Imam puno rodbine i to one bliske. Trenutno potomstvo mojih roditelja broji 97 živih bića i razumljivo je da se uvijek događa nešto novo, pa tako i ova, 2018., obiluje događanjima.
Tako se ovih dana ženi jedan od mlađih praunuka pok.Ivke i Ante Srzića.
Moja najstarija sestra dobila je praunuka i praunuku ( sad ih ima ukupno 8), a najmlađa dva unuka (sad ih ima 4).
Usput, moja unuka Dora slavi danas 1. rođendan, u Zagrebu.
Nedavno je izišao iz tiska četvrti roman moje kćeri Ankice pod nazivom "Skarabej".
Evo kritike J. Pogačnik:
"Skarabej je treći roman Ankice Tomić, talentirane pripovjedačice čije je pripovijedanje jednostavno i čitko, ali zbog toga nimalo banalno ni lagano. Krasi ga poigravanje žanrovima trilera, ljubavnog i psihološkog romana.
Triler je ovdje samo u naznakama na početku jer čitatelj biva suočen s novinskim tekstom u kojem se izvještava o tajanstvenom ubojstvu žene u šibenskoj Tvrđavi sv. Nikole. No, osim čitatelja, s tom se viješću iz crne kronike suočava i jedna od pripovjedačica i tu započinje njezin privatni triler koji se više odvija u njezinoj psihi. Suzana, talentirana žena srednjih godina zapela u pogrešnom i istrošenom braku, nakon pročitane vijesti stvorit će u glavi određene indicije o tome tko bi mogao biti ubojica i tada kreće potraga za vlastitom prošlošću, tajno proučavanje sačuvanih ljubavnih pisama koje joj je kao šesnaestogodišnjakinji iz tadašnje JNA slao njezin dečko, Šibenčanin Goran.
Nakana Ankice Tomić u ovome roman nije raskrinkavanje zločina pomoću neklasične, slučajne istražiteljice nego i intrigantno raskrinkavanje kompleksnih bračnih odnosa; osim Suzane i njezina muža liječnika, tu je i šibenska profesorica glazbe Katarina i njezin suprug, lokalni moćnik Tome. Premda dvije odvojene obitelji i žene koje se ne poznaju, njihove će sudbine na kraju biti vrlo čvrsto dovedene u vezu. Psihološki utemeljena studija ljubavi i njezinih faza, raspada i prešućenih istina. Epistolarni dio, Goranova pisma koja funkcioniraju kao podsjetnik na prošlost, ali i krunski dokaz u sadašnjosti - sjajno karakteriziraju psihoportret njihova autora, ali i donose duh jednog vremena, otprije tridesetak godina. U smislu istrage zločina, premda netipično, Skarabej djeluje logično i profesionalno i kao žanr i njegovo iznevjeravanje.
Skarabej je kronika dvaju vremena, studija ljubavnih nijansi, portret psihičke patologije, međugeneracijskih razlika, kao i teze kako 'ponekad u sasvim nepoznatim ljudima pronađemo djelić sebe, djelić vlastite neispričane priče'."
U svom zboru Neuma doživjela sam iznenađujuće dirljiv oproštaj povodom odlaska na dulje bolovanje, a možda i za stalno, jer dolaze mlađe snage. Tako je posljednji koncert u Drnišu na kojem sam nastupala umjesto negativnog pretvoren u pozitivan šok, jer meni su bitni međuljudski odnosi.
I svaka teškoća je lakša kad je protkana zrakama ljubavi.
(Kritičarka je pogrišila, ovo je četvrti roman.)
Post je objavljen 11.09.2018. u 17:56 sati.