb mnogo toga dobiva za uzvrat
Danas predstavljamo glumicu i pjevačicu Sandu Langerholz-Miladinov, njezin doživljaj četvrti u kojoj danas stanuje i barem djelomičan pogled na rodni grad. A rodila se, kaže, doma, premda nadomak rodilišta u Petrovoj. To je Padovčeva, jedna od poprečnih ulica između Petrove i Maksimirske. Kako je, navodno, tada u rodilištu vladala epidemija babinje groznice, mama Zora ju je, za svaki slučaj, odlučila roditi u vlastitoj postelji.
Otada je život naizmjence tekao mirnijim strujama i brzacima. Njezina je današnja ulica dugo bila kratka i slijepa. Do novijeg doba zvala se po teoretiku socijalizma Svetozaru Markoviću.
Potom kao da je progledala, otvorila se prema malom, ali ljupkom parku iza lijevog bloka zgrada, i dobila ime fra Filipa Grabovca.
Na mjestu današnjeg parka, svojedobno su bila tvornička skladišta.
- Za vremena otkad smo mi ovdje, a to je od 1970. - u svoj nas kvart uvodi gospođa Langerholz - Miladinov - zadnjih 15-ak godina ovaj dio grada dobiva drukčije konture izgradnjom novih zgrada u cijeloj ulici. Ja, međutim, živim u starom, rekla bih reprezentativnom zdanju, sagrađenom prije gotovo 65 godina, ali situacija s upravljanjem tim zgradama nekako ne štima. Naša je već više puta fotografirana kao ruina usred grada. Činjenica je i to da su se ljudi vrlo teško navikli na privatno vlasništvo, a pogotovo na zajedničko održavanje kuće u kojoj žive.
Sanda je, kaže, od malih nogu rasla u privatnom obiteljskom stanu i to joj je u navici, ali kad se sjeti koliko stanara s različitih strana, vrlo se teško usklađuju sve te navike, potrebe i obveze. Taj joj se novi način upravljanja zgradama ne čini najboljim rješenjem. Misli da će trebati još vremena da se sve to dovede u red.
- Naša je zgrada peterokatnica, mi stanujemo na petom katu, ima lift koji bi se po svim tehničkim mjerilima trebao obnoviti. U jednom, odvojenom dijelu, doduše prostranog stana, živim ja, u drugome moj mlađi sin Ivan sa suprugom Anamarijom i sinčićem Mikom, dok stariji sin Kiril, sa suprugom Marinom, stanuje na drugoj adresi. Dakle, ne daj Bože da lift stane na dulje vrijeme.
- Ovaj se kvart uz Šubićevu ipak mijenjao. Čega se vi sjećate?
- Dakako da se ja ne sjećam promjena o kakvima je govorio akademik Supek u vašem nedavnom nasipu, ali mi je bilo vrlo zanimljivo ono o Laginjinoj ulici koja je u našem susjedstvu. Ondje je osnovna škola u koju su išla moja djeca. Također se sjećam, dok sam prvih poratnih godina bila učenica Muzičke škole na Trgu žrtava fašizma i kako sam iz Trnja, gdje sam tada stanovala, uredno dolazila tramvajem, koji je nastavljao dalje Ulicom socijalističke revolucije, odnosno prijašnjom i današnjom Zvonimirovom.
Ne sjećam se da je ovaj dio grada bio baš ladanjski, s vilama i vrtovima. Već su postojale okolne ulice, Nodilova, Ulica Crvenoga križa i druge. Bio je to već urbanizirani dio grada u koji smo se dolesili iz Bleiweisove.
To je pak onaj dio oko Zapadnog kolodvora, gdje smo moj pokojni suprug Angel i ja kupili prvi vlastiti stan. Ondje su nam se rodili dečki, pa je stan ubrzo postao premalen.
Dakle, kad smo 1970. godine došli ovamo, oko našeg bloka nije bilo gotovo ničega, osim ograđenog dijela skladišta Elke, preseljene tvornice kablova. A na prostoru nedavno preseljene tržnice s Kvatrića i oko njega, svojedobno su također bile tvornice Badel i Gorica posuđe.
Preko puta naše zgrade, na mjestu gdje je sada INA, bila je tvornica Sila koja je, ako se ne varam, proizvodila parne kotlove i jako zagađivala zrak i okoliš, kao i Elka. Srećom, nešto prije nego smo se mi doselili, te su se tvornice zatvorile. Bili su još samo zapušteni, ali ograđeni prostori.
Kad se pak odlučivalo o tome što će se graditi umjesto tvorničkih hala, sakupljali su se potpisi po cijelom kvartu. Građani su htjeli da se tu uredi jedan središnji, ne preveliki park, kakav je taj dio grada zaslužio nakon svih tih tvornica što su ga gušile.
To je već bilo skoro dogovoreno, međutim, INA je bila jača i sagradila je taj, kako ga ja zovem, crni bunker koji nam je zagradio pogled na Sljeme, jer je mimo svih urbanih normi nadvisio naše zgrade.
Inače je, sjeća se Sanda, na tom prostoru pije INA-e često gostovao cirkus, na veselje sve djece iz susjedstva.
- I ja sam sa stvarnim zanimanjem s terase promatrala život tih ljudi u njihovim kolima, pod šatorima, u svakidašnjim poslovima, kao da su nam u dvorištu. Čovjek ne bi rekao da su to tako jake i skladne organizacije. Ostali bi tu po nekoliko mjeseci i njihova su djeca išla u školu s našom djecom. Tako bi nastavila tamo gdje bi se preselili.
Osim svega, meni su, kao glumici, bili doista zanimljivi i zbog izvjesnih rituala pred nastupe, kroz koje na svoj način prolazimo svi mi kazališni ljudi. Ja sam normalno obavljala svoje kućne poslove prije predstave, neovisno o ulozi što me čeka na pozornici. A znam mnoge kolegice kod kojih se na dan predstave u kući hodalo na prstima.
Promatrala sam tako te cirkusante, koji javno nastupaju, kao ljude koji su imali čak teže zadatke, hodanje po užetu, bacanje noževa i slično. Dobila bih dobru pouku, promatrajući čovjeka kako do zadnjeg časa prije nego što će dvadesetak noževa zabiti u auru vlastite žene, prislonjene na drvenu podlogu, brže-bolje promijeni pelenu svome djetetu i onda trči u arenu.
Sjećam se, također, da je na tom trokutu između Šubićeve, Derenčinove i Martićeve prije INA-e svoju prvu izložbu imala danas poznata grupa Biafra. Umjetnici, kipari, od stiropora su pravili ljudske figure u prirodnoj veličini i to je u tom ambijentu izvrsno funkcioniralo.
Danas je to lijepo sređena četvrt i stvari puno bolje funkcioniraju. Na kraju, makar i u natuknicama, recimo koju o dugom i bogatom umjetničkom putu Sande Langerholz-Miladinov.
Nakon dvogodišnjeg učenja klavira kod poznate pijanistice Melite Lorković upisala je solo pjevanje, čemu se i namjeravala posvetiti. Pri kraju šestogodišnjeg školovanja na srednjoj muzičkoj školi u Gundulićevoj ulici, na nagovor profesora Habuneka i nekih drugih, upisala je Akademiju za kazališnu umjetnost. Osim Habuneka, profesori su joj bili Kosta Spaić, Bogdan Jerković i druga poznata imena. A kolege na istoj klasi bili su joj Vanja Drach, Izet Hajdarhodžić, Ljubica Wagner, kasnije kostimografkinja.
- Također jednom slučajnošću, krenula sam u žanr mjuzikla. Već kao studentica igrala sam glavnu ulogu u današnjoj Gavelli u komadu Vještice iz Salema, Arthura Millera. Potom su me pozvali u Komediju i ponudili mi glavnu ulogu u mjuziklu Poljubi me Kato, koji je režirao prof. Habunek. Za taj je žanr potrebno biti glumac, pjevač i plesač, s čime sam se prvi put susrela.
Bila je dosta velika senzacija što je moja uloga dobila Nagradu grada Zagreba. Djelovalo je to pomalo šokantno, takve su se nagrade u kazalištu dodjeljivale za Hamlete i slične uloge.
Poslije je Sanda odigrala u Komediji cijeli niz mjuzikla, a kao dramska glumica, i brojne dramske uloge, sve do 1992., kada je otišla u mirovinu. Malo prerano, zato što je kao pjevačica imala beneficirani staž. U svojem repertoaru imam 80-ak uloga, od kojih su neke izvođene 300-400 puta.J alta, Jalta se izvodila možda i 500 puta u rasponu od 20 godina i predstava je uvijek bila rasprodana.
- Umirovljenica ste, ali i dalje nastupate.
- Da, u zadnjih desetak godina bilo je i nekoliko novih aktivnosti koje su me pomalo osvježile. Bila sam asistentica na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje sam glumcima predavala tzv. tehniku songa. To je bilo dobro primljeno, imala sam niz talentiranih mladih ljudi koji nisu pjevači po profesiji, nego dramski glumci, ali kojima je potrebno savladati vještinu pjevanog izražavanja na sceni.
Zadnje dvije godine Sanda nastupa u Kvartetu, komadu engleskog dramatičara Ronalda Harwooda, koji je na svcenu postavio Relja Bašić u Teatru u gostima. Partneri su joj Pero Kvrgić, Vanja Drach, Ivanka Boljkovac te Slavica Jukić u alternaciji. Sada su na 70 i nekoj predstavi, a prošli mjesec su igrali četiri predstave u Sloveniji.
- Za sam kraj jedan pogled na Zagreb.
-Zagreb je jedan od najljepših europskih gradova. Ni prevelik, niti malen i to je njegova prednost. Ponekad se može čuti da je ksenofobičan, s čime se ja nikad ne bih složila. Mislim da otvoreno prima sve pridošlice, premda ih kojiput zove dojdekima. Ja to dobro znam, jer je moj otac Franjo kao mlad čovjek, Slovenac, došao iz Ljubljane, i zaposlio se na istaknutom činovničkom položaju, u direkciji Željeznice. A moj se suprug, zajedno s roditeljima, 1947. doselio iz Skopja u Zagreb. Bio je isto tako dobro primljen i dao neprocjenjiv doprinos razvoju zagrebačkoga televizijskoga studija, gdje je djelovao od njegovih početaka pa, na žalost, do svojega tragičnog kraja 1984. godine.
Mislim da to Zagreb radi vrlo razborito i zato obično dobije od tih svojih novih građana mnogo toga zauzvrat. Ja, također, mislim da se ne bi trebao previše širiti, ali se iskreno nadam da nikad neće postati ksenofobičan i zatvoren grad.
Željko Žižić http://www.pou.hr/komvj/Kv292/Langerholz.htm
SANDA MILADINOV LANGERHOLZ,
režija i prilagodba za scensko izvođenje
Glumica i vokalna solistica rođena u Zagrebu 1932.god. gdje je 1954.god. završila i glazbenu školu "Vatroslav Lisinski" (solo pjevanje) , a 1956.god. diplomirala glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u klasi prof. V. Habuneka. Još kao studentica debitirala je u tada osnovanom Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas "Gavela") s jednom od glavnih uloga u "Vješticama iz Salema".
Prvi profesionalni angažman ostvarila je u Varaždinskom kazalištu, 1958.god. u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a od 1960.god. zauzela je neprikosnoveno mjesto primadone novog genre-a "musicala", koji se tako uspješno gajio u Gradskom kazalištu "Komedija" u Zagrebu.
Nsatupala je na domaćim i inozemnim kazališnim festivalskim pozornicama i koncertnim podijima noseći istovremeno dramski i glazbeni repertoire, od kraljice Gertrude u "Hamletu" do Nine Filipovne u musicalu "Jalta, Jalta", te je nagrađivana za uloge u obje discipline. Među mnogima ističu se: Nagrada grada Zagreba, Nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnosti, Nagrada na Sterijinom pozorju, godišnja nagrada "Vladimir Nazor" te Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje.
Svoju kreativnu "multidisciplinarnost" zaokružuje i intezivno djelovanje u TV mediju, u koji je uključena od samih početaka 1956.god. i gdje je za svoje konferansijersko novinarske nastupe nagrađivana na tadašnjim saveznim TV festivalima (Bled, Portorož). Uloga mame u televizijskoj seriji za djecu "Veliki i mali" također joj pribavlja nagradu.
Igrala je u dokumentarnoj TV-seriji i filmovima P. Krelje "Godišnja doba" i "Vlakom prema jugu", koji su obrađivali problematiku mladih.
Svoje iskustvo prenosila je nekoliko semestara studentima glume zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, djelujući kao izvanredni profesor prakticirajući specifičnost "glumačkog pjevanja", što po prvi puta primjenjuje u radu s ansamblom Gradskog kazališta lutaka Rijeka.
Na radiofonskoj (potom gramofonskoj) snimci "Ježeve kućice" 1971. god. kreirala je lik lisice Mice. http://www.gkl-rijeka.hr/Predstava.asp?ID=7
OSNOVNI PODACI
ime: Dunja
prezime: Vejzović
spol: žensko
datum rođenja: 20.10.1943 u Zagrebu
zanimanje: operna pjevačica
trenutno prebivalište: Stuttgart, Zagreb, Rab
2. suprug: Christian Romanowski (??.12.1979 - )
1.suprug: Fadil Vejzović, slikar (1963 - 1978) (razvod) Gloria 2002., travanj, broj: 380
DUNJA VEJZOVIĆ
Dunja Vejzović rođena je 20. listopada 1943. u Zagrebu, gdje je 1966. na Likovnoj akademiji diplomirala grafiku, a na Muzičkoj 1969. pjevanje. Usavršava se u lidu na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu. Debitira u zagrebačkom HNK ulogom Ariela u Šulekovoj operi Oluja. Prvi joj je angažman u nirnberškoj Operi (1971). Debitira 1978. na znamenitom festivalu u Bayreuthu, gdje iduće dvije sezone trijumfira u Parsifalu. Pod Karajanovim vodstvom snima tri velike Wagnerove uloge: Kundry - Parsifal (DGG), Ortrud - Lohengrin (EMI) te Sentu - Ukleti Holandez (EMI) i oduševljava na Uskrsnim festivalima u Salzburgu (1980, 1981, 1984)... Nastupala je na najuglednijim opernim scenama i svjetskim koncertnim podijima: Tannhauser (Metropolitan, 1978), Trojanci (Scala, 1979), koncertna izvedba Le Cid (Pariz, 1981); pod Kleiberovim vodstvom - Wozzeck suite (Beč, 1982), te pod ravnanjem Abbada (London - 1985, Bečka državna opera - 1990). Pod Maazelom nastupa u Requiemu (Cleveland, New York, 1982), slijede Ukleti Holandez (Bečka državna opera, 1983), Suor Angelica (Scala, 1983), Nabucco (Karakaline Terme u Rimu, 1984), Medeja i Salambo (Pariška opera 1986), Alceste pod Eschenbachovim ravnanjem (Stuttgart, 1987), Parsifal u Wilsonovoj režiji (Hamburg - 1990, Houston - 1991), Fierrabras pod Abbadovim ravnanjem (Bečka državna opera, 1990) te Hagoromo, također u Wilsonovoj režiji (Firenca, 1994). Operna je primadona svjetskoga ugleda; osobito se proslavila kao nenadmašna vagnerijanka. Sustavno bogati svoj jednakovrijedan koncertni repertoar i popijevkama Gounoda, Masseneta i Berlioza, Čajkovskog i Rahmanjinova, Schuberta, Schumanna i Brahmsa, Wolfa, Berga i R. Straussa te Granadosa i de Falle. S glazbeno-scenskom družinom VE-RO (Vejzović - Romanowski) utemeljenom 1993. realizira glazbeno-scenska djela koja promoviraju mlade pjevače: operu-oratorij Prikazanje duše i tijela (režija Romanowski) i Giulio Cesare (režija Medvešek). Umjetnica je respektabilne diskografije (EMI, DGG, Virgin Classics...). Unutar VE-RO Visiona objavljuje tonske nosače zvuka: In Memoriam Lovro von Matačić, Winterreise i prvu zbirku autohtonog folklora u Hrvatskoj Ovo je naše najbolje, kao i iscrpnu monografiju na 216 stranica s više od 300 fotografija i CD-om s presjekom njezinih interpretacija (1966-2004). Od godine 1995. bavi se i pjevačkom pedagogijom, prenoseći svoje golemo umjetničko iskustvoi mladim naraštajima (Graz 1996/97, Zagreb 1995-2000). Danas je profesorica na Hochschule f9Fr Musik und darstellende Kunst u Stuttgartu.
Dunja Vejzović je osnivački član svjetskog kluba Soroptimist Zagreb od 1995. Danas u istom klubu u Stuttgartu sudjeluje u mnogim humanitarnim i angažiranim projektima. Kroz tvrtku VERO Vision, uz HNK, inicijator je i organizator Hrvatskog natjecanja za stipendiranje mladih profesionalnih pjevača. Predsjednica je Društva Richarda Wagnera Zagreb (2005).
Dobitnica je prestižne nagrade Orph8Ee dABor - Fany Heldy za snimke Kundry (1981-82) te Ortrud (1984), kao i Milke Trnine (1982), Vladimira Nazora (1983), Orlanda (1989) te Josipa Štolcera Slavenskog (1993). Nositeljica je odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996). Primila je brojne nagrade Porin (za najbolju vokalnu izvedbu, za najbolju solističku ili komornu izvedbu te za album godine) kao i Porina za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi (1999).
I Dunja Vejzović, rođena u Zagrebu 20. listopada 1943, počela je karijeru još kao studentica Muzičke akademije, nastupom u ulozi Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka u produkciji Akademije 20. svibnja 1968. Prva velika uloga u angažmanu u HNK bio joj je 1970. Ariel u Oluji Stjepana Šuleka. Nakon jednogodišnjeg angažmana u Zagrebu i jednogodišnjeg usavršavanja u Stuttgartu došla je 1971. u Nürnberg, gdje se oblikovala u snažnu, sasvim posebnu umjetničku osobnost, i svojom Azucenom u Trubaduru u režiji Hansa Neuenfelsa 1974. na sebe skrenula pozornost glazbene javnosti. Po odlasku iz Nürnberga 1978. dvije je godine provela u angažmanu u Frankfurtu i nastavila strelovit uspon u vrh svjetske operne reprodukcije. Od 1980. slobodna je umjetnica. Tri je godine, od 1978-1980. u hramu Wagnerove umjetnosti na Bayreuthskim svečanim igrama pjevala njegovu kultnu ulogu Kundry i postala njezina vodeća svjetska interpretkinja. Pod ravnanjem Herberta von Karajana s Berlinskom filharmonijom snimila je za velike gramofonske tvrtke DGG i EMI tri cjelovite Wagnerove opere Parsifala, koji je dobio Grand Prix du Disque, Lohengrina i Ukletog Holandeza. Ona sama dobila je nagradu Orphée d’or (Zlatnog Orfeja). Bila je protagonisticom premijera u Bečkoj državnoj operi, Scali, pariškoj Velikoj operi. U zenitu svoje vagnerijanske afirmacije poželjela je prijeći u sopranski fah i talijanski belkantistički repertoar nastavljajući njegovanje francuskoga, koji joj osobito dobro leži. U Zagreb se vratila kao gošća 1980. i oduševila svojom Adalgisom u Normi. Slijedile su izvrsne Abigaille u Nabuccu i Massenetova Thér#se. Godine 1986. počela je surađivati s avangardnim redateljem Robertom Wilsonom, koji je znatno utjecao na njezina dalja promišljanja što je svrstavaju u red onih umjetnica operne scene koje se ne mogu ničemu pokoriti i uvijek iznova nečim iznenađuju. Zanimljiva osobnost, vrhunske muzikalnosti i iznimnih vokalnih mogućnosti, posljednja je u nizu velikih hrvatskih umjetnika koji su nastupali na najvećim svjetskim opernim scenama. http://www.matica.hr/Vijenac/vij219.nsf/AllWebDocs/prilog
OSNOVNI PODACI
ime: Ella
prezime: Dvornik
spol: žensko
datum rođenja: 23.12.1990
zanimanje: učenica
trenutno prebivalište: Zagreb
tata: Dino Dvornik (r.20.08.1964 u Splitu)
mama: Danijela Kuljiš-Dvornik (r.1967) (vj. u Splitu 12.08.1989-) blog
deda: Boris Dvornik (r.06.04.1939 u Splitu)
baka:Diana Dvornik (vj.28.12.1962)
stric: Dean Dvornik (r.27.02.1963 u Splitu)
e-mail: ellica(at)net.hr Jutarnji list 12.02.2006 blog Dvornikovi Video http://antielladvornik.blog.hr/arhiva-2006-01.2.html
Ella Dvornik
Ella kao Kelly Osbourne
Ona mrzi fancy stvari, markiranu odjeću, ne voli šik mjesta i ne želi biti fina mamina curica. Sa svojim starcima napravila je reality show, a i bez njega, njoj zabave ne nedostaje...
Umjesto da nosi sjajilo na usnama, ona će oči istaknuti crnom olovkom, a umjesto da lijepo pospremi svoj ormar, nogom će u njega nagurati stvari i zalupiti vratima. Tako bi se najjednostavnije mogla opisati Ella Dvornik, hrvatska Kelly Osbourne koja je, bez obzira na to što je u sjeni poznatih roditelja, sve samo ne fina djevojčica. Pohađa srednju privatnu školu primijenjenih umjetnosti, sama šije odjeću, naravno tamnih boja, obožava tetovaže, nosi one napravljene kanom, strast joj je dopisivanje e-mailom, izlasci s frendicama... Upoznaj Ellu Dvornik iz showa Dvornikovi, koji se počeo prikazivati na RTL Televiziji.
Teen: Da se s nekim, koga ne poznaješ, trebaš naći ispod sata, kako bi se opisala?
Ella: Crna kosa u rapsovima (ili pramenovi omotani vunom), crna jakna s natpisom Fuck You na leđima, oko rukava crvena, plava, žuta i crna boja, zelene hlače (gestapo stil), zelene Vans tenisice sa žutim v, smeđe oči, zelena palestinka i maskirne bisage s bedževima i prišivcima. Pa eto, nadam se da bi me ta taj netko prepoznao.
Teen: Upisala si srednju umjetničku školu. Za koju si granu umjetnosti posebno talentirana?
Ella: Najviše volim crtati, i to ugljenom i olovkom. Ne volim crteže u boji jer imam problema s bojama, pa to ispadne katastrofalno. Ovako, olovkom i ugljenom, koliko god ružno ispalo, ipak je dobro.
Teen: Vidjela sam da si sašila hlače. Šiješ li inače svoju odjeću?
Ella: Ma, obožavam izvoditi neke ludosti od svoje odjeće. Trudim se ipak biti drukčija. Ne izgledam kao da slušam neku određenu glazbu i, unatoč tome što drugi govore, ja sam ja, i baš to me čini posebnom. Uvijek naiđem na neku manu na odjeći, imam svoju viziju kako to treba izgledati pa su intervencije potrebne.
Teen: Koji stil u odijevanju voliš?
Ella: Najviše mi se sviđaju rastafarijanci. Oni su svoji uvijek drukčiji, s nekim čudnim modnim detaljima, i vrlo me veseli kada vidim takve ljude na cesti. Volim vidjeti različite ljude, ma kojoj grupi pripadali. Ne volim uniformiranost i jednoličnost u odijevanju.
Teen: Što misliš o curama koje nose šminkerske stvari?
Ella: Zašto ne? Mislim da bih vjerovatno i ja to nosila da mi starci povraćaju novce, zar ne? Ne želim biti dvolična, mislim, tko zna što bi tada bilo! Nemam ništa protiv takvih cura, samo da se ne osjećaju uzvišeno i bolje od tzv. običnih ljudi. Nemam ništa ni protiv tih razvikanih modnih kreatora, oni su majstori svoga zanata. Sigurno se i kod njih mogu naći fine i otkačene stvari. Stvar je u tome kako to neko nosi.
Teen: Tko su tvoji životni uzori?
Ella: Pa, ne znam... Hmmm... Inače ljudi koji počnu ni iz čega i završe na visokoj nozi. Takvi ljudi stvarno imaju ono nešto u sebi, a opet, isti su kao i ostali jer su ipak i sami bili nekad 'obični' ljudi. Mislim da oni znaju cijeniti novac i snaći se u situacijama i kad ga imaju i kad ga nemaju.
Glumci,novinari,sportaši,glazbenici i umjetnici svih vrsta!
Gdje su sada, privatne i javne tajne.
Biografije,zanimljivosti,popularnost i sve ostalo!!
Dostavite info o svojim ljubimcima!
Blog.hrPrijavi seDNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‹ĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă„ĂË€¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ä‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬Ă‚¦ĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€ąĂËÂÄ‚Ë‚¬Ë‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬Ä…Ä‚ĂË€šĂ‚ÂÂÂÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€šĂ‚€ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬Â¦Ă„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„ľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąËĂË€ˇÄ‚ĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ĂË€ąĂ‚ÂÂÂĂ„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ä‚ĂË€šĂ‚¬ĂĂË€žĂ„ĂË€¦Ä‚ĂË€žĂ„ľÄĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąË‡Ă„ĂË€šĂ‹ÂÂÂÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇĂ‚¬ÄąÄľĂĂË€žĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹˇÄ‚ËÂÂÄ‚ËÂÄ‚Ë€šÂ¬ÄąÄľĂ„ĂË€šĂËÂÄ‚Ë‚¬ĹľÄ‚ĂË€žĂ„Äľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica
polaze od pitanja Alfreda Grossera: kako je to uopće bilo moguće. Zašto je većina njemačkih institucija (vojska, sudstvo, školstvo) toliko entuzijastično podržala Hitlerovu politiku mržnje? Ponuđeni odgovori, od njemačke ekonomske inflacije do propagande nacionalnih mitova, izostavljaju činjenicu da fašizam – kao ideologija - nije prestao sa slomom Trećeg Reicha. Interes za Mein Kampf očito opstojava i u hrvatskom izdavaštvu. Prilikom grupnog premlaćivanja izdvojenih pojedinaca, čiji opis ne odgovara arijevskoj fizionomiji, domaći skinsi rutinski citiraju rasističke slogane nacionalsocijalista. Moje je mišljenje kako fenomen fascinacije podjelom ljudi na "bolje" i "lošije" još uvijek traje čak i u akademskim krugovima: svakodnevno se susrećem s elitističkim objašnjenjima i elitističkim zahtjevima stručnjaka koji otvoreno "preziru" studente, čitatelje ili gledatelje, pritom zagovarajući odanost apstraktnoj Doktrini naslijeđene ili stečene "superiornosti" nad mnoštvom. Hitlerova retorika eksplicitno je govorila protiv kršćanstva i socijalizma kao "nakaradne" brige za podčinjene i slabije. Kao što znamo, "demokratsku rulju" i "kukavičke pacifiste" nacisti su pokušali i fizički ELIMINIRATI. Osim toga, čini se da u današnjim društvima traje vrlo slična volja za eliminacijom slabijih. Moram priznati da me ne zadovoljavaju ni psihološka objašnjenja tipa fašizam proizlazi iz dubokog osjećaja nesigurnosti i nevoljenosti pojedinca: vjerojatno je tome tako, ali ne vidim na koji bi način sva obiteljska i intimna otuđenja mogla učinkovito završiti na terapijskim kaučima. Kako se onda uopće možemo nositi s voljom za fašističkom podjelom ljudi na "viševrijedne" i "manjevrijedne", s fašističkim stavom kako ništa osim krajnjeg nasilja nema nikakva smisla ili s fašističkom ideologijom poželjne žrtve u krvi? Umjetničko djelo, primjerice Eva Braun u režiji Edvina Liverića i izvedbi Darije Lorenci, otvara neke mogućnosti odgovora. 
polaze od pitanja Alfreda Grossera: kako je to uopće bilo moguće. Zašto je većina njemačkih institucija (vojska, sudstvo, školstvo) toliko entuzijastično podržala Hitlerovu politiku mržnje? Ponuđeni odgovori, od njemačke ekonomske inflacije do propagande nacionalnih mitova, izostavljaju činjenicu da fašizam – kao ideologija - nije prestao sa slomom Trećeg Reicha. Interes za Mein Kampf očito opstojava i u hrvatskom izdavaštvu. Prilikom grupnog premlaćivanja izdvojenih pojedinaca, čiji opis ne odgovara arijevskoj fizionomiji, domaći skinsi rutinski citiraju rasističke slogane nacionalsocijalista. Moje je mišljenje kako fenomen fascinacije podjelom ljudi na "bolje" i "lošije" još uvijek traje čak i u akademskim krugovima: svakodnevno se susrećem s elitističkim objašnjenjima i elitističkim zahtjevima stručnjaka koji otvoreno "preziru" studente, čitatelje ili gledatelje, pritom zagovarajući odanost apstraktnoj Doktrini naslijeđene ili stečene "superiornosti" nad mnoštvom. Hitlerova retorika eksplicitno je govorila protiv kršćanstva i socijalizma kao "nakaradne" brige za podčinjene i slabije. Kao što znamo, "demokratsku rulju" i "kukavičke pacifiste" nacisti su pokušali i fizički ELIMINIRATI. Osim toga, čini se da u današnjim društvima traje vrlo slična volja za eliminacijom slabijih. Moram priznati da me ne zadovoljavaju ni psihološka objašnjenja tipa fašizam proizlazi iz dubokog osjećaja nesigurnosti i nevoljenosti pojedinca: vjerojatno je tome tako, ali ne vidim na koji bi način sva obiteljska i intimna otuđenja mogla učinkovito završiti na terapijskim kaučima. Kako se onda uopće možemo nositi s voljom za fašističkom podjelom ljudi na "viševrijedne" i "manjevrijedne", s fašističkim stavom kako ništa osim krajnjeg nasilja nema nikakva smisla ili s fašističkom ideologijom poželjne žrtve u krvi? Umjetničko djelo, primjerice Eva Braun u režiji Edvina Liverića i izvedbi Darije Lorenci, otvara neke mogućnosti odgovora. 
Granate su padale po Sarajevu. Godina 1992. Šesnaestogodišnjoj učenici Dariji suze su tekle niz lice. Roditelji su našli način da je pošalju u sigurnost. U Zagreb. Dok su je vozili kroz opustjeli grad, s radija se čula svirka Indeksa. Glas Davorina Popovića zvučao je Dariji duboko iskreno, kao uvijek, ali i tužno, bolno. Suze su joj navirale jedna za drugom, a stihovi joj parali dušu. Htjela je zamoliti roditelje da ugase radio, pritisnuti uši rukama da ne čuje riječi, zatvoriti oči da ništa ne vidi i usnuti da se nikad ne probudi... Nije mogla. Gledala je. Slušala. Ćutila pjesmu. I rastanak. Svaka je pjevačeva riječ pekla. Probadala. Srce joj je tutnjalo. Gledala je svoje Sarajevo misleći da ga zadnji put vidi. I slušala potresnu glazbu i osjećajni glas:
Granate su padale po Sarajevu. Godina 1992. Šesnaestogodišnjoj učenici Dariji suze su tekle niz lice. Roditelji su našli način da je pošalju u sigurnost. U Zagreb. Dok su je vozili kroz opustjeli grad, s radija se čula svirka Indeksa. Glas Davorina Popovića zvučao je Dariji duboko iskreno, kao uvijek, ali i tužno, bolno. Suze su joj navirale jedna za drugom, a stihovi joj parali dušu. Htjela je zamoliti roditelje da ugase radio, pritisnuti uši rukama da ne čuje riječi, zatvoriti oči da ništa ne vidi i usnuti da se nikad ne probudi... Nije mogla. Gledala je. Slušala. Ćutila pjesmu. I rastanak. Svaka je pjevačeva riječ pekla. Probadala. Srce joj je tutnjalo. Gledala je svoje Sarajevo misleći da ga zadnji put vidi. I slušala potresnu glazbu i osjećajni glas:
BUDUĆA KARIJERA Naravno da ne bih voljela cijeli život glumiti kurtizanu ili negativku: s vremenom će se i karakter uloga mijenjati 
Kako sam se pretvorila u Iru?! 
Kako sam se pretvorila u Iru?! 
Iva Šulentić, "BUMERANG", NOVA TV, 10.03.2006.
Iva Šulentić 
Mirna 
izdrzavao bombe i metke u svom opkoljenom Sarajevu, a i danas, kad se s porodicom preselio u Zagreb, u odlicnim odnosima.
I Dunja Vejzović, rođena u Zagrebu 20. listopada 1943, počela je karijeru još kao studentica Muzičke akademije, nastupom u ulozi Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka u produkciji Akademije 20. svibnja 1968. Prva velika uloga u angažmanu u HNK bio joj je 1970. Ariel u Oluji Stjepana Šuleka. Nakon jednogodišnjeg angažmana u Zagrebu i jednogodišnjeg usavršavanja u Stuttgartu došla je 1971. u Nürnberg, gdje se oblikovala u snažnu, sasvim posebnu umjetničku osobnost, i svojom Azucenom u Trubaduru u režiji Hansa Neuenfelsa 1974. na sebe skrenula pozornost glazbene javnosti. Po odlasku iz Nürnberga 1978. dvije je godine provela u angažmanu u Frankfurtu i nastavila strelovit uspon u vrh svjetske operne reprodukcije. Od 1980. slobodna je umjetnica. Tri je godine, od 1978-1980. u hramu Wagnerove umjetnosti na Bayreuthskim svečanim igrama pjevala njegovu kultnu ulogu Kundry i postala njezina vodeća svjetska interpretkinja. Pod ravnanjem Herberta von Karajana s Berlinskom filharmonijom snimila je za velike gramofonske tvrtke DGG i EMI tri cjelovite Wagnerove opere Parsifala, koji je dobio Grand Prix du Disque, Lohengrina i Ukletog Holandeza. Ona sama dobila je nagradu Orphée d’or (Zlatnog Orfeja). Bila je protagonisticom premijera u Bečkoj državnoj operi, Scali, pariškoj Velikoj operi. U zenitu svoje vagnerijanske afirmacije poželjela je prijeći u sopranski fah i talijanski belkantistički repertoar nastavljajući njegovanje francuskoga, koji joj osobito dobro leži. U Zagreb se vratila kao gošća 1980. i oduševila svojom Adalgisom u Normi. Slijedile su izvrsne Abigaille u Nabuccu i Massenetova Thér#se. Godine 1986. počela je surađivati s avangardnim redateljem Robertom Wilsonom, koji je znatno utjecao na njezina dalja promišljanja što je svrstavaju u red onih umjetnica operne scene koje se ne mogu ničemu pokoriti i uvijek iznova nečim iznenađuju. Zanimljiva osobnost, vrhunske muzikalnosti i iznimnih vokalnih mogućnosti, posljednja je u nizu velikih hrvatskih umjetnika koji su nastupali na najvećim svjetskim opernim scenama.
