Pregled posta

Arsen Dedić
Šibenik, 28.07.1938.
Adresa: Haulikova 4/I, 10000 Zagreb
Telefon: +385 (0)1 4577113; (0)22 213922
E-mail: info@arsen.hr
Web: www.arsen.hr


Školovanje


Srednja muzička škola i Gimnazija u Šibeniku
Muzička akademija u Zagrebu (diplomirao 1964.)

Zaposlenje


kraće vrijeme glazbeni suradnik na TV Zagreb
samostalni umjetnik

Članstvo u umjetničkim i znanstvenim udrugama te institucijama u zemlji i inozemstvu


Hrvatsko društvo skladatelja

Društvo hrvatskih književnika


Nagrade i priznanja


Nagrada Radio-difuzije (za album "Arsen pjeva djeci")

nagrade za glazbu u filmovima "Donator" i "Rabuzin"; za glazbu u kazališnim predstavama "Kavana Torso", "Vuci" i "Diogeneš"

1978. - Vjesnikova nagrada za glazbu "Josip Štolcer Slavenski"

1979. - Nagrada "Ivo Tijardović"

1979. - "Prix Jacques Brel"

1982. - "Premio Tenco"

1991. - "Premio Citta'di Recanati"

1994. - Hrvatska diskografska nagrada "Porin" za najbolju produkciju (zajedno sa S. Kalogjerom za album "Tihi obrt")

1995. - Nagrada "Zlatni Histrion"

1999. - Hrvatska diskografska nagrada "Porin" za najbolju produkciju (zajedno sa S. Kalogjerom za album "Ministarstvo")

1999. - Nagrada "Porin" za životno djelo

2003. - "Goranov vijenac" za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti


O autoru

Skladatelj, interpret i pjesnik koji je stvorio jedinstven autorski opus unutar hrvatske popularne glazbe i moderne poezije. Njegove skladbe "Moderato cantabile" i "Kuća pored mora" (obje iz 1964.) začetak su pjesmarice koja se proteže na više od 30 albuma i desetak knjiga, kao emocionalno iskustvo nekoliko naraštaja slušatelja i čitatelja. Pjesme je počeo objavljivati sredinom pedesetih u "Poletu", splitskom "Vidiku" i zagrebačkim "Prisutnostima". Prije negoli se posvetio kantautorskom radu nastupao je kao flautist u pop i jazz sastavima, te pjevao u nekoliko vokalnih skupina. Na prvim pločama "Čovjek kao ja" (1970.) i "Arsen 2" (1971.) okupio je neke od svojih antologijskih naslova (Moj brat, Sandra, Sve što znaš o meni, Balada o prolaznosti…) te istovremeno objavljuje prvu knjigu poezije "Brod u boci" koja je doživjela brojna reizdanja. Svoje ljubavne, elegične balade u kojima se često prepoznaje mediteranska osjećajnost, Arsen tijekom sedamdesetih nadopunjuje ironijom i humorističko kabaretskom šansonom (Po glavi stanovnika, Pravilna ishrana, Vrijeme ironije…). Često uglazbljuje hrvatske pjesnike Z. Goloba, A. Šoljana, T. Ujevića, I. G. Kovačića, M. Krležu, G. Krkleca, Z. Baloga i druge. Do početka osamdesetih, kantautorsko stvaralaštvo Arsena Dedića postalo je priznato i uvaženo na međunarodnoj sceni, o čemu svjedoče najprestižnije europske nagrade "Prix Jacques Brel" i "Premio Tenco". Surađivao je s poznatim pjesnicima – pjevačima Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem i Bulatom Okuđavom, a njegova poetika ravnopravno korespondira s tradicijom moderne francuske i talijanske šansone i klasičnog rock pjesništva B. Dylana i L. Cohena. Od inovativne, dvostruke ploče "Homo volans" (1973.), najznačajniji Dedićevi albumi su: Vraćam se, Provincija, Kino Sloboda, Tihi obrt, Ministarstvo, te izdanja izabranih pjesama: Arsenal, Najbolje od Arsena i Herbar. U diskografskoj produkciji Dedić se, osim kao autor, često javlja u ulogama aranžera, dirigenta i producenta. Napisao je glazbu za dvadesetak filmova (Živa istina, Žuta, Vlak u snijegu, Godišnja doba, Vlakom prema jugu, Donator, Glembajevi, Povratak Katarine Kožul, Stela, Misterij Mimara, Sakralna umjetnost u Hrvata…), TV serije i drame ( U registraturi, Prosjaci i sinovi, Zlatna nit, Punom parom, Jedrima oko svijeta, Izjava, Samac, Tamburaši, Rano sazrijevanje, Pjetlov kljun…) i kazalište (Inspektorove spletke, Kavana Torso, Domagojada, Hölderlin, Skup, Hamlet iz Mrduše donje, Diogeneš, Maestro i Margerita, Tena…). Dedićeva glazba za djecu snimljena je na albumima "Arsen pjeva djeci", "Pjesme sa šlagom", "Carevo novo ruho" i "Crna knjiga Djeda mraza", a za dalmatinske klape na zbirci "Ko ovo more platit". Usporedo s uglazbljenim stihovima na nosačima zvuka, Arsenovo pjesništvo tiskano je u knjigama: Narodne pjesme, Hotel Balkan, 101 pjesma, Pjesnikov bratić, Pjesnik opće prakse, Kiša, Poesia e canto, Slatka smrt, Čagalj i Hladni rat. 13. ožujka 2003. godine održan je koncert "Počast pjesmama Arsena Dedića" za koji je inicijativu dao Upravni odbor Porina, a pri izboru prvoga nosioca takve počasti, Arsena Dedića, prevagnula je spoznaja da su mnoge njegove skladbe ne samo dio najistaknutijeg kantautorskog opusa na hrvatskoj glazbenoj sceni nego i standardi hrvatske popularne glazbe uopće.

ARSEN DEDIĆ


Arsen Dedić rođen je 28. srpnja 1938. u Šibeniku. Tamo je završio gimnaziju i srednju muzičku školu. Od 1957. godine živi u Zagrebu gdje je diplomirao na Muzičkoj akademiji (1964). Od 1962. nastupa na glazbenim festivalima te ubrzo snima pjesme koje su odredile njegov kantautorski pravac: Kuća pored mora i Moderato cantabile (1964). Stihove je počeo objavljivati u Poletu, Prisutnostima, Književnim novinama, Književniku, a prvi je puta nagrađen u splitskom Vidiku. Prva knjiga Brod u boci (1971) objavljena je u više izdanja i prodana u 60-ak tisuća primjeraka. Stihovi su mu uglazbljeni na 50-ak nosača zvuka, a pjesništvo tiskano u 20-ak zbirki poezije: Brod u boci, Zamišljeno pristanište (s Matijom Skurjenijem), Narodne pjesme, Poesia e canto (Napulj), Zagreb i ja se volimo tajno, Hotel Balkan, Pjesnikov bratić, Pjesnik opće prakse, Slatka smrt, Stihovi, Čagalj, Zabranjena knjiga, Dječje oči... Pjesničko-grafičke mape: Ex-voto (s Matkom Trebotićem), Tvoje tijelo, moja kuća (s Munirom Vejzovićem) i Padova (s Tomislavom Petranovićem - Rvatom). Napisao je partiture za oko 200 kazališnih predstava - Hölderlin, Domagojada, Inspektorove spletke, Kavana Torso, Glumijada, Cabaret Arsen, Eko-eko, NNNI (balet za djecu), Predstava Hamleta u selu Mrduša donja, Majstor i Margarita, Cymbeline, Djevojka bez miraza, Dnevnik malog Perice, Tena, Krležijada, Kuća pored mora (balet), Lady Šram (opereta), Ondine, Bljesak zlatnog zuba, Zagreb kak Zagreb, Na rubu pameti, Mala sirena... Više od 70 igranih, dokumentarnih i animiranih filmova: Živa istina, Vlak u snijegu, Vlakom prema jugu, Mahovina na asfaltu, Glembajevi, Suncokreti, Kod kuće je najbolje, Donator, Povratak Katarine Kožul, Stela, Ruža, Kravata croatica, Pont Neuf... TV serije i drame: Prosjaci i sinovi, U registraturi, Zlatna nit, Punom parom, Tamburaši, Hajdučki gaj, Zagrljaj, Sestre, Jedrima oko svijeta, Izjava, Vrijeme je za bajku, Samac, Nedjeljno prijepodne, 24 sata u životu jedne žene... Surađivao je s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu te plesnim teatrom u D9Esseldorfu (glazba za balet i film Carpe diem). 80-ih postaje uvažen i na međunarodnoj sceni; prima najprestižnije europske nagrade te surađuje s poznatim pjesnicima-pjevačima Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem i Bulatom Okuđavom. Najznačajniji albumi: Arsen 2, Homo volans, Porodično stablo, Provincija, Moje popevke, Kino Sloboda, Glazba za film i TV, Tihi obrt, Ministarstvo straha, Na zlu putu te izdanja izabranih pjesama: Arsenal, Najbolje od Arsena i Herbar... Uglazbio je i interpretirao mnogo hrvatskih pjesnika... Piše stihove i glazbu za mnoge pjevače, djeluje kao aranžer, dirigent te producent. Piše i sklada za dalmatinske klape: Zaludu me svitovala mati, Cvita moja, Dota, Ni u moru mire, Ko ovo more platit, Vratija se Šime, Veslaju, Maškare, Marenda, Kite, Da mi nije moje dice... Sakralna glazba: Majka Marija, Šimunu Filipoviću... Za djecu: Arsen pjeva djeci, Pjesme sa šlagom, Carevo novo ruho...
Arsen Dedić član je HDS-a, HGU-a, Društva hrvatskih književnika te član donorskih udruga.
Na festivalima osvaja nagrade za glazbu i stihove (Zagreb, Opatija, Split, Krapina, Sarajevo, Beograd, Ljubljana...), kao i brojna priznanja - Slavenski, Tijardović, Mlado pokoljenje, Zlatno sidro za glazbeni opus vezan za more, Prix Jacques Brel (1979), Premio Tenco (San Remo, 1982), Premio Citta’ Recanati (2000), Zlatne Arene za filmsku glazbu (Donator -1989, Pont Neuf -1997), nagrade za scensku glazbu na Danima Satire (3 puta), Marula za scensku glazbu na Marulovim danima, Zlatni Histrion (1995), Milivoj Körbler (za projekt Ministarstvo, 1997), Goranov vijenac (za sveukupan pjesnički opus, 2003), Institut Hrvatske glazbene industrije Počast pjesmama (Opatija, 2003), Kiklop (Zabranjena knjiga, 2004). Nositelj je Ordena zasluga za narod srebrnog vijenca, odličja Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1995) te drugih... Višestruki je dobitnik Porina: producent godine (izvan klasične glazbe) Tihi obrt, sa Stipicom Kalogjerom (1994), za najbolji album folklorne glazbe Ko ovo more platit - 20 šibenskih pjesama Arsena Dedića (kao glazbeni producent, 1996), za najbolji album zabavne glazbe Ministarstvo straha (1998), za najbolji kompilacijski album Herbar (autor kompilacije, 2000). Nagradu Porin za životno djelo primio je 1999.

Arsen Dedic
Beogradjanke me nisu zaboravile

Krajem sezdesetih otpevao sam na Opatijskom festivalu pesmu Sandra, koju sam namenio svojoj kcerki. Nasledila je od mene dar prema slikarstvu. Iz nekog kaprica prema meni odbili su da je prime na Zagrebacku likovnu akademiju. Tako su mi dete isterali iz zemlje. Ugledni slikar, clan ispitne komisije, posavetovao me je u trenutku iskrenosti da ne treba ni da dolazim s malom po rezultate nakon prijemnog ispita, zato sto nece biti primljena! Sandra je zato morala da podje za srecom u tudjinu, sada zivi u Los Andjelesu, udata je za Irca, americki je drzavljanih sto s ponosom isticem, i nije presrecna sto ne moze u Sibenik onoliko cesto koliko zeli. Stanuje na Beverli Hilsu, komsinica je pevacice Madone i s njom ujutru dzogira, s tim sto za Madonom trci telohranitelj, a za Sandrom njen pas.

I to nije sve, Sina Matiju u prvom pokusaju su grubo odbili na Muzickoj akademiji u Zagrebu, takodje samo zato sto je dete poznatog para Gabi Novak i Arsena Dedica! Doduse, Matija je kasnije polozio prijemni ispit, ali je, uvredjen zbog prethodne nepravde ipak pobegao u Grac, u Australiju. Spavao je na podu kao pas kod neke male, poreklom Sibencanke Pajicke. Ne znajuci nemacki, usao je medju trinaest kandidata i kao najnadareniji pijanista od prve bio primljen. A meni su neki zli ljudi, usred rata, prozivajuci me opako kao Srbina u pismima citlaca, prebacivali da smo Gabi i ja svoje dete sklonili! I Matija, koji je sada vec deset godina u inostranstvu, zavrsava Akademiju kao dzez pijanista, obozava Sibenik i poslednje je dve Nove godine docekao tamo sa svojim drustvom. Sada, kao akademski muzicar, dosao je u Zagreb, otisao na letovanje, odsluzio vojsku i otisao svojim putem. Videcemo kako ce i hoce li moci da zivi od dzeza. Sudeci po tome koliko ga traze, moze da uspe i da prodje bolje od mene i majke. Nedavno me je zvao iz Diseldorfa gde ima koncert.

Kao sto je u predgovoru moje prosle zbirke pesama Slatka smrt, a koju sam posvetio pokojnim roditeljima, Gabi i prijateljima, napisao Tonko Maroevic one crne tonove u meni unelo je proteklih desetak godina koje nikome nisu donele dobro. Ne kaze zalud narod da rat nikome nije brat. Jeste, prvi red je ginuo, stradali su oni koji nisu vidljivi, ali postoje i pozadinske zrtve ranjene u dusu i telo. Iako mi je mrskl podsecanje na povremena necasna podmetanja oko ocevih srpskih korena, moram da naglasim kako smo Gabi i ja opsluzivali sve sto je domovina trazila od nas i pruzali smo ono sto smo mogli i znali. Rat je, nadajmo se, otisao kraju, u krasni kurac, i sada cemo moci ponovo normalno da zivimo. Mnogi ljudi su se slepali iza mene (u muzickom smislu i medijskom propagandom) koji su mi se zaklinjali na vecnu vernost, ali koji , kako se pokazalo, prema meni uopste nisu bili iskreni.

Primera radi, Djodje Balasevic me je u niz intervjua pocastio ne narocito biranim recima. Mnogi su se hvatali za moje skute, dolazili su k meni da proniknu sta je samnom. Kao da sam bio servis nazvan: kako postati Arsen Dedic ili vise od njega. A takvi, kad shvate da to ne mogu biti, iako ja nemam tajne, ne skrivam ko sam katkad se pretvaraju u neprijatelje. To sto mi je sasvim prljavo podmetano bilo je pitanje Balaseviceve casti. Ali, necu vise o njemu i slicnim koji su se motali oko mene, pa me zatim dezavuisali, jer svako potpisuje svoje recenice.


Suprotan primer je cestiti Kemal Monteno sa kojim smo Gabi i ja uvek i dok je izdrzavao bombe i metke u svom opkoljenom Sarajevu, a i danas, kad se s porodicom preselio u Zagreb, u odlicnim odnosima.

Nacuo sam da mi se zagrebacki glumac na radu u Londonu Rade Serbedzija izrugivao na koncertima u beogradskom Centru Sava, oponasajuci ironicno moje pevanje. Fucka mi se za to, da ne kazem onako dalmoski : jebe mi se! Sa Radetom Serbedzijom nikad nisam bio blizak, kao sto on protura u medijima. Povremeno bismo se nalazili u slicnim okolnostima. Rade je zeleo da snimi moju pesmu Nedaj se, Ines, ja sam mu pravio aranzmane, slikali se za omotnicu singl-ploce i to je, uglavnom, bilo sve. Ali, sto god je rekao rekao je, a ja mogu samo da mu pozelim da uspe u svojoj svetskoj filmskoj karijeri.

Morao sam da istrpim i mucke prigovore samozvanih rodoljuba u Zagrebu zbog mojih, toboznjih bliskih veza sa Beogradom u proslom rezimu!? Nemam od koga i od cega da se branim. Citao sam o nekim svojim silnim gazama u Centru Sava, a istina je da nikad nisam odrzao samostalni koncert. Bilo ih je tek nekoliko u Domu sindikata i jedan jedini u teatru Atelje 212. Poslednji je bio zajednicki 1989. godine sa Slovencem Zoranom Predinom i Srbinom Borom Djordjevicem koji je onda bio sudski proganjan od vlasti zbog tekstova svojih pesama. U Beogradu sam obicno imao jedan koncert godisnje, a neki od hrvatskih pevaca, koji su tamo bile prave zvezde par exelence, to danas zaboravljaju. U Beogradu nikad nisam bio zvezda zbog koje su se mase obozavatelja rusile u nesvest i histericno vristale. Bila je to tek valjana prihvacenost od nekih 2000 ljudi, sto i nije mnogo za dvomilionski grad. Uvek bih dosao na dan koncerta, popio vlahovac i rucao sam. Nikad nisam, bas kao ni u jednom gradu u kojem sam gostovao, kod nekog prespavao, nego uvek u hotelu koji bih iduceg jutra uredno platio, pozvao uvek isti taksi koji bi me odveo do aerodroma i koji sam takodje uredno platio svom vozacu Vladi Bosancu. I to je cela moja beogradska prica.

Verovatno vise nikada necu doci u Jugoslaviju. Bar tako sada stvari stoje. Moje trenutno osecanje je takvo. Ja znam da tamo ima puno ljudi koje zanima ono sto ja radim. Konacno, bilo je ljudi koji su mi pisali. Ali, bilo je mnogo neugodnosti i uvreda. I to od ljudi od kojih to nikada ne bih ocekivao, kojima sam nekada pomogao u zivotu! No, ostalo je jos postenih ljudi. Bogu hvala! Negativne su strasti potrosene, ljudi moraju medjusobno da razgovaraju, posalju pisma, posecuju se i vrate svoje casne prijatelje.

Drago mi je sto cujem da me Beogradjanke nisu zaboravile. Mislim da me beogradska publika nikada vise nece videti uzivo, ali, opet kazem, nikad ne reci nikad. Ne znam sta ce mi jos vreme doneti. Svima zelim uspeh, srecu i sve ostalo, ali, kako sada stvari stoje, izgledi nisu veliki. Konacno, usao sam u sedmu deceniju zivota i scena me sve manje zanima.
http://muzika14.tripod.com/interwievs/id40.html

Arsen Dedic
Na zene uglavnom ne mogu da se pozalim



Prvi brak Arsena Dedica sa suprugom Vesnom, iz kojeg imaju kcer Sandru, raspao se jer je Vesna otisla sa Zafirom Hadzimanovim. Ljubavna veza sa prelepom glumicom Bozidarkom Frajt, kojoj je posvetio Moderato cantabile, nije bila dugotrajna, nisu mogli da opstanu zajedno, jer je ona bila udata. Manekenkama Branki Habek i Kori Potocnik poklonio je pesme, kao sto je poznata balada Milena, posvecena njegovoj ljubavi filmskoj glumici Mileni Dravic. A za svoj brak sa Gabrijelom Gabi Novak kaze: Najpre mi je bila poznanica, potom koleginica, pa saradnica, onda suloznica i napokon zena! Dok se nije ozenio sa Gabi, po novinama i kafanskim pricama, o Arsenu su govorili i pisali kao o ljubimcu zena, pise njegov drugar i hronicar Pero Zlatar. A on i ne taji da u svojim mladjim danima nije odolevao njihovom zanosu:

- Na zene uglavnom ne mogu da se pozalim. Kao sestre milosrdnice imale su lepo ponasanje prema meni i bile su mi priljezne. Ziveo sam takav zivot, a onda sam sa Gabi usao u neraskidivu zajednicku vezu koja traje 31 godinu. Matija nam se rodio 1973. godine u martu, a vencali smo se u aprilu. Moja zena dugo nije verovala da ce sa mnom izdrzati toliko dugo, pa je stalno odlagala dan kada cemo kod maticara.

Nema me danas mnogo u novinama i na malom ekranu. Proredio sam i svoje koncerte. Volim da me nema puno. Jer i ja zameram nasim hrvatskim politicarima sto su stalno u prvom planu. U tome valja biti pristojan. Ne mogu pristati da se moje bledo i banalno lice stalno pojavljuje, dok oni, politicari, bez milosti, svakodnevno, na sva cetiri kanala i u razno vreme, stalno govore, govore, govore... A pritom stalno vicu na nekoga. Na koga oni vicu? I za koga vicu? Ako su se Hrvati izmirili, ako su posle Bljeska i Oluje oslobodjeni okupirani krajevi, ako se resilo pitanje Slavonije i Podunavlja. Ali, nasi politicari i dalje vicu i ljute se. Cak i da se prelepa holivudska diva Rita Hejvort pojavljuje svakog dana sa svojim filmovima na svim programima dojadila bi ljudima, a da nece oni!

Uoci predsednickih izbora pre nekoliko godina pobesneo sam. Na opsirnom spisku, medju 500 poznatih imena koja podrzavaju kandidaturu dr Franje Tudjmana, naslo se i moje ime! Niti sam potpisao, niti sam bilo koga iz HDZ-a ovlastio da me upisu! Potom su bili prinudjeni da objave moj demant u svim glasilima. Kada sam tada sreo nekadasnjeg reditelja, a sadasnjeg vaznog coveka u politici i predsednika Hrvatskog olimpijskog odbora, Antuna Vrdoljaka, zapitao sam ga: Cuj, Tonci, a zasto ne uvedes disciplinu skok s motikom?

BEZ NASLOVA
(iz nove knjige Arsenove Izabrane poezije 1997.)

O, hocu li ikad vise vidjeti
tvoja pozlacena ramena
obrubljena barsunom za drugim pultom
drugih violina u nacionalnom orkestru
njezna suloznice koju sam volio
u zastrasujucem hodniku u kojem cvate
sklonjeno zimskko cvijece u nevidljivoj postelji
hocu li, dakle, ikada vise vidjeti
tvoja pozlacena ramena
obrubljena barsunom
osim putem televizije.
Mene u mom poslu jedino mogu zadrzati rad i porodica. Ja ne znam sta bi drugo jos bilo. Bio sam pocascen time da ima casnih ljudi koji mogu odmeriti jedno delo iz drugog prostora, koje se desava u ovoj nevolji sve ukupnoj, i na njega reagovati posteno, razlozno i strucno. Ali, da sam imao neugodnih intervencija, nije mi ih falilo. Bilo je vrlo tesko izdrzati i ne fali mi ni sada, da se odmah razumemo, ni sa jedne, ni sa druge strane. Neku moju sentimentalnu revoluciju (zapocetu Moderatom cantabile) nastavio sam albumima Tihi obrt i Ministarstvo straha, koje govore o svemu sto nas je snaslo u poslednjih deset godina. Uzivam i u pisanju za pozoriste.

U prvom redu racune svodim sa svojom osobom koja nije imala tu srecu, a pitanje je da li mi je ta sreca i bila potrebna. Imao sam nevolja u svim rezimima koji su se odvijali na ovim prostorima. Vec 1958. godine, kad sam imao 20 godina, prvi moj ciklus pesama koji se zvao Cuda doneo je probleme. Prema tome, nijedno vreme nije bilo moje, nije mi bilo vreme udobnosti. Ma kakve privilegije? Nikad nisam imao stipendiju, nikad mi niko nije dao stan, nikad mi niko nije dao kredit kad sam ga trazio. To je sve obavljeno sa moje dve ruke i dve ruke moje zene. Dakle, u smislu udobnosti i komoditeta, masovnog prihvacanja i masovnog zaradjivanja, nijedno vreme nije bilo moje. Ali ce doci vreme sredjivanja stvari i obracuna. Nemogucnost zaborava, nemogucnost prastanja, ja opet ne mogu u svemu tome sudelovati. Ja ne mogu suditi niti narodima, niti politicki mogu biti merodavan ko je sta ucinio. Samo znam da mi je sve ovo vreme bilo neizmerno tesko. Meni i mojoj porodici. A svoj zivot zivim ozbiljno, odgovoran sam za svoju decu, kao sto sam bio odgovoran i za svoju majku, suprugu i ostale.

Eto, 28. jula napunio sam 63 godine. Uvek sam za svoj rodjendan u svojoj radnoj sobi. Godine, naravno, nose svoje, to je biologija. Ne mogu se tome suprotstaviti, niti pokusavam glumiti nekog decka. Puno se toga skupilo, samo ne brinem o tome da ce meni faliti nadahnuce, impulsa. Pozornicu vise tako ne volim. Isto tako, sve ovo vreme je proizvelo jedno vrlo tesko, naglo i ubrzano gubljenje smisla. Prema tome, u takvim okolnostima, tako potrosenog smisla, meni je tesko izaci na estradu.

Cuo sam da je u jednoj Politikinoj anketi vecina umetnika, dakle pisaca, kompozitora i glumaca, bila za to da ponovo, kao nekada, dolaze na moje koncerte u Beogradu. To je bilo jos 1996. godine, i zao mi je sto nisam video te ankete. Ali, ponavljam, ja sam doziveo takvih povreda s te strane, bezrazloznih i teskih, nicim izazvanih. Dosta sam tankocutan, kako se kaze ovde u Sibeniku, neki ljudi lakse podnose te stvari. Doziveo sam tako grubih stvari dok je moja majka zivela sama u Sibeniku, dok su na njenu ulicu padale bombe, tako da mi je to vrlo mucno da govorim i pisem u ovoj za mene, do sada, jedinstvenoj kolumni koja ispade mini-feljton. Salim se. Nakon svega toga tesko je proci i ja vam kazem tesko je zaboraviti, tesko je oprostiti. Hriscanski bi bilo oprostiti i zaboraviti, ja ne znam da li sam toliko dobar hriscanin.

Saznao sam da je Dusan Prelevic obradio i snimio moju pesmu O, mladosti, koja je ponovo postala hit u Jugoslaviji. Cuo sam takodje da me Prelevic na radiju izvredjao na tezak nacin. Sta je onda isao snimati moju pesmu!? Ali, nek mu Bog da zdravlja. Moje nije zeleti zlo. Ja se zahvaljujem onima koji me slusaju, to mi je milo, ali ne primam to srcu. Ako su moje pesme bile u jednom casu neophodne kao emocionalni pasos, mozda je to tako i bilo, a poslednjih godina slusateljima verovatno treba politicki pasos. Nek si ga uzmu!


Moja penzija, kao istaknutog umetnika, danas iznosi 1.009 kuna (oko 260 maraka), sto je za hrvatske prilike jako malo (prosecna plata iznosi oko 800 maraka). Gabi i ja dobijamo pripomoc Ministarstva kulture, ali da nema dodatnih zarada, posle 43 godine radnog staza, ne bi mogli ziveti. U Sibeniku su dosta prihvatili Gabi, a i mene. Stvari se menjaju. No, ne mogu precutati cinjenicu da je meni moj grad u ovim delikatnim godinama priredio dosta tisine, tame i precutkivanja. Sibenik je moja kolevka, a Zagreb kuca. Ja mogu imati i drugu domovinu (kao sto je ima moja kcerka Sandra koja vec 16 godina zivi u Americi i koja je Amerikanka), ali ne mogu kolevku. A ta je moja kolevka duze vreme prema meni bila veoma rigidna. Samo se Gabi vec tri decenije neprestano brine o meni i mojim koncertima. Kada sam 1999. godine imao solisticki koncert u zagrebackom Kazalistu Itd, zeleo sam da i Gabi peva Nije htela, vec se angazovala oko svih drugih stvari vezanih uz taj koncert. Brinula se o mojoj garderobi, gostima, kartama, hodala je po gradu i nosila plakate, sama ih lepila... Zato svake Nove godine pozelim sebi i Gabi da ostajemo kao i uvek zajedno, da izdrzimo sve sto je pred nama i da izdrzimo sve sto je iza nas.

Za celo vreme rata samo sam dva puta digao slusalicu. Bio sam u Laskom i tad se javio dvojici prijatelja slikara iz Beograda i Herceg Novog. To su moja jedina dva telefoniranja. Ne radi se o tome da se o njih opirem, ali moram priznati da je u meni nesto ugasilo i da me tera u osamu ili, kako vole da kazu: Arsen se zatvara!

RATNI LJUBAVNICI
(iz zbirke pesama Tihi obrt 1996.)

Naci ce ih neko daleko pokoljenje
ukopane jedno u drugo
kao one dve mucne figure od Franka Bekona.
Naci ce ih pitajuci se: otkud im tako nesretna lica
kao da ne cine TO.
Naci ce ih posle tisucu godina zasute pompejskom slavom
okrenuti jedno drugom u smrtnom casu,
njene velike dobre grudi, njena sicusna ramena
okicena njegovim tezackim prstima.
Naci ce NJIH ratne ljubavnike.
NIJEDNO VRIJEME NIJE MOJE
(iz knjige poezije Slatka smrt 1995.)

Drugi su jos daleko, ime ce im biti slavno
Stigao sam prije sviju, al je bilo prerano.
Drugi su preda mnom, pustam ih jer mi je jasno
Stigao sam posle sviju, al je bilo prekasno.
Nijedno vrijeme nije moje, ja visim kao drveni lutak
Kazaljke nece da se spoje, pogrijesim uvijek za trenutak.
Napokon ce svi uz mene, sve mrtvo i sve zivo
Stigli smo u pravom casu
al je vrijeme bilo krivo.
http://muzika14.tripod.com/interwievs/id41.html