Pregled posta

Krunoslav Kićo Slabinac, pjeva

OSNOVNI PODACI
ime: Krunoslav Kićo
prezime: Slabinac
spol: muško
datum rođenja: 28.03.1948 u Osijeku
zanimanje: pjevac
trenutno prebivalište: Zagreb
Biografija: Pjevati poceo u osijeckim pop-sastavima, solisticku karijeru obiljezila mu je skladba Plavusa (1969). Nastupa na festivalima, nagradjivan; cesto gostuje u inozemstvu. Uspjesan skladatelj hitova; utemeljio tamburaski orkestar Becari s kojim nastupa njegujuci izvorni narodni melos. Zastupnik u Saboru RH (HDZ). HL
Tamburaland

---

Krunoslav Kićo Slabinac

Tvoj djecak je tuzan, Jugovizija 1971 (1st - 14th in ESC)

Kad u ponoc netko kuca, Neum Etnofest 2002
Baranje se ne bi odreko, Zlatne Zice Pozege 2001
Na kraj sela cadjava mehana, Neum Etnofest 1998
Nek' se toci staro vino, Splitski Festival 1989
Proplakat ce zora, Splitski Festival 1989
Marijana, Splitski Festival 1988
(sa "777"), Serenada, Splitski Festival 1985
Moj Marjane, adio, Splitski Festival 1982
Cilog su zivota tonule mi ladje, Splitski Festival 1981
Rusule ti nosim, Splitski Festival 1979
Kad su tukle stare ure, Splitski Festival 1979
Rico, moja zlatna rico, Splitski Festival 1977
U znamenju raku, Splitski Festival 1977
Cvijet ceznje, Splitski Festival 1970
Zvog tvoje ljubavi, Splitski Festival 1969

Albumi
Krunoslav Slabinac (1984),
Stani suzo (1985),
Da l' se sjecaš (1986),
Tiho tiho uspomeno (1988)
Sve najbolje (1993),
Rock and roll ABC (1999),
Christmas with Kico (2002)
izvor

---

Tena
Kićo Slabinac: rocker u duši, bećar na sceni
Kićo Slabinac prisjeća se kako je 60-ih otkrio rock, prodavao albume u milijunskim nakladama, cijeli život pjevao o crnoj ženi da bi se na kraju i skrasio uz jednu crnku

Iako u Zagrebu živi već punih 37 godina, Krunoslav Kićo Slabinac veselo se predstavlja kao fetivi Slavonac. U šali će se okarakterizirati kao pravi bećar koji voli tamburice, šale i nezaobilazni kulen i sve svoje priče začiniti sočnim i duhovitim pričama iz vlastite mladosti koju je proživio na hodnicima Anine elitne osnovne škole u Osijeku. Glumio je u dječjem kazalištu Radost, koji je bio filijala osječkog HNK, svirao je, pjevao, plesao balet i kasnije folklor. Bio je omiljen u društvu pa se o njegovim dogodovštinama u gradu uz Dravu i danas često priča. Posebno su zanimljive bile priče kad je sredinom šezdesetih uhvatio gitaru u ruke, otkrio pokrete slavnoga Elvisa Presleyja, pao po jednom prvi i drugi razred srednje škole i shvatio kako će uz osječku Dravu lakše ljubiti djevojčice ako bude svirao rock. Tada nije ni slutio da je već tada utkao put uspješnoj karijeri i da će srednjoškolsko obrazovanje završiti u zagrebačkoj gimnaziji na Katarininu trgu te studirati sociologiju na Filozofskom fakultetu. Bio je frontmen uspješnih grupa, a najviše je uspjeha imao s Dinamitima. Kao samostalni pjevač karijeru je gradio pod svojim imenom, ali i pseudonimima Little Rocky i Štefan Andrić, predstavljao je našu zemlju na Eurosongu davne 1971. godine pjesmom Tvoj dječak je tužan, a prestižni londonski Daily Mirror s njegovom slikom na naslovnici prodan je u rekordnih 7,5 milijuna primjeraka. Iako mu je karijera stalno imala uzlaznu putanju, a na koncertima su više bile žene nego muškarci, Kićo je uvijek imao i sređen emocionalni život. Čari bračnog života probao je samo jednom, brak mu je bio puno kraći od karijere, iz njega ima dvojicu sinova, Ivana i Pavla, a već godinama uživa u dugogodišnjoj ljubavi s Jadrankom.

Tena: Zvuk tamburice zapisan vam je u genima, no mnogi vas se ipak sjećaju kao strastvenog zaljubljenika u rock. Kad je dječak iz Slavonije otkrio tu vrstu glazbe?
Kićo: Moj susjed Alfons Hruška bio je pasionirani skupljač gramofonskih ploča među kojim su bile i singlice Elvisa Presleyja. Počeo sam svirati gitaru 1958. i s naučenih nekoliko rock pjesmica krenuo nastupati na osječkim plesnjacima. Pročulo se da je glumac i plesač iz kazališta odličan rocker pa sam svakim danom bio sve popularniji. Godila mi je slava pa sam se nastojao svakog dana s gitarom u ruci prošetati po centru Osijeka. Tada sam se i prozvao Little Rocky.

Tena: Kako su na vas gledali roditelji, posebno majka koja je bila iz muzikalne obitelji, u to vrijeme svirala usnu harmoniku i tamburicu u kulturno-umjetničkom društvu, a otac vrlo strog kritičar vaših modernih nastupa?
Kićo: Iako sam bio potpuno zaluđen rockom, moram vam priznati da sam jako teško dobivao priliku za nastupe. Rock se nikome nije sviđao, u školi su me proglasili prozapadnjačkim elementom zbog čega sam jednom po kazni ošišan na nulericu. Počeo sam svirati sam, pa u duetu i to mi je dalo krila da osnujem svoju prvu rock grupu Kontiki, koja je postala Tornado, a kad se i Tornado raspao, ostali su Dinamiti. Sredinom 1963. godine vladali smo osječkim plesnjacima, postali jedna od najpopularnijih grupa na ovom području i tada sam shvatio da me roditelji podržavaju. A kako i ne bi kad smo pobjeđivali na gitarijadama, a nastupali i u m?nchenskom Pien hauseu, preteči današnjih disko klubova, u kojem su samo 14 dana prije nas svirali i Rolling Stones. Kritike su bile jako dobre pa smo komotno mogli napraviti i inozemnu karijeru.

Tena: Što vas je spriječilo u tome?
Kićo: Roditelji nekih mojih kolega, koji se nisu slagali s našom glazbom, ali i činjenicom da živimo i radimo vani, namjestili su meni i gitaristu odsluženje vojnog roka misleći kako će barem godinu dana imati mir. I imali su jer, kad smo se vratili iz vojske, grupa se raspala i ja sam počeo nastupati samostalno.

Tena: Pjesma Plavuša bila je vaš prvi hit i taj ste singl već prvog tjedna prodali u zlatnoj tiraži. Jeste li očekivali takav uspjeh?
Kićo: Već '69. godine nastupao sam na Splitskom festivalu, a onda i na svim ostalim važnim festivalima. Danas nema niti jednog festivala na kojem nisam nastupio ili barem jednom pobijedio. Prodao sam milijune ploča koje su se prodavale u zlatnoj i dijamantnoj nakladi. Jesam li to očekivao? Pa moram priznati da jesam.

Tena: Pjesma posvećena plavušama otvorila vam je vrata estrade, no pjesma Zbog jedne crne žene postavila vas je na pijedestal s kojeg nikad niste sišli. Jeste li smišljeno otpjevali pjesmu i crnkama?
Kićo: Znao sam da sredinom 70-ih rock više nije in, da se od toga ne može živjeti i da se moram odlučiti za zabavnu glazbu. Konkurencija i kriteriji bili su vrlo visoki. Mislim da vam je dovoljan podatak da su se s radio stanica u to vrijeme skidale pjesme zbog krivih akcenata. A što se tiče mojih balada posvećenih ženama, počeo sam ih pjevati kad sam sazrio i kad sam shvatio da kraj nas muškaraca po ovom planetu hodaju divna stvorenja koja se zovu žene. Na neki način sam ih motivirao da dođu na moje koncerte. Godinama u publici na koncertima vidim samo ljepši spol.

Tena: Na pozornici ste više od 40 godina. Kakav vam je stav prema mladim pjevačima koji stasaju u današnje vrijeme?
Kićo: I ja sam na svojim počecima u očima mnogih bio dekadentan. Glazba se nije uklapala u opći ukus nacije i postojali su kriteriji po kojima smo se razlikovali: postojali su amateri, kavanski pjevači, barski glazbenici i estradni umjetnici. Svi smo krenuli kao amateri, pjevali smo u kavani, neki su na tom mjestu i danas ostali, a neki su kao pravi umjetnici stali na estradu. Oni su diktirali stilove i lansirali hitove. Pitate me za današnje vrijeme i mlade pjevače. Ne znam zašto je sve ono što je nama nekad bilo sporedno danas svima primarno. Zašto je danas najvažnije da pjevačica na pozornici pokaže gaćice? Na posljednjoj Dori sam bio i više nego iznenađen kad sam vidio toliko veša i raširenih ženskih nogu. To je zaista strašno i, da su tako nastupale neke moje kolegice, takav bi ih pristup doveo najdalje do Ritz bara u Zagrebu u kojem se plesao striptiz.

Tena: Uz rock se često vezuje seks bez obaveza i konzumiranje droga. Jeste li kao mladić eksperimentirali takvim stvarima?
Kićo: Ne, u ono je doba rock'n'roll bio nešto potpuno drukčije. Svi smo šizili na glazbu koja je slovila kao glazba s udarcem, dinamična i glasna, ovisno o pojačalima. Tek kasnije je to postao način i stil života, buntovnički pristup svemu u životu, koji je rušio sve barijere i bio u skladu s našim hormonima. Znam da je direktorica osječke glazbene škole, koja se iskreno nadala da ću se razviti u pravog opernog pjevača, bila vrlo iznenađena kad me vidjela da prašim na pozornici. Bilo je dekadentno pjevati rockerske pjesme. Kasnije sam bio i svjedok hippie faze, koja je sa sobom donijela i naviku konzumiranja droge. No, na svu sreću, ja sam ostao rockerski bećar.

Tena: Nazivate se bećarom, ali imate sređen privatni život. Bili ste u braku, rastali se, a godinama volite istu ženu...
Kićo: Znate kako su za mene govorili. Kad urodi vinograd na Dravi, onda će se ženiti bećari. No, usprkos svemu, oženio sam se kad su mi bile 34. Svoju prvu suprugu upoznao sam na jednoj zabavi invalida, na kojoj sam ja pjevao, a ona je došla kao podrška svom bratu. Te iste večeri upoznao sam i njezinu majku, a vjenčali smo se nekoliko mjeseci nakon toga. Mislim da smo oboje pogriješili jer smo brzali i nismo dali vremena svemu tome. Na svu sreću, iz tog braka imam dva sina, Ivana i Pavla, koji su mi smisao života i, što su stariji, sve više postajemo prijatelji.

Tena: Sinovi su krenuli vašim stopama i oboje su otkrili glazbu. Jeste li sretni zbog toga?
Kićo: Moj mlađi sin Ivan otkrio je bubnjeve, ritam i glazbu, pomalo pjevuši, a stariji Pavao završio je akademiju za ton majstora. Veselim se kad vidim da su otkrili glazbu 50-ih. Možda se radi o njihovu sazrijevanju, pa i otkrivanju nekih konstantnih vrijednosti. Osim toga, danas kad ih gledam, kao da vidim sebe. To je dokaz da sam im zdrav uzor.

Tena: Ne krijete ni da ste sretno zaljubljeni.
Kićo: Jesam. U vezi sam već 17 godina. Kad sam sreo Jadranku, bila je to nešto starija djevojka od one ljupke maturantice koju sam prvi put vidio kad sam se tek doselio u Zagreb. Vidjeli smo se na plesnjaku, a kasnije nalazili u poznatoj zagrebačkoj slastičarnici Slastica u kojoj su se sastajali glazbenici i mlade djevojke.

Tena: Zašto se bećar nije ponovno oženio?
Kićo: Kako kaže pjesma, ne žene se bećari dok su mladi... Šalu na stranu. Nije nam do vjenčanja jer mislimo da običan komad papira ne znači puno kad se ljudi vole. Uz Jadranku sam se skrasio i ona je osoba za koju znam da je za mene spremna napraviti apsolutno sve.

Tena: Vaša Jadranka ima dugu crnu kosu. Jeste li njoj posvetili pjesmu Zbog jedne divne crne žene?
Kićo: Ne, nisam jer ta je pjesma nastala puno prije našeg prvog susreta. Ta pjesma je napisana drugoj ženi, ali eto sve su se crne žene u njoj pronašle. Znate što ću vam reći: Jadranka je mnogo ljepša od te tadašnje crnke.

Tena: Jesu li vas u životu žene koštale slave?
Kićo: To mi stalno Jadranka predbacuje, ha, ha.. Kaže mi da sam se, umjesto karijerom, bavio ženama i činio greške na svoju štetu i štetu karijere.

Tena: Da živite u Dalmaciji, neki bi vas prijatelji u šali okarakterizirali kao galeba. Je li istina da ste u mladosti puno ljubili?
Kićo: Jednom sam razgovarao sa svojim kolegom o tome kako sam pomalo nesretan svojim statusom na glazbenoj sceni. Neke stvari nisu dobro plasirane, neke nisu verificirane onako kako sam zaslužio. Dok me mirno slušao, komentirao mi je kako bi se odmah sa mnom mijenjao i dao sva ta svoja priznanja za samo jedan dan u društvu onih ljepotica s kojima sam bio.

Tena: To znači da dobro razumijete žensku filozofiju?
Kićo: Mogao bih i knjigu napisati, ha, ha. U šali znam reći da su žene ipak drukčija bića od nas muškaraca, da su one s nekog drugog planeta i da su žene nama muškarcima prirodni neprijatelji, ha, ha. Ja sam čovjek koji je u životu, na sreću, volio samo žene i ostao s najljepšom do sada.

Tena: Iako ste slavu stekli izvan naše zemlje, zašto nikad niste poželjeli živjeti u inozemstvu?
Kićo: Uvijek sam imao dilemu je li u pitanju urođeni provincijalni mentalitet ili domoljublje. A što da vam kažem, uvijek sam bio vezan za domovinu, u meni kuca srce pravog Šokca. I mislio sam da je puno bolje biti prvi u selu nego treći u gradu. Kasnije, kad sam sazreo, shvatio sam da je moje razmišljanje bilo krivo. No, tada sam već imao godina.

Tena: Ne bismo se složili s time. Evo, iako imate dosta godina, uskoro ćemo vas gledati u novom filmu Branka -urića -ure. Kako to da ste nakon toliko godina ipak prihvatili filmsku ulogu?
Kićo: Kad sam dobio scenarij, Jadranka je bila za to da se prihvatim uloge i ona me na to nagovorila. Zbog njezine energičnosti i upornosti moja se karijera produljila i njezina intuicija je ono što uvijek slijedim. Iritira me kad je uvijek u pravu, ha, ha. Što se tiče filma, dobivao sam svih ovih godina neke uloge, no nisu bile dostojne mene. Ovaj film otkriva i moju životnu priču, no za razliku od mene, klinca na početku, ja igram šefa benda koji ne da mladom rockeru da svira u lokalnoj birtiji. Priča je smještena u 60-e kad u selo dolazi prva rock ploča i traktor, nešto slično 60-ima u Slavoniji. Pjevat ću nekoliko songova u filmu, ali prije svega dokazati da sam cijelog života ipak bio i glumac.


Post je objavljen 04.07.2006. u 03:44 sati.