Skarabej



Evo pozivnice za predstavljanje četvrtog romana moje kćeri Ankice, pa ako nekoga od mojih blogoprijatelja zanima a nije spriječen neka se pojavi na skupu.
Bilo bi mi drago čut! :-)))


Predstavljanje će se održati u utorak, 2.listopada u 19 s., a mjesto održavanja je
Vinyl bar&bar, Bogovićeva 3, Zagreb.
Dijelove romana čita glumac Robert Kurbaša.

28.09.2018. u 09:07 | 12 Komentara | Print | # | ^

NA ČISTINI



"Gdje su oni?" i mene pitaš, Bože!
Gdje otiđoše s kamenjem u ruci?
Nikoga nema, ostadoh sama s tobom,
oči u oči, na čistini života!

"Gdje su oni čiju si sućut htjela,
kao da ne znaš da sućut ljudska je krhka?"
Nikoga nema, sama sam ostala s tobom,
oči u oči, na čistini života!

Gdje su oni!? Povukoše se, šute!
I meni daruj blagu radost tišine,
da u samoći sebe i tebe nađem
i bit prepoznam, na čistini života!

23.09.2018. u 15:53 | 12 Komentara | Print | # | ^

Narod pjesnika

Odmalena sam pokušavala pisati poeziju ali su me objektivne i subjektivne okolnosti udaljile od profesije koja bi mi pomogla napredovati u tom pogledu.
Moj profesor Radoš u srednjoj školi nije štedio pohvale za moje pismeno izražavanje, ali me je uvjeravao da sam potencijalna novelistica a nikako pjesnikinja. Također je smatrao da poezija nije "in" i da je proza više cijenjena. A kako ne vjerovati svom profesoru? Međutim do dana današnjega nisam napisala nijednu novelu.
Šezdesetih sam ponudila suradnju tadašnjem uredniku glasnika sv. Ante Veritasa i on je objavio jedan moj esej o Vepricu i pjesmu "Molitva za dobru smrt". Međutim nije me ohrabrila njegova izjava da smo mi, Hrvati, narod pjesnika i da ima previše ponuda za suradnju. Pa kako sam mogla misliti da u tom moru poezije baš moje pjesme mogu taknuti srca!? Sve u svemu pisanje sam zapustila a posvetila se karijeri "knjiškog moljca" te supruge i majke.
Svojoj sam djeci ulila ljubav prema knjizi. Svi su vješti u pismenom izražavanju a kćeri su završile hrvatski i jedna je književnica. (Bar nešto, jer ja živim kroz njih!)
Na početku Domovinskog rata našla sam u poeziji ispušni ventil kao i mnogi anonimni (bar do tada) pjesnici mog naroda.
Neki su izdavali zbirke ali sumnjam da je itko, osim rodbine i prijatelja, posegnuo za tim knjižicama, jer i inače, u knjižnicama poeziju traže uglavnom oni koji je i pišu ili učenici kao obveznu lektiru, a tu spadaju samo etablirani autori.
Ne odričem vrijednost ni želji da se ima ukoričeno djelo za potomstvo, ali ja nisam procijenila da je to u mom slučaju bitno. (Imam sve u rukopisu.)

Odlučila sam se za blog i sretna sam što ima određeni broj blogera i drugih posjetitelja moje stranice kojima ova poezija nešto znači. Meni, svakako znači najviše.
Početkom 92. jedna prijateljica me je zapitala kako mogu "pjevati" kad je stvarnost tako tužna.
To me je ponukalo na poetski odgovor:

Mjesečina
1992.

Uvala, teška i tmasta zelena mrlja,
mjesečev zlatast sjaj se niz svod kotrlja.
Miris svjež i slan, spušta se tama,
sama koračam vlažnim sprudom od mulja.

Šetači rijetki razvlače teme mira i rata,
ne mareć' za večeri nježnu mrežu od zlata.
Dok dišem zrak, taj zlatni trak
misao sjetnu mi hvata.

Tamno je nebo i more, poput tuge,
al' zlatna nit me sjeća na daleke duge.
Dok gledam tu ljepotu, ja patnju i strahotu
pretačem u nju i pjevam.
Nema mi druge!



19.09.2018. u 14:36 | 10 Komentara | Print | # | ^

Jesen se šulja

Rujansko jutro,
u oknu magle pramen,
jesen se šulja.

Utihle ptice,
i svaki dan je kraći,
a noć sve dulja...

17.09.2018. u 20:04 | 6 Komentara | Print | # | ^

OLUJE

OLUJE

Topao pogled zaledio se
Na uspravnoj, hladnoj litici,
Uzdah su raznijele
Nemirne zračne struje.
Sve je pusto, bešćutno i tiho,
Tek u srcu divljaju oluje.

15.09.2018. u 14:49 | 4 Komentara | Print | # | ^

Zrake ljubavi

Imam puno rodbine i to one bliske. Trenutno potomstvo mojih roditelja broji 97 živih bića i razumljivo je da se uvijek događa nešto novo, pa tako i ova, 2018., obiluje događanjima.
Tako se ovih dana ženi jedan od mlađih praunuka pok.Ivke i Ante Srzića.
Moja najstarija sestra dobila je praunuka i praunuku ( sad ih ima ukupno 8), a najmlađa dva unuka (sad ih ima 4).
Usput, moja unuka Dora slavi danas 1. rođendan, u Zagrebu.

Nedavno je izišao iz tiska četvrti roman moje kćeri Ankice pod nazivom "Skarabej".
Evo kritike J. Pogačnik:

"Skarabej je treći roman Ankice Tomić, talentirane pripovjedačice čije je pripovijedanje jednostavno i čitko, ali zbog toga nimalo banalno ni lagano. Krasi ga poigravanje žanrovima trilera, ljubavnog i psihološkog romana.

Triler je ovdje samo u naznakama na početku jer čitatelj biva suočen s novinskim tekstom u kojem se izvještava o tajanstvenom ubojstvu žene u šibenskoj Tvrđavi sv. Nikole. No, osim čitatelja, s tom se viješću iz crne kronike suočava i jedna od pripovjedačica i tu započinje njezin privatni triler koji se više odvija u njezinoj psihi. Suzana, talentirana žena srednjih godina zapela u pogrešnom i istrošenom braku, nakon pročitane vijesti stvorit će u glavi određene indicije o tome tko bi mogao biti ubojica i tada kreće potraga za vlastitom prošlošću, tajno proučavanje sačuvanih ljubavnih pisama koje joj je kao šesnaestogodišnjakinji iz tadašnje JNA slao njezin dečko, Šibenčanin Goran.

Nakana Ankice Tomić u ovome roman nije raskrinkavanje zločina pomoću neklasične, slučajne istražiteljice nego i intrigantno raskrinkavanje kompleksnih bračnih odnosa; osim Suzane i njezina muža liječnika, tu je i šibenska profesorica glazbe Katarina i njezin suprug, lokalni moćnik Tome. Premda dvije odvojene obitelji i žene koje se ne poznaju, njihove će sudbine na kraju biti vrlo čvrsto dovedene u vezu. Psihološki utemeljena studija ljubavi i njezinih faza, raspada i prešućenih istina. Epistolarni dio, Goranova pisma koja funkcioniraju kao podsjetnik na prošlost, ali i krunski dokaz u sadašnjosti - sjajno karakteriziraju psihoportret njihova autora, ali i donose duh jednog vremena, otprije tridesetak godina. U smislu istrage zločina, premda netipično, Skarabej djeluje logično i profesionalno i kao žanr i njegovo iznevjeravanje.

Skarabej je kronika dvaju vremena, studija ljubavnih nijansi, portret psihičke patologije, međugeneracijskih razlika, kao i teze kako 'ponekad u sasvim nepoznatim ljudima pronađemo djelić sebe, djelić vlastite neispričane priče'."

U svom zboru Neuma doživjela sam iznenađujuće dirljiv oproštaj povodom odlaska na dulje bolovanje, a možda i za stalno, jer dolaze mlađe snage. Tako je posljednji koncert u Drnišu na kojem sam nastupala umjesto negativnog pretvoren u pozitivan šok, jer meni su bitni međuljudski odnosi.
I svaka teškoća je lakša kad je protkana zrakama ljubavi.

(Kritičarka je pogrišila, ovo je četvrti roman.)

11.09.2018. u 17:56 | 9 Komentara | Print | # | ^

MALA GOSPA

Danas je rođendan one koju su roditelji isprosili od Boga kad su, ljudski govoreći, sve nade propale.
Sjetim se svih onih koji naoko uzaludno upiru oči k Nebu i često ne dočekaju uslišanje, osim utjehe i snage da prihvate Božju volju, jer On zna najbolje. I sama sam iskusila da je razmjerno lako moliti i postiti, činiti dragovoljne "žrtvice", hodočastiti i uživati u pjevanju, ali prihvatiti neočekivano, bolno je i teško.
Nikad neću zaboraviti slučaj žene koja je na Badnjak postila o kruhu i vodi a na Božić išla na komisiju da joj se odobri pobačaj trećeg djeteta, koje je nenajavljeno krenulo na put života.
Taj slučaj mi je otvorio oči i shvatila sam razliku između Veronike, drage duše, koja je izabrala da Patniku obriše krvavo lice, uz rizik vlastitog stradanja, i Šimuna Cirenca, koga su prisilili da odgodi svoje planove i ponese križ nepoznata osuđenika, ali je on to prihvatio, a legenda kaže (nisu sve legende lažne) da je njegova obitelj postala kršćanska. Obje žrtve su vrijedne ali svaka na specifičan način.
U primjeru iz mog sjećanja jednako vrijedno ( a možda i više) bilo bi da je majka prihvatila neplanirani dar, kao i da se svjesno i velikodušno odlučila na još jedno dijete.
Ovo sve pišem da objasnim kako mi se u zadnje vrijeme događaju stvari o kojima nisam sanjala. Ne shvaćam uvijek, ali prihvaćam, a da je teško, teško je!

Preobraženje
1999.

Tek malo odškrinuh vrata da vidim sviće li to,
i svjetlo mi obuze lice.
U oblaku sjajnom s Tobom dobro mi je biti ovdje,
ne tražim da načinimo sjenice.
Samo me spusti blago, kad prođe zanosa tren,
da krhka ne slomi se nada:
Uz mene budi i tada!

Danas bi posebno Maje trebale slavit ("male" Marije), pa njima i svima koji danas slave želim SRETAN IMENDAN!

08.09.2018. u 11:02 | 12 Komentara | Print | # | ^

NADA

Okrvavljeno nebo, ruj sunca na zapadu,
i vjetar što se vere kroz prosahnule grane,
a jesen dušom hara i odgrće sve rane,
ne bi li bar iz sjete iskopala mi nadu!

Okrvavljeni zapad i tek ponešto cvijeća
i život što se pozna samo po svome plodu,
šarenilo na snove mladosti što me sjeća,
a vjetar pjeva britku očitovanja odu.

Razgoličene rane, puno je toga jasno,
i moja sjetna duša što stalno nešto pita!
Dok sunce, i sam život neumitnosti hita,
iskopat daj mi nadu dok nije sasvim kasno!

(1996.)

01.09.2018. u 21:59 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2018 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Studeni 2018 (4)
Listopad 2018 (6)
Rujan 2018 (8)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (7)
Svibanj 2018 (14)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (11)
Veljača 2018 (12)
Siječanj 2018 (11)
Prosinac 2017 (16)
Studeni 2017 (14)
Listopad 2017 (13)
Rujan 2017 (12)
Kolovoz 2017 (13)
Srpanj 2017 (8)
Lipanj 2017 (14)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (18)
Ožujak 2017 (12)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (8)
Prosinac 2016 (7)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (10)
Rujan 2016 (7)
Kolovoz 2016 (7)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
Svibanj 2016 (8)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (14)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (13)
Prosinac 2015 (10)
Studeni 2015 (7)
Listopad 2015 (12)
Rujan 2015 (10)
Kolovoz 2015 (10)
Srpanj 2015 (11)
Lipanj 2015 (12)
Svibanj 2015 (13)
Travanj 2015 (7)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (7)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (6)

Opis bloga

Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić