Narod pjesnika

Odmalena sam pokušavala pisati poeziju ali su me objektivne i subjektivne okolnosti udaljile od profesije koja bi mi pomogla napredovati u tom pogledu.
Moj profesor Radoš u srednjoj školi nije štedio pohvale za moje pismeno izražavanje, ali me je uvjeravao da sam potencijalna novelistica a nikako pjesnikinja. Također je smatrao da poezija nije "in" i da je proza više cijenjena. A kako ne vjerovati svom profesoru? Međutim do dana današnjega nisam napisala nijednu novelu.
Šezdesetih sam ponudila suradnju tadašnjem uredniku glasnika sv. Ante Veritasa i on je objavio jedan moj esej o Vepricu i pjesmu "Molitva za dobru smrt". Međutim nije me ohrabrila njegova izjava da smo mi, Hrvati, narod pjesnika i da ima previše ponuda za suradnju. Pa kako sam mogla misliti da u tom moru poezije baš moje pjesme mogu taknuti srca!? Sve u svemu pisanje sam zapustila a posvetila se karijeri "knjiškog moljca" te supruge i majke.
Svojoj sam djeci ulila ljubav prema knjizi. Svi su vješti u pismenom izražavanju a kćeri su završile hrvatski i jedna je književnica. (Bar nešto, jer ja živim kroz njih!)
Na početku Domovinskog rata našla sam u poeziji ispušni ventil kao i mnogi anonimni (bar do tada) pjesnici mog naroda.
Neki su izdavali zbirke ali sumnjam da je itko, osim rodbine i prijatelja, posegnuo za tim knjižicama, jer i inače, u knjižnicama poeziju traže uglavnom oni koji je i pišu ili učenici kao obveznu lektiru, a tu spadaju samo etablirani autori.
Ne odričem vrijednost ni želji da se ima ukoričeno djelo za potomstvo, ali ja nisam procijenila da je to u mom slučaju bitno. (Imam sve u rukopisu.)

Odlučila sam se za blog i sretna sam što ima određeni broj blogera i drugih posjetitelja moje stranice kojima ova poezija nešto znači. Meni, svakako znači najviše.
Početkom 92. jedna prijateljica me je zapitala kako mogu "pjevati" kad je stvarnost tako tužna.
To me je ponukalo na poetski odgovor:

Mjesečina
1992.

Uvala, teška i tmasta zelena mrlja,
mjesečev zlatast sjaj se niz svod kotrlja.
Miris svjež i slan, spušta se tama,
sama koračam vlažnim sprudom od mulja.

Šetači rijetki razvlače teme mira i rata,
ne mareć' za večeri nježnu mrežu od zlata.
Dok dišem zrak, taj zlatni trak
misao sjetnu mi hvata.

Tamno je nebo i more, poput tuge,
al' zlatna nit me sjeća na daleke duge.
Dok gledam tu ljepotu, ja patnju i strahotu
pretačem u nju i pjevam.
Nema mi druge!



19.09.2018. u 14:36 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2018 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Studeni 2019 (3)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (6)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (6)
Rujan 2018 (8)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (7)
Svibanj 2018 (14)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (11)
Veljača 2018 (12)
Siječanj 2018 (11)
Prosinac 2017 (16)
Studeni 2017 (14)
Listopad 2017 (13)
Rujan 2017 (12)
Kolovoz 2017 (13)
Srpanj 2017 (8)
Lipanj 2017 (14)
Svibanj 2017 (13)
Travanj 2017 (18)
Ožujak 2017 (12)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (8)
Prosinac 2016 (7)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (10)
Rujan 2016 (7)
Kolovoz 2016 (7)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
Svibanj 2016 (8)
Travanj 2016 (8)
Ožujak 2016 (14)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (13)
Prosinac 2015 (10)

Opis bloga

Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić