Pregled posta

OSNOVNI PODACI
ime: Daria
prezime: Lorenci
spol: žensko
datum rođenja: 13.04.1976 u Sarajevu
zanimanje: glumica
trenutno prebivalište: Zagreb

DARIA LORENCI, glumica
Mlada zagrebačka glumica Darija Lorenci za sebe kaže da je tipičan primjer osobe koja je promijenila svoje životne navike, i to s gorega na dobro: "Potpuno sam neuredno živjela: jela sam što bih stigla, pila sam goleme količine kave i pušila do dvije kutije cigareta na dan. Prije tri godine počela sam osjećati tegobe zbog takva načina života, pogotovo od cigareta, i odlučila sam prestati pušiti. To je jednostavno povuklo druge stravi za sobom: nisam više toliko vremena provodila na kavama i odjedanput sam imala puno više vremena. Počela sam kuhati, razmišljati o tome što jedem i raspitivati se o receptima. Pohađala sam i nekoliko radionica u Makronovi, gdje sam počela i jesti makrobiotičku hranu", objasnila je Darija Lorenci.
Ona tvrdi da se nedugo nakon toga njezino psihofizičko stanje poboljšalo. I dalje joj se, priznaje, tu i tamo dogodi da se u nedostatku vremena hrani sendvičima, ali se nakon nekoliko dana takva života počne osjećati prljavo, kao kanta za smeće: "Zato se uvijek vratim zdravim navikama koje su mi sada nekako bliže i više me vesele. Ista je stvar i s vježbanjem. Njime se ubrza cirkulacija i podiže se energija u tijelu, a s tim se automatski mijenja i raspoloženje. Zapravo je sasvim dovoljno 15 minuta malo bržeg hoda i već se potpuno drukčije osjećaš."
http://www.nacional.hr/articles/view/20641/24/

Premijere


Ruka koja miluje Hitlera


Darija Lorenci fenomenalno igra psihotično, na početku depresivno, ali kasnije sve bješnje raslojavanje lika Eve Braun u furiju nerealizirane mitomanije


Uz premijeru Eve Braun Stefana Kolditza u režiji Edvina Liverića u zagrebačkom teatru EXIT


Nataša Govedić

Postnacistička istraživanja Hitlerova režima uglavnom polaze od pitanja Alfreda Grossera: kako je to uopće bilo moguće. Zašto je većina njemačkih institucija (vojska, sudstvo, školstvo) toliko entuzijastično podržala Hitlerovu politiku mržnje? Ponuđeni odgovori, od njemačke ekonomske inflacije do propagande nacionalnih mitova, izostavljaju činjenicu da fašizam – kao ideologija - nije prestao sa slomom Trećeg Reicha. Interes za Mein Kampf očito opstojava i u hrvatskom izdavaštvu. Prilikom grupnog premlaćivanja izdvojenih pojedinaca, čiji opis ne odgovara arijevskoj fizionomiji, domaći skinsi rutinski citiraju rasističke slogane nacionalsocijalista. Moje je mišljenje kako fenomen fascinacije podjelom ljudi na "bolje" i "lošije" još uvijek traje čak i u akademskim krugovima: svakodnevno se susrećem s elitističkim objašnjenjima i elitističkim zahtjevima stručnjaka koji otvoreno "preziru" studente, čitatelje ili gledatelje, pritom zagovarajući odanost apstraktnoj Doktrini naslijeđene ili stečene "superiornosti" nad mnoštvom. Hitlerova retorika eksplicitno je govorila protiv kršćanstva i socijalizma kao "nakaradne" brige za podčinjene i slabije. Kao što znamo, "demokratsku rulju" i "kukavičke pacifiste" nacisti su pokušali i fizički ELIMINIRATI. Osim toga, čini se da u današnjim društvima traje vrlo slična volja za eliminacijom slabijih. Moram priznati da me ne zadovoljavaju ni psihološka objašnjenja tipa fašizam proizlazi iz dubokog osjećaja nesigurnosti i nevoljenosti pojedinca: vjerojatno je tome tako, ali ne vidim na koji bi način sva obiteljska i intimna otuđenja mogla učinkovito završiti na terapijskim kaučima. Kako se onda uopće možemo nositi s voljom za fašističkom podjelom ljudi na "viševrijedne" i "manjevrijedne", s fašističkim stavom kako ništa osim krajnjeg nasilja nema nikakva smisla ili s fašističkom ideologijom poželjne žrtve u krvi? Umjetničko djelo, primjerice Eva Braun u režiji Edvina Liverića i izvedbi Darije Lorenci, otvara neke mogućnosti odgovora.

Tvornica snova

Publika, smještena na EXIT-ovu pozornicu (radi isticanja komornosti ambijenta), Evu Braun susreće u poziciji potpune nemoći: nijemu, umorno ispruženu na sofi, zaokupljenu mehaničkim milovanjem lisičjeg krzna kojim se ogrnula. Izvanrednom samokontrolom geste i glasa glumica Darija Lorenci ulazi u ulogu Eve Braun iz perspektive poražene Njemačke, Njemačke kao Hitlerove ljubavnice koja nije ostvarila san o dominaciji svijetom. Spori put tijela do uspravne geste prati ispovijed junakinje o šesnaestogodišnjem stažu igranja "ljubavnice najmoćnijeg čovjeka svijeta"; uloge u kojoj je Eva Braun morala pristati na stereotip "neobavezno glupe pratilje inteligentnog muškarca". Izvedba Darije Lorenci komplicira i razbija evocirani klišej. Izgovaranje mizoginih društvenih predrasuda Lorencijeva s jedne strane igra ironično, kao socijalnu budalaštinu, a s druge pak strane u paletu emocija dodaje i strah, naglasivši kako bi je javno suprotstavljanje ulozi Hitlerova ukrasnog privjeska vjerojatno odvelo u konclogor ili ludnicu.

U zrcalu političke filozofkinje Hannah Arendt, ovakvo "opravdavanje" zla kao banalne poslušnosti ili plitkog oportunizma još jednom publiku poziva na propitivanje vlastitog izbora pristanka ili suprotstavljanja političkom nasilju. Dvoumice oko grotesknosti, tragičnosti ili možda ipak ljudskosti ambicioznog lika "nerealizirane glumice", heroine koja ne bi prezala od života bolje plaćene i posve usamljene prostitutke samo ako je to način da dobije glavnu ulogu u velikom filmskom spektaklu o epskoj pobjedi nacizma, osnovica su dramske intrigantnosti lika. Volja Eve Braun u čitavoj transakciji s Hitlerovom seksualnošću vezana je, dakle, za san o glumačkoj karijeri te snimanju holivudskog filma o "ljubavi" s "najmoćnijim čovjekom svijeta"; jedino što bi željela da Hitlera ne igra veliki vođa osobno, nego "bitno fotogeničniji" Clark Gable, po mogućnosti u režiji Fritza Langa.

Već i spomenuta "idealna podjela" filmskih zaduženja svjedoči o stupnju kulture naslovne junakinje komada. Drama nudi i zanimljivu studiju ledenog licemjerja. Primjerice, Eva Braun o Hitlerovoj privlačnosti izjavljuje: Ne bih mogla podnijeti njegov izgled da nije Fürer. Čini se da dramatičar Stefan Kolditz, nekadašnji asistent Heinera Müllera, traga za ženskom varijantom glumačkog Mefista kao nacističkog sluge iz romana Klaussa Manna: ženskim licem "zavedene" Njemačke. Zanimljivo je da mnoge suvremene kritike nacizma, od dramskog djela Thomasa Bernharda do Schwabovih Predsjednica ili Kolditzove Eve Braun, kao fokus individualne i kolektivne neetičnosti uzimaju lažne ženske "žrtve" iz malograđanske svakodnevice. Njihova servilna stvarnost u pravilu je postavljena kao kontrast megalomanskim ambicijama o upravljanju svijetom. Obje varijante de facto pronalaze korijen fašizma u eskapizmu likova.

Čekanje...

EXIT-ova predstava kronološki prati posljednjih pedeset minuta života Eve Braun, no pritom niz analepsi upoznaje publiku s duljom poviješću dotadašnjeg Evina načina života. Ono što je junakinju ikad zanimalo tiče se dotjerivanja, kozmetičkih preparata, novih cipela, ceremonijalnih zabava visokog društva. Ambicija glume zapravo je lažna ambicija – Eva nema ni interes ni kvalifikacije vezane za izvedbeno usavršavanje, ali (simetrično Hitleru), želi vladati ljudskom pozornošću i želi biti apriorno prihvaćena. Darija Lorenci fenomenalno igra psihotično, na početku depresivno, ali kasnije sve bješnje raslojavanje lika Eve Braun u furiju nerealizirane mitomanije. U beketovskoj tradiciji beskrajnih čekanja na Događaj koji se nikako ne može dogoditi (jer ga se očekuje IZVANA, umjesto da ga se izazove IZNUTRA), Eva Braun dugogodišnje čekanje statusa zvijezde u posljednjem satu svog života zamjenjuje čekanjem na smrtnu osudu. Izriče je sama sebi, kako bi barem u smrti pokraj Hitlera bila prepoznata kao njegova tajna ljubavnica. Dramu završava na koljenima, ponovno u poziciji nemoći, ovaj put definitivne.

U analitičkoj tradiciji Aarona Becka, mogli bismo zaključiti da stalno "čekanje" protagonistkinje zapravo konotira smrt za života – apsolutno odustajanje od svega osim snova, zbog toga "mirno" ili ravnodušno primajući i vijesti o tuđim smrtima. Pasivnost junakinje neprestano legitimira genocidnu politiku koja se odvija svuda oko nje (Eva Braun zna sve o koncentracionim logorima). Drugim riječima, Eva Braun ili Njemačka sebe su dovele u stanje ravnodušnog leša davno prije no što su počela osvajanja okolnih zemalja ili ubijanja nepoćudnih građanina.

Istina glume

Naglašavam da je svaki pokret i svaki udisaj Darije Lorenci ne samo do kraja motiviran, nego glumački duboko prostudiran. Lorencijeva u isti mah i optužuje i brani Evu Braun, poklonivši joj puno više od općeg mjesta Hitlerove ljubavnice: očaj, okrutnost, bijes, poslušnički karakter, traumu zarobljenosti u vrlo restriktivnu socijalnu ulogu vječitog čekanja da joj Hitler udijeli nekoliko minuta svog vremena te daljnjeg čekanja da se domogne slavne filmske uloge. U slučaju umjetnice Darije Lorenci ne radi se ni o glumici kao estradnom zabavljaču ni o glumici kao isključivo vizualnom ukrasu kazališnih slika. Naprotiv, riječ je o kompletnoj umjetničkoj izvođačici intelektualne i emocionalne refleksije. U izvedbi Lorencijeve, fašizam se dogodio (i događa) onda kada opsesivno posegnemo za mitovima o Velikom Spasitelju, umjesto da nesavršenom svijetu pomognemo nesavršenom samoinicijativom.

Eva Braun također postavlja pitanja o smrtonosnom manjku zainteresiranosti građana za političke događaje te o kobnim posljedicama autističnog povlačenja u privatne snove. Vrijedno je reći da predstava režijski ne mora posezati za gestom velikog spektakla kako bi razobličila složeni sustav socijalnih nepravdi: intimistički fokus jednako toliko otkriva gnjilež u središtu opresivnih hijerarhija. Govorimo li pak o temi što glumica danas uopće može na hrvatskim pozornicama, primjer Darije Lorenci dokazuje istinu o RADU koji se nepobitno isplati – riječ je o glumici koja čitavoj svojoj struci vraća cjepivo filozofske provokativnosti.
Zarez

Daria Lorenci
Vrag bez rogova


Seks, piće i krvoproliće – Biće bez spola i podrijetla u filmu „Onaj koji će ostati neprimijećen“ – „Zlatna arena“ za ulogu Mirjane koja je bila predodređena Dariji Lorenci i prije njezinog rođenja...
Granate su padale po Sarajevu. Godina 1992. Šesnaestogodišnjoj učenici Dariji suze su tekle niz lice. Roditelji su našli način da je pošalju u sigurnost. U Zagreb. Dok su je vozili kroz opustjeli grad, s radija se čula svirka Indeksa. Glas Davorina Popovića zvučao je Dariji duboko iskreno, kao uvijek, ali i tužno, bolno. Suze su joj navirale jedna za drugom, a stihovi joj parali dušu. Htjela je zamoliti roditelje da ugase radio, pritisnuti uši rukama da ne čuje riječi, zatvoriti oči da ništa ne vidi i usnuti da se nikad ne probudi... Nije mogla. Gledala je. Slušala. Ćutila pjesmu. I rastanak. Svaka je pjevačeva riječ pekla. Probadala. Srce joj je tutnjalo. Gledala je svoje Sarajevo misleći da ga zadnji put vidi. I slušala potresnu glazbu i osjećajni glas:
...Da sam ja netko, pozvao bih sve dječake ,
dao bih im igračke i pustio ih da se cijeli dan igraju i jure,
radili bi divne stvari, prekratki bi bili dani, voljeli bi svoje škole đaci,
da sam ja netko, svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole,
davnu ljubav da im vrate, i da mirno žive svoje sate,
da sam ja netko, ne bi, ne bi ljudi život proklinjali, sve bi ruže Zemlji poklanjali,
kako bi se živjelo i voljelo i kako bi dobro bilo...

Plaha poput srne u nepoznatom gradu, preplašena samoćom i naprasno prekinutim djetinjstvom, u Zagrebu je završila gimnaziju i okušala se na prijemnom ispitu na Akademiji dramskih umjetnosti.

- Nisam ušla ni u uži izbor – prisjeća se Darija, ali ne tuguje – Mislila sam, dobro, ako gluma nije za mene, posvetit ću se plesu. Plesala sam dugi niz godina i razmišljala kako bi bilo lijepo živjeti plešući. Nekako sam se tijekom te godine psihički potpuno promijenila, postala zrela, ozbiljna. Bavila sam se i glumom, čitala, uvježbavala uloge i odlučila pokušati još jednom.
- Drugi ste put uspjeli?
- Jesam. Bila sam sigurna u sebe i vidjelo se da znam i mogu. Primljena sam i provela zanimljive četiri godine na Akademiji u učenju, igranju studentskih predstava, a ni ples nisam zapustila. U međuvremenu mi se i mama izvukla iz Sarajeva i pošla živjeti u Belgiju pa sam mislila poći njoj ako opet padnem. Nije bilo potrebno.
- Hvalili su Vas tijekom studija, hvale Vas i kasnije, a ipak niste dobili mjesto u jednoj od velikih kazališnih kuća?
- Nisam ga ni tražila. Odgovara mi teatar „Exit“ u kojemu s minimalnim sredstvima, gotovo bez scenografije i kostima, s malim brojem izvođača tumačimo zahtjevne uloge izvlačeći iz nas najbolje. Imamo dosta publike i mislim da za svaku godinu provedenu u „Exitu“ steknem iskustvo kao da sam negdje drugdje provela dvije godine.
- Gostujete i u drugim kazalištima, glumite u filmovima...
- I to je prednost moje kuće koja mi omogućuje punu slobodu djelovanja kad ne igram u „Exitu“.
- Prošlotjedna gošća rubrike „Susreti“ Nataša Dangubić predložila Vas je za našeg sljedećeg sugovornika. Je li Vam drago što Vas kolege uvažavaju?
- Komu ne bi bilo? Još mi je draže kad znam da je riječ o Nataši jer je ona odlična glumica.
- U Dubrovniku se dobro snalazite?
- Dolazila sam još kao mala djevojčica. Ljetovali smo na Pelješcu i u Dubrovnik dolazili na izlete, kao u grad iz bajke. Sarajlijama je Dubrovnik bio i ostao pojam. Moja klasa s Akademije igrala je predstavu „Sluškinje“ u Dubrovniku, a ove sam godine nastupala na Dubrovačkim ljetnim igrama u bajki „Priča o vojaku“. Naravno, ja sam glumila vraga jer je drugu žensku ulogu dobila Saša Naumov, a ona je, za razliku od mene, predodređena za princezu. Krešimir Mikić bio je „Pripovjedač“, a Radovan Ruždjak „Vojak“.
- Po čemu ste Vi vrag?
- Ne znam. Nemam baš rogove, ali mi takve uloge pristaju. Bliže su mom temperamentu i mogu više pružiti nego kao princeza.
- Radi li se o iskustvu iz fantastičnog filma „Onaj koji će ostati neprimijećen“ u kojemu ste glumili čudno biće kojemu se ni spol ni podrijetlo ne mogu odrediti?
- Vidite da meni zbog nečega daju takve uloge. Možda redatelji bolje vide pa na meni uočavaju rogove. Ali, nisam uvijek negativac. Glumila sam čuvaricu zakona, pravu pravcatu policajku u filmu „Seks, piće i krvoproliće“.
- I razočarali one koji su išli u kino misleći da će Vas gledati u erotskim scenama? Prevario ih naslov, što se često zbiva.
- Jesam li? Zaista, u dijelu tog omnibusa, kojega čine tri zasebna polusatna filma s nogometom kao tematskom poveznicom, uopće nema seksa. Nikada nisam glumila erotske scene u dosadašnjoj karijeri. Možda stoga što sam predodređena za ulogu vraga.
- Zlatnu arenu u Puli zaslužili ste za ulogu Mirjane u filmu Ognjena Sviličića „Oprosti za kung fu“.
- I za nju sam predodređena prije nego sam se rodila. Moja je majka u trudnoći stalno jela rižu pa su joj govorili, znate kakve su Sarajlije, Daniela rodit ćeš malog Kineza pa jedeš rižu da možeš reći kako je nastao od nje. I ja volim rižu na sve načine, a kad sam pročitala ulogu Mirjane, nisam mogla vjerovati. Radi se o djevojci iz Dalmatinske zagore koja bježeći od rata odlazi u Njemačku. Poslije nekoliko godina vraća se i kad joj rodbina vidi da je trudna, obuku joj crninu i govore drugima da je udovica, a sve se još više zapetlja kad rodi slatko, kosooko, žuto djetešce...
- Jeste li očekivali „Zlatnu arenu“ i što Vam je donijela?
- Nisam se nadala ni u snu pa sam poslije projekcije filma otputovala. Nagrada mi nije donijela novac, ako na to mislite, ali će možda donijeti više uloga u budućnosti i određenu težinu kod onih koji me ne smatraju dobrom jer se nisam dovoljno dokazala u klasičnim ulogama.
- Želite li ih?
- Svakako. Iako se na sceni najviše volim igrati i plesati, došla sam u životno razdoblje kad me jako raduje što ove sezone igram po Čehovljevu tekstu.
- Imate crnog labradora kojemu nikad nije hladno?
- Imam. Ženka je i zove se Tana. Nije ni meni hladno. Znam na što ciljate. Stalno nosim kratke suknje. Ne zato što se volim pokazivati nego mi je u njima udobno. Ili podsvjesno želim biti djevojčica jer mi je rat oduzeo sigurnost djetinjstva i natjerao me da naglo odrastem. Mogli ste me pitati otvoreno, ništa ne krijem. Novinarima iskreno kažem sve što me pitaju.
- I o mladom slovenskom redatelju koji postavlja predstave i u Rijeci, a preziva se Lorenci?
- Ne, ne krijem ni život s njim. Bila sam mlada, zaljubila se i udala za tog divnog mladića i nadarenog redatelja koji će svojim znanjem i zamislima postići velike uspjehe.
- Što?
- Kako što?
- Tko je čuo tako govoriti o bivšem mužu? Možete li naći bar neku primjereniju riječ? Recimo, u sličnim se prilikama čuje za bivšeg muža kako je kreten, idiot, siledžija, glupan, varalica, nesposobnjaković...
- Ne, Lorenci nije takav. Jednostavno, nas je rastavila razdvojenost. Živimo u dvije države i imamo previše obveza na različitim stranama da bismo uspjeli održati brak. Razišli smo se kao prijatelji i jedno drugome želimo sve najbolje. Niti sam ja bila vrag, niti on. Nešto lijepo nije uspjelo, ali događa se. Život teče dalje.

Daria Lorenci od odlaska iz Sarajeva vrlo rijetko sluša glazbu. Odrasla je na pjesmama Bijelog dugmeta, a sad joj je svaki zvuk koji je podsjeća na Sarajevo bolan. Ne može raditi nešto drugo i slušati glazbu. Kad poželi nešto čuti, posveti se samo zvuku. Zadnju godinu nekoliko je puta odslušala novi album Norah Jones. Ništa više. Glazba joj razdire grudi i onemogućava odmor. Za odmor joj trebaju mrak, muk i zaborav. Umro je i Davorin Popović. U Zagrebu. Plakala je Darija za njim. Plakala za mnogima. Nikad više nije poželjela čuti Indekse. Što ne znači da ih ne sluša u snu i da joj još dugo ne odjekuje svaka riječ u ušima kad se probudi prestrašena i oblivena suzama, sanjajući po tko zna koji put bijeg iz Sarajeva pod granatama:
...Da sam ja netko, pozvao bih sve dječake ,
dao bih im igračke i pustio ih da se cijeli dan igraju i jure,
radili bi divne stvari, prekratki bi bili dani, voljeli bi svoje škole đaci,
da sam ja netko, svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole,
davnu ljubav da im vrate, i da mirno žive svoje sate,
da sam ja netko, ne bi, ne bi ljudi život proklinjali, sve bi ruže Zemlji poklanjali,
kako bi se živjelo i voljelo i kako bi dobro bilo...
Ooooo, da sam ja netko...
http://www.dubrovnikportal.com/kolumna_obradovic_opsirnije.php?id=12187