Narod pjesnika
Odmalena sam pokušavala pisati poeziju ali su me objektivne i subjektivne okolnosti udaljile od profesije koja bi mi pomogla napredovati u tom pogledu.
Moj profesor Radoš u srednjoj školi nije štedio pohvale za moje pismeno izražavanje, ali me je uvjeravao da sam potencijalna novelistica a nikako pjesnikinja. Također je smatrao da poezija nije "in" i da je proza više cijenjena. A kako ne vjerovati svom profesoru? Međutim do dana današnjega nisam napisala nijednu novelu.
Šezdesetih sam ponudila suradnju tadašnjem uredniku glasnika sv. Ante Veritasa i on je objavio jedan moj esej o Vepricu i pjesmu "Molitva za dobru smrt". Međutim nije me ohrabrila njegova izjava da smo mi, Hrvati, narod pjesnika i da ima previše ponuda za suradnju. Pa kako sam mogla misliti da u tom moru poezije baš moje pjesme mogu taknuti srca!? Sve u svemu pisanje sam zapustila a posvetila se karijeri "knjiškog moljca" te supruge i majke.
Svojoj sam djeci ulila ljubav prema knjizi. Svi su vješti u pismenom izražavanju a kćeri su završile hrvatski i jedna je književnica. (Bar nešto, jer ja živim kroz njih!)
Na početku Domovinskog rata našla sam u poeziji ispušni ventil kao i mnogi anonimni (bar do tada) pjesnici mog naroda.
Neki su izdavali zbirke ali sumnjam da je itko, osim rodbine i prijatelja, posegnuo za tim knjižicama, jer i inače, u knjižnicama poeziju traže uglavnom oni koji je i pišu ili učenici kao obveznu lektiru, a tu spadaju samo etablirani autori.
Ne odričem vrijednost ni želji da se ima ukoričeno djelo za potomstvo, ali ja nisam procijenila da je to u mom slučaju bitno. (Imam sve u rukopisu.)
Odlučila sam se za blog i sretna sam što ima određeni broj blogera i drugih posjetitelja moje stranice kojima ova poezija nešto znači. Meni, svakako znači najviše.
Početkom 92. jedna prijateljica me je zapitala kako mogu "pjevati" kad je stvarnost tako tužna.
To me je ponukalo na poetski odgovor:
Mjesečina
1992.
Uvala, teška i tmasta zelena mrlja,
mjesečev zlatast sjaj se niz svod kotrlja.
Miris svjež i slan, spušta se tama,
sama koračam vlažnim sprudom od mulja.
Šetači rijetki razvlače teme mira i rata,
ne mareć' za večeri nježnu mrežu od zlata.
Dok dišem zrak, taj zlatni trak
misao sjetnu mi hvata.
Tamno je nebo i more, poput tuge,
al' zlatna nit me sjeća na daleke duge.
Dok gledam tu ljepotu, ja patnju i strahotu
pretačem u nju i pjevam.
Nema mi druge!
