Potok42

nedjelja, 17.11.2013.

Pjesma susjeda psa

bit ću zauvijek tu i tvoj
lajat ću snažno
mahat repom važno
zadovoljit će me i stara kost
neću režati kad ti svrati gost
možeš mi uzicu skratiti
cijepljenje ne platiti
ali jako te molim
zauzvrat uradi ono što volim:
svaki put me po glavi pogladi
i pusti da se kupam u tvojoj kadi.
novine da potrgam dopusti
brnjicu mi skini malo popusti.
ljubav je pseća
i od poniženja veća.

srijeda, 13.11.2013.

Stalno dovršavanje

u jednom odvjetničkom uredu
pogled mi uvijek odlazi
na javorovu daščicu na kojoj je
pirografijom ispisano
da čovjek je mlad sve dok
želi naučiti nešto novo;
vatrom paljeni plosnati komad drveta
obješen o zid iznad knjiga sa suhim zakonima
kao da mi je potvrda da stalno postajem,
da se hoću neprestano dovršavati.
dok izlazim iz svijeta obrana i parnica
pomislim kako je nevjerojatno
da o tome pričam samo s Njom,
webmasterom i Googlovom analitikom,
o tome da za učenje postoji etički razlog,
da je potraga za novim očitovanje
nezadovoljstva postojećim, da je htjeti biti
zauvijek mlad premoć melankolije,
pritajene iscrpljenosti i straha od gubitka
u nepodnošljivom prividu svijeta.

četvrtak, 07.11.2013.

Sven se više ne javlja

Piše mi prijatelj J., profesor, pjesnik
i još puno toga je on,
da ga brine Sven,
bloger, ludi, anonimni, beskrajni pjesnik;
bio mu se Sven javio prije nekoliko tjedana
(oko pjesama, dakako),
a poruka mu je djelovala diskretno dramatično
i oproštajno.
Odgovorio je Svenu, ali on se više ne javlja
(što mu dosada nije bio običaj).
Piše mi da misli da je Svenu nedavno umrla žena
i ako živi sam i ako mu nije dobro
pitanje je kako će se snaći...
Možda je u bolnici – ondje nema interneta.

Preplavljuje me visoki val zabrinutosti
(koji ne da do zraka)
za nekoga koga nikad nisam vidio,
i ne znam tko je,
za čovjeka pjesnika u svijetu esemesova i mailova,
pa odgovaram J. da Svenu napiše još jednom pismo
(jer on je i ranije odlazio bez riječi)
u kome će, kao prst na vagi na kojoj se
možda važe njegova odluku da se javi, pisati
pozdravio te (i zabrinuo se) V., Potok 42.
Strah i nada suglasni su tonovi u melodiji tuge.

subota, 02.11.2013.

Žudnja je pakleni stroj

Moj šogor, financijski mag
koga su ugušile dospjele
kamate života
govorio mi je da su
dugački blokovi našeg naselja
zapravo polegnuti neboderi.
Na putu za groblje
uvijek prolazim uz te
njegove nebodere
visoke četiri kata;
pored ulaza jednog od njih
u čijem je prizemelju
stan imala I.
zastanem sa smješkom.

I ona je mrtva i njoj je smrt
došla prerano možda kao naplata,
kao namirivanje duga
za opasnu potrebu da udovolji
muškarcima sa željom da dokažu
da su žene prljave posude užitka.
Jedan od takvih, čuo sam to
od njegovog prijatelja,
kad god bi kasno uvečer iznosio
kućno smeće svraćao je k njoj;
silazio je susjed s trećeg kata,
bacio bi otpad, a na povratku
zvonio je I. i ulazio joj u stan hitro,
a ona bi zahvalno zadizala suknju.
Sve bi se svršilo u hodniku i brzo,
jer njegova žena nije smjela posumnjati,
a i djeca su čekala svog tatu.

Bila mu je I. prva postaja od kontejnera
(ili do kontejnera)
sa žudnjom kao paklenim strojem.
Smješkam se dok prolazim pored
ulaza u kome je nekad živjela I.
i pitam se što je ona imala od svega.
Moć da digne u zrak svog
jednominutnog ljubavnika,
ili jednu ljubavnu minutu
bez moći da dođe do dovoljno zraka?